Cetinje :: Moj grad

Promovisana knjiga “Perper-crnogorski novac” Pavla Novakovića

Posted on 08. May, 2013 by Vesko Pejović in Iz kulture

PRIČA O PERPERU

Sinoć je u Biljardi održana promocija knjige “Perper-crnogorski novac” Pavla Novakovića i otvorena izložba na kojoj su prikazani vrijedni eksponati ovog vrsnog crnogorskog kolekcionara: srednjevjekovni novac Ulcinja, Bara, Kotora, Drivasta, Brskova, Balšića, rijetke varijante perpera (u kvalitetu kovnički sjaj, polirana ploča, probni primjerci i slično).

Za ovu knjigu stručna javnost  kaže da se radi o naučnom djelu izuzetne vrijednosti, koje služi na čast i zemlji u kojoj je publikovano i autoru. O knjizi su govorili akademik dr Radovan Radonjić i autor dok je prikaz knjige akademika dr Radoslava Rotkovića (koji je bio spriječen da dođe) pročitao profesor Sreten Vujović.

Riječ Prof dr Radovana Radonjića:

Dame i gospodo,

Više momenta čini predstavljanje ove knjige veoma složenim.

U prvom redu, i ona je, poput svih ostalih, svojevrsna zagonetka, budući da odiše i onim spiritualijama, koje na njenim stranicama nijesu uvijek neposredno date. Otkriti tu njenu „tajnu“, i dovesti je u vezu sa smislom prezentnog teksta, nužan je preduslov za davanje suda o njoj. Pitanje je, međutim, kako to uraditi kod činjenice da čitalac, jednako kao i autor, sve posmatra kroz svoje duhovne naočare?

Zatim, govoriti o knjizi na Cetinju, i Cetinjanima, nikome nije lako. Posebno ne, ako to radi pod svodom zdanja koje se od svog nastanka, s razlogom, smatra kultnim mjestom najskuplje riječi i najveće mudrosti.

Dalje, visok prag koji Biljarda ima za poduhvate ove vrste, u smislu da promociju u njoj zaslužuju samo djela izuzetne vrijednosti, s jedne strane, i činjenica da se knjiga Pavla Novakovića promoviše upravo tu, s druge, navodi na pretpostavku da je u pitanju vrhunski spisateljski, odnosno naučno-istraživački poduhvat. Pitanje je, međutim, kako to objasniti, a ne ogriješiti se o pravilo da velikom djelu najviše škode velike riječi o njemu?

Najzad, trojica eminentnih crnogorskih naučnika su u recenzijama ove knjige napisali:

-da je Pavle Novaković – za kojega se može reći da je „ne samo numizmatičar već i daroviti istorik kulture“ – ovim djelom dao „značajan doprinos crnogorskoj numizmatici i pomoćnim istorijskim naukama uopšte“;

-da snaga ponuđenih argumenata daje knjizi „težinu istorijskog štiva, a ilustracije upotpunjuju vizuelni utisak koji nikog ne može ostaviti ravnodušnim“;

-da Novakovićevo djelo „služi na čast i zemlji u kojoj je publikovano i, posebno, njemu kao autoru“.

Navedini momenti mogli bi se shvatiti kao „signal“ da priča o Novakovićevoj knjizi može da se završi i na ovome što je do sada o njoj rečeno. No, mogu se shvatiti i kao podsticaj za njen nastavak. Dakako, ne u formi novih promocija na kojima bi se ponavljale iste laskave ocjene o njoj, već kao nastojanje da se dopre do njenih dubljih slojeva i provjeri tačnost prvog utiska da ona zaista predstavlja svojevrsnu paradigmu stručne i naučne literature kakva Crnoj Gori danas nasušno treba.

Razlog za ovo drugo, koje ubjedljivo preteže nad prvim, ne nalazi se samo u faktu da struktura i arhiktektura, optimalno poduprta svim potrebnim emelentima kognitivnog, teorijskog, metodološkog i aksiološkog, daje knjizi odlike djela:

-sa snažnom imaginacijom, ali takve vrste koja nema mnogo dodirnih tačaka ni sa mitologijom i mistikom, ni sa epsko-ekstatičkim egzaltacijama;

-koje je lišeno svakog ispraznog mudrovanja i težnje da se iskustveno supstituiše intuicijom i fantazijom;

-čija priča, bez vještački spinovanih pripovjedačkih ambicija, teče veoma lijepo, lako i uvjerljivo;

-u kome se – čak i tamo gdje nije izvršen potpuni otklon od poimanja crnogorske istorije kao puke dinastičke promenade – ostvaruje osebujni zbiljski susret sa stvarnim svijetom i životom koji se posmatra.

Jednako valjan razlog za nastavak priče o Novakovićevoj knjizi je i to što je ona, kako zapisa jedan od njenih recenzenata, korisna i interesantna „ne samo za stručne ljude iz oblasti bankarstva i numizmatike, već i za običnog građanina kojeg interesuje prošlost njegove države“. A, da je zaista tako, tj. da njeni veoma bogati, implicite i eksplicite dati, vanbankarski i vannumizmatički sadržaji mogu zadovoljiti u tom pogledu, govore, pored ostalog, i sljedećih pet primjera.

Prvo. Novakovićeva knjiga, utemeljenom pričom o grčkom starteru iz IV vijeka prije nove ere, kao najstarijem novcu pronađenom na teritoriji sadašnje Crne Gore, te novcu ilirskog kralja Balajosa, kovanom u Risnu u II vijeku prije nove ere, pokazuje, kao na lakmusu, dvije krucijalne stvari:

-onu, da Crna Gora nije nastala u zabiti nad kojom se čak i „nebo zatvorilo“, već na visoko kultivisanom prostoru, na kome duže od milenijuma prije njene pojave funkcionišu, u najrazvijenijoj formi, svi najviši oblici i sadržaji onovremenog evropskog društveno-ekonomskog života;

-i onu, da u genetskom kodu njenih osnivača, takođe znatno duže od milenijuma prije tog čina, pulsiraju socijalno-psihološki, etički i estetički supstrati koji ne samo što nijesu nikakve jetijevske, ili pak šamansko-guruoovske provenijencije, već izviru iz društvenog bića civilisa čija se paleta radno-proizvodnih i prometnih odnosa reguliše najsavršenijim tada, i do sada, poznatim sredstvom – novcem.

U tom kontekstu, postaje mnogo jasnije ko je više u pravu: strani autor, koji piše da je Crna Gora u prvom vijeku svog postojanja bila suverena država, „nimalo nalik na Rimsku republiku“, budući da „njen narodni zbor glasanjem bira vladara“, ili domicilni „državotvorac“, koji je, i nakon devet vjekova njenog postojanja, opisuje kao zemlju obezličenih i obeznađenih, gurnutih na marginu civilizacije, koji se na dobro djelo mogu nagnati samo konopcem i sabljom?

Drugo. Kazivanjem da Crna Gora od svog nastanka nikada, pa ni u periodima kada njeni dinasti nijesu kovali svoj novac, nije bila bez ovog važnog sredstva, odnosno da je u gotovo svim periodima svog postojanja do 1918. godine predstavljala otvoreno tržište, na kome se istovremeno srijeću mletačke, turske i austrijske valute, Novaković otkriva:

-da ni u njoj, kao ni drugdje, novac ne poznaje političke, ideološke, etničke, vjerske i ine predrasude i granice;

-da crnogorski gospodari, čak ni onda kada su bezuslovno i beskrajno privrženi istočnom duhu i posluhu, ne pokazju nikakav odijum prema „inorodnim“ i „inovjernim“ zapadnim valutama;

-da novca u njoj ima i onda kada je bez dinastija, o čemu na primjer zorno svjedoči zaostavština mitropolita Visariona  Borilovića – Bajice (iz 17. v.), koju čine 275 zlatnih mletačkih cekina, 375 srebrnih reala, 38 ½ dukata i 11 lira;

-da istorija novčanih kretanja na njenom prostoru nije manje uvjerljiv indikator o postojanju i funkcionisanju crnogorske države između crnojevićke i petrovićke ere nego su to, na primjer, vojni savezi sa Mlečićima, sačuvani spomenici baroknog građevinarstva i fresknog slikartva, ili saga o tobožnjoj političkoj vlasti mitropolita „iz raznih plemena“.

Važnost tih otkrića – tj. činjenice da ni okupiranost dijela njenih teritorija, ni nepostojanje centralne vlasti, ne znače da države Crne Gore nema i da kao takva ne funkcioniše – utoliko je veća što vrijeme koje „pokrivaju“ dinastije čini jedva nešto više od trećine dosadašnjeg trajanja Crne Gore, i što svaka od njih ostavlja iza sebe zemlju u rasulu.

Treće. Objašnjenje da je u Crnoj Gori tokom čitavog postcrnojevićkog perioda „inorodni“ i „inovjerni“ mletački, austrijski i drugi novac priznavan, i korišćen, bez ikakvog odijuma ili predrasuda baca, indirektno, novo svijetlo i na tek odnedavna, još uvijek veoma stidljiva „priznaja“ da smo u to vrijeme imali i „izrazite predstavnike gotovo svih glavnih pravaca evropske književnosti“, pri čemu se misli na stvaraoce iz šireg jugo-zapadnog podlovćenskog prostora. Ono, naime, otkriva:

-da je tadašnja zatvorenost Crne Gore prema Zapadu bila djelimična, u smislu da se odnosila uglavnom na oblast duhovne kulture;

-da takva politika nije vođena radi ostvarivanja njenog društvenog ili državnog interesa već radi zaštite – kao jedinog pravog i pažnje vrijednog – stvaralaštva nastalog u krugu domicilnih autora, u prvom redu gospodara-pjesnika i njihovih epigona;

-da oficijelna platforma na kojoj se ta politika zasniva, u filozofsko-etičkom i psihološko-etničkom smislu počiva na podjeli autentične crnogorske kulture na „našu“ (pravoslavnu) i „lacmansku“ (katoličku), u oba slučaja gotovo isključivo identifikovanu po mjestu življenja autora ili njihovoj vjeroispovijesti, što otvara široke mogućnosti da se, s jedne strane, crnogoska kulturna baština bez ikakvih smetnji uzurpira i prisvaja od strane „najbližih“ susjeda i da se, s duge, pojedini tobože „pravi domaći“ proizvodi u toj oblasti, mimo svakog smisla i obzira, praglašavaju za vrhunske vrijednosti i dostignuća.

Što je to značilo, i još uvijek znači, za aktuelni crnogorski duhovni kod, nije teško pretpostaviti. Kao što nije teško zamisliti ni to na kakva bi sablažnjavanja crnogorskih „pravovjeraca“ naišao pokušaj da se prilikom ocjenjivanja književničkih i inih duhovnih dometa naših predaka iz pomenutog perioda uzmu u obzir, na primjer, i djela Andrije Zmajevića, Njeguša iz Perasta, sa doktoratom iz teologije stečenim u Rimu 1654, koji dva vijeka prije „domicilaca“ piše, kako s ciljem da „pogura“ kulturni napredak svog naroda, tako i sa željom da se u najširim međunarodnim okvirima, i po kriterijumima i standardima koji tamo važe, ogleda u pitanjima od značaja za svijet i život uopšte.

A, i to će, jednom, morati da se desi.

Četvrto. Knjiga Pavla Novakovića, važna je i po tome što – svojim uvjerljivim svjedočenjem da su i Vojislavljevići i Balšići kovali novac, da su ambicije jednog od Balšića u tom pogledu sezale dotle da ga smatraju „nejpretencioznijim evropljaninom koji je ikada kovao novac“, te da se balšićki „groš sa vukom“ pominje u Korčulanskom statutu iz 1424. godine, u dijelu gdje se navodi kurs stranih valuta u opticaju na tom ostrvu – pomijera dalje u prošlost više od pola milenijuma priču o crnogorskom novcu, inače opsjednutu tvrdnjom dvorske istoriografije da je Crna Gora „sve do 1906. godine bila bez svoje monete“. Jer, ako su Vjislavljevići i Balšići bili dinastije, čije se dionice gospodarenja Dukljom, odnosno Zetom oficijelno smatraju konstituentima crnogorskog istorijskog bića i bitka, onda to važi i za status njihovih valuta u istoriji crnogorskog novca.

Peto. Novakovićeva knjiga, svojom pričom o crnogorsko-austrijskoj monetarnoj konvenciji od 24. septembra 1911. godine, nakon koje se „Perper“ našao u nesmetanom bankarskom i trgovačkom prometu na prostorima od Beča, Praga, Budimpešte i Trsta do Zagreba, Rijeke (fijume) i Sarajeva, indirektno, ali sasvim jasno, otkriva pravilo po kome sopstvena konvertibilna valuta, ukoliko ne počiva na zdravoj političkoj podlozi, ne mora da bude pretpostavka za bilo koje dobro. Sav taj, kako Novaković veli, „ekonomsko-finansijski i politički uspjeh za Crnu Goru“, poništen je tri godine kasnije odlukom crnogorskog kralja da svoju vojsku povede u „sveti rat“ protiv „crno-žutog barjaka“. Ishod je znan. Konvertovanjem vlastitog zdravog novca u zajedničku bolesnu ambiciju u funkciji ostvarivanja „višeg cilja“, skinuto je za dugo „s kursne liste“ sve crnogorsko –  uključujući državu, kralja, njegovu dinastiju i sam taj novac.

Dame i gospodo,

Ovim i sličnim spoznajama Navaković ne samo da otkriva dublje slojeve istorije novca u Crnoj Gori, već i omogućava da se preko njih bitno iskorači u smjeru objašnjenja nekih važnih i interesantnih pitanja kao što su, na primjer, ova:

-zašto Crnojevići, iako u vojno-strateškom uzmaku, i bez ekonomske moći da kuju novac, imaju snage da svojoj zemlji podare prvu štampanu knjigu u Južnih Slovena i prvu državnu štampariju na svijetu;

-zašto Šćepan Mali, u najherojskijem periodu crnogorske istorije, za kušanje domicilnih ratnika u poštovanju zabrane posezanja za tuđim, ne koristi ni handžar ni džeferdar nego monetu, i zašto ovaj „lažni car“, čak i onda kada svoju misiju ogrće u ruho izvjesne mističnosti, predano radi na tome da u pukotinama svijesti nastale na etničko-religijskim reliktima osnaži puteve i sredstva građanske emancipacije, radi čega se, za vrijeme njegove sedmogodišnje „strahovlade“, crnogorska narodna skupština sastaje čak davadeset i pet puta, što je više od ukupnog broja njenih saziva u doba svih gospodara-državotvoraca – sto godina prije i sto godina poslije njega;

-zašto Bogišićev Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru, osim toga što predstavlja sjajno spistateljsko djelo vrhunskog pravnog teoretičara, jeste i izraz i odraz jedne od najviših do sada poznatih pravnih i političkih kultura;

-zašto Karl Nojmajer, u svojoj knjizi Veliki pravni sistemi savremenosti, piše da jedino Crnogorci, od svih slovenskih naroda, imaju svoje autentično pravo;

-zašto crnogorska retorika, vrednovana po svim relevantnim kriterijumima – od složenosti dramske kompozicije, uzvišene duhovnosti, etičko-refleksivne izvornosti i životnosti, preko bogatstva sadržaja i univerzalnosti poruka, do autonomnog, atraktivnog i uvjerljivog stila –  spada u vjetski vrh ove najviše intelektualne vještine;

-zašto je Crna Gora, uz sve unutrašnje i spoljne otpore i opstrukcije, mirnim putem došla do nezavisnosti, i zašto nakon toga – uprkos mnogobronim problemima, u kojima je moguće prepoznati i sve taloge prošlosti, i sve pošasti i iskušenja modernog doba – ipak ide putem koji je vodi u društvo zemalja sa najvišim dostignućima savremene civilizacije.

Knjiga iz koje se, i posredstvom koje se, može shvati da sve to nije posljedica slučajnih zbivanja u ezgotičnom staništu primitivnih gorštaka, koje domaći duhovnici kletvom i molitvom spašavaju od međusobnog pokolja, a strani „pokrovitelji“ od pomora glađu, već prirodni ishod istorijskog razvoja društva i države koji tokom čitavog svog postojanja, svemu uprkos, uspijevaju da u ljudskosti i slobodi zadrže mjesto na gornjoj granici dostignuća drugog milenijuma nove ere – nešto je mnogo više, i načajnije, od bilo kojeg novog, inače po sebi veoma vrijednog, unosa u riznicu crnogorske numizmatike. Ona je i živo ispisana opšta istorija nakon čije pojave nijedan „lončić“ u „šemi“ poimanja naše prošlosti ne može više da ostane tamo gdje je bio.

Autor takvog djela odista zaslužuje najveće komplimente i sva priznanja.

Prikaz knjige dr Radoslava Rotkovića:

Dame i gospodo,

Žao mi je što sam spriječen da večeras budem na Cetinju, da zajedno sa vama promovišem ovu dragocjenu knjigu, „Perper – crnogorski novac“ autora Pavla Novakovića. Volio bih, zapravo, da sam sa vama i da nije ovoga povoda. A ovo je u svakome pogledu reprezentativno izdanje, i po tome što je potpuno obuhvatilo navedenu materiju, i po tome što je ta numizmatička materija obrađena iznutra, iz same profesije. Jer istoričar opštega tipa, koji prikazuje razvoj države i naroda, ratova, ekonomije, spoljne politike, heraldike, novca, a u takve spada i moja malenkost,  gleda na sve spolja, kao da leti u helikopteru iznad Crne Gore i opisuje što se dolje dešava. Ovđe, međutim, o novcu piše numizmatičar koji je, eo ipso istoričar, jer novac je sredstvo plaćanja u jednoj zajednici, a istorija novca je i istorija te zajednice. I mi kroz prikaz onoga velikoga broja novaca koje su kovali razni Balšići, a svi siromašni i svi bolesni od malarije, jer su rodom iz Huma u Zeti, đe Jezero guta zemlju a u plićaku se kote komarci, vidimo kako se oni koprcaju kao ribe u lokvi koje se nijesu navrijeme povukle sa rijekom. Svi su nastali i nestali za šezdesetak godina. A priča o kalupu Njegoševoga peruna, kalupu koji je slučajno nađen, a sačuvan je samo njegov otisak u vosku, (koji se čuva baš u ovoj zgradi) a mašinu za kovanje Austrija istopila za ratne svrhe, to je čitav jedan mali triler o našem nipodaštavanju svega našega. Za petsto godina od početka rada štamparije Crnojevića, mi nijesmo našli ni jedan jedini arhivski podatak o toj štampariji. Ne zato što je moguće da neko proizvode te elemente pečatnje i pošalje u Kotor ili Budvu mimo carine, nego zato što niko nije tražio te carinske papire! Eto zašto je Novaković toliko pažnje poklonio tome istopljenome kalupu za otiskivanje Njegoševoga novca, jer on bi želio imati jedan primjerak toga novca. U nekoj drugoj interpretaciji to bi bilo nekoliko rečenica.To je to slikanje iznutra. Slikanje duše a ne fizičke pojave. Pa onda, kada pređemo na kovanje novca od 1906. godine, vidimo kroz obilnu arhivsku i memoarsku građu, i pisanje štampe, da su pripreme za to trajale 13 godina. A na kovanje državnoga novca, veli on, gledalo se kao na simbol suvereniteta.

I kada bi me neko, pa i isti autor,  sada zamolio da sažmem ovo izlaganje, jer ovo je veliki format i tvrdi povez i kunst-druk papir pa se knjiga teško drži u ruci, ja bih morao da kažem: “Izvitite, ali ovo je već sažeto! Ovđe nema ni jedne suvišne riječi. Ako iz opisa jednoga novca izostavite jednu zvjezdicu ili slovo, to više nije taj novac nego neki njegov krnjatak. Čovjek bez glave može da bude težak i sto kilograma, ali to više nije čovjek. A to što ovđe nalazimo stotine podataka, to su upravo oni podaci koji stvaraju sliku, kao linije na tv ekranu. Dakle, ta potpunost u kojoj nema ničega suvišnoga, to je prva odlika ove knjige.

Druga njena odlika je u stilu i jeziku, u jezgrovitosti pričanja, u velikoj vještini  odvajanja bitnoga od nebitnoga. Jovan Radonić je Jirečeku koji ga je dopunjavao prigovarao da se trudio, da ne ostane ništa od ispisa iz arhiva a da nije ubacio u knjigu, makar u fusnote. Ovđe nema nikakvoga gomilanja. S jedne strane je autorov emotivan odnos prema novcu, sa druge emotivan odnos prema novcu onijeh ljudi koji su ga kovali ili oko toga radili, od Balšića, Njegoša, knjaza Nikole, ministara, idejnih autora neke serije novca, kao što je jedan od njih Ilija Šobajić, ili gravera kao što je jedan od njih Stefan Švarc; sudbine ljudi… Autor je maksimalno iskoristio arhive, memoare, štampu i, naravno, dosadašnju literaturu. Otuda ta punoća kazivanja u kojoj nema nikakve natrpanosti. Tu je sve ono što mora tu da bude, da bi slika bila živa i potpuna. Ova knjiga se čita kao roman.

Treća odlika ove knjige leži u njenim savršeno uspjelim ilustracijama, za što je, svakako, zaslužan autor koji je većinu sam snimio ili tražio da bude snimljeno, ali i Vukoičić koji je to izveo. Iako novac nije kao muzika, i ne možete prepričati kako pjevaju Boćeli ili Pavaroti, tako se novac mora  v i đ e t i. A mi smo se svi do sada služili ili crtežima ili slabim, crno-bijelim snimcima, najčešće iz zbirke Sergeja Dimitrijević., koja je korišćena i za onu „Istoriju  Crne Gore“ 1970. On nije imao ni jedan jedini kolor snimak novca. No ni ti crno-bijeli snimci nijesu imali nikakve plastičnosti. Konačno, sad taj novac i fizički imamo u Crnoj Gori, zahvaljujući zbirci Novakovića. Tako je, najednom, cijela ova knjiga sinula od ovih znalačkih izvedenih snimaka, pa smo, naravno, dobili kvalitetne fotografije, kopije dokumenata i slike papirnoga novca.

Četvrta vrijednost ove knjige leži u činjenici da je ovo dvojezično izdanje, jer je cijeli tekst preveden i na engleski i to je uradila Stanka Vizi, tako da ne moramo provjeravati kvalitet prijevoda. Ova, dakle, knjiga služi i nama da nešto saznamo o sebi i onijema koji znaju o nama čak i manje nego mi, da se obogate ovim prijatnim tekstualnim i ilustrativnim informacijama.

A  sada mi dozvolite da se osvrnem na nešto što je u ovoj knjizi nova tema. Kod prvog izdanja ove knjige 2004 god. Novaković je naveo da se u Ermitražu nalazi zlatni novčić za koji je J. Rajhel prepostavio da je novac dukljanskog kneza Vladimira. O ovoj temi Velimir Vujačić je imao svoj referat na naučnome skupu „Novac u Crnoj Gori“ na Cetinju 2006. godine.

Vjerovali ili ne, prije oko 150 godina javila se u ozbiljnoj evropskoj numizmatičkoj literaturi ideja da  su naši dinasti Vojislavljevići, možda, kovali zlatni i srebrni novac! Naime, u Petrogradu je čuveni numizmatičar Rajhel 1848. godine objavio da bi jedan zlatni novac u njegovoj zbirci mogao biti iz kovnice dukljanskoga kneza i velikomučenika Vladimira. A da bi se shvatio značaj ovoga navoda treba istaći da Rajhelova zbirka u Ermitažu broji 46.587 primjeraka novca. Tako veklika zbirka je mogla da nastane  samo sakupljanjem starih novaca iz cijele Evrope. Na taj način on je mogao i da razaznaje i jezičke i grafičke posebnosti novaca određenoga areala. Istina, 5 godina ranije je Luzenbacher ovaj novac pripisivao Vukanu Nemanjiću a za njim se poveo i Janko Šafarik. Na to ih je navela činjenica da se na jednoj strani toga novca vide slova VLK, što je tumačeno kao VLK, stari oblik imena Vuk, ali staro VLK se u XII v. nije moglo pisati novosadskim pravopisom; potreban je poluglas. Zato je srpski istoričar Miroslav Jovanović zaključio da „nema osnove pretpostavci da je (Vukan) kovao novac“. Pa je Novaković dopustio mogućnost da bi ta slova označavala Vladimira i Kosaru.

Ali, kako rekosmo, o ovome se u nas nije znalo ništa sve do 2004. godine. Trebalo je obnoviti državu da bi smjelo da se razmišlja.

Ne  samo da 1848. niko u nas nije znao ništa o Vojislavljevićima; mi nijesmo znali za njih ni 1948. A onda kada smo saznali da smo imali međunarodnmo priznatu kraljevinu najkasnije 1077, 140 godina prije Srbije, o tome nijesmo smjeli da pričamo. U Novakovića se, na osnovu analize i drugih numiz­matičara (Maršana, Solsija, Kurta Bozea), o čemu je na navedenome simpozijumu referisao Vujačić, nalaze crteži jedne vrste zlatnoga i dvije varijante srebrnoga novca. I iznesene su sve pretpostavke o tome čiji bi to bili novci. Pritom nije bitno samo ono što bi moglo predstavljati dokaz da je to naš novac, nego i ono što se dobija sistemom isključivanja.

Recimo, prvi Jugosloven koji se o ovome izjašnjavao, Šime Ljubič u opisu jugoslovenskih novaca, 1875, taj je zlatni novac koji je Rajhel pripisao knezu Vladimiru Ljubić, doduše uz ograde, pripisao Bugarinu Vladimiru Borisoviću. I u nas se, sa osloncem na Ljubića, taj novac pripisivao bugarskoj kovnici, iako je Mušimov još 1912. godine u Sofiji pisao da to nije bugarski novac! Onda se mislilo i na nekoga ruskoga kneza, iako je Rajhel o tome pisao baš u Petrogradu, a on ne bi preskočio ruskoga kneza.

Raspravićemo ovđe nekoliko načelnih pitanja.

Prvo, titule. Da o tome nijesmo znali ništa, dokaz je moj profesor latinskoga Mijušković, koji je preveo Dukljanina, i napisao o njemu da je bio Srbin iz Zete, i da je pisao u vrijeme Balšića, što znači da nije čitao ono što je prevodio, jer se iz Dukljaninovoga spisa jasno vidi da je podsticaj za pisanje bila agresija od “starih neprijatelja sa śevera“. Mi smo ga pitali: zašto mu toliko smeta titula „rex“ koju je on prevodio sa „kralj“, kada je to imenica od glagola: rego, regis, regere = vladati, pa je, prema tomre „rex“ = vladar, a vladar može da bude i knez, i župan, i despot, i vojvoda, kao što je i otac kneza Vladimira Petrislav bio vizantijski arhont. A na grčkome vladar je vasileusEvo u grčkome rječniku: çkralj, vladar, knez, vojvoda. Treba samo zaviriti u rječnik. Ali onaj ko ne zna ništa misli da zna sve. A Vladimir je i po vizantijskim izvorima Samuilov zet, a dvorovi su se orođavali sa dvorovima! Da li bi car Samuilo dao šćer nekome ko nema dvor? Ne bi. Otuda na srpskome dvoru Francuskinja Elena Kurtne, a turskom Mara Branković. Dakle, titule na novcu ne smetaju atribuciji ovih novaca Vojislavljevićima.

Da li su postojali ekonomski i polituički uslovi za kovanje sopstvenoga novca? Naravno. Siromašni Balšići su vladali duplo manje i imali neuporedivo manju teritoriju i neuporedivo slabije spoljne veze. Evo, veliki vizantijski car Vasilije II, pritisnut od azijskih hordi, tražio je 992. godine pomoć i od kijevskoga kneza Vladimira i od dukljanskoga kneza Vladimira. A to znači da su oni imali države, jer bez države ne bio mogli ni da organizuju nikakvgu pomoć. Od toga datuma počinje vizantizacija Rusije. Dakle, 992 smo imali državu, a 1992. nijesmo imali državu!

A ako se ta prva kovnica našega  novca pomjeri ka knezu Vojislavu, koji je bio Vladimirov brat i imao narodno ime Dobroslav, a poslije pobjede nad Vizantijom 1040. i 1042. dobio je i imena Vojislav (proslavljen na vojištu) i Stefan (krunisana glava), onda treba podśetiti da je Vojislav prisvojio neko blago sa potopljenoga vizantijskoga broda, pa je Vizantija tražila to blago a on se pozivao na neko pravo po kome ono što je nađeno pripada nalazaču. Eto kako je Vojislav mogao da dođe i do srebra i do zlata i do drugih dragocjenosti. On je imao flotu a kovnica novca je mnogo manji poduhvat nego izgradnja broda.

Postavljalo se pitanje: da li se na jednoma od tih novaca nalazi ćiriličko Š (Ш), iako bi tu, da je zaista slovo, stajalo staro  ŠT čemu odgovara novo Щ. No na zlatnome novcu, pripisanome knez Vladimiru, nema nikakvoga čiriličkoga Ш nego je to, prema njemačkome naučniku Koneu, t i c a  koja se obrušava sa visine, bilo na ribu na Jezeru bilo da je to orao koji pikira na plijen na zemlji. A kult orla raširen je u ovim  krajevima, i u Crnoj Gori i u Albaniji. Taj je orao mogao da bude pečat kovnice.

Što je sa svim ovim elementima učinio Novaković? On je iznio ove ideje i dileme i predložio da se, prije konačne odluke, izvrši fizički kontakt sa tim novcem u Ermitažu, što bi, prije svega, omogućilo da se precizno utvrdi starina novca. Kad bismo precizno znali iz kojega je vijeka, a posebno iz koje decenije vijeka taj novac, sigurnije bismo donosili odluke o drugim elementima.

Dakle, ni Vujačić ni Novaković se nijesu zalijetali nego su trezveno obnovili tu diskusiju i maltene prisilili državu da omogući da se ovo pitanje izuči do kraja! A Ermitaž nije samo muzej nego naučna ustanova koja redovno objavljuje Izvještaje o radu svojih naučnih saradnika, a od 2008. ta Известия se objavljuju i na engleskome jeziku (Raports of the State Hermitage Museum), i tada je izišao 66 broj toga naučnoga zbornika.

Eto, dame i gospodo, o čemu je ovđe večeras riječ: o lijepoj, poučnoj, reprezentativnoj i zabavnoj, publikaciji čiji je autor ljubitelj, istraživač i istoričar novca Pavle Vidov Novaković.

Živjeli.

Prilog pripremio Vesko Pejović