Cetinje :: Moj grad

Intervju: Mihailo Jovićević, slikar

Posted on 23. Oct, 2010 by Vesko Pejović in Iz kulture

Smrt je moj posljednji neprijatelj

Prestao sam da slikam trenutno, kad je majka umrla. Čudo se desilo poslije sahrane: slika se promijenila i ostarila. Smrt će biti uništena kao posljednji neprijatelj – govori nepoznati. Idemo stepenicama prema vrhu. Znate li koridore novog Hristovog leta nad Mediteranom. To je najveća tajna

Pred njegovim je djelom don Branko Sbutega svojevremeno izgovorio: „Šešir dolje Gospodo, evo umjetnika“. Ko god vidi njegovu retrospektivnu izložbu u galeriji Dvorca Petrovića na Kruševcu u Podgorici, shvatiće i duhovnu i likovnu dimenziju te rečenice kojom je, u malo riječi, kazano sve o ličnosti i grandioznom djelu Mihaila Jovićevića. Veliki crnogorski slikar za Pobjedu govori o ožiljcima koje je prebolio, majci Bosiljki, ikoni, Bibliji, novinarima, Milu Milunoviću, krstu koji mu je suđen…

● Rođeni ste pred Drugi svjetski rat. Sa majkom i sestrom prošli ste kroz zatvor na Rijeci Crnojevića i logor u Kavaji (Albanija). Stričevi su živote dali za slobodu. Otac je sahranjen u Aleji heroja na Novom groblju u Beogradu. Šta od događaja koji su vezani za rano djetinjstvo najdublje pamtite?

– Izbjegavam to pamćenje. Svi muški članovi moje porodice nestali su u ratu. Stric je strijeljan uz murvu koju sam sačuvao do danas. Đed nije dozvolio da mu vezuju oči. Smatrao je da Crnogorci znaju kako se smrt koja je došla u oči gleda. U znak odmazde, strica su sahranili na kućnom pragu da bi ulazeći u kuću morali da gazimo po njegovom grobu. Potom su i kuću srušili do temelja. Đeda su objesili na Rijeci Crnojevića. Njegovo viteštvo pred vješalima narod i danas pominje. Otac je ranjen u ratu. Bio je član prve naše vojne misije u Rimu. Umro je u Beogradu. Duboki su to ožiljci, ali sam ih prebolio. Nikada po osnovu njihove krvi nijesam tražio privilegije bilo koje vrste.

● U tradicionalnom crnogorskom miljeu porodica nije gledala sa razumijevanjem na mlade koji umjetnost odaberu kao profesionalno opredjeljenje. Da li ste se i Vi suočili sa tim problemom?

– Nijesam. Poslije očeve sahrane ja i majka smo gotovo završili na ulici. Prihvatio nas je otac moje majke, Jovan Perov Martinović. U njegovoj kući sam odrastao. Martinovići su baštinili kulturu i umjetnost. Moj ujak je izlazio iz okvira sredine u kojoj je ponikao. U njegovoj je bilizini uvijek bilo dosta ljudi koji su se bavili umjetnošću. Porodica me podržala.

● Da li je tačno da ste kada Vam je majka umrla prestali da slikate?

– Nije. Novinari, po običaju, pretjeruju. Na slici koju sam radio u vrijeme njenog odlaska zapisao sam: „Prestao sam da slikam trenutno, kad je majka umrla. Čudo se desilo poslije sahrane: slika se promijenila i ostarila. Smrt će biti uništena kao posljednji neprijatelj – govori nepoznati. Idemo stepenicama prema vrhu. Znate li koridore novog Hristovog leta nad Mediteranom. To je najveća tajna. Na vrhu sam. Vidim kristalnu svjetlost kao božanski znak“. Majčina me smrt pogodila. Patila je čitavog života. Ja sam taj zapis dao kao program. Trajno sam obilježio jedno djelo, kao sliku moje majke. To je cijela istina.

● Kažu da je svaka izložba značajna koliko za publiku, toliko i za samog autora. Na koji je način retrospektivna izložba u Dvorcu Petrovića na Kruševcu Vama važna?

– Ja sam je vidio na dan otvaranja. Tu se može vidjeti samo mali dio mog stvaralaštva. Nedostaju radovi koji zbog formata nijesu mogli naći mjesto u tom prostoru. Nedostaju i slike koje sam 1974. godine izlagao u Peruđi, jer su prodate u Italiji i ne znam gdje su danas. Vidim da sam tom „prodajom“ osiromašio ovu retrospektivu.

● Koliko je za slikara bitno poznavanje različitih civilizacija i kultura?

– Za njegovu ličnost je to jako važno. Za njegovo stvaralaštvo to je nebitno.

● Imaju li slika i ikona isto značenje? Kako vidite prožimanje religije i umjetnosti?

– Ikona je slika. Biblija je knjiga. Tako je zapisano.

● Da li je ovo naše vrijeme idealno za nastanak novog ikonostasa?

– Dosta sam o tome razmišljao. Starom ikonostasu mjesto je u muzejima. Današnje shvatanje religije i obrazovni nivo ljudi koji dolaze u hramove zahtijevaju nov ikonostas.

● Religioznim slikarstvom bavite se od početka svog stvaralaštva. Na prvoj samostalnoj izložbi, 1968. godine, između ostalih slika izložili ste „Suđenje Hristu“ i „Nošenje krsta“. Čudo da nijeste stradali zbog tih slika?

– Za taj period moje su slike bile apstraktne. Tužno ih je bilo vidjeti. Među crnogorskim pejzažima koji su se jako cijenili i slikama mrtve prirode. Čudom se nijesu mogli načuditi kako čovjek uspijeva da naslika toliku sliku, a „na njoj se ne vidi ništa“.

● Koje su cijene vaših slika?

– Hajde da ne razgovaramo na taj način.

● Kažu da ih se nerado odričete?

– I ja moram od nečega živjeti. Kada bi to bilo moguće, najrađe nikada ne bih prodao nijednu svoju sliku. Na mom Cetinju ni da si Pablo Pikaso ne bi uspio da preživiš od svoje umjetnosti. Grupa ljudi iz Slovenije nedavno je čitav dan izgubila tražeći po gradu profesora i slikara Mihaila Jovićevića. Niko nije znao da im kaže gdje živim. Kad se pojavim na televiziji ljudi obrate pažnju jer misle da mi se nešto dogodilo.

● Da li ste se nekada zbog odnosa ljudi prema Vama osjećali usamljenim i zaboravljenim?

– Nikad o tome nijesam razmišljao. Nikada nijesam pripadao nijednoj partiji ili pokretu. Nikada me nijesu birali, niti sam ja njih birao. Decenijama sam bio univerzitetski profesor i nijednom nijesam stigao da budem ni šef katedre. Sve moje velike međunarodne izložbe posljedica su mojih privatnih kontakata sa uglednim galeristima ili uticajnim ljudima van Crne Gore. U smislu zahvalnosti za bilo kakvu povoljnost koju sam uživao nikom ništa nijesam dužan.

● Šta najrađe čitate?

– Nijesam izbirljiv. Poštujem svaku knjigu. Naravno, najintenzivnije se „družim“ sa Biblijom i Njegošem.

● Vaš najdraži Njegošev stih je?

– Toliko ih ima. Znam sve najvažnije Njegoševe stihove. Godinama sam studirao „Luču mikrokozma“. Ilustrovao sam je. Imate onu moju veliku sliku „Njegošev svijet“. Možda na njoj nađete taj, kako kažete, Jovićeviću najdraži Njegošev stih…

● Koji bi dan za vas mogao biti srećan?

– Čovjeku je potrebno mnogo takvih dana. Svaki od njih želio bih da provedem sa svojom porodicom. Najsrećniji među svim danima bio bi dan koji donosi vijest da će me zdravlje poslužiti dovoljno dugo da završim sve što sam planirao.

● Da možete nešto promijeniti u svom životu, šta bi mijenjali?

– Ništa.

● Cijeli život ostali ste vezani isključivo za svoje preokupacije. Da li biste mladim umjetnicima preporučili da slijede Vaš put?

– Ne bih.

Život na prvi pogled

Mihailo Jovićević završio je Srednju umjetničku školu u Herceg Novom i Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu. Slikarstvo je studirao kod Mila Milunovića, a konzervaciju kod Milorada Medića. Bio je profesor na Kulturološkom fakultetu na Cetinju i Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Redovni je profesor na Fakultetu vizuelnih umjetnosti Podgorica. Opus Mihaila Jovićevića broji više od 10.000 radova izvedenih u različitim tehnikama i materijalima. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade.

Neprolazna vrijednost apstrakcije

– Po povratku iz Pariza, gdje sam bio na studentskoj ekskurziji, rekao sam Milu Milunoviću: „Vi nama profesore uopšte ne pričate o umjetnosti koja je veoma aktuelna“. Naljutio se. Izletio je. Vratio se sa francuskim časopisom i čitao nam članak vodećeg pariskog likovnog kritičara koji odbacuje apstraktnu umjetnost. Nešto nije bilo kako treba. Zaista, kada sam ušao u Muzej savreme umjetnosti u Parizu, mislio sam da ga renoviraju. Skale, smeće, prostor koji je ograđen ogromnom crnom zavjesom i prošaran svjetlosnim snopovima, debeli sunđeri po kojima smo hodali i spoticali se. Posjetio sam Pariz u vrijeme kulminacije apstraktne umjetnosti. Radikalni koncepti me nijesu inspirisali, ali ono što sam u njoj uočio kao neprolaznu vrijednost nijesam htio ignorisati.

Sve smo već viđeli

– Naučimo šta su klasične likovne discipline i šta je klasični period umjetnosti. Uzmimo ovo što danas nazivamo instalacija. Ako posmatramo klasičnu umjetnost nalazimo bezbroj instalacija. Slično je sa performansom. Imate šamana koji je kostimiran, igra i ispušta zvukove. Njegov je cilj da posmatrače dovede u ekstazu. Zar to nije zadatak koji pred sebe stavljaju i vrhunski performeri. Čitavu se vječnost ništa ne mijenja. Novost su materijali i postupci. Ostalo smo već viđeli.

Vlatko Simunović, “Pobjeda”, 23.10.2010.