Cetinje :: Moj grad

O izložbi Huana Vladimira Martinovića “Crnogorski Ćako”

Posted on 06. Jun, 2025 by Vesko Pejović in Gradske aktuelnosti, Iz kulture

Izložba slika „Crnogorski Ćako“ argentinskog umjetnika crnogorskog porijekla Huana Vladimira Martinovića otvorena je sinoć u prostorijama Matice crnogorske na Cetinju…

Moderatorka večeri Marija Jovanović, novinarka RTV Cetinje, obratila se velikom broju posjetilaca i ljubitelja umjetnosti iz nekoliko gradova Crne Gore:

-Numerom “Minuet“ Luigia Bokerinia, koju je izvela Ljubica Tomašević, profesorica violine, želimo  vam dobrodošlicu na otvaranje izložbe  “Crnogorski Ćako”, Huana Vladimira Martinovića, čiji sadržaj slikovito govori o preplitanju prošlosti i sadašnjosti dvije domovine i čežnji za zavičajem.

IZ BIOGRAFIJE HUANA VLADIMIRA MARTINOVIĆA

Vizuelni umjetnik, slikar, dizajner i profesor, Huan Vladimir Martinović je rođen 1964. godine u gradu Kičilipi, provincija Ćako, Argentina. Potomak je druge generacije Crnogoraca u Argentini koji su početkom 20. vijeka masovno naseljavali južnu Ameriku, što je umnogome definisalo njegovu umjetnost.

Karijeru je započeo u oblasti vizuelnih umjetnosti u Argentini, gdje je razvio poseban interes za slikarstvo i dizajn. Diplomirao je u Školi likovnih umjetnosti u gradu Resistencia u rodnoj regiji, gdje je stekao zvanja učitelja vizuelnih umjetnosti i profesora crtanja i slikanja. Kao predavač radio je u oblastima umjetnosti, dizajna i komunikacije.

Njegova umjetnička karijera obilježena je dubokim istraživanjem geometrije kao osnove za konstrukciju slike, te kombinacijom uticaja crnogorskog kulturnog nasljeđa sa savremenim pristupima. Martinović crnogorsku kulturu integriše u svoje djelo kroz simbole, boje i geometrijske strukture. U svom stvaralaštvu koristi tehnike koje ističu jasnoću i preciznost oblika vezujući paletu boja koje koristi uz svoj kulturni identitet.

Pored slikarstva, kao dizajner realizuje projekte koji spajaju umjetnost i vizuelnu komunikaciju, tako da je prepoznat u okvirima unutar kojih djeluje i kao stvaralac digitalnog sadržaja.

Dio je zajednice umjetnika crnogorskog porijekla u Argentini, a trenutno obavlja funkciju predsjednika Crnogorske zajednice Buenos Airesa, nevladine organizacije čiji je i jedan od osnivača.

                                                               Cetinje – Vječni grad

Njegova djela se nalaze u privatnim kolekcijama u Argentini, Čileu, SAD-u, Španiji, Belgiji, Srbiji i Crnoj Gori. Učestvovao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Argentini i inostranstvu kao što su:

 „Chaco Montenegrino“, samostalna izložba. Muzej scenografije Botica del Ángel USAL – Buenos Aires / Argentina (avgust 2024)

„Crna Gora u srcu“, samostalna izložba. Kulturni centar Lovćenac, Srbija. (mart 2021)

„Oda životu“, grupna izložba. Palata Nikola I, Podgorica. (septembar 2019)

„Montenegro.AR“, samostalna izložba, Galerija savremene umjetnosti, Buenos Aires / Argentina (avgust 2018)

Zajednička izložba u čast Kluba Nasdom, Buenos Aires / Argentina. (avgust 2018)

„Identity – Identitet“, samostalna izložba, Galerija „Klub“, Podgorica. (septembar 2017)

„Identitet – Identitet“, samostalna izložba u Kongresu Argentine, Buenos Aires/ Argentina. (jul 2017)

„Crnogorci Novog svijeta“, izložba slika u Kongresu Argentine, Buenos Aires / Argentina. (maj 2017)

„Preci“, samostalna izložba u First Serbian Benevolent Society, San Francisko, Kalifornija / SAD. (avgust 2016)

Izložba slika QC, povodom stogodišnjice osnivanja grada Kičilipi; proglašena kulturnim interesom od strane opštine, Argentina. (decembar 2012)

„X Bijenale sakralne umjetnosti 2006“ – UCA – Buenos Aires.

„Nacionalni kongres likovnih umjetnika“, Kilmes, Buenos Aires / Argentina. (2004)

„Crteži, slike i grafike“, Tehnološki univerzitet sjeveroistoka, Resistencia.

O njegovom stvaralaštvu više će vam reći naša istaknuta istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka Ljljana Ljiška Zeković, koja je i napisala tekst za divni katalog koji prati izložbu.

Riječ Ljiljane Ljiške Zeković: Putnik je putovao kroz svoju zemlju. To znači da je putovao unutar samoga sebe, kroz kulturu koja ga je oblikovala i koja ga oblikuje, … bio ogledalo koje odražava spoljašnje slike, providno prozorsko okno po kojem su padala svijetla i sjene, … zabilježio utiske, glasove, vječni šapat jednog naroda.

                                 Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore

Jedan od ovih putnik kroz vrijeme i prostore Huan Vladimir Martinović, master vizuelnih umjetnosti, slikar, dizajner i profesor istorije umjetnosti, dizajna i komunikacija, rođen 1964. godine u Argentini, u pokrajini Čako, likovnim jezikom udahno je život jednom mitskom svijetu, kojemu i sam pripada, svijetu čiji izvorni bitak određuju prošlost i sadašnjost, duhovna vertikala i egzistencijalna uslovljenost, nostalgija/čežnja za zavičajem i život svakodnevice. Retrospekcijom prohujalih vremena u kojima je smisao ljudske sudbine satkan od duhovnih i emotivnih finesa/tananosti on vaskrsava tipizirane likove Crnogorca i Crnogorki koji nas pozivaju da budemo sudionici jednog čudesnog iseljeničkog životopisa, tajanstvenog spiritualnog obreda koji povezuje dva svijeta.

                                         Cetinjski manastir

Na osoben način Huan Martinović predstavlja sudbinski kôd crnogorskih emigranata koji prati od „crnih planina gdje orlovi slijeću” rodnog kraja (Daleke crne planine) do beskrajnih ravnica Chaca (Kako su stigli u Čako. Tragovi stopa iz drugog svieta, Izgnanstvo na kraju svijeta), tamo gdje su se “sudarile”, a vremenom i harmonizovale dvije kulture i dva različita društveno-sociološka profila ljudi u zajedništvo u kojemu su naši iseljenici sa posebnim pijetetom i ljubavlju čuvali i očuvali svoje etičke i etničke korijene.

Ljudi kao sjenke bdiju nad novim domom, dok travnate ravnice, tajanstvene šume i prirodu nadvisuju figure dostojanstvenih i ponositih Crnogoraca i Crnogorki koji čvrsto stoje na “obećanoj” zemlji, u stavu fotografski zamrznutog trenutka, sa nostalgičnim pogledom koji bludi u daljinu (Elegantni Crnogorac, Familija ‘Gringa’, Zatočenica šume, U samoći sjevernog vjetra, U samoći tuske). Likovi se stapaju sa predjelima novog svijeta, dok hromatski registar primarnih boja crnogorske nošnje: crvene, plave, žute/zlatne i komplementarne zelene dominiraju slikom.

                                                                      Duh planine = Njegoš i Lovćen

Svojstveno umjetniku respektabilnog kognitivnog i emotivnog nadahnuća Martinović duhovnu iskru crnogorske zajednice vizeulizuje realnim predstavama i apstrahovanim formama sa premisama geometrijske struktualizacije koja je svojstvena njegovoj likovnoj i dizajnerskoj poetici. U kontekstu navedenog trebalo je rješiti kompleksan problem kako likovno izraziti osobenosti crnogorskog bića/bića po sebi kroz njegove moralne, estetske, vjerske i antropološke posebnosti. Mada likovi/figure Crnogoraca i Crnogorki predstavljaju mikrokosmički nukleus od kojeg se šire energetski talasi duhovnog, čulnog, emotivnog – ljubavi koju su donjeli sa sobom iz daleke im domovine, Martinović kao lajtmotiv uzima arhetipski simbol nacionalnog obilježja – crnogorsku nošnju koja ga fascinira svojom nevjerovatnom ljepotom, bogatstvom motiva i raskošnom dekorativnošću. Umjetnik je uzdiše na pijedestal mitskog, poetskog i kulturološkog simbola crnogorskog identiteta.

                                                      Njegoševa Biljarda

Zapravo, naše impresije pred ovim slikama možemo sagledati kroz dva aspekta: memorijski tezaurus koji se prenosio sa predaka na potomke koji su  sačuvali luču svog etičkog i etničkog porijekla; i naše personalne opservacije na izložbi “Crnogorski Čako”/“Chaco Montenegrini” u Matici Crnogorskoj na Cetinju, na kojoj predstavljene slike doživljavamo kao mentalne predstave metafizičke i ontološke fenomenologije.

                                                                 Hvala Bogu

Tekst autora: “Jedan narod duboke vjere trudio se da pokaže zahvalnost Bogu. Bazilika Svetog Nikole, koja pripada Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, osnovana je u gradu Maćagaju u Ćaku, decembra 1939. godine. Crnogorski vjernici obraćaju se posmatraču, ponosni na svoje djelo, ispred crkve, okruženi poljem pamuka (glavni usjev koji su gajili crnogorski doseljenici), koji podśeća na vrt. Otvorena vrata otkrivaju nebeski unutrašnji prostor, dok se na nebu crtaju ornamenti koji povezuju oba plana: božanski i zemaljski.”

Ovdje je riječ o složenoj percepciji  koja se uspostavlja između nas i onih sa druge strane stvarnosti, između posmatrača i aktera radnje koju nam otkriva Huan Martinović kroz slike na kojima se suočavamo sa životom naših ljudi u Argentini, u kojima su neminovno utakani i prepoznatljivi beočuzi domovine, od molitvenog hrama (Hvala Bogu), do guvna, gusala (Čako guvno), okućnice (Baština/Querencia) i plaininskih predjela.

                                                              Guvno Ćakovsko

Tekst autora: U popodnevima sa śevernim vjetrom i cvrčcima, stare gusle donosile su u svojim bolnim notama priče koje su mnogo puta slušane tamo, u gorama. Kao svjež dah śećanja, crnogorski doseljenici Ćaka pravili su krug na suvoj gredi, insinuirajućí guvno (kružni prostor od kamena koji se pravio za zajednička okupljanja, đe su se slušale priče i uživalo u crnogorskoj narodnoj muzici).

Iskra-luča, koja svetli iz njihove domovine, tegobe iseljeništva, težnja za boljom budućnošću, slutnja koju naziremo u pogledima, stavovima figura, ali i načinu tretiranja nošnje koja predstavlja nezaobilazan motiv na njegovim slikama.

                                                  Dvorska crkva na Ćipuru

Ona je prisutna u kompozisijskim, strukturalnim i hromatskih slojevitostima sike. Inkorporiranaje u polja i šume (Zelena šuma, Svjedoci šume), na zemlji i nebu. Njenim preciznim, gotovo hiperrealističkim definisanjem umjetnik samosvojnim jezičkim vokabularom transformiše je u asptaraktno-asocijativne forme koje su u funkciji idejnog, meditativnog i vizuelnog narativa.

                                                         Daleke Crne Gore

Tekst autora: Te Crne Gore žive u śećanju crnogorskih iseljenika, prateći ih na njihovom putu ka novom svijetu. U njihovim mislima pretvaraju se u planine izvezene crvenim platnom i zlatnim ornamentima. Svaka stijena oblači se u boje i teksture koje simbolizuju bogatstvo vjekovne istorije. S neba pada nevidljivi veo – to je śećanje njihovih potomaka, koji se prekrivaju vječnim plaštom.

Djelovi nošnje poput zrake šire se prostranstvom, dok se trombolosi razmotavaju, zlatovezi svojom ornamentikom pretapaju u polja i imaginarne građevine. U metafizičkom prostoru šire se energetski talasi koji savršenim linearnim ritmovima prati nečujna muzika kao jedinstvenu simfonija u kojoj se mješaju zvuci starog i novog kraja.

                                                                          Crnogorka

Tekst autora: U vječnom i neprolaznom pejzažu, slika mlade crnogorke prelazi u simbol nade i testament mnogih generacija koje, ne zaboravljajući svoje korijene, nastavljaju da grade i doprinose voljenoj argentinskoj pokrajini.

Gospodin Martinović je idejnom podtekstu motivskog sadržaja prilagodio svoj likovno – estetski izraz. Osim hiperrealističkih detalja, on postepeno apstrahuje motive koristeći fasete i optičke iluzije.

Međutim, ovdje nije riječ o formalnom kubističkom razlaganju forme i optičkim prelamanjima svjetlosti i sjenke već o metaforičoj konceptualizaciji, meditativnom kaleidoskopu koprenom prekrivenih fragmentarnih sjećanja. Statična predstava dobija pokret dok raster i linearne strukture simuliraju prostorna pomjeranja kroz vrijeme u kojem se realnost pretapa u sanjarsku iluziju.

                                                     Kada su stigli u Ćako

Tekst autora: Tu su, stoje na tlu Ćaka, među divljom vegetacijom ravnice, pozirajući za zamišljenu fotografiju. Šačica iseljenika, umorni, s ponešto ličnih stvari, ogrnuti debelim zimskim odijelima. To su anonimna lica mladih, staraca i đece, lica na kojima se vidi zbunjenost, sumnja i nada pred nepoznatim. Dočekuje ih nesnosna ljetnja vrelina Ćaka, tlo velikodušno, ali i neukrotivo.

Pred nama se ređaju slike koje stvaraju utisak teataraske predstave romantičarske slikovitosti. U njihovoj realizaciji su evidentna likovna i dizajnerska rješenja koja skreću pažnju na umjetnika koji suvereno vlada crtežom, prostorom, kompozicijskim rješenjima, kolorističkim kontrastima, kadriranjem radnje, uspostavljanjem jasne idejne i komunikacijske relacije sa posmatračem.

                                                           Crnogorska familija

Tekst autora: Među gustim šumama, tri generacije svjedoče o prisustvu “gringosa” na tlu Ćaka …i tu je familija, temelj crnogorske kulture, čije su osnovne vrijednosti: poštovanje, lojalnost i uzajamna podrška. Među crnogorskim običajima izdvaja se gostoprimstvo, velikodušnost i poštovanje starijih. U centru zamišljene fotografije je mala crnogorska đevojčica iz Ćaka, a pored nje su đed i baba, čuvari korijena, i roditelji, direktna veza sa identitetom.

Huan Vladimir Martinović na likovno osoben način kistom je “ispisao” jedinstvene stranice istorije naših iseljenika u Americi, dok je prezentaciju slika osmislio kao likovno – literarnu cjelinu u kojoj slikarska djela prati tekstualni dio/priča kojim se pojašnjava inspirativni, sadržinski i kretivni čin umjetnika.

                                          Crnogorke od kebrača i meda

Tekst autora: Lijepe crnogorke, temelj domaćinstva. Požrtvovane, vrijedne, uporne, otporne kao najčistiji kebračo iz Ćaka, i tako slatke kao najljepši med. Posvećene majke, pažljive žene i drugarice, mile šćeri. Poštuju tradiciju, brane ljubav familije. One su već dio surove prirode polja.

Svoja djela predstavio je na brojnim izložbama u Argentini (Buenos Aires), SAD i na našim prostorima: “Crna Gora u srcu” u Lovćencu i “Identitet-identitet” u Podgorici, a sada i na Cetinju izvorištu svog genetskog koda, nukleusu svojih smisaonih, spoznajnih, emotivnih i čulnih senzacija koje je razvijao i njegovao u rodnoj zemlji Argentini.

                                                        Nostalgija sa ravnice

Tekst autora: Vrijeme je neizbejžno prolazilo, povratak u domovinu nije bio moguć, možda je sve bilo teže nego što se očekivalo. Zrelost je došla, a s njom i nostalgija za onim čega ne može bit. Crnogorac, oslonjen na štap, stoji na tlu Ćaka, sa nogama u toj stvarnosti punoj divlje vegetacije i lišća. Ispod njegovog struka, plavetnilo se pretvara u nostalgiju, śećanja na njegove gore crne, u kojima se oblikuje lik jednog od predaka. Sa desne strane, avenija suvhih stabala povezuje ovu stvarnost sa onim svijetom za kojim se čezne.

Diskurs bih završila autorovim riječima: Ova izložba slika ima za cilj odati počast crnogorskim imigrantima koji su se naselili u pokrajini Chaco početkom 20. stoljeća. Kao potomak ovih Crnogoraca, nastojim kroz ove metaforičke slike izraziti nasljeđe koje su nam ostavili i njihov doprinos kulturi Chaca.

                                                              Zatočenica šume

Tekst autora: I ona je ostala zarobljena u gustoj šikari divljineĆaka. Njena suknja obitava u stvarnosti ravnice i šume, kao da je duboko ukorijenjena i zauvjek povezana s ovom zemljom. Ipak, misli je vode ka njenom selu na obroncima crnih gora, ka voljenima koji su tamo ostali, ka životu koji je čekala, ali koji se nije ostvario. S desne strane, geometrija stvara mrežu kristala koji kao da fosilizuju snove te zatočenice šume.

Prigodnu besjedu održao je Ivan Jovović, predśednik Matice crnogorske koji je i otvorio izložbu:

Dragi prijatelji, članovi i poštovaoci Matice crnogorske,

Večeras imam posebno zadovoljstvo što u prostorijama Matice crnogorske predstavljamo dio umjetničkog opusa istaknutog crnogorskog iseljenika Huana Vladimira Martinovića, koji svojim akvarelima simbolički predstavlja život naše zajednice u dalekoj Argentini, u provinciji Ćako, u kojoj duh zajedništva o crnogorskom porijeklu živi duže od jednog vijeka.

                                                                       Gala planine

Tekst autora: Mladi Crnogorac na tlu Ćaka, sa izgledom i ośećajem ponosa prema svom porijeklu, ukrašava pejzaž divlje prirode Ćaka, koji nosi sve elemente kulturnog, istorijskog i društvenog nasljeđa. Kao da se samo njegovom  prisutnošću okruženje povinuje njegovom uticaju, kao da ga prožima taj “crnogorski duh”, i u tom trenutku počinje da ośeća da se rađa Crnogorac iz Ćaka.

Huan Vladimir Martinović slikom opisuje prostor u kojem su živjeli i žive njegovi i naši sunarodnici, tj. stvara mozaik isprepletene prošlosti satkanu kroz žive ličnosti, gdje retrospektivno oslikava crnogorskog čovjeka na tlu Latinske Amerike. On je naslikao generacije Crnogoraca u Argentini, koji su otišli u daleko i nepoznato, tražeći bolju budućnost, radeći naporno, sticali su znanja i vještine, te se vremenom afirmisali u svim društvenim sferama u novoj domovini. Jedan od njih je večeras sa nama Huan Vladimir Martinović, čije djelo aktivno obogaćuje savremenu crnogorsko-argentinsku kulturu i ukupnu baštinu.

                                                       U samoći śevernog vjetra

Tekst autora: U zalasku života, kao svjedok vremena, gazda śedi na svojoj staroj stolici i posmatra horizont. Iza njega je kuća, skromna, koja čuva uspomene na nezaboravne trenutke sa porodicom. Okruženje surove prirode koje nikada nije popuštalo, danas ih nalazi sjedinjene, ne zaboravljajući svoju domovinu, ostavivši svoj trag u miru ravnice.

Crnogorska stručna i šira javnost nema mnogo prilika da se neposredno susretne sa umjetničkim stvaralaštvom našeg iseljeništva, pa samim tim novu izložbu doživljavam kao neki oblik incidenta u dosadašnjoj kulturnoj praksi resornih institucija, s obzirom na činjenicu da ne samo umjetničko stvaralaštvo crnogorskih iseljenika iz prekomorskih zemalja je dugo na marginama interesovanja u Crnoj Gori. U tom pogledu Matica crnogorska, sopstvenom inicijativom, želi da uspostavi još bližu saradnju i koheziju sa crnogorskim iseljeništvom, naročito onim u Latinskoj Americi, gdje još uvijek, uprkos drukčijim kulturnim obrascima, živi duh crnogorstva, kojeg ovdje eksplicitno prepoznajemo i osjećamo.

                                                     U samoći Tuske

Tekst autora: Usred bodljikave “tuske” (žbunje crnogorskog polja), na praznoj stolici počiva kapa, dok njeni ostaci hrane tlo Ćaka. Na nebu, voljena lica se utapaju u neprohodna polja, kao da čekaju, napokon, ponovni susret.

Predmetna izložba omogućava da ne samo zainteresovana javnost već i kritika dobije adekvatne spoznaje o umjetnicima koji žive i rade u crnogorskom iseljeništvu, zbog čega nam takve poveznice omogućavaju da sagledamo ukupni crnogorski kulturni identitet i izvan državnih granica Crne Gore. Preko ovakvih događaja otvaraju se perspektive u pogledu tumačenja performansi, odnosno dometa umjetnika koji pojmovno pripadaju našem iseljeništvu.

Kulturna politika državnih organa i ustanova Crne Gore trebala je naročito od obnove nezavisnosti 2006. godine da mnogo jače insistira na susretima koji povezuju istaknute kulturne radnike iz reda našeg iseljeništva, s obzirom da tek neposrednom prezentacijom ovakvih ostvarenja dobijamo priliku da vidimo doprinose ukupnog kulturnog bogatstva našeg naroda, nezavisno od toga na kojem kontinentu ili geografskom meridijanu se nalaze odnosno stvaraju naši iseljenici.

                                                Tragovi iz drugog svijeta

Tekst autora: Sa dolaskom Crnogoraca, divlji i surovi pejzaž Ćaka počinje da se prekriva znacima, tragovima naroda koji je došao da ostane i postane dio novog svijeta. Metafora prisustva crnogorske kulture u oblikovanju mlade argentinske provincije.

U motivima slika Huana Vladimira Martinovića prepoznajemo osoben umjetnički iskaz nastao daleko od zemlje njegovog porijekla, zbog čega ove slike razumijemo kao potrebu umjetnika za dokazivanjem kulturološke posebnosti iseljeničke sredine iz koje potiče. Upravo je to razlog da su njegove slike autentične i odišu nacionalnim motivima, te ostavljaju utisak nečeg arhetipskog koje generacijama Crnogorci u Ćaku nose u sebi. Manifestaciju takvog duha vidimo na ovim slikama, gdje je Martinović napravio sintezu prošlosti i sadašnjosti, stvarajući istinsku vrijednost za budućnost, a to može čovjek koji ima tako snažan doživljaj pripadnosti Crnoj Gori.

                                               Izgnanstvo na kraj svijeta

Tekst autora: Na granama, u lišću, u poljima pamuka,  ostaje nasljedstvo crnogorskih doseljenika Ćaka, onih hrabrih gorštaka koji su jednog dana odlučili da se isele na nepoznato mjesto na kraj svijeta. Njihov duh zauvijek nastanjuje prašumu Ćaka.

Nadam se da će ova izložba biti poticaj nama u Crnoj Gori da se upoznamo sa radom svih onih umjetnika u iseljeništvu, poput Huana Vladimira Martinovića čija su ostvarenja ispirisana crnogorskom tradicijom.

                                                                      Crnogorsko nasljeđe

Tekst autora: U vječnom i neprolaznom pejzažu, slika mlade crnogorke prelazi u simbol nade i testament mnogih generacija koje, ne zaboravljajući svoje korijene, nastavljaju da grade i doprinose voljenoj argentinskoj pokrajini.

Možda nigdje takvu privrženost Crnoj Gori ne možemo primijetiti kao u djelima naših iseljenika zbog čega smo u obavezi da pokažemo ne samo ličnu već i institucionalnu posvećenost ukupnom kulturnom stvaralaštvu crnogorskog iseljeništva.

                                                      Lovćenska vila

Vjerujem da je izložba Huana Vladimira Martinovića vjesnik nekih novih relacija koje će oplemeniti kulturne sadržaje crnogorskog identiteta. Siguran u to da će potomci crnogorskih iseljenika, kao i mnogo puta u prošlosti, ostaviti tragove koji će u najljepšem svjetlu predstavljati neku svoju magičnu Crnu Goru, izložbu proglašavam otvorenom.

                                                                         Korijen

Tekst autora: Stara stolica na tepihu sa crnogorskim ornamentima i ukrasima, koji prekrivaju tlo dvorišta, kuća u raspadanju, izvezena zlatnim koncem, sa resama i metalnim apliksima “jeleka” (tradicionalno crnogorskođile od tkanine sa metalnim ukrasima i izvezen sa svilenim koncem), u hladu kebrača, pod užarenim podnevnim suncem, ravnica i dalje, beskrajna šuma. Čak i stabla prekrivaju zlatni i karminski tonovi. To je “korijen”, to posebno i voljeno mjesto kome se vazda vraćaš. Fizička odsutnost se materializuje u “kapi”, ali crnogorsko prisustvo već je postalo dio prirode Ćaka.

Prisutnima se obratio i autor Huan Vladimir Martinović:

Prije nego što dam riječ autoru u ime organizatora bih vam se zahvalila što ste svojim prisustvom uveličali ovaj događaj i zamolila bih vas da na najljepši način, jednim aplauzom “zagrlimo” autora i rođenu sestru od tetke Huanovog oca Vladimira gospođu Nuru Nikolić koja je, iako bolesna, došla iz Podgorice da vidi i upozna svojeg bratanića…Huan je govorio na španskom a prevodila je gopođa Dragana Otašević. 

• Poštovani članovi Upravnog odbora Matice crnogorske, familijo, prijatelji i braćo Crnogorci.
• Danas ostvarujem san, san koji sam mnogo puta sanjao i koji se danas pretvara u stvarnost zahvaljujući upravi Matice crnogorske, koju ovđe predstavljaju g. Ivan Jovović g. Ivan Ivanović, g. Vesko Pejović i g. Luka Lagator, kao i Crnogorskoj zajednici u Buenos Ajresu, kojom imam čast da predśedavam. Iskreno vam hvala na svemu što ste učinili da danas možemo podijeliti ovu izložbu.

                                                  Luka Lagator, Silvija i Huan

• Želim se zahvaliti i svojoj supruzi Silviji, životnoj saputnici već 36 godina, s kojom dijelim ljubav prema umjetnosti i porodični projekat, na njenoj stalnoj podršci u svim aktivnostima Crnogorske zajednice u Buenos Ajresu.

• Prešli smo četrnaest hiljada kilometara da bismo bili sa vama, da bismo ispunili san o izlaganju u Cetinju, gradu u kojem je rođen moj đed Savo Nikov Martinović, đe danas žive mnogi moji rođaci i đe počivaju moji preci. Jer ovđe je počela moja priča…

                                                        Huan sa rodbinom …

• Poželio sam da prvo podijelim video koji ste upravo pogledali, kako biste bolje razumjeli priču koju želim da ispričam ovim akvarelima – život stotina Crnogoraca, možda i rođaka nekih od vas, koji su prije sto godina morali da emigriraju. Posebno priču o onima koji nijesu željeli da napušte svoju voljenu domovinu, ali su na to bili primorani usljed tadašnjih prilika u Crnoj Gori početkom XX vijeka.

• Ovo je pogled potomka, druge generacije Crnogoraca rođenih u Argentini, koji je slušao priče tih iseljenika, upoznao se sa patnjama koje su morali da prođu, naučio da voli CrnuGoru, da bude ponosan na svoje porijeklo kroz primjer i ljubav svojih roditelja i đedova.
• Još od ranog djetinjstva znali smo da smoCrnogorci – kroz jezik, hranu, muziku koju smo slušali, i priče naših starijih. Dijelili smo i njihov bol i nostalgiju kada bi stizala pisma s tužnim vijestima s druge strane okeana, potvrđujući da željeno ponovno okupljanje nikada neće biti moguće.

                   Hotel “Lokanda iz 1864. godine, simbol građanske Crne Gore

• Možda su oni koji su ostali ovđe mislili da su emigranti otišli da “prave Ameriku”, da steknu bogatstva i lagodan život – ali ništa nije dalje od istine. Iseljenici koji su stigli u Argentinu iskrcavali su se u luci Buenos Ajres i imali nekoliko opcija: da ostanu u predgrađima sa ostalim evropskim imigrantima ili da potraže druge Crnogorce koji su se ranije iselili u unutrašnjost Buenos Ajresa, na Ognjenu Zemlju ili u Čako – jednu od najnepristupačnijih regija zemlje, đe su uglavnom slati novi imigranti iz Evrope: Hrvati, Česi, Bugari, Slovaci, Crnogorci.

• Tamo su se suočavali ne samo sa surovom klimom i teškim terenom, već i sa starośedilačkim plemenima koja su ih doživljavala kao prijetnju. Sa slikom svojih crnih planina još u očima, bez znanja jezika i bez ikakvih informacija o tom kraju svijeta, ti Crnogorci u svojim teškim narodnim nošnjama dočekani su žarkom vrućinom Čaka, ravnicom obraslom gustim šumama i bolom gorkog izgnanstva.
• Ali ništa ih nije zaustavilo – radili su, žrtvovali se, osnovali porodice i postepeno se prilagodili zemlji koja ih je velikodušno primila. I nikada nijesu zaboravili svoju domovinu – planine, more, istoriju, koju su sa ljubavlju prenosili na svoju đecu i unuke.

• U takvom okruženju smo odrasli mi, potomci – Argentinci po rođenju, ali vječno Crnogorci, jer su nas naučili da čovjek pripada onom mjestu đe su mu korijeni. Zato volim reći da sam Argentinac crnogorskog porijekla.

• Danas vam donosim ovu seriju slika koje su nastale iz mojih śećanja, najdragocjenijih uspomena, da vam kažem da izgnanstvo tih Crnogoraca nije bilo uzaludno – da su svojim prisustvom obogatili druge zemlje, da su njihove korijene rasuli po cijeloj Južnoj Americi i da vam iz Čaka poručujemo – hvala.
• Gotovo sto godina okean i velika tišina iz Crne Gore dijelili su nas, ali su iseljenici i njihovi potomci ostali tamo, u dalekoj Argentini, kao čista uspomena, čuvajući śećanja i doživljaje onih ljudi koji su živjeli u onoj procvjetaloj Crnoj Gori krajem XIX vijeka. Bili smo van svih promjena i događaja XX vijeka, morali smo da čekamo XXI vijek da bismo ośetili, stidljivo, da nas neko traži, da nam pruži ośećaj pripadnosti ovoj zemlji odakle potičemo.

• Pripadamo najstarijoj i najudaljenijoj dijaspori Crne Gore. Mnoge su barijere koje nas pokušavaju razdvojiti – poput jezika – ali vas uvjeravam da ništa neće promijeniti ono što ośećamo prema našoj Majci Otadžbini, niti će nas spriječiti u želji da budemo njen dio, da doprinesemo koliko možemo da bude onakva kakvom su je sanjali naši đedovi: vječna, velika, slobodna i suverena.

• Kažu da cijenimo ono što imamo tek kad to izgubimo… Vi nijeste prošli kroz iskustvo izgnanstva, neznate šta znači stvarati sopstvenu istoriju kao slagalicu kojoj nedostaje većina djelova. Vi ste tvorci ove istorije – uvijek cijenite ono što imate, budite ponosni na svoje porijeklo i prenesite taj ośećaj novim generacijama, jer u njima je budućnost. Ako želimo da Crna Gora bude vječna, mora biti poznata i pamćena – jer niko ne voli ono što ne poznaje.

• Želio bih da vam pričam o slikama koje ćete vidjeti, ali više volim da pročitate izvrstan predgovor ugledne istoričarke umjetnosti Ljiljane Zeković, koja je sa velikim umijećem, znanjem i ośećajem uspjela da uhvati ono što pokušavam da prenesem kroz vodu i boju.
• Ova izložba ima više dimenzija – prvi utisak je vizuelni, zatim dolazi jezička podrška kroz tekstove koji prate radove. Na karticama sa tekstovima nalazi se QR kod koji vodi na stranicu đe je dostupna muzika pripremljena za svaku sliku.
• Muzika se sastoji od fragmenata crnogorskog folklora, starih pjesama koje je moj đed slušao, muzike iz argentinske regije Ćako poput “ćama mea”, melodija naroda Toba ili Qom (domorodačka plemena iz Ćaka), kao i nekih novijih crnogorskih kompozicija povezanih zvucima šuma iz Ćaka. Cilj je obogatiti doživljaj kulturne raznolikosti, posebno u zemlji poput Argentine, koja je nastala kroz imigraciju i danas se predstavlja kao multikulturna država.
•  

                                        Zima na Rijeci Crnojevića

• Izložba “Crnogorski Ćako” nastoji da prikaže velike kontraste – geografske, istorijske i kulturne – sa kojima su se susreli crnogorski iseljenici u Argentini. Tradicionalna nošnja i njeni detalji predstavljaju crnogorsku kulturu, dok kontrast boja (crvena / zelena) dodatno naglašava razliku između milenijumske istorije Balkana i nove argentinske regije u formiranju.

                 Milica Marković, direktorica Fondacije FEMME, Vesko i Huan

• Vjerujem da svako, sa mjesta koje zauzima, može doprinijeti širenju i poznavanju onoga što voli i smatra važnim. Kao vizuelni umjetnik, sebi sam postavio zadatak da predstavim crnogorsku kulturu prikazivanjem značajnih mjesta i situacija koje mogu probuditi interesovanje šire javnosti.
• Zbog toga sam donio i seriju radova izloženih u prostoru “Cetinje”, koja sadrži slike ovog dragog grada, nastale iz ljubavi i nostalgije koju mi je premio moj đed Savo. Takođe, predstavljam i digitalnu izložbu koja sadrži radove u formi digitalnog kolaža i vektorskih crteža na temu crnogorskih motiva.

                                           Žabljak Crnojevića

• Danas su ovđe sa mnom, u onome što jesam, moj đed Savo i moj otac Vladimir – ponosni što se vraćamo u Cetinje. Moj đed se nikada nije vratio u CrnuGoru, počiva u zemlji Ćaka, kao i moj otac koji nikada nije uspio da upozna ovu dragu zemlju. Zbog toga je ova emocija još dublja – jer sam mogao da dođem i vama, braći Crnogorcima, ispričam drugu stranu priče.

• Za kraj želim da vam poručim: čuvajte i uživajte u zemlji koju imate, branite svoju slobodu – onu slobodu za koju su se naši preci borili. Ne zaboravite svoju istoriju, budite ponosni na to ko ste i mislite na budućnost. Razmišljati o budućnosti znači posvetiti pažnju obrazovanju novih generacija – jačanju znanja o istoriji i identitetu, onome što vas čini jedinstvenima.
• I zamolio bih vas – nemojte nas zaboraviti, nas, crnogorsku dijasporu s kraja svijeta, koja željno želi da se ośeća kao dio, da doprinese da Crna Gora bude velika i vječna.
• Hvala vam na prisustvu. Hvala Matici crnogorskoj. Hvala Cetinju.

                                                       Da vječna Crna Gora!

Izložba „Crnogorski Čako“ biće otvorena do 23. juna a publika će imati priliku da se upozna s jednim od najautentičnijih vizuelnih prikaza crnogorskog iseljeničkog iskustva.

      Vesko Pejović i Huan sarađivali su dva mjeseca na ovom projektu…

PS:

-Poznata crnogorska likovna umjetnica i prof. umjetnosti Anka Burić, redovni član Crnogorske akademija nauka i umjetnosti i  član Evropske akademije nauka i umjetnosti (European Academy of Sciences and Arts / Academia Scientiarum et Artium Europaea), primila je u svom ateljeu u Podgorici, slikara, vizuelnog umjetnika i profesora, Huana Vladimira Martinovića  i njegovu suprugu Silviju i tom prilikom mu je poklonila 12 svojih originalnih radova, monotipija (koje su nastale na originalan način otiskivanjem ruku i stopala na grafičkom papiru, pomoću domaćeg vina iz njenog vinograda), za Crnogorsku zajednicu u Buenos Airesu čiji je Huan predsjednik. Ova serija otisaka ima i simboličan asocijativni značaj obzirom na dubinsku vezu  zemlje, korijena, koraka i ruku, što neraskidivo povezuje stari zavičaj i domovinu sadašnjih i budućih generacija.

–Huan Vladimir Martinović se još jednom zahvaljuje rukovodstvu Matice crnogorske a posebno Ivanu Jovoviću, Ivanu Ivanoviću, Vesku Pejoviću i Luki Lagatoru na organizaciji izložbe i srdačnom prijemu…

 

https://youtu.be/nCqoeXQq96g?si=RJIXVDMem9YO  

VESKO PEJOVIĆ