O izložbi fotografija “Čuvari adrese” Maje Đurić

Posted on 14. Nov, 2023 by Vesko Pejović in Gradske aktuelnosti, Iz kulture

U Centru za kulturu Prijestonice Cetinje u okviru programa obilježavanja 13 novembra – Dana oslobođenja Cetinja juče je otvorena izložba fotografija „Čuvari adrese” prof. dr. Maje Đurić, istoričarke umjetnosti. O izložbi su govorili Ljiljana Zeković, istoričarka umjetnosti i poznata likovna kritičarka i gradonačelnik Prijestonice Nikola Đurašković. Izložba je izazvala veliko interesovanje ljubitelja fotografije iz više gradova.

Kako je došla na ideju da pripremi svoju prvu izložbu na Cetinju o prošlosti i sadašnjosti nekoliko cetinjskih porodica i što je na to navelo, autorka kaže:

–Nekoliko fotografskih porodica imaju ispreplijetane životne priče povezane poslovnim i rodbinskim vezama. U mojoj ulici otvorilo se nekoliko fotografskih ateljea: 1905. godine, u kući 88, dvorski fotograf Đorđe Đorđević; u kući broj 90, atelje Lovćen Marka Vujovića 1917. godine; sa druge strane ulice atelje Branka Martinovića i Tonćija Krstićevića, 30-ih godina XX vijeka, kao i još nekoliko fotografskih ateljea u poprečnim ulicama. Ispred njihovih objektiva u luksuznim ateljeima, opremljenim po evropskoj modi, defilovala je emancipovana građanska klasa, dvrjani, stranci, seljaci. Ovo je priča o njima…

Centar za kulturu Prijestonice Cetinje nalazi se u bivšoj kući Matanovića na Dvorskom trgu

ČUVARI ADRESE

Grad u kom se rodimo i odrastemo, čak i ako odemo iz njega, uvijek ostavi u nama neizbrisiv trag. Grad nas strukturiše. To se ogleda u sitnim stvarima, malim ritualima naučenim od porodice i komšija, u akcentu kojim govorimo, u nekim čvrstim stavovima i vjerovanjima i posebnim pogledom na svijet. I gdje god, i ma koliko daleko da odemo, svuđe tražimo te poznate mirise, slične ljude, sve mjerimo naspram kuća naše ulice i dvorišta naše škole. Puno toga se može uraditi za to malo mjesto – vraćati mu poštovanjem, znanjem, dobrotom i razvojem. Ali mi se čini da je najvažnija stvar pamtiti ga. Pamtiti ljude koji su istim ulicama šetali prije nas, pamtiti njihova mala i velika djela, čuvati temelje i zidove koji su im bili dom. Grad uvijek nepogrešivo oslikava kolektivni duh. Maja Đurić je započela obiman istraživački rad o počecima fotografije u Crnoj Gori, koji su zapravo vezani za Cetinje. To ju je navelo da se pita ko su portretisani ljudi i koja su to ovjekovječena mjesta. Danas Đurić portretiše drugu, treću generaciju potomaka, u i tim kućama ili na istim mjestima, ne samo prateći svoje prethodnike fotografe, već i time bilježeći istorijate cetinjskih porodica, a time i samog grada. U tim intimnim portretima, koristeći se objektivom kao perom, ona bilježi njihove lične priče koje tako sabrane čine jednu veću, manje formalnu, ali ipak važniju istoriju Prijestonice.

Maja Đurić je rođena na Cetinju, u umjetničkoj porodici, i sama je odabrala umjetnost kao svoj životni put. Ona je istoričarka umjetnosti i fotografkinja. Iza sebe ima ozbiljan opus, a ovo je prvi put da izlaže u svom gradu vraća mu, najvažnijim djelom – čuvanjem i pamćenjem čuvara i njihovih adersa.

Tekst iz kataloga, Anje Marković, istoričarke umjetnosti

Njegoševa ulica broj 63 …

Mijo Martinović, sin Branka Milova Martinovića koji je bio fotograf. Potomak Mila St. Martinovića koji je bio komandant na Tarabošu. Mijo kaže da je kuća kupljena otprilike 1953. godine. Prije je bila vlasništvo strica Svetozara Vukmanovića – Tempa, koji je radio u Americi. “Pored naše kuće, on je bio vlasnik još dvije kuće pored u Njegoševoj ulici i jedne veće kuće u ulici Novice Cerovića. Tempo je bio kod tog strica dok je učio gimnaziju na Cetinju. Očev atelje je bio u gornjem dijelu Njegoševe ulice, na mjestu današnje NLB Banke i radio je u periodu od sredine 1930-ih do 1947. godine. Tokom rata u ateljeu su ocu pomagali komšije reditelj Milo Đukanović koji je živio odmah iznad ateljea a njegova majka je bila veliki prijatelj sa mojim ocem i Minja Dedić koji je živio u banskim stanovima. U Brankovu radnju dolazili su svi da se fotografišu, a portreti zgodnih cetinjskih žena kao što su bile sestre Đonović i majka barona Žigalja, stavljali su se kao reprezentativna reklama u izlog radnje. Mijo se sjeća ogromnog ormara dugačkog pet metara i visokog dva i po metra u koji su bili posloženi, uredno obilježeni, stakleni negativi sa signaturom. Tokom perioda kada je portunaš Pavle Đonović bio direktor Istorijskog muzeja, Branko im je poklonio svoju zbirku staklenih negativa.

Evo besjede poznate likovne kritičarke Ljiljane Ljiške Zeković, istoričarke umjetnosti:

Imam izuzetnu čast da u ovom svečanom danu otvorim izložbu naše uvažene sugrađanke, istoričarke umjetnosti i majstora fotografije dr. Maje Đurić posvećenu Cetinju.

Naziv izložbe Čuvari adrese u našoj podsvijesti animira asocijacije koje sadrže pojmovnici u kojima se, pored brojnih sinonima, pod adresom podrazumjeva: kuća, mjesto stanovanja, stanište, krov, gnijezdo, matica… dok čuvare metaforički možemo povezati sa mitološkim rimskim božanstvima – larima, zaštitnicima kućnog ognjišta. Međutim, na Majinim foto-dokumentarnim radovima, koji svojom složenošću pripadaju narativnoj poetici, majstorski je uspostavljena psihofizička relacija objekta i subjekta – kuće i čovjek kao nersakidivo identifikaciono jedinstvo.

Ovdje bih citirala misao kojom nas autorka uvodi u suštinski karakter izložbe, a koja je potekle iz pera Orhana Pamuka koji kaže: Pisati o svom gradu nije nimalo lako. Slično je pokušaju da se opiše najbliskije biće… Svaka priča vezana uz opšte karakteristike jednog grada, njegov duh ili biće, pretvara se posredno u razgovor o našem sopstvenom životu, a još više o našem spostvenom duhovnom stanju. Grad nema drugog centra osim nas samih.

Ono što je književnik opisao riječima Maja je osmislila specifičnim medijskim jezikom u kojemu fotografija ima moć da zabilježi povlašćeni trenutak kojim se uspostavlja psihofizička korelacija prošlosti i sadašnjosti dajući jednu novu dimenziju životu koji se odvijao, i još uvjek se odvija u centru – žili kucavici našeg grada, sazdanog po mjeri čovjeka, čiji je nukleus Njegoševa ulica, u kojoj je autorka odrasla u pradjedovskoj kući. Upravo ova činjenica nas upućuje na autobiografske zapise njenog memorijskog tezaurusa kao i na duhovnu riznicu naslijeđenog kroz premisu kolektivno nesvjesnog koje ona smišljeno povezuje sa vremenom sadašnjim.

Profesionalno bavljenje fotografijom, a prije svega njena traganja za novim izražajnim prostorima kojima se fotografija stavlja na pijedestal posrednika između naših misaonih i emotivnih samospoznaja i spoljnjeg / realnog svijeta podstaklo je njenu istraživačku pasiju da »kopa« po porodičnim spomenarima, albumima, tajnim fiokama dragocjenih uspomena, kartonskim kutijama cetinjskih porodica iznoseći na svjetlost dana zaboravljene i prašinom prekrivene svjedoke naše prošlosti – fotografije i dokumenta. Iz bogatog materijala koji je sakupila dio je prezentovan na izložbi Čuvari adrese.

Ovdje je apriorno riječ o autorskom projektu u kojem se Maja bazira na intimi porodičnih hronika naših sugrađana. Ono što joj daje posebnu umjetničku vrijednost je kreativna dimenzija modernističke prakse koju postiže jukstapozicijama fotografija predaka i potomaka, a prije svega umjetničkim slobodama u predstavljanju objekata, njihovim pomjerenim planovima nadrealnih vizura, u preklapanju fotografija različite sadržine koje imaju smisaonu povezanost, u sjenovitim likovima koji levitiraju u jednoj virtuelnoj dimenziji koja pomjera temporalne i prostorne granice. Vremensku distanca je problematizovana i korišćenjem crno-bijelih (prezentovanim na monitoru) i fotografija u boji ( galerijaska postavka). Katalog koji prati izložbu obuhvata i tekstualni dio pripovjedačkog i informativnog karaktera – sa biografskim podacima, sjećanjima potomaka i komentarima autorke.

Zapravo izložba Maje Đurić čini psihološka i umjetnička cjelovitost koja otvara prostor aktiviranju naših memorijskih sjećanja, ali i podsjećanja na stanovnike Cetinja čiji likovi su sačuvani zahvaljujući magiji fortografije. U ovom svijetu u malom, na kućnim adresama, a na jednoj od njih se vodi i Bernard Šo kao gost hotela »Pariz«, otvaraju svoje intimne prostore žitelji Cetinja: poznat umjetnici, kulturni i javni radnici, cjenjenih ugostitelji, trgovci, a prije svega Majine drage komšije, prijatelji i članovi porodice. Iza svake priče krije se njena duboka emotivna povezanost sa čuvarima adresa koji ne obuhvataju samo potomke već i sve one koji su oblikovali život koji se odvija ispred kuća: na ulici, ispred kafana, na skupovima. Preko njih se mogu pratiti sociološko-kulturološke promjene kroz vrijeme, prije svega kroz fizionomske karakteristike ljudi, modne trendove i način života. Riječ je o jednistvenom duhovni panoptikumu satavljenom od mozaičkih inserata, intimnih priča porodica Stanića, Salagića, Jovićevića, Počeka, Đurića, Đurovića, Špadijera, Popović, Brajovića, Tomaševića, Milića, Zubera, Vrbica, Dragićevića, Bratičevića i drugih, ispred čijih prezimena treba da stoji nezaobilazan prefiks – kuća.

Izdvojila bih crtice – priče koje je Maja posvetila svojim predhodnicima, cetinjskim profesionalnim fotografima: Đorđu Đorđeviću, Marku Vujoviću, Branku Martinoviću, Tonćija, Niku i Bobu Krstićeviću, Pavlu Đonoviću, Stanke Jovanović, koji su i autori pojedinih fotografija predstavljenih na izložbi, a čiji su foto ateljei bili smješteni u centru Cetinja. Polazeći od realnog prema što vjernijem reprodukovanju stvarnost oni su subjektivnu istinu projektovali u sliku grada koji karakteriše kulturološka, društvena i antropoliška autentičnost, u kojoj se, sa današnje tačke gledišta, potiru granice javnog i privatnog.

Hvala i svi komplimenti Maji Đurić, hroničaru i zaljubljeniku u njen i naš grad, koja je uspjela da sačuva od prolaznosti ono što nikada ne smijemo zaboraviti- njegove ljude koje možemo virtuelno ili stvarno pronaći na konkretnim adresama na koje nas upućuje izložba Čuvari adrese.

Đorđević & Krstićević

Lijevo: Anton Tonći Krstićević ispred foto radnje Tonći i Dare Krstićević, Olga Vukčević i Vido Đurašković 1936. godina

U jednom toplom domu u Cetinju u kutiji od cipela pohranjena je vizuelna istorija nekoliko generacija porodice Đorđević i Krstićević koja bilježi čitav vijek fotografske tradicije.

Dare Krstićević (Dare Tonćina) rekla mi je jednom prilikom da ne valja stare slike gledati, samo se čovjek rastuži. Tada je imala 87 godina i nervirala se što se preselila iz Njegoševe ulice u gornji dio grada. Pričala je o balovima 30-ih godina na Cetinju, održavanim u zgradi Opštine Cetinje. Moderni su bili puf rukavi. Redovno je dolazila kod tetke Julke na kafu. Bila je ćerka dvorskog fotografa Đorđa Đorđevića, žena Tonćija Krstićevića fotografa koga je naslijedio sin Slobodan Bobo Krstićević. Tonći Krstićević imao je atelje u Njegoševoj ulici br. 29, u kući Radovanovića. Došao je 1923. sa trinaest godina iz Metkovića. Sestre su mu otišle u Vojvodinu, a on je ostao na Cetinju da uči fotografski zanat kod Pavla Đonovića.

Nikola Niko Krstičević sa bratanićem Rajkom ispred Foto radnje u Njegoševoj ulici

Vremenom je doveo svog brata Nikolu Nika Krstićevića (ključnog fotografa naših porodičnih albuma) da uči zanat. Niko će sa tetkom Zorkom pohađati kurs u foto–klubu Cetinje. Od treće tetke sin SlavkoVukčević iz Budve nastavio je da se bavi fotografijom, a kasnije postao poznati snimatelj. Tonći je toliko vremena trošio na retuširanje svake fotografije pojedinačno. Svaku staklenu ploču, koja je bila umjesto današnjeg negativa on je retuširao. Eto i danas čuvamo njegovo majstorsko pismo iz Zetske Banovine. Slobodan Bobo Krstićević, završio je kurs fotografije 1947. godine u foto-klubu Cetinje. Aktivno se bavio fotografijom trideset godina radeći u za Cetinjski listi Obod. Kada mu se otac razbolio, preuzeo je rad u ateljeu 1967. godine: “Atelje je otac zatvorio negdje 1975. i nastavio da radi po malo kući. Ja sam radio kod njega, ali sam radio i u Obodu. Na hiljade sam napravio fotografija. Snimio sam tri velika foto-albuma Oboda koja su pratila njegovu istoriju od osnivanja.”

–Gradonačelnik Prijestonice Cetinje Nikola Đurašković je prilikom otvaranja izložbe, između ostalog kazao da je umjetnica kroz različite forme izraza prikazala zanimljivu istoriju i specifičnu današnju zbilju, ispoljavajući ljubav prema svom gradu i da nam ova izložba na trenutak pruža mogućnost da se vratimo u neka davna vremena i osjetimo duh starog Cetinja, na čemu smo joj neizmejrno zahvalni.

Nada Vasić piše: “Bernard Šo je, 1929. godine posjetio Dubrovnik i Cetinje. Na Cetinju Šo i njegova supruga Šarlota odsjeli su tri dana u hotelu Pariz. Po odlasku sa Cetinja domaćini nisu htjeli ništa da naplate svojim gostima, a poklonili su im crnogorsku kapu i torbicu. Pri odlasku Šo je rekao Bratičevićima da se ovako nikada neće obogatiti. Na fotografijama se vidi Bernard Šo ispred hotela Pariz sa Ilijom Bratičevićem, profesorom francuskog jezika, sinom Blaža Bratičevića, vlasnika hotela Pariz. Nobelovu nagradu za književnost Šo je dobio 1925. godine. Kuća Bratičevića i danas je sređena u engleskom stilu i možda bi trebalo obelježiti na neki način (ploča) boravak velikog gosta na Cetinju u ovoj kući. Ove istorijske podatke sam dobila od mog kumaMomira Bratičevića, vlasnika ove kuće na Cetinju.”

Fotografska radnja “Svetlana” u kući nekada zvanoj Kamikula danas kuća Bogdanovića, Ivan Begova ulica

Stela Mišković: “Ljubav prema umjetnosti(ma) naslijedila sam od majke. Osim što je manijakalno čitala, njena primarna umjetnost (za koju se školovala u Zagrebu) bila je likovna. Na naše obrazovanje je uticala snažno, čak psihološki nametljivo u smislu da se od nas očekivalo da sve znamo i da budemo široko obrazovane i kad nešto ne bismo znale (potpuno nevezano za školu), to se dočekivalo s ogromnim čuđenjem i zaprepaštenjem. Nekako nisi njeno dijete ako ne znaš sve što te se pita. Ipak, svoje polje nam začudo nikad nije nametala.

Zbog svega toga, na svakoj od nas se ta čelična ruka obrazovanja drugačije manifestovala i generalno i što se tiče umjetnosti same. Ja sam bila totalni buntovnik u tinejdžerskom periodu, ali se čitanje već bilo nakalemilo i dobro primilo. Vjerovatno sam tada čitalaviše od vršnjaka, iako mi se, iz ove perspektive, to čini nedovoljnim. U svakom slučaju, upravo to je odredilo moj životni put.

Na Editu se primila muzika ili je obrnuto jer je tu ljubav nemoguće objasniti, a na Svetlanu sve i više od toga.

Kad smo živjeli u Kamikuli, u spavaćoj sobi bila su na zidu vrata koja su nas dijelila od komšija, a tik uz vrata veliki krevet u kojem sam spavala s majkom. Vrata su bila puna reprodukcija poznatih slikara. Od svega toga zapamtila sam samo Modiljanija (Alice) jer sam se te slike užasavala. Sve ostalo sam zaboravila. Tako da danas kad sam naišla na ovu sliku bukvalno me presjeklo. Slika uz koju sam odrasla. Slika ‘Do moje četrnaeste’. Djetinjstvo izgubljeno u fragmentima sjećanja.

Tamna komora, majčine bijele, lijepe ruke, Dženana, rupa na plafonu u kuhinji, voda koja se ledi u cijevima, miris peršuna koji se suši, osjećaj sigurnosti i pripadanja…

Zamalo da sam se sjetila. Emocije makar jesam…

Nedostaje mi Majka.”

IZ BIOGRAFIJE MAJE ĐURIĆ

Maja sa ocem Purom i majkom Vidom

Maja Đurić, umjetnička fotografkinja, istoričarka i teoretičarka umjetnosti, univerzitetski profesor rođena je na Cetinju, 30. XI 1966. godine. Diplomirala je istoriju umjetnosti na Filozofskom Fakultetu u Beogradu (1993). Postdiplomske studije završila je na Centralnoevropskom fakultetu u Pragu (1995), Grupa za istoriju umjetnosti, filozofiju i arhitekturu, pod mentorstvom prof. J. Džefrija. Doktorirala je na Univerzitetu umjetnosti u Beogradu (2011), odsjek Teorija medija. Bavi se pedagoškim radom kao redovni profesor (oblast fotografije, istorije umjetnosti, kulturne baštine) na visokim obrazovnim institucijama: Fakultet za turizam i hotelijerstvo u Kotoru, Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju, Fakultet vizuelnih umjetnosti Univerziteta Mediteran u Podgorici, Univerzitet Donja Gorica u Podgorici, NOVA akademija umetnosti uBeogradu. Redovni je prof. na Fakultetu umjetnosti Univerziteta Donja Gorica u Podgorici.

Proučava istoriju fotografije u Crnoj Gori. Tekstove i fotografije objavljuje u publikacijama svih vrsta i žanrova. Umjetnička fotografija kojom se bavi od djetinjstva tematski obuhvata portrete, asocijativne pejzaže i apstraktne kompozicije preko kojih uspostavlja blisku komunikaciju sa predmetom svog interesovanja i otkriva virtuelnu dimenziju u prostorima između stvarnog i imaginarnog. Na portretima, poštovanjem identiteta, ističe psihološku crtu modela, koja ih čini jedinstvenim i neponovljivim. Član je brojnih savjeta, odbora i komisija od kojih su posebno značajna članstva u: Odbora za istoriju umjetnosti Crnogorske akademije nauka i umjetnosti; član redakcije Leksikona likovnih umjetnosti Crne Gore – CANU (kao urednik za oblast fotografija i autor stodevet tekstova), 2021, likovni urednik i član redakcije Leksikona vinogradarstva i vinarstva Crne Gore CANU, 2023; ekspert za reakreditaciju studijskih programa visokog obrazovanja. Značajnija djela: Istorija fotografije Crne Gore od 1840. do 1940, Uticaj fotografije na kreiranje vizuelnog identiteta Crne Gore, CANU, Podgorica, 2013. Samostalne izložbe: Šangaj, Budimpešta, Moskva, Rijeka, Podgorica, Beograd, Budva, Tivat, Perast, Bar. Komesarka je i autorka velikog broja izložbi.

Izložba će biti otvorena narednih 15 dana.

EVO JOŠ NEKOLIKO IZLOŽENIH RADOVA:

Kuća Đurića (naša kuća) Njegoševa nekada broj 42 a danas broj 36 …

Djetinjstvo sam provela u ovoj kući na Cetinju Ulazna vrata se nisu zaključavala. U hodniku su prijateljice ostavljale torbe sa pijace dok prošetaju gradom ili popiju kafu kod nas.
Na ulaznim vratima stric Šunja – Veljko Đurić sa Goranom i Zoranom Vrbicom. Na drugim slijepim vratima je uvijek stajao neko. Saša Čilikov. Na balkon se rijetko izlazilo sem kada je bila neka svečanost kao prenos kostiju kralja Nikole ili tako nešto. Tetka Anka sa Sašom i Goranom.

Maja Đurić i sestra Ana Jovetić prvi dan škole, na vratima brat Mirko Đurić

Istoriju glavne ulice najlakše je pratiti na fotografijama gdje možemo kao kakav arheolog podizati sloj po sloj ili ući u okvir slike tadašnjeg života grada. Djetinjstvo sam provela na Cetinju, u Njegoševoj ulicibroj 36. Ritam života kuća pratio je godišnji kalendar. Ljetnje vrućine izmamile bi žene da iznesu stolice isjede, svaka ispred svoje kuće. U jesen su se pripremala drva, zimi je slijedila borba sa snijegom kojije dostizao ogromne visine. Čim bi došlo proljeće, život se selio u dvorišta sa zadnjih strana kuća.

Baba Danica Đurić u dvorištu iza kuće

I naša bašta bila je puna mirišljavih pitomih, ruža, jorgovana… Drveni sto u šarenom hladu oraha, razgovori sa komšijama preko kamenih ograda… Upravo tih scena puni su naši porodični albumi. Možda sam i zato počela i sama da se bavim fotografijom… Iza kulisa kuća Njegoševe ulice… Naša kuća je nekad pripadala Stanku Radonjiću. Te opsesije se mogu smatrati i posledicom predtelevizijske kulture u kojoj je gledanje kroz prozor i zabavljanje predstavljalo važan način na koji se provodilo vrijeme. Baba Danica i mnoge druge, imale su neki fini, mali jastučić u prozoru sa kojeg su udobno mogle da posmatraju korzo, prolaznike, da se obično ujutro ispričaju sa poznatima kroz otvoreni prozor. Baba je heklala pored prozora zbog prirodnog svijetla.

Kafana Kosovo

Lijevo je Nikola Knežević, u sredini … Bokan a desno je Marko Vujović (iz albuma Svetislava Pula Vujovića-V.P.)

-Kafana Kosovo nalazila se u Njegoševoj ulici na uglu Pete proleterske, nekada Vilsonove, neposredno do zgrade Pošte. Vlasnik čuvene kafane Kosovo, koje se i danas sjećaju stariji žitelji prijestonice, bio je poznati cetinjski trgovac i ugostitelj Nikola Knežević.

Kafana Kosovo – Iz porodičnog albuma Andra i Jelene Đurović. Unutrašnjost kafane Kosovo. Na fotografiji Jovo Đurović, vlasnik Nikola Knežević, Cetinje 01. jul 1935.

Ovaj vispreni trgovac, čija djelatnost je bila i ugostiteljstvo, na specifičan način je reklamirao svoju kafanu: „Istovremeno čast mi je do znanja staviti poštovanijem sugrađanima i putnicima da je kafana ‘Kosovo’ udešena po najstrožijim zdravstvenim pravilima i da je snabdjevena zdravom iluminacijom, dobrijem pićem, najboljom zakuskom, a što je najglavnije tačnom, brzom i učtivom poslugom. Za što veći broj posjetilaca moli Nikola Knežević.

Njegoševa ulica broj 100 … Stanka Jovanović Brajović sa sinom Mladenom Brajović …

Kuća Mladena Brajovića na broju 100, nekada u Njegoševoj ulici, stara je preko sto pedeset godina. Skoro ništa se na njoj nije promijenilo. Moj dragi, školski drug za koga smo svaki dan četiri godine svraćali Ljilja Šaban i ja na putu za školu. Živio je sa babom Danicom Jovanović, a sada živi sa majkom Stankom koja je bila pjesnikinja, ženom Milenom i ćerkom Loreanom. Sa našom ulicom rasli su čuveni slikari, arhitekte, istoričari, glumci, operski pjevači, drugi umjetnici i puno pionira u nekoj profesiji ili zanatu, čudaci, osobenjaci, važni i lako zaboravljivi ljudi, koji su kratko stvarali istoriju grada, a zatim naglo iz nje iščezli. Tako je bilo i sa našim čuvenim arhitektom Vukotom Tupom Vukotićem koji je živio u ovoj kući.

Kuća Popovića

“Moja rodna kuća na Cetinju u dijelu grada zvanom Po granicom datira negdje od sredine devetnaestog vijeka. Naime po ugovoru koji je sastavljen od strane Njegoša i mog čukundjeda popa Laza Jabučanina Popovića o takozvanoj ,,razmjeni dobara” moj se predak iz cetinjskog dijela zvanog Humci preselio 1835. u spomenuti dio grada koji se u to vrijeme zvao Romanovina. Kuća je u početku bila prizemna. Kasnije su je sinovi popa Laza podijelili prilagođavajući je svojim potrebama. Tako da su i danas postojeće kuće braće Popovića ostale jedna uz drugu. Moja se rodna kuća vremenom mijenjala, dograđen joj je sprat i proširena je. Neposredno nakon II svjetskog rata postala je, kao mnoge građanske kuće u to vrijeme, dom za druge useljene stanare. Prije tridesetak godina je vraćena u vlasništvo moje porodice. Premda je većina mobilijara devastirana ili nestala ono što je ostalo sačuvano emanira svojevrsni duh kuće. Stara drvena konstrukcija plafona i podova kao nijemih svjedoka njene prošlosti ostali su u izvornom obliku. U ostatku biblioteke našao sam zanimljive knjige i u njima ono što će se kasnije pokazati bitnim za moju profesiju. Često sam u dječaštvu sjedio na prozoru i gledao u cetinjski pejzaž s dominantnim Lovćenom. Saznanje da se na vrhu ove planine nalazi grob vladike i pjesnika stvarala je u mojoj dječačkoj svijesti neugodan osjećaj ne bez nekog metafizičkog sumo-rnog značenja. Smrt dominira životom. Danas kada živim takozvano treće životno doba sjećam se rado podgraničkog ambijenta, bašte s voćnjakom, glavice iza kuće, parka. To je bio mitski prostor mog djetinjstva. Bila je to Arkadija u kojoj je moja generacija imala živi kontakt s prirodom koji je za današnje generacije gotovo isčeznuo u ekspanziji elektronske virtualne stvarnosti. I danas je na spratu moje kuće soba – atelje u kojoj sam radio prve umjetničke radove i u kojoj radim za vrijeme ljetnog boravka na Cetinju. Vraćanje rodnom gradu i rodnoj kući je ustvari vraćanje izvorištu.”

“Na ovoj fotografiji su članovi uže i šire familije moje majke Nade odnosno porodice Jovanović. U sredini sjedi majka Gordana, lijevo snaha Anđe, desno sin Joko. U gornjem dijelu lijevo snaha Ljubica, sin Mihailo (moj djed) i supruga Čedomila (moja baba). U donjem redu, s lijeva na desno unuke Gordanine, Vidosava (Bećka udata za Peđu Martinovića), Zora, Nadežda (moja majka), i Zagorka (moja tetka).”

Njegoševa ulica broj 38, Julka i Duško Poček (na prvom fotosu) … Julka na prozoru (na drugom fotosu) …

U svakom malom gradu postoji jedan centar (ili radnja) u kome se skupljaju svi tračevi, gdje se oni tumače, procjenjuju iznova šire. Taj centar u našoj ulici bila je dnevna soba tetke Julke. Kod Julke su išle sve generacije od nas djece do odraslih. Kao neki fini klub, kuća uvijek puna ljudi. Ako vam je trebao recept potpisao bi ga doktor Momo Otaševic, dr Ćeto, ko god se zadesi. Saznali bi sve najnovije vijesti iz prve ruke. Duškova bašta uvijek besprekorna – đurđevak, jorgovan, hortenzije, pitome ruže. Julka je voljela da stoji na prozor i posmatra kako se dan razvija na Korzou ili sa drugaricama da sjedi u hodnik. Zvali su ih dubinsko snimanje. Kao mlada bavila se glumom. Od nje i Duška dijelila nas je samo međa.

PS: Evo jedne humoreske iz knjige Veska Pejovića “Ovoga niđe nema” koja najbolje ilustruje navedeno:

U kasne sate, jedne lijepe ljetne večeri, u Njegoševoj ulici, ispred kuće Julke Poček (na kojoj je bio otvoren prozor od sobe), zastalo društvo u kojem je glavnu riječ vodio poznati cetinjski humorista Mijo Banović. Pita ih on ali “ispod glasa”: Oćete li da se kladimo, da Julka ne spava, nego da stoji iza zavjese i sluša sve što pričamo. Oni rekoše da je to nemoguće a on nastavi ali mnogo glasnije: Ljudi, znate li ko je umro!? Nastade tišina a on im nešto “šapnu” … Pošenu se zavjesa i radoznala Julka iz svega mozga reče: A ko Mijo?!”

Kuća Milića, Ivan Begova br. 29… Baba Vide, Mira, Bajica, Radža, braća Đorđevići

Boravak u kunetama je veoma važna crtica biografije svakog Cetinjanina. Djeca u Ivanbegovoj ulici iz porodičnog albuma Nika Milića.

“Svaka priča vezana uz opšte karakteristike jednog grada, njegov duh ili biće, pretvara se posredno u razgovor o našem sopstvenom životu, a još više o našem spostvenom duhovnom stanju. Kuća je za mene centar svijeta u mojoj glavi. Grad nema drugog centra osim nas samih.” Orhan Pamuk

Marko Špadijer ispred svoje kuće u ulici Vojvode Boža broj 6 …

“Ljudi koji su kao ja, osuđeni da dugo pamte, navikli su da žive uz fotografiju, kao i druge tehničke fenomene, ali im sjećanje na lični odnos nije dublje urezano u one režnjeve mozga đe se to deponuje. Istorija fotografije i moja životna istorija nijesu baš podudarne. Fotografija je duplo starija od mene. Kao svako sjećanje, tako i moje na fotografiju, je autobiografsko.

Na početku drugog svjetskog rata roditelji su mene i moju sestru doveli sa Cetinja u Crmnicu kod babe. Tu sam preživio rat i počeo da gomilam svjesne uspomene. Pitao sam majku zašto u našoj kući nema ikona već samo slika moga đeda zakačena za ugao ogledala.

Đed u crnogorskom odijelu, fotografisan u Filipolju (sada Plovdiv u Bugarskoj) đe je bio kavaz pri ruskom poslanstvu. Sijed sa nepunih četrdeset, brci, crnogorska roba, medalje, levor za pas, zorlija. Majka mi je rekla da je baba, inače popova ćerka poslije gladi i stradanja za vrijeme okupacije u prvom svjetskom ratu, izgubila vjeru u svece, skinila ikonu svetog Tome. Kad smo se, poslije rata vratili na Cetinje, mogao sam da vidim svuda fotografije ali me nije zanimalo da proučavam mistriju njihovog nastanka.”

Katalog koji prati izložbu sa puno senzibiliteta i umješnosti grafički je oblikovala Aleksandra Drecun.

VESKO PEJOVIĆ

EVO I VIDEO ZAPISA RTV CETINJE …