Cetinje :: Moj grad

Održano autorsko veče književnika Ljubomira Mudreše

Posted on 17. Oct, 2024 by Vesko Pejović in Gradske aktuelnosti, Iz kulture

Autorsko veče književnika Ljubomira Mudreše održano je večeras u organizaciji Matice crnogorske Ogranak Cetinje. O Mudrešinom stvaralaštvu govorili  su  akademik DANU Sreten Vujović i Luka Lagator, predsjednik cetinjskog Ogranka Matice crnogorske. Mudrešine stihove čitatala je književnica Ivana Đukić, a program je obogatila mlada pijanistkinja Sara Dimitrijević numerom „Une barque sur l’océan” od Morisa Ravela. Moderatorka programa bila je Marija Jovanović, novinarka RTV Cetinje.

IZ BIOGRAFIJE LJUBOMIRA MUDREŠE

Ljubomir Mudreša je rođen 1940. godine u Bokovu, nadomak Cetinja. Završio je Pravni fakultet u Titogradu a Novinarsku školu na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu. Od ukupno 44. godine radnog staža 38. godina proveo je u novinarstvu.

Na mjesto starijeg saradnika i komentatora u Redakciji beogradske “Borbe”  radio je 30. godina, kao analitičar za Balkan u Redakciji RTV Makedonije 3. godine a na mjesto urednika i komentatora u RTV Crna Gora 5. godina.                                

Godinama je sarađivao u “Monitoru”, “Publici”, “Republici”, “Onogoštu”, “Pobjedi”, “Lučindanu”, Anteni M. “Gledištima”, “Svetu”, Studiju B, “Večernjim novostima”, “Večeru” i drugim mredijima na prostoru Balkana.

Autor je 15 zbirki poezije, “Suza”, “U drugom životu”, “Sjaj stare krune”, “Zapis na kamenu”, “Cetinjski kolopleti”, “Obala ognjišta”, “Kameni prijesto”, “Svjetlost beskraja”, “Dostignuta”, “Neka mi sude”, “Brojanica”, “Na putu čekanja”, “Vladimir i Kosara i pjesme iz Bara”, “Dodir tišine” i “Dukljanski biljezi” i šest romana: “Trg”, “Gospar”, “Sanitbjak”, “Barba”, “Peridot” i “Śeme”.

Zbirke poezije: “Dukljanski kolopleti” i roman “Peridot” prevedeni su na engleski jezik.

Zastupljen je u nekoliko antologija poezije i dobitnik većeg broja nagrada i priznanja a među njima “Borbine” diplome 10 februara 1992 godine, te jubilarne Diplome Društva crnogorskih novinara u povodu 140, godina crnogorskog novnarstva. Učesnik je brojnih književnih večeri predstavljanja svojeg stvaralaštva ili autorskih večeri. Učestvovao  je na velikom broju domaćih i stranih festivala književnog stvaralaštva.

Trenutno je glavni urednik časopisa za književnost i društo “Gledišta”. Redovni je član Dukljanske akademije nauka i umjestnosti, član je Matice crnogorske, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Međunarodne asocijacije slobodnih reportera, zatim PEN CENTRA, itd. Živi u Podgorici.

Književnica i pjesnikinja Ivana Đukić, pročitala je Ljubomirovu pjesmu „Cetinje“

CETINJE

Stožer Grade crnijeh planina;

Što gnijezdiš Iskon i Budućnost

I upredaš duhovno vreteno;

U matici Pameti naroda;

Uzdižući kameni Prijesto;

Blizu Trona u svodu Lovćena;

Postajući Temelj što si bio;

Ogledalo svega što Imamo;

Bićeš oko u svemiru Beskraja;

Razdvojićeš tuđe od Svojega;

Noćas si mi uša’ u stihove;

Ne sanjam te n’o te doživljavam;

Čekajući zvono Ivanovo;

Da zazvoni sa veljeg zvonika;

I, da stoji đe je vazda bilo;

Viđeh uba u Duhovni zabran;

Kako curi ali vodu ne pušta;

I, mlin stari u Polje bez vode;

U udaru kamenog tocila;

Pričaše mi za naše Države;

Stare krune davno zakopane,

I, Dinaste krunisane glave;

Đe se kupe na kameno Gumno;

I, pjevaju u pero nemirno;

„Ništa ovđe kalemit ne možeš;

Niti otet ka’ što se to čini;

U kamenu sve je zapisano;

Istina se ubiti ne može.“

Stari Grade u Mladost se vraćaš;

Prosuo si s’eme ispred dvora;

A Gnijezdo savio na Gumno.

RIJEČ SRETENA VUJOVIĆA

Poštovane dame i gospodo,

Premda je sa formalne strane  osobine romana teško odrediti, jer predstavlja složenu i obimnu pripovjedačku strukturu, koju su  još od antičkih vremena  definisali i kao epsku poeziju u prozi, usuđujem se reći da u romanu Ljubomira Mudreše  „Śeme“, poznajući njegov plodni poetski opus, prepoznajem i  određene lirske elemente koji me uvjeravaju da ova proza, poput poezije, nije „omeđena“ trenutkom i da  joj Mudreša znalački daruje  onu vrstu bezvremenosti koju pośeduje dobra poezija. Zato će moje govorenje biti više poetski doživljaj ideje ovoga djela nego njegova pedantna analiza.

U recenziji  kolege Draškovića navodi se slika tegobnog života, u kojoj majka vadi śeme krtole kako bi nahranila porodicu, i u toj slici upravo asocijacijom naslućujem poetizovane korijene, poetske ilustracije sirotinjskog seoskog ambara„u kome se k’o zmija
gladna godina savija“ kako kaže pjesnik, odnosno śeme, koje je u „Gorskom vijencu“ dato u stihovima:„Mlado žito, najvijaj klasove, pređe roka došla ti je žnjetva!“ Ova potonja asocijativna veza se naslanja na činjenicu da sam Mudreša u uvodnom dijelu navodi Njegoševe stihove, koji prethode ovđe citiranima! Naime,ovakav postupak se sastoji u vječno novom doživljaju, mogućem višeznačju, koji čitaoca ne ostavlja  pasivnim posmatračem, onim  pored koga date slike prolaze poput vagona, u kompoziciji na nekoj zapuštenoj provincijskoj željeznikoj stanici već ga čine aktivnim sudionikom uvijek drugačijim,  što znači, uvijek drugačijeg doživljaja u različitoj saznajnosti ili različitim periodima života.

Osim već rečenoga  u ovom štivu na samom početku imamo i citate počev od latinskih mudrosti, preko Dostojevkog, Petra II Petrovića, do Fridriha Ničea, čemu se na kraju priključuje i Mudreša vlastitim pasažima aforističnog karaktera, potvrđujući u stvaralačkom smislu opravdanost naslova romana. Međutim, ovaj naslov ima i drugačiju mogućnost tumačenja u životnom smislu, budući je posvećen unuci Kseniji, a to govori  o trajnom nasljeđu, časnom tragu,  onom porodičnom, koje nije podložno zubu vremena i koje u civilizacijskom smislu predstavlja temelj za buduća pokoljenja.

Ono što valja napomenuti jeste da je Ljubomir Mudreša jedan od malobrojnih crnogorskih pisaca koji koristi crnogorski jezik i crnogorsku jezičku ortografiju. Śedoci smo da čak ni mnogi koji se bave izučavanjem crnogorskog jezika ne koriste taj pravopis, a znamo da je funkcionalnost  nekog jezika i njegov život neophodno potvrditi kroz upotrebu u književnom stvaralaštvu, pa i samom  prijevodu Biblije, koja u sebi sadrži sve moguće gramatičke forme i neobično bogatstvo jezika. Očigledno je da moramo prihvatiti povratak vlastitim korijenima i učiti jezik kojim su govorili naši preci! To nije pitanje samo patriotizma!„Jezik je hram u kome stoluje duša narodna“ davno je rečeno! Stoga je bitno da se u literaturi, pa i javnom saobraćanju on koristi kao jedna od ključnih, rekao bih i osnovna značajka nacionalnog  i kulturnog identiteta! Jer, sve  što postoji u životu mora postojati i u jeziku, odnosno: Život je opredmećena riječ ako  ima istine u onom  biblijskom iskazu: „I prvo bi riječ!“

            Na samom početku romana, prilikom Tomaševog prispijeća u Beograd, osjetan je sudar dva izdanka istog sjemena koji su u nekoj paradoksalnoj ravni praktično i sjeme svih prošlih, sadašnjih ali budućih i  apsurda, ponekad paradoksa,  kako u  istorijskoj ravni tako i u aktuelnom trenutku. Ispovijest pečalbara i povratnika iz Amerike, Borka, mogla bi biti ispovijest mnogih Crnogoraca koji su u potrazi za zaradom, često nalazili svoje „zlatne grobove“ u američkim rudokopima. Ova ispovijest podsjeća na potresnu poemu Janka Đonovića„”Crnci i Crnogorci“ ili onu „Crmnici pod jesen“ čiji me stihovi podśećaju na poglavlje „Povratak“ đe između ostaloga, za povratnike pečalbare, kaže:

„Iz dalekih kontinenata, rudokopa/ sa zlatnim zubima dođu oni,

koje su zamijenili za svoj zlatni život.

Dođu sa koferima što mirišu na gradove/ u civilno obučeni, sa kravatom i šeširom,

pod kojima se kriju razorena pluća i štetan stomak/ kao mrtvi mlin.“

            Mudreša kroz svojevrsnu istorijsku retrospektivu, oživljava stradanja Crnogoraca u ratu sa Austrougarskom, osvrćući se i na mnogo dalja istorisjka dešavanja, pri čemu Lovćen, ostaje i za one koji odlaze i za one koji ostaju svjetionik slobode i crnogorski Olimp. Razgovor Borka i pomorca Josifa iz Boke   svjedoči nedjeljivostii suživotu ljudi kontinentalnog i primorskog  dijela Crne Gore, bez obzira na neke doživljajne kontraste sagovornika, koji svoje uporište imaju više u emotivnom odnosu prema mjestu porijekla nego u fakticitetu. Ipak ključni momenat priče o padu Lovćena,  u ratu protiv Austrougara sadržan je u Josifovoj izjavi: „Mi volimo Lovćen, ništa manje nego vi. Pa, njegove korijene hladi Bokokotorski zaliv…“

Osim tog slobodarskog i patriotskog naboja, autor upečatljivo, više emocionalno  nego pejzažno slika crnogorski krajolik a takav postupak biva impresivno „vezivno tkivo“ dragih  slika domovine, kojoj se čežnjivo i sa velikom emocijom uvijek vraćamo kao vlastitom ishodištu i śemenu budućih generacija.

Dame i gospodo, moj zadatak večeras nije da procjenjujem ili ocjenjujem roman Ljubomira Mudraše, već da  pokušam napraviti prvi kontakt sa ovim djelom o kojemu će svoje najmjerodavnije mišljenje dati sami čitaoci, a ono pored već rečenog  obiluje  upečatljivim sudbinama junaka, kojima svjedočimo u svakodnevnom životu, ne primjećujući svu njihovu dramatičnost.

Najbolja književna djela su  istinski napisana u onom trenutku kada ih čitalac, svaki ponaosob, oplemeni vlastitim doživljajem, a to je ona neuhvatljiva nit koja sveukupnu literaturu, kao i umjetnost uopšte čini vječnom civilizacijskom kategorijom.

Vama, uvažene dame i gospodo zahvaljujem na pažnji, a kolegi i prijatelju Ljubu želim još puno vrijednih ostvarenja.

Pjesme Ljuba Mudreše „Guvno“, „Pavlu Đonoviću“, i „Ima me ima“ pročitaće vam Ivana Đukić.

GUVNO

Bila je jesen – kada sam došao pred Cetinjski manastir,

Na Guvno,

Ogledalo,

Vremena i ljudi.

Ono,

Ćuti, iako je

Sveto mjesto, davno, poslije dukljanskih trgova izraslo – Iz naroda.

Odzanjaju koraci,

Zemlje, vremena i čeljadi.

U kamenom zidu: Pečat, Prijesto,

Krune, Vladike i Gospodar.

Na sredini Središte,

Čuva Obodska slova.

Plete brojanicu.

U sjeni poređani:

Bezimeni i glavari,

Zakoni kletve, zakletve, osude.

Mistika fluida zemlje i neba.

Čudesa –

Čuvaju hrišćanske svetinje.

Śeme i ulišta.

Srce zemlje!

Putokazi svijeta i naši,

Odavde se odlazilo,

Ođe se vrtala Crna Gora.

Tu-baš tu-riječ ne smiju uteći u ćutanje!

Zbog Istorije!

PAVLU ĐONOVIĆU

 

Opet sam u „Dugi“,

I “Śedim na tvoje mjesto,

Gledam kroz debelo staklo,

opalo jesenje lišće …

 

Pričamo o Cetinju,

I nađenom – Radovom rukopisu,

Što ga donese u Biljardu.

Srećni ispismo po neku.

 

Godine reče, ko tren prolete,

Dani nikako da minu.

Znao si da odlazak – zove,

rođeni gospodine.

 

Nema me jutros u „Dugi“,

U ovoj kišnoj jeseni,

Izvini – namadoh snage

Da pitam đe si.

            Moderatorka Marija Jovanović-snimio Vesko Pejović

IMA ME IMA

 

U predvečerje kada se Zavali primičem,

Moj život lagano izmiče,

I na kamenu Crne Grede,

Ostaće trag bijele krede.

 

I, neka se upišu svi moji odlasci, putevi i vraćanja,

Što nadiru u moja Śećanja,

I pitaju duh nemirna đetića,

Oćeš li ostati ili otići u nova skitanja.

 

Đe je moj život u gradu Orlova krša,

Đe je stari park Lipovik, i ima li cvjetova u grabu Bjeliša,

Bi li me ispod Dobrštika,

I đe su lipe iz gradskog dvorišta (?)

 

Ima li mjesta u obodska izvorišta.

Živim li više u tvome hiru,

Ili je u suludnom Vrtijeljskom viru,

Sve ućerala hladna cetinjska kiša.

Za kraj – kratki odlomak iz romana “Śeme” – poglavlje CRNA GORA pričitao je Luka Lagator.

“Vidite mi veze između svijeta i Crne Gore vidimo u istini postojanja kotorskih serpentina, u istoriji poznat kao stari kameni njeguški put do Kotora. Tim putem silazila je siromašna Crna Gora ćerajući u kotarinama suho meso , sir, drva ili raštan a vraćajući  so, gaz, ulje tekstil. Taj put za nas Crnogorce značio je jedinu vezu između nas i svijeta. Značaj i značenje najbolje je vidio slikar Petar Lubarda na svojoj slici posvećenoj tom putu. Vraćala se tim putem Evropa u Crnu Goru i veliki putopisci, lutalice, kraljevi ili špijuni. Pa tuda je nakon mučkog ubistva knjaza Danila I, njegovo mrtvo tijelo vraćeno u Crnu Goru. Njegoš je sa svojega posljednjega zemaljskog putovanja, vraćen tim putem da se zanavijek  vjenča sa Lovćenom i Crnom Gorom. Nošena je tim putem i prva štamparija Crnojevića kod Južnih Slovena. Dakle sve preko Kotora i Boke kotorske.

Jesen je bilaveć na polovini. U tom godišnjem dobu u našem dvorištu već je opalo lišće sa velike lipe u središtu dvorišta, a kraći dani najavljivali su početak dugotrajnih kiša koje su me primorale da se vratim čitanju i dugoj besciljnoj šetnji. Vjetar, koji je prijatno hladio lice, otrgao me od misli, najčešće vezanih za rodnu Crnu Goru. Niđe se Crna Gora tako ne voli ili mrzi kao kad si van nje. Koliko god me misli vraćaju na neke nemile događaje, od njih se ne mogu osloboditi jer su tu, ne mojom voljom, nego silom nametnute, neđe duboko u meni. Opet iznova i iznova, su mi na umu. Istina je da nova sredina ne može potisnuti misli koje ti nijesu baš drage. Ali, ta sredina, moj zavičaj, duboko je usadila u meni rodnu grudu, ljude, pa i one zle; predjele od kojih su neki surovi, ali lijepi; običaje koji su svojstveni mom narodu, pa to nosim svugđe sa sobom. Nije to teret koji možeš istovariti neđe i otići, jer taj teret nosiš sa sobom, on je ustvari – ti.” 

Inspirisan odlomkom iz romana “Śeme” predsjednik cetinjskog Ogranka Matice crnogorske, umjetnik Luka Lagator uradio je sliku na temu Kotorskih serpentina i poklonio je Mudreši.

Autor se veoma emotivno zahvalio Luki na divnom poklonu, svim učesnicima u programu kao i Matici crnogorskoj Ogranak Cetinje na besprekornoj organizaciji. Prisjetio se uspomena koje ga vezuju za zavičaj, selo Bokovo, ali je s neskrivenim ponosom govorio i o Liberalnom savezu Crne Gore, Cetinju i Dvorskom trgu – mjestu na kojem je, kako je istakao, pobijeđen građanski strah i naglasio da je ta generacija ljudi iziskrila śeme Crne Gore.

-Na tom trgu vratila se građanska Crna Gora, na tom trgu s nama Crnogorcima bili su i Muslimani i i Albanci i mali broj Srba. Prkosili smo ljudima koji su bili oko nas a nije nam bilo teško. Prkosili smo jer smo čuvali građansku Crnu Goru, čuvali smo našu naciju, našu kulturu,našu crkvu, sve ono za što su se naši stari borili i predali nam u amanet. naglasivši da je ta generacija ljudi iziskrila śeme Crne Gore.

VESKO PEJOVIĆ