Cetinje :: Moj grad

Ilija Milunović – Otkrivanje duše u poeziji

Posted on 27. Feb, 2011 by Vesko Pejović in Iz kulture

Milo Milunović – portret Ilije Milunovića 

Kratak nam je ovozemaljski život dat od Boga, a o njemu svako sudi na svoj način, prema svojem iskustvu. Kao stvaralačko biće čovjek živi svjestan ovozemaljske prolaznosti i efemernosti. Prolaznost obilježava  cjelokupna zbivanja i procese u svijetu.  Iz tog ugla posmatram poeziju Ilije Milunovića, našeg sugrađanina, Crnogorca, kome je Bog podario šezdeset osam godina ovozemaljskog života (1900 – 1968).  Riječ je o čovjeku kojega savremenici predstavljaju kao ličnost širokih interesovanja, talentovanog pjesnika, poliglotu, intelektualca i publicistu. Pošto je ostavio neizbrisive tragove u  kulturnom životu Cetinja i Crne Gore, ośećam potrebu da mu se kao pripadniku „mlade Crne Gore“, koja je djelovala između dva svjetska rata, odužim ovim skromnim osvrtom na  njegovo pjesničko stvaralaštvo. Nažalost, do sada nije bilo planskog i sistematskog proučavanja književnog stvaralaštva pripadnika mlade Crne Gore prije svega zato što se većina univerzitetskih naučnika nije interesovala za književna zbivanja između dva svjestka rata u našoj državi. Književnost drugih južnoslovenskih naroda više je privlačila njihovu pažnju, dok su prema crnogorskoj literaturi, iz političke tendencioznosti i radi dodvoravanja većim kulturnim centrima, neopravdano zauzimali stav kao provincijalnoj. Zanemarivana  je činjenica da je to period koji se ne može izbrisati iz crnogorske književnosti jer se upravo između dva svjetska rata, u rasponu od nepune dvije decenije, pojavila mlada generacija književnika kojoj pripadaju: Janko Đonović, Stefan Mitrović, Radosav Ljumović, Vukajlo Kukalj, Radovan Zogović, Đorđije Lopičić, Nikola Lopičić, Đuza Radović, Mirko Banjević, Milovan Đilas, Dušan Baranin, Dušan Đurović,  Risto Ratković Mihailo Lalić, Nikola Đurković, Aleksandar Ivanović, Branko Drašković, Vladimir Mijušković, Pavle Mijović, Junus  Međedović, Ćamil Sijarić, Vukašin Perović, Bajo Sekulić, Niko S. Martinović, Ratko Đurović, , Dušan Kostić, Čedo Vuković, Mirko Vujačić, Milivoje Matović, Velimir Jakić i drugi. Njihova imena pomenuo sam s namjerom da podstaknem univerzitetske profesore na ozbiljan istraživački rad i organizovano naučno sagledavanje književne epohe između dva svjetska rata u Crnoj Gori kako bi njeni istaknuti predstavnici najzad bili prepoznati i tretirani kao pripadnici crnogorske književnosti (a ne kao do sada u kontekstu geografski bliskih književnosti).

Poetska aktivnost Ilije Milujnovića  –    Prošle godine u izdanju  JU Gradske biblioteke  i čitaonice „Njegoš“ – Cetinje i Crnogorskog kulturnog foruma – Cetinje objavljena je zbirka poezije Ilije Milunovića pod naslovom „Stihovi“.  Sudeći po emocijama koje izazivaju u duši čitaoca, odnosno književnog kritičara,  pjesme autora stavljaju u važan krug crnogorskih pjesnika,  čije stvaralaštvo bitno određuje period između dva svjetska rata. 

Zbirka u cjelini predstavlja pjesnikovu intimnu biografiju,  ispovijed poete koji u bljesku nade doseže egzistencijalnu suštinu čovjeka, utemeljujući sve u njegovom postojanju. Pjesme u ovoj zbirci nose izrazit pečat pjesnikovog lirskog temperamenta koji je okrenut životu kao izvoru stvaralačkog nadahnuća.  On uspješno gradi pjesme na motivima preuzetim iz svakidašnjeg života. Zbog toga se ponekad ima utisak da izvorište njegovih tema započinje u banalnosti svakidašnjice, ali stihovi svjedoče o umijeću pjesnika da običnost prevaziđe i oplemeni stvaralačkim činom koji ima samo jedan cilj: vjerno dati pjesničku definiciju života kao jedinstvenu vrijednost između dvije granične linije – rođenja i smrti.

Nakon pažljivog čitanja pjesama Ilije Milunovića stiče se uvjerenje da pjesnik ima dara i smisla da doživljeni motiv oplemeni i saopšti pravim poestkim iskazom. Ima u njegovom pjesništvu tematske zaokupljenosti svojstvene  „ukletim pjesnicima“, ali ima i pjesama u kojima sa strašću uranja u dubinu života.

Pjesme Milunovića nose otisak njegovog misaonog i čuvstvenog supstrata koji balansira između biti i ništavila, smisla i besmisla. Ima u njima opjevanih mladalačkih nemira, slikovitih opisa raskošnih pejzaža, dragih motiva iz rodnoga kraja, eksplozivnih emocija, vedrine, vitalnosti i iskrenog radovanja životu, ali na mene su najjači utisak ostavili stihovi ispjevani pod teretom pjesnikove slutnje nevidljive sudbine, prekrivene sivim velom magle i neizvjesnosti.  Upravo to upućuje na sažeti zaključak da su autorove poetske kreacije snažno intonirane zbiljom,  izloženoj beskrajnim preobražajima života koji,  kao i kod brojne njegove pjesničke  sabraće, neumitno ranjavaju dušu lirskog fluiditeta i u završnici rađaju slutnju smrti, snažnu, jaku i duboko doživljenu. Posmatrano iz tog ugla, mora se priznate da je pjesnikov doživljaj života i zbilje potpun i istinit. Umjesto treperave lirike  u kojoj buja životni optimizam, pjesnika opterećuje ośećanje čovjekove nemoći pred prolaznošću.  Iz tog ośećanja otvaraju se duševne rane koje autor spontano bilježi iskrenim stihovima. Karakteristična je u tom pogledu pjesma „Sudbina“, u kojoj pulsiraju autentična pjesnikova raspoloženja, elegečna ośećanja i doživljenost duboke intimne drame zbog prolaznosti života:

„Nad sudbinom mojom ja često plačem,

A  moram jer je uvijek ona tužna,

I radosti moje presiječe kיo mačem,

Pa od njih ostane uspomena ružna.“

Očigledno je da njegove duševne rane imaju korijen u uspomenama  koje pjesnik  često transponuje u snažne stihove:

„Ja se ne sjećam veseloga dana,

Ilי  radosni događaj da mi prošlost ima,

A moja je prošlost kao stara rana,

Kojoj lijeka nema u svim ljekovima.“

Drama života rađa rezignaciju i razočaranost pjesnika. Zato u ovoj pjesmi dominira najdublja patnja i bol čovjeka i pjesnika koji u drami svog ljudskog i pjesničkog bića sluti kraj:

„Alי  sva mi je nada kad će kraj već doći

Ovome strašno dosadnom životu,

I kad će me mrtva spustit u samoći,

A da mi se sudba neće osvetiti moći.“

Ovako pjeva samo čovjek čiji su ideali bespovratno izgubljeni, a sa njima i čvrsto životno uporište. U godinama između dva svjetska rata mnogi progresivno orijentisani Crnogorci zapadali su u duševne krize jer su se u novoj stvarnosti,   državi i vremenu os’ećali svu promašenost željenog i očekivanog života. U to će nas odmah uvjeriti sljedeća pjesma pod naslovom „Ne plači…“   U  njoj  Milunović poetski oblikuje svoja razmišljanja o gubitku  nekadašnjeg zanosa i životnoj promašenosti:

            „Ne plači, druže, nad svoje doba,

            Nad mladošću koja prohuja u ništa,

            Ti čuješ korake što vode put groba,

            A od mladosti ostaše zgarišta.“

 Dok u prvim pjesmama sve buja od snage i životnih sokova („Strasti“, „Tvoje biserno…“, „Proljeće“, „Dug red…“),  bez ikakvog nagovještaja duševne patnje, bola i smrti, u pjesmi „Ne plači…“   nema  vedrine, svjetlosti niti radovanja životu. Sve je podređeno prolaznosti:

            „Naša je mladost kao starost trula,

            Ilי kיo  proljeće što sa kišom prođe,

            Mi smo kō stablo kog obori bura,

            Pa gleda vrijeme što kraj njega prođe.“

            Melanholično su nijansirane i njegove impresije u pjesmi  „S tugom…“:

            „S tugom u duši gledam kako umire ljeto,

            I pejzaž žuti što ga sunce grije,

            Miris, zelenilo i sve prođe, eto,

            A skoro će magla sve od nas da skrije.“

            Povratka na staro nema. Isto tako, u pjesničkoj usamljenosti nema ni romantičarske utjehe, ni poetskog uljepšavanja, niti iluzije da se može promijeniti nešto što je neminovno: „Slični ćemo biti suhima granama / Ili biti pusti kיo presahle česme.“

            Pjesnik je svoje  meditiranje o životu unio i u pjesmu „Kazna mi je“. Njeni stihovi  nas učvršćuju u uvjerenju da je smisao poezije u otkrivanju pjesnikova unutrašnjeg života.

U trenutku osame i nadahnuća autor pjeva:
            „Kazna mi je rođenjem samim dosuđena,

            Da živim životom čija jednakost ubija,

            I gledam pred sobom razna poniženja,

            Te kako se sve u blato razvija.“

            Sučeljen sa stvarnošću koja nije ispunila njegova očekivanja, ispovijednim lirskim  izrazom ispoljava svoje nezadovoljstvo:

            Jednolikost života skrhaće sve u meni,

            Jer svakidašnja monotonija me bije,

            A danas ko je svjesan samog sebe,

            Vidi se čovjek vlasan sebe nije.“

            Tražeći smisao života Milunović se ne udaljuje od stvarnosti i ne bježi u subjektivizam: on samo  naglašava svoju uznemirenost zbog klonulosti društva  pred stanjem u kojem se nalazi:

            „Sve danas određenu glupu formu ima,

            I pred principima sve se smjerno klanja,

            Od svega toga vidim dosadu na licu svima,

            Alי  niko ne priznaje svoje očajanje“.

            U pjesmama u kojima preovlađuju sumorni, pesimistički tonovi, ośećanja potištenosti i bespomoćnosti,  Milunović i u stavu potištenosti čuva ljubav prema ljudima. U  „svijetu ludih“ on tuguje i pati „beščujno i tiho“, ali ga „svačija tuga  boli“  („Ja tugujem…“).

            Ima u njegovim pjesmama motiva i raspoloženja koja asociraju na poeziju pisaca iz bliskih južnoslovenskih književnosti: Tina Ujevića i Branka Radičevića, ali ima i onih u kojima ispoljava interesovanje za veselije i životnije motive. Tako na početku svog pjesničkog putovanja pada na koljena pred strastima, koje sviraju svoju „ludu himnu“, izražava divljenje prema lijepim crnim očima i ženi koja mu pada u zagrljaj,  uživa u proljeću što bude strasti u čovjeku, oduševljen śedi u društvu lijepih žena dok mašta da sa jednom od njih provede „ludo veče“, veseljem bježi od „glupe žalosti“ čekajući zoru da „rastjera tmuše“ i slično („Strasti“, „Tvoje biserno“, „Proljeće“, „Dug red…“). Sve to svjedoči da je Milunović pjesnik  srca i ośećanja, ali i duhovne i filozofske inspiracije koji je zagledan u kosmičke nedogledne daljine i nepravednu ljudsku sudbinu.

Da bismo stekli što vjerniju sliku o pjesničkom stvaralaštvu Ilije Milunovića, moramo istaći činjenicu da njegove pjesme otkrivaju složenost i bogatstvo njegovog intimnog, emocionalnog života, način doživljavanja svijeta i razmišljanja o ljudskoj sudbini. Kao i mnogi drugi literarni stvaraoci, u jednom periodu života našao se pred  dilemom: može li čovjek u ovom svijetu bivstvovati bez Boga? Odgovor nalazimo u njegovoj pjesmi „I“.  Gradeći izvanredne pjesničke slike, autor pjeva o duhovnom preobražaju žene koja živi kao „prezreni stvor“ zbog bludnog života. Dakle, u pjesmi imamo zanimljive teme: iskušenje, grijeh, preobražaj, pokajanje i iskupljenje. U neposrednoj vezi sa duhovnim preobražajem čovjeka je sveta tajna pokajanja. U ovoj pjesmi pokajanju prethodi dobrovoljno priznanje počinjenoga grijeha, zbog kojega bludnica os’eća grižu savjesti  kao teret, što nju, prezrenu i slomljenu, snažno pritiska i guši. Njen grijeh čini da se pred ljudima os’eća ponižena i bez ljudskog dostojanstva. Zato je riješena da od Boga traži oproštaj i duhovnim uzdizanjem pred Tvorcem  pokuša ispraviti ono što je činila ali u životu nije uspjela promijeniti. Cijelog života koji  je za nju bio pun trnja i drača, stida, srama i bola, trpjela je uvrede i poniženja zbog činjenoga grijeha.  Laganim korakom ušla je u stari hram. Dugo je klečala pred kanđelom i slikom raspetog Isusa  Hrista.

Iako u pjesmi niđe nije direktno pomenuta duhovna dimenzija pokajanja i oprosta iz stihova se može zaključiti da je sveta tajna pokajanja imala djelotvoran učinak na njenu dušu. Ona, koja je svakodnevno doživljavala životne brodolome, odjednom je os’etila olakšanje i izašla iz hrama vedra, vesela i laka. Upravo u tome je poenta pjesme. U najskrivenijem dijelu njenoga srca desio se preobražaj. Ono što od ljudi nije doživjela, os’etila je milost Božju i u tom trenutku našla mir  u svojoj duši. Ljudi su je prezirali, duševno ranjavali i ponizili, a Bog joj pruža priliku da se podigne iz dubokoga ponora i pročišćene duše otpočne novi život. Duševno rasterećenje koje je u hramu doživjela svjedoči da se u njoj probudila vjera, moćno oružje u borbi protiv iskušenja i zla. Duhovni preobražaj znači umiranje i rađanje. Umire grijeh, rađa se dobro.

U pjesmi Ilije Milunovića umro je grijeh i rodila se vjera koja omogućuje da se čuje glas Neba. Ona afirmiše teološku dimenziju i značaj  svete tajne pokajanja koja donosi čovjeku mir i spokoj.

Svještenici iz iskustva znaju bezbroj primjera da iskreno pokajanje uvijek vodi promjeni života i duhovnom uzdizanju ličnosti.  To je istina koju je i pjesnik Ilija Milunović dokučio svojim  duhom i pretočio u pjesmu.

Knjiga „Stihovi“,  koju je za štampanje priredio poznati crnogorski publicista Borislav Cimeša sa saradnicima, uveliko će pomoći da se njen autor Ilija Milunović ispravno kritički valorizuje i dobije mjesto koje mu pripada u crnogorskoj poeziji i kulturi prve polovine dvadesetog vijeka.

                                                                                       Žarko L. Đurović