Cetinje :: Moj grad

O pjesniku Vasu Stanišiću

Posted on 29. Aug, 2024 by Vesko Pejović in Iz kulture, Kultura

Vaso Stanišić je rođen 14. januara 1931. godine na Njegušima. Drugi svjetski rat (1939-1945) koji će kod nas buknuti 1941.godine, prekinuo je njegovo školovanje a oca Boža mu je odveo u njemački logor. Majka Gorde ostala je da sa nekoliko koza koje je on čuvao po padinama Lovćena podiže troje djece.

Jednoga dana pri kraju 1943. godine, Vaso se bez znanja majke i sestara, priključuje Narodnooslobodilačkoj  vojsci Jugoslavije. Po završetku rata bilo ga je sramota da se kao petnaestogodišnjak ponovo upisuje u Osnovnu školu pa je počeo da ulaže napor kako bi sam naučio da čita i piše. Međutim, negovo djetinjstvo se bezobzirno prekida 1948. godine kada zbog simpatija prema Rusiji biva uhapšen po Rezoluciji Informbiroa pa je u kazamatima uglavnom na Golom otoku proveo sljedećih sedam godina.

U prvom periodu nakon izlaska sa robije, permanentno je proganjan, hapšen i osuđivan na kraće vremenske kazne…

Veliki pjesnički usamljenik, umro je početkom januara 2008. godine a sahranjen je na Njegušima. 

Čitav svoj osobeni život  posvetio je  poeziji,  jer je vjerovao da ona može uljepšati stvarnost koju je „otvorenim očima“ vidio . Sve što je radio, radio je zbog nje i za nju pa se zato može zaključiti da je  rođen kao pjesnik i da je umro kao pjesnik…

Prvi put se javio sa svojim pjesničkim radovima 1959. godine. Pjesme došle iz njegove duše, pune lirskih tonova, šapata ljepote zavičaja, slika iz svakodnevnog života u kojemu je bilo malo radosti a više dramatike i čežnje za slobodom i svjetlosnim zrakom, objavljene su u zbirkama: „Tuga i talas“, Obod, Cetinje, 1970; drugo izdanje 1971; „Śekira na vratnim žilama“, Obod, Cetinje, 1971; „Prostori zvone“ (zabranjena od Ideološke komisije Centralnog komiteta saveza komunista Crne Gore), Obod Cetinje, 1973; „Ne“, Obod, Cetinje,  (1980.); „Nit u biču vihora“ (1991.); „U olucima sunca noć“ (izbor), Obod, Cetinje, 1995.,  „Kaverne“, Dignitas, Cetinje, 2001. i „Lomače“ (izbor), CDNK, 2006.

Dugo potiskivana zbirka pjesama “Tuga i talas” objavljena tek 1970. godine zbog velikog interesovanja čitalačke publike, naredne godine doživjela je drugo izdanje kada Vaso na predlog tadašnjeg sekretara Opštine Cetinje, Periše Spasića dobija najveće priznanje grada13. novembarsku nagradu.

Poezija mu je objavljivana u jugoslovenskim književnim listovima i časopisima (“Pobjedi”, “Stvaranju”, “Bagdali”, “Telegramu”, “Studentskoj riječi”, itd) i inostranstvu a prevođena je na engleski, njemački, poljski i ruski jezik.

U brošuri Vaso Božov Stanišić, “in memoriam”1931-2008, koju je izdalo Društvo prijatelja Njeguša, 2009. godine, objavljeno je sedamnaest Vasovih pjesama po izboru akademika DANU Sretena Vujovića. O njegovoj poeziji pisali su još pjesnik Ratko Deletić, akademik Pavle Goranović, publicista Đorđije Radonjić i drugi.

O njegovom djetinjstvu najbolje svjedoče stihovi u pjesmi

MOJA PRVA ČITANKA

Prva su mi slova bila zvijezde na lovćenskom nebu

Prve pročitane stranice lovćenski vidici

Prva prostudirana knjiga bio je život

Moja prva muzika bili su lovćenski gromovi

Moji prvi učitelji bili su grobovi…

Grobovi

Grobovi

Grobovi

(1963-1996)

Vaso je bio vjerovatno jedan od najmlađih zatvorenika na Golom otoku…

Kao mladi revolucionar, zbog ljubavi prema Rusiji koja je zaustavila Hitlera,  punoljetstvo je doživio u paklu Golog otoka koji mu je „u ognju svitanja“ na trenutak „prekinuo“ snove ali nije uspio da u njemu „ugasi“ vjerovanje u prestanak ravnodušnosti ljudi prema nepravdama i dolasku boljih dana što se vidi iz njegovih stihova „željnih“ svjetlosti posvećenih danima provedenim na Golom otoku: 

Šumi

Grmi

Pučina

Plava

 

Tamo

Boluje

Kamen i

Trava

 

Šumi

Grmi

Pučina

Plava

Goli otok je ostrvo površine oko 4,7 km², koje se nalazi u zapadnom delu Republike Hrvatske istočno od poluostrva Istra, između ostrva Rab, Sveti Grgur i Prvića.

U vrijeme SFR Jugoslavije, Goli otok je bio zatvor i surovi radni logor za političke zatvorenike, prije svega pristalice staljinizma nakon raskola Tita i Staljina. Osnovan je 1948. godine kao logor za internirce, u vrijeme očekivane invazije na Jugoslaviju od strane zemalja Istočnog bloka predvođenih Rusijom.

Kroz logor Goli otok je prošlo ukupno 16.101 zatočenika i zatočenica… Među njima je bio visok procenat narodnih heroja, doskorašnjih ministara, predratnih komunista i ljudi od ugleda. U njemu je izgubilo život 413 ljudi, usled raznih razloga. Goli otok je kao zatvor ukinut 1988. godine … Po mišljenju Milovana Đilasa, Goli otok je najmračnija i najsramnija pojava u jugoslovenskom komunizmu…).

PISMO IZ PAKLA

                    Sjeni Dantea

Ne plaši nas

More

Ni Otok-strava

U nama su zore

San i java

 

Ne plaše nas zvijezde što slijepo gore

Ni vazduh pretvoren u žice

Mi smo buduće More

Svjetlost i lice

Iz zbirke „Śekira na vratnim žilama”

(Ove stihove treba govoriti uz film o Golom otoku koji sam ja pripremio u trajanju od 3 min.)

POVRATAK SA GOLOG OTOKA

Vasovi stihovi o izlasku iz zloglasnog zatvora kada ga ispred rodne kuće dočekuju majka i dvije setre (dvije ptice) a u sazvežju noći kroz mali prozor posmatra agent Državne bezbjednosti – mnogo toga govore …

                                                  Na fotosu su majka Gorde i sestre Jovanka i Bose

DOLAZAK

Sestri Jovanki

I

Žubore zvijezde u niklu mjesečine

I riječi majke: Željo moja, sine…

 

Mjesec se smješka s proplanka

O vrat sina obješena majka

 

Veseli se gora – stabla uvis skaču

Dvije tice od radosti plaču

 

Gleda me majka – mečeničko lice

I na mome čelu tragovi tamnice

II

Pored ognjišta… ja, sestre, majka

Oko kuće psi, žbiri, hajka

 

Majka se trgnu – utuli svijeću

Pst – špijun na somiću

 

Oči mu gore ko u lisice

U krošnji javora strunjene tice

 

Skamenjeni tako – niko i ne diše

Dočekasmo zoru punu kiše…

(1956.)

U SRED DANA NOĆ

                       Sestri Bosiljki

 

Danas patim

Od čudnog

Bola

Na dlanu

Jedne Vatre

Danas me prate

Đavoli

I sveci:

Udruženi me kamenuju…

Danas na mene laju

Vuci

Požmirepi

Kučke

Povukuše:

Sve same gnjide

I po neka svraka

Danas me gaze

Kopitima mraka

U zavičaju…

I ničega se ne stide

Te šugave pizde…

Danas me prate

Osovlja

Teška

Nebeska

Danas mi ne maše

Zelena lijeska…

Danas patim

Od čudnog bola

Na dlanu jedne vatre

Patim!

(1959)

Nakon majčine smrti, ambijent (praktično napuštene) porodične kuće na Njegušima lirski suptilno opisuje u pjesmama Posjeta kolibi i Pismo ocu.

POSJETA KOLIBI

Stari javor diše u prostoru mraka

I sjećanje tužno nemirnog dječaka

 

Pogled traži od zida do zida

Čujem kako tica usred noći rida

 

S vidika zasipa neka crna pljeva

Na ognjištu oca užas strave zijeva

 

Nema ugarka ni crijepnje ni sača

Već tišina grozna – suze nijemog plača

 

Mjesto smijeha majke božanstvene

Oko mene kolo – sjenke ledene

 

Posječena rijezom śekire bradače

Usamljena zvijezda nad kolibom plače

 

Stari javor diše u prostoru mraka

I sjećanje tužno nemirnog dječaka

(1956 – 1996)                  

                                                                  Vasova kuća na Njegušima

PISMO OCU

Oče

Od svega

Ništa

Crne

Pahulje

Snijega

Na vatri

Našeg

Ognjišta

Oče

Ti mi

Ostavi

Dvije

Vrtače

Bola

I jedan do

Leleka

Oče

Nijesi

Trebao

Ni to

Tvoj je život

Gorko oskudan

Bio

Oče

Tvoj se

Sin

Toliko

Propio

Da ga

Jedva

Drumovi nose

Oče

Od svega

Ništa

Crne

Pahulje

Snijega

Na vatri

Našeg

Ognjišta

Oče

Vaso je od rođenja bio poseban. Imao je neki svoj svijet pa su mnogi seljani njegovoj majci davali „signale“ da sa njenim sinom nešto nije „potaman“ … što je njoj teško padalo …

                                                                        Vaso sa majkom Gordom

Kada mu je umrla majka  on je svu noć sjedio pored nje u kamenoj kući na Njegušima i „molio je mrtvu“ da mu oprosti za sve patnje koje joj je nanio…

MOLBA MRTVOJ MAJCI

Mnoge sijede

U tvojoj glavi

Stvoriše moje muke

Moj nemir …

 

Znam: zavele su te kosmičke luke

Putovanja

Tajanstvena ptica

Zvijezda što sanja

Mir

Moliom te vulkanom bola

Razbij crna kola…

Dođi,

Povešću te u Miroč

Tamo je vila vidarica

Biće ti lakše…

Dođi

Skloni udar groma

S neba moga lica

                                                           Vaso je majku Gordu obožavao …

Ljubavna pjesma Marija zaslužuje da se nađe u svim antologijama lirike a i u školskim

udžbenicima …

MARIJA

Marija

Dođi

Marija

Ne danju

Kad Sunce

Sija

Kad noć

Padne

Tiha

Plava

Ko san

Ko java

Dođi

Ljepoto

Zdrava

Dođi

Marija

Ko tica

 S kamena

Na kamen

Leptirico

Laka

Ko šum

Lišća

Ko Sunce

Iz oblaka

Krišom

Mučki

Dođi

O

Dođi

Gladan

Sam vučki

Ljepoto

Moja

Ne danju

Kad Sunce

Sija

Kad noć

Padne

Tiha

Plava

Ko san

Ko java

Dođi

Ljepoto

Zdrava

Dođi

Marija

(1960)

O ljubavnom „brodolomu“  i njegovim osjećanjima prema Mariji govore stihovi u pjesmama Odbjeglo proljeće, Pismo prijatelju,  Javljanje, Izvor ljubavi, O njoj i Prsten bilja                                            

ODBJEGLO PROLJEĆE

Upirem

Pogled

U vidike

Vedre

U polja

Cvijetna

I rijeku

Snenu

U mirne

Lađe

Što

Po moru

Jedre

U plavo

Nebo

I šumu

Zelenu

Dozivam

Žedan

Daljinu

I tamu

I sanjam

Osmijeh

Ukradene

Sreće

U svakoj

Ženi

Vidim

Tebe

Samu

U svakom

Listu

Odbjeglo

Proljeće

(1961)

PISMO PRIJATELJU

U dubini

Na dnu

Moje tame

Grumen

Toplog

Sunca

Klija

Na jugu

Negdje u Sjenci

Palme

Čeka

Marija

Te sitne

Sjenke

Lišća

Kriju

Tužan

Vrisak

Moje krvi

I san

Prijatelju

Jesi li vidio

Mariju

(1961)

JAVLJANJE

Ti mi se javljaš mirisom

Nepoznatih ruža

A ja još uvijek lutam

Nekim čudnim visom

Što mi ga vječnost pruža …

Čas si zvijezda

Čas boja,

Čas zvuk;

A Ja?

Ja sam pretvoren u jauk

Pun bola

Kome nema lijeka.

                                                                         Vaso sa sestrom Bosom

IZVOR LJUBAVI

Ljubav je moja od mlijeka svitanja

Od toplog srebra mahovine

Moja je ljubav od bijelih lokvanja

Od neke čudne tišine

 

Moja je ljubav od čistih kristala rose

Od lotosovog stabla

Moja je ljubav od plave nebeske kose

Od nepoznatih obala

 

Ljubav je moja od šumskih jagoda

Od zapaljenog krila uzvitlane tice

Moja je ljubav od pobunjenih voda

Od jedne grozne nesanice

O NJOJ

Možda je u nekoj kapi kiše

Možda je san čudotvornog bilja

Možda mi pismo sada piše

Možda je ona moja Bastilja

 

Možda je duboko u meni

I sluša dah moga bila

Možda se kupa u zlatnoj pjeni

Možda je topli vjetar aprila

 

Možda je čistog neba kap

Na drhtavom listu budućeg stabla

Možda je svježi Sunca slap

Možda je zvijezda ili magla

 

Možda je rosa u snu bulke

Možda je igra vjetra i trave

Možda su mrtve njene ruke

Možda je vatra buduće glave

 

Možda je u nekoj kapi kiše

Možda je san čudotvornog bilja

Možda mi pismo sada piše

Možda je ona moja Bastilja

(“Tuga i talas”)

PRSTEN BILJA

Skriću te u prsten bilja,

U snove,

U vatru vremena;

Tamo

Đe zvijezde gore

Đe nema cilja

U rosi

U kolu sjenki

U zvuk sirena –

Tamo:

U tvojoj kosi

Gdje živi

Jedan

Šapat

I vlat

Daleka…

Skriću te

Tamo

U zglobovima vijeka,

U plavoj pjeni

Ljeta

U miris trava,

U nebu što prolistava,

U zvuk,

U boju,

U igri tijela,

U ružu pepela…

Skriću te Tamo

Na dlanu moje otsutnosti

Među kristale,

Na rubu rijeke,

U lišću svitanja,

U vertikale,

U suze plakanja;

Tamo ću te skriti!

(Iz zbirke “Tuga i talas”)

O njegovoj ljubavi prema domovini, o Njegošu i njegovoj veličini, o prijatelju Aleksandru Lesu Ivanoviću govore stihovi u pjesmama Crna Gora, Njegoš i Kaverne…

CRNA GORA

1

Niko ne čita

Tvoju zvjezdanu azbuku

Niko ne osjeća

Gramatiku tvog ognjila

Neuništiva pogačo kamena

Mač si pretvorila

U brid neba

Moć tvog tamjana

Zbunjuje

Bogove

Tvoje su tice

S onu stranu vremena

U tebe su pucale oluje

Bez lica

Sveta majko groblja

Tvoji su zakoni život

(1962)

2 

Ognjem kaišana

U zvuku muka

Sva preko nišana

Ruža – crvena luka

3

Okamenjeni grohot bogova

U jendeku svemira

Bakljo zvjezdanih snova

Sa tobom je i moja Lira

NJEGOŠ

Sebe je utkao

U zvuk kamena

U nebo

Jedne bitke

U snove

U nove vidike

 

Sebe je utkao

U zvijezde vitke

(“Tuga i talas”)

KAVERNE

Aleksandru – Lesu Ivanoviću

 

Kaverne crne asfaltom grada

Oblaci nebom – sumorne staze

Žuto lišće sa grana pada

Crne tice k meni dolaze

(Iz zbirke “Kaverne”)

O ljubavi prema zavičaju, potrebi da čovjek bude slobodan, o prolaznosti života i njegovoj potonjoj želji govore Vasovi stihovi u pjesmama Odgovor, Priča i Potonja želja

ODGOVOR

Ako sam mali za snove što toplo zrače

Onda sam velik za lomače

Ako sam nešto htio i nijesam došao do kraja

Shvatite: volim krupne zvijezde zavičaja

(“Ne”)

                                         Vaso ispred Kraljevskog pozorišta Zetski dom

PRIČA

Kad me ne bude više

Kad budem tama i san

O meni će da govore kiše

Zvijezde i vjetar pjan

 

O meni će da govore stabla

Na pučini jedra

O meni će da govori magla

I njena njedra

 

O meni će da govore proplanci

I crna pustopaša

O meni će da govore barjaci

I puna čaša

 

O meni će da govore brave

I memla na svodu

O meni će da govore glave

Što žude slobodu

(Iz zbirke “Ne”)

POTONJA ŽELJA

Ne

Na

Groblju

S mojim

Ostacima

Nek

Me

Zvijezde

Zoblju

Nebo

S oblacima

Negdje

Me

S kraja

Gdje

Divljina

Vlada

Pod

Nebom

Zavičaja

U

Smetu

Listopada

Neću

Svijeću

Govor

I trtice

Možda

Preboljeću

Slušajući

Tice

Ne

Na

Groblju

S mojim

Ostacima

Nek

Me

Zvijezde

Zoblju

Nebo

S oblacima

(1957)

VESKO PEJOVIĆ, 28.11.2023.

PS: Želja mi je da ovaj Omaž jednom od najboljih cetinjskih pjesnika Vasu Stanišiću bude uskoro organizovan kao kulturni događaj od strane Matice crnogorske Ogranak Cetinje…