Magična noć u Biljardi

Posted on 18. Sep, 2018 by Vesko Pejović in Iz kulture

Multidisciplinarni umjetničko – modni projekat Dimitrija Popovića i Anastazije Miranović ”Eros, krv i svetost” posvećen biblijskim ženama Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni, otvoren je sinoć u Biljardi. Riječ je o projektu koji spaja slikarstvo, modni dizajn, književnost, muziku, fotografije i video projekcije, o projektu koji je svojom magijom ispunio Biljardu.

MAGDALENA JUDITA

Usne od latica noćne ruže Noć se cijedi niz oštricu mača

Dodiruju crveni prsti zaborava. Rasuti nakit u pijanoj postelji

U plodu sna topi se smola kajanja. Sedefasta put gori osvetom

Svjetlosni gral okamenjuje grudi. Strast se grči u ledenoj krvi

U sjenci raspletene kose Mirisom puti zora rosi smrt

Raste raspelo od jantara. Holofernova glava tone u bezdan tišine.

Nakon nadahnutog recitovanja Dimitrijevih stihova posvećenih Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni, jednog od najboljih crnogorskih glumaca Slobodana Marunovića, izložbu je pred velikim brojem ljubitelja umjetnosti iz cijele Crne Gore otvorio Aleksandar Bogdanović, ministar kulture.

Ovoj svetkovini kulture u prijestonom Cetinju poseban doprinos je dao Gudački orkestar mladih, neposrednim izvodjenjem klasične muzike koja je pratila kompletno dešavanje.
Događaj su organizovali Narodni muzej Crne Gore i Turistička organizacija Prijestonice Cetinje a izložba će biti otvorena do 25. marta 2019.

BESJEDA ALEKSANDRA BOGDANOVIĆA

-Dimitrije Popović značajnim je djelom svog opusa pokazao posebnu zainteresovanost za sve one intervencije ženskog principa u kojima su upravo krv i eros remetili često isuviše naglašenu transcedentnost velikih priča, čineći da se pojam svetosti razlije u sam život. Upravo su to bile neke od najbitnijih subverzijakoje su inspirisale ljudsku misao i umjetnost u njihovom otporu dogmi i patrijarhatu, vršći preraspodjelu moći u korist drugosti.

Insistiranjem na erosu i tjelesnosti, Dimitrije Popović pokazuje da nije samo u dosluhu sa tom tradicijom, već i sa onom fukoovskom interaktivnošću koja vlada između tijela i teksta, zahvaljujući čemu smo dobili jedan od najuzbudljivijih opusa u razuđenom toku novovjekovne likovne umjetnosti,kojim je strukturirana svojevrsna semiotike tjelesnog. I uistinu, tijelo se uvijek ukazivalo kao remetilački faktor svakoj onoj moći koja je težila monolitnosti, a žensko tijelo je u takvim težnjama podlijegalo najvećem stepenu cenzure.

Popović je birao strazavjetne i novozavjetne narative u kojima se prepoznaje ženski subverzivni potencijal, a oni su mu omogućili da revidira nametnute antagonizme između erosa i svetosti, pokazujući da su ti antagonizmi suprotstavljeni ne samo ljudskoj prirodi već i samom hrišćanskom svjetonazoru.

Anastazija Miranović je ovu Dimitrijevu pobunu protiv dogmatskih zadatosti, oličenu u odbrani ženskog kao remetilačkog, transponovala u kreacije koje svojom amblematičnošću unose neophodnu dozu provokacije u proklamovanu suzdržanost ženske pojavnosti, na čemu su insistirali kako patrijarhat i puritanstvo tako i svi konzervativni ideološki koncepti.

Zato se ovi odjevni predmeti takođe mogu doživjeti kao svojevrsni tekst kojim se dopisuje mukotrpna priča ženskog iskoraka iz svedenog prostora privatnosti, koji su joj omeđile jednako istorija i tradicija.

Večeras na Cetinju imamo priliku da se na jedan nesvakidašnji način podsjetimo na te priče čija će nas intrigantnost uvijek uzbuđivati, ali i tjerati na razmišljanje o zagonetnom odnosu čulnog i sakralnog. Ono što je sigurno, ovaj će multimedijalni događaj aktivirati sva naša čula.

U KATALOGU KOJI PRATI IZLOŽBU DR ANASTAZIJA MIRANOVIĆ JE O DIMITRIJEVOJ IZLOŽBI ZAPISALA:

„ EROS , KRV I SVETOST “

-Među značajnim tematima kojima se Dimitrije Popović u svom umjetničkom stvralaštvu kontinualno bavi, žena/ženskost i sva kompleksnost njihovih fenomena intrigira umjetnikovu pažnju toliko da određenim biblijskim ženama posvećuje posebne cikluse.

Judita, Saloma i Marija Magdalena su i pojedinačno motivi istoimenih slikarskih ciklusa Dimitrija Popovića, objedinjenih u sklopu multidisciplinarnog / multimedijalnog projekta pod nazivom „Eros, krv i svetost“, kako slovi i Dimitirjeva knjiga u kojoj se umjetnik kroz književni, filozofsko-estetski diskurs bavi ovom intrigantnom tematikom.

Likovnoj i književnoj „obradi“ teme pridružujem se, autorskom, namjenski rađenom kolekcijom, čime temat dobija na kompleksnosti u medijski novom, dizajnerskom pristupu/čitanju. Sveukupnosti scenske dramatičnosti različitih umjetničkih artikulacija doprinosi živa izvedba odgovarajućih djela klasične muzike akademskog gudačkog orkestra.

Projekat u Njegoševoj Biljardi na Cetinju, „Eros, krv i svetost“ spaja kroz interaktivno prožimanje slikarstvo, modni dizajn, književnost, klasičnu muziku, fotografiju, video projekcije…i na posve osoben način „odškrinut će vrata“ zamamno-ukletih svjetova – erosa i tanatosa, krvi i svetosti.

Starozavjetna ljepotica, hebrejska heroina – Judita, da bi savladala daleko nadmoćnijeg neprijtelja koristi ubojito oružje od kojeg se teško odbraniti – sopstvenu ljepotu. Zavodi asirskog vojskovođu Holoferna, neprijatelja njenog naroda, i nakon intimnog čina odsjeca mu glavu njegovim mačem.

Judita – lijepa udovica u neprijatelju nalazi afirmaciju svoje zatomnjene ženstvenosti/senzualnosti, i time postaje žrtva vlastitog čina. Holofernova glava je istovremeno Juditin trofej i poraz.

Za razliku od Judite, Saloma nije bukvalni egzekutor. U zanosnom plesu princeza raskošne ljepote, zavodi sve prisutne. Kao nagradu za svoj očaravajući ples traži od očuha, kralja Heroda, odsječenu glavu Ivana Krstitelja. Čin osvete neuzvraćene ljubavi Salomu pretvara u žrtvu sopstvenih želja. I njen trijumf istovremeno biva njenim sopstvenim porazom/poništenjem. Pobjeda poljupca, kao najuzvišenijeg, najsuptilnijeg dodira istovremeno biva činom poništenja Salominog erosa. Poljubac mrtvih prorokovih usta, zapravo, proriče uzus smrti, tanatos Salomine seksulanosti.

SALOMA

Gipko se tijelo u sječivu budi.

U mladoj maternici pohote riđe

Cvijet pohote mahnito cvjeta.

Hobotnice bokova šire miris vatre.

Nježna se stopala od zlata tope

U vrelini smrti prorokove glave.

Marija Magdalena – „femme fatele“, zbog svog razuzdanog i poročnog života biva odbačena od društva. Činom pokajanja i preobraćenja postaje istinska Isusova sljedbenica i posvećenica hrišćanstva.

Kako tijelom bludnice prezetnovati/ispoljiti sveticu, izraziti pokajnički duh spreman na dosljednost u vjeri /pokajanju?

Zašto baš EROS, KRV I SVETOST kao sublimirani naziv zajedničke eksplikacije pojedinačnih ciklusa posvećenih Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni?

Zato što ova tri fenomena sudbinski determinišu sva tri lika:

Eros i Tanatos – senzualnost, ljepota i zavodljivost tjelesnog, uzus puti determiniše njihove živote, psihološka stanja, smrti… Lice i naličje Jednog u smjenljivim, preovladajućim nijansama karakeriše specifikum njihovih sudbina.

Osim starozavjetnog i novozavjetnog biblijskog konteksta, svetost je, takođe, objedinjujući sudbinski usud koji ih određuje, kasnijim formalnim, svetačkim inauguralnim činom, ili herojskim, koji ih inpostira na pijedestal svetosti.

Zašto baš Judita, Saloma i Marija Magdalena? Treba li ići u tako daleku prošlost da bi se pronicljivo zašlo u žensku psihu ili baš u tim eksplicitnim primjerima dokazujemo da smo, u skladu sa datim kontekstima, ostale nepromjenljive, da se to poročno, zavodljivo, grešno i smrtno nikada nije i neće promijeniti/iskorijeniti. Da li Judita, Saloma i Marija Magdalena najradikalnije otjelovljuju dihotomije sopstva? Da li nam je lakše progovoriiti kroz njihove sudbine o vlastitim željama, strahovima, slabostima…? Koji su to tamni bezdani duše iz koje kovitlaju ka površini grijesi, požude, pokore…?

Čini se da Dimitrije u traženju odogovora na ova i slična pitanja pored posvećenih istraživačkih procesa u literaturi i istoriji umjetnosti, nalazi sopstveni, intrigantni, egzekutivni pristup eksplikacije teme, potvrđujujući bravurozno crtačko majstorstvo. No, umjetnik ide i dalje od klasičnog slikarskog medija, ma koliko on maestralan bio.

Sljedstveno ovovremenom kontekstu, Dimitrije koristi različite umjetničke medije da intenzivira dramatičnost prizora: slike, skulpture, objekti, instaslacije, asamblaži, fotografije… Takođe, širok je i dijapazon slikarskih tehnika koje bira i koristi – ulje na platnu, akrilik, tempera, olovka u boji itd., zavisno od motiva, kako bi na najuvjerljiviji način eksplicirao poruku.

Upravo, kroz svoj specifični, materijalni kreativni izražaj željela sam poslati poruku, neverbalno komunicirati prvenstveno unutar sopstvenog diskursa, poimanja i artikulacije teme, a potom to podijeliti s publikom. Nebanalizovanu erotičnost, suptilno naziru zavodljivi modeli od viskozno-lamiranog konca najfinije izrade, koji u intrigantnoj mobilnosti manekenskog hoda poprimaju obrise zanosne, determinišuće, sudbinske igre. Svi ti unutarnje-vanjski poticaji produkovali su modele elegantnih formi, koji u svojoj egzekucji nose dozu ekstravagantne skulpturalnosti, karjatidnog prosedea. Izrada kolekcije u specifično obrađenom viskoznom koncu s primjesama lamea, akcentuje mističnost forme, modelovanja, tjelesnog koje oživljava kroz zavodljivu magiju pokreta i svjetlosti, dopinoseći vjernijem/dosljednijem transponovanju kongnitivnog u komunikativno.

Značajno za percipiranje cjelokupnog Dimitrijevog umjetničkog opusa, pa i ovog, su predtekst i podtekst viđenog. Naime, umjetnik, filozofski intrigantno/lucidno kontekstuira date teme, dovodeći do interaktivnih provokacija, a time i do nove značenjske vrijednosti. Ono što se čini banalnim, zapravo je sasvim suprotno – krajnje kompleksno i slojevito, produkt dugotrajnih kontemplativnih iskrenja, što u konačnici rezultira vanvremenskim umjetničkim djelom.

I možda na kraju reći, zašto kod Dimitrija savremene žene – psihološkinja, glumica i pjevačica otjelovljuju biblijske heroine. U mom slučaju manekenke. Te stečene uloge nametnute društvenim kodifikacijama površinski maskiraju bit, koja pritajeno tinja u nutrini svakog od nas i čeka sudbinsku priliku ekspozicije. Zato što se u biološkom i psihološkom smislu nismo promijenili od biblijskih vremena do danas, zato što ovaj svijet, pored svih amalgamiranih iskustava, pregnuća/dostignuća nije postao imun i ne može da odoli grijehu, strasti, erosu, tanatosu, mistici i zavodljivosti ljepote tjelesno-ljudskog, koje umnogome određuje psihološko – ljudsko.

Dimitrije Popović nam ove suštinske teme donosi majstorskom egzekucijom, lucidnom elegancijom umjetničkog, slikarskog spektakla, koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Nadam se da sam svojim kreativnim učešćem u ovom zajedničkom autorskom projektu makar djelomice doprinijela tom utisku.

IZ BIOGRAFIJA AUTORA

Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti, likovna kritičarka, modna dizajnerka, rođena u Kotoru, gdje završava osnovnu i srednju školu, kao i Školu za osnovno muzičko obrazovanje. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, magistrirala, a potom i doktorirala iz oblasti kulturnog turizma. Muzejski savjetnik, obavljala funkciju direktorice Centra za kulturu “Nikola Đurković“, Kotor. Nakon udaje se seli za Bar gdje je bila zaposlena kao upravnica gradske galerije „Velimir A. Leković “ Kulturnog centra Bar, a radno angažovana i u Kotoru na državnom Fakultetu za turizam i hotelijerstvo kao saradnik/predavač na predmetu istorija umjetnosti i kulture. Od jula 2013. raspoređena na mjesto direktorice Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore, državnog organa u sastavu Ministarstva kulture Crne Gore, a od maja 2018. zaposlena na mjestu direktorice Narodnog muzeja Crne Gore.

Kao likovni kritičar sarađuje sa časopisima iz oblasti likovne umjetnosti i kulturne baštine. Selektor je mnogih značajnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu (2015. god. selektor i komesar nacionalne postavke Venecijanskog bijenala, višegodišnji je selektor likovnog programa kulturno-umjetničkog festivala Barski ljetopis), predsjednica ili član respektabilnih stručnih žirija i komisija iz domena likovne umjetnosti i kulturno-istorijskog nasljeđa.

Član je ICOM-a i ICOMOS-a.

Od 2008. godine aktivan je sudionik crnogorske modne scene. Kolekcije su tematski vezane za kulturu, tradiciju i istoriju Crne Gore, ali i za šire istraživačko i kreativno polje istorije umjetnosti. Najupečatljivije kolekcije su joj: „Pod kapom Njegoševom“ (posvećena 200-godišnjici Njegoševog rođenja, „Okus božanskog“ (posvećena proslavi zlatnog jubileja – 50-godišnjice prestižnog crnogorskog brenda „13 jul Plantaže“), „Dolce Vita“ (posvećena 60-tim godinama prošlog vijeka i umjetničkom pokretu pop art), „Noć u slavu vijeka“ (povodom obilježavanja 100-godišnjice obnove kraljevine Crne Gore), „Kaputom kroz stilove“, „Milenijumom do vječnosti“ (povodom obilježavanja 1000-godišnjice crnogorske državnosti i 10-godišnjice obnove crnogorske nezavisnosti).

Istim povodom realizuje kolekciju posvećenu Vladimiru i Kosari u okviru autorskog multimedijalnog projekta „Milenijumom do vječnosti“, kojim je otvoren kulturno-umjetnički festival 29. „Barski ljetopis“ 2016., kao i festival „Otvoreni dani nauke“, Ministarstva nauke Crne Gore. Kolekcija „Između dana i noći“ (posvećena obilježavanju 110-godišnjice rođenja Petra Lubarde), za Dan državnosti Crne Gore 2012. predstavljala je Crnu Goru u Italiji na Meditt Summer Fashion-u. Autorskom kolekcijom „Crnogorke – vile gorske i primorske“ predstavljala je Crnu Goru na jubilarnoj Internacionalnoj smotri mode u Kotoru, 2015., pored jednog od najpoznatijih predstavnika svjetske modne scene Jean Paul Gaultier-a.

U čast obilježavanja 110. godišnjice rođenja Petra Lubarde, 2017., realizovala je multimedijalni projekat „Između dana i noći “, namjensku kolekciju u svili s reprodukcijama Lubardinih slika na modelima. Sa poznatim crnogorskim likovnim umjetnikom Ditmitrijem Popovićem realizuje multi-medijalni umjetnički projekat „Eros, krv i svetost“, radi kolekciju u viskozno-lamiranom koncu inspirisanu Dimitrijevim umjetničkim ciklusima posvećenim biblijskim ženama (Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni). Bavi se i kostimografijom pozorišnih predstava (Vladimir i Kosara, Sveti i prokleti, Gorska drama…).

Udata je i majka dvoje djece.

Dimitrije Popović, slikar i pisac rođen je 4. III. 1951. na Cetinju. Studij na Akademiji likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu, 1976. godine. Za vrijeme boravka u Parizu 1974. godine Dado Đurić ga upoznaje s pariškim kolekcionarom Jeanom Davrayom, pa u sasatavu njegove nadrealističke zbirke izlaže 1978. u Galeriji Alexander Braumuller, s umjetnicima Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonor Fini i drugima.

U Pforzheimu 1982. Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona organizuju mu zajedničku izložbu grafika i crteža sa Salvadorom Dalijem. Iste godine u povodu velikog jubileja Leonardo a Milano 1482 – 1982. izlaže ciklus radova ,,Omaggio a Leonardo,, u milanskoj Palazzo Sormani. U povodu 27. međunarodnog festivala “Due mondi” grad Spoleto, u kojemu se taj festival održava, organizira mu izložbu slika, crteža i grafika. Na “XIII biennale internazionale dantesca” u Ravenni 1998. dobija Zlatnu medalju Giacomo Manzu za skulpturu “Rajska vrata”. U godini jubileja dvije hiljade godina hrišćanstva, izlaže u Rimu ciklus raspeća “Corpus Mysticum” u Sant Andrea al Quirinale, Santa Marija dell Popolo- L, Agostiniana Arte Sacra Contemporanea i u Pantheonu. Na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu 2001. godine dodijeljena mu je nagrada “I migliori dell anno” za navedene rimske izložbe.

Jedan je od sedamnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa (M. Botta,M. Cacciari, M. Paladino i P. Portoghesi), koji su pozvani da odgovore na “Pismo Pape Ivana Pavla II umjetnicima”. Odgovori su objavljeni u knjizi “Umjetnici odgovaraju Papi Ivanu Pavlu II”, izdavač Le monografie di Arkitekton, SRI spa – Milano, 2003. Za retrospektivnu izložbu održanoj u “Ex macello” u Padovi 2002. uručena mu je Nagrada za umjetnost Francesco Petrararca. U povodu 500 godina Andree Mantegne za izložbu “Ave Mantegna” posvećenu ovom renesansnom umjetniku održanoj u Villa Contarini (Padova) dodijeljena mu je medalja za slikarstvo “Andrea Mantegna”. Medalja i nagrada “Giotto e il suo tempo” uručena mu je za izložbu “Dimitrije e Dante” održanoj u Centro Dantersco u Ravenni 2002. Povodom međunarodne manifestacije “Sjećanje na Prvi svjetski rat” izlaže u Parizu instalaciju “Pjesma bez riječi” u UNESCO-u. Hall Segur Francuska televizija TV3 Il de France – Paris snimila je u 2018. serijal o likovnoj umjetnosti naslovljen “Pasija u umjetnosti” od srednjeg vijeka do danas. U četvrtom nastavku “Picasso i XXstoljeće” uz sliku “Raspeće Pabla Picassa”, odabrane su slike raspeća Dimitrija Popovića, Jacquesa Villona i Artura Majke. Do sada je priredio sedamdesetak samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu i sudjelovao na preko trista grupnih.

Dobitnik je tridestak domaćih i međunarodnih nagrada za likovnu umjetnost i književnost. O djelu Dimitrija Popovića do sada je objavljeno trinaest monografija te snimljeno petnaest dokumentarnih filmova. Objavio je pet knjiga eseja o likovnoj umjetnosti i četiri iz beletristike. Član je Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Ruske akademije književnosti, Slavenske akademije književnosti i umjetnosti (Bugarska), Crnogorskog PEN centra i Hrvatskog društva pisaca.

Poštovani čitaoci, prilog ću završiti sa izvodom iz uvodnog teksta o ovom čiji su autori kustoskinje događaja Tatjana Jović i Isidora Kovačević.

Ovaj Popovićev ciklus radova inspirisao je istoričarku umjetnosti i modnu kreatorku Anastaziju Miranović da namjenski rađenu kolekciju odjevnih predemeta kreativno materijalizuje svojim umjetničkim izrazom. Izborom vrste i boje materijala, elegantnom formom haljina, sa ekstravagantnim detaljima naglašena je prefinjena ženska senzualnost, samosvjesnost i intrigantnost. Popović je biblijske žene tražio kako u teorijskim i likovnim djelima tako i u vitruoznim muzičkim bravurama i prefinjenosti umjetničkog izraza kroz odjevne predmete.

Ovo dvoje autora, različite ali ipak neodvojive profilacije, umjetnika i istoričarke umjetnosti, povezale su brojne teme, a najznačajnija je Petrar II Petrović Njegoš. Povodom 200-godišnjice Njegoševe smrti nastao je ciklus slika Misterijum Luče mikrokozma i namjenska modna kolekcija Pod kapom Njegoševom, za koju je Popović svojevremeno rekao da „…zbog svojih različitih komponenti, prevazilazi modnu reviju. Izuzetna snaga, dostojanstvenost, atraktivnost i prefinjenost, krase concept večerašnjeg programa I ja sam zaista uživao. Ova modna priča je kvalitetom i kreativnošću, pokazala vitalnost tradicije kao izvorišta elemenata koji se mogu osavremeniti I učiniti da duže traju, afirmišući istovremeno I Njegoša I modni izraz Anastazije Miranović. Ona je uspjela da napravi divne kreativne, imaginativne kreacije, sa bogatstvom izraza u bojama i kompoziciji i divnim spojem elegancije, ljepote, mističnosti,ali i senzualnosti.

Gledajući graciozne manekenke na pisti i ove kostime, vratio sam se u Njegoševo vrijeme, u doba romantizma, intezivno razmišljajući o njegovim portretima i stihovima, kao i o snazi i mističnosti, koje su njihov sastavni dio. Ovakva revija, po mom dubokom uvjerenju, zaslužuje piste Milana i Pariza. Da je Njegoš živ, sigurno bi večeras rekao: ‘HvalaAnastazija !’

U svom decenijskom radu na polju modnog dizajna, Miranović se nije udaljavala od crnogorske tematike. Inspiraciju je nalazila u događajima iz crnogrske tradicijske i istorijske prošlosti, likovima i djelima crnogorskih velikana – Vladimiru Dukljanskom, Njegošu, Petru Lubardi, Dimitriju Popoviću… Toplu mediteransku klimu i plavetnilo Jadrana i surovi crnogorski lovćenski krš, autorka ovih kolekcija spaja dobrotskom čipkom i crnogorskim zlatovezom i na taj način doprinosi očuvanju kulturne baštine svoga naroda.

Po riječima Mladena Lompara “Svako remek djelo je segment uzbudljivog kazivanja i tok iste raskoši. Svako je detalj iste riznice, dugačiji ali jednako važan za pravo stvaroca na svoje djelo”.