Predstavljena knjiga „Istorija crnogorskog naroda: od starijeg kamenog doba do kraja srednjeg vijeka“ dr Dragoja Živkovića

Posted on 31. Mar, 2024 by Vesko Pejović in Iz kulture

U organizaciji Matice crnogorske Ogranak Cetinje i Nacionalne biblioteke “Đurđe Crnojević” u petak 29.03.2024. predstavljena je knjiga „Istorija crnogorskog naroda: od starijeg kamenog doba do kraja srednjeg vijeka“ istaknutog crnogorskog istoričara dr Dragoja Živkovića.

Ovo je prva promocija drugog izdanja knjige koja je načinila preokret u tretiranju nacionalne istoriografije a koju je objavila Matica crnogorska krajem prošle godine.

Prisutne je na samom početku pozdravio predsjednik Ogranka Matice crnogorske Cetinje, likovni umjetnik Luka Lagator, a program je uveličala i violinistkinja Ljubica Tomašević – Vuković. Moderatorka programa bila je Dragana Erjavšek.

Evo besjede Angeline Živković, ćerke istaknutog crnogorskog naučnika, koja je dala svojevrstan uvid u proces rada na trotomnoj istoriji.

Poštovane dame i gospodo, poštovani prijatelji,

Imam posebnu čast da vas u ovom prijateljskom okruženju mogu pozdraviti i poželjeti vam dobrodošlicu u moje i Anitino ime, na današnju promociju knjige našeg pokojnog oca, prof dr Dragoja Živkovića ISTORIJA CRNOGORSKOG NARODA (od starijeg kamenog doba do kraja srednjeg vijeka), I Tom, ponovljeno izdanje pod pokroviteljstvom Matice Crnogorske, nakon 35 godina od izvornog objavljivanja 1989. godine, kao izdanja tatinih prijatelja i podržavaoca.

Ovom prilikom posebno se želimo zahvaliti Matici Crnogorskoj, prvenstveno, Generalnom sekretaru, g-dinu Ivanu Ivanoviću, koji je iznio čitav ovaj projekat i čiji je entuzijazam zaista za svaku pohvalu. Takođe želimo zahvaliti poštovanim govornicima ove večeri, gđi Vesni Vičević, dr Božu Šekularcu, autoru predgovora, g-dinu Ivanu Jovoviću, Predsjedniku Matice Crnogorske i moderatorki vešerašnjeg programa gđi Dragani Erjavšek, i našoj dragoj prijateljici Suzani Pajović koja je priredila i uredila digitalno reizdanje I toma Istorije.

Sigurna sam da će večerašnji govornici u stručnom smislu mnogo prijemčivije govoriti od mene, kao nekoga koje je po vokaciji inženjerske struke. Ja mogu govoriti prvenstveno kao neko ko je rastao uz tako divnog oca, koga smo ipak prereno izgubile, ja sam imala 21 godinu i moja sestra 24 godine. I nakon toliko godina bilo mi je teško napisati neki koncept moga obraćanja, a sigurna sam da ćete razumijeti koliko emocija nosi ovaj trenutak kada je došlo do reizdanja I toma Istorije nakon punih 35 godina, a koliko smo čitav život bile ponosne na lik i djelo našeg oca.

Ono što pamtim čitav život je to sa koliko je tata ljubavi i strasti istraživao i pisao svoje radove, kao i ovo kapitalno trotomno djelo Istorije crnogorskog naroda, i koliko je zaista volio svoj poziv. Djelo je nastalo nakon 30 godina posvećenih istraživanjima i pročuvanjima kompleksnih oblasti, koje su se preplitale kroz njegov rad i sticanje znanja i iskustava. Sa velikom zainteresovanošću izučavao je svu važniju literaturu iz istorije, prava, filozofije, istorije umjetnosti, arheologije, etnologije…obraćajući posebnu pažnju na izvornu vrijednost naučnih sadržaja i kritičko opredjeljenje prema njima. Sjećam se da kako su navirale misli koje je trebalo pretočiti u ovu istoriju, znao je da ustane i u 2-3 ujutru i piše na svojoj pisaćoj mašini (koja je i dan danas na njegovom radnom stolu na Cetinju), a ja ga zateknem pri mom kretanju u školu.

I sama sam dala doprinos tatinoj istoriji, crtajući kao djevojčica, Petra I Petrovića Njegoša, čiji se crtež nalazi na prvim stranama II toma ISTORIJE (razdoblje crnogorskog principata/vladikata od početka XVI vijeka do sredine XIX vijeka), a čiji izdavač je bio DP Monteks, Cetinje, 1992. godine.

U svemu ovome naš otac je najsnažniju podršku imao je od naše drage majke Jelene, koja je bila i u stručnom smislu kao diplomirani istoričar neko sa kim je tata dijelio sve što je pisao. Pored toga što je bila ogromna podrška prilikom pisanja trotomne Istorije crnogorskog naroda, naša majka je posebne zasluge imala za posthumno objavljivanje III Toma Istorije, a čiji izdavač je bila Matica Crnogorska, 1998. godine.

Bilo je potrebno puno odricanja i posvećenosti, bilo je potrebno prebroditi mnogo teških trenutaka i anatemisanja u vremenima kada se moj otac bavio pisanjem ovog kapitalnog djela, a za koje sam sigurna da će kao i do sada odolijevati zubu vremena, i u moru drugih djela biti prepoznato sa istinskim kvalitetom koji nosi u sebi i naći svoj put do onih koji žele nešto više da znaju ili izučavaju o istoriji crnogorskog naroda.

Naš otac je umro je 15. aprila, 1994. godine na Cetinju, znači za 15 dana će biti 30 godina od njegove smrti, ali bi danas sigurno bio ponosan da nas vidi u ovom sastavu i ovom prigodom.

Dozvolite mi da završim sa rečenicom, da ono što rado napišem u posveti prijateljima u knjigama moga oca, je da je tatina istorija ostavila trajan pečat u crnogorskom društvu i crnogorskoj istoriji i svakim slovom utkala most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

I s dubokom zahvalnošću i poštovanjem prema svima vama, želim da gradimo mostove prijateljstva.

Još jednom neizmjerno hvala svima!

Predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović dao je detaljan osvrt na ovo kapitalno djelo crnogorske istorije:

Dame i gospodo,

Poštovana porodice uveženog profesora Živkovića, članovi i poštovaoci Matice crnogorske

Večerašnja promocija drugog izdanja, Istorija crnogorskog naroda, tom I, pokojnog univerzitetskog profesora Dragoja Živkovića predstavlja događaj koji svjedoči da njegovanje kulture sjećanja konačno u Crnoj Gori dobija institucionalizovanu formu, što potvrđuje djelatnost Matice crnogorske.

Još jednom, u ime Matice crnogorske, i u svoje lično ime želim da se zahvalim potomcima tj. ćerkama pokojnog profesora Dragoja Živkovića, koje su nam omogućile da ova kulturna ustanova publikuje knjigu koje je temeljno izmijenila naučni diskurs, odnosno savremeno poimanje, prije svega, srednjevjekovne istorije crnogorskog naroda. Zasigurno da odluka potomaka da povjeri objavljivanje drugog izdanja ove knjige nije slučajna, s obzirom da je Matica crnogorska štampala III tom Istorije crnogorskog naroda, koji je objavljen posthumno 1998. Godine čime je zaokružen stvaralački, tj. naučni opus profesora Dragoja Živkovića.

Uvaženi sagovornici jesu vjerodostojni svjedoci vremena kako se Crna Gora i crnogorski narod i tokom socijalističkog perioda teško oslobađao tzv. deseteračkog narativa interpretacije crnogorske prošlosti, odnosno naslijeđene provincijalne inferiornosti u odnosu na škole, tj. nauče katedre nekadašnjih jugoslovenskih centara. Jedna od ličnosti koja je predstavljala nukleus otpora takvom sagledavanju i tumačenju crnogorske istorije, kulture i baštine bio je upravo profesor Dragoje Živković.

U bibliografiji, do danas, postoji svega nekoliko naslova pod nazivom Istorija crnogorskog naroda, što jasno govori da se namjenski izbjegavalo nominovati narod koji je u istorijskom smislu gradio i stvarao ovu državu, a ujedno je legitimni sukcesor prethodnih državnih formacija Duklje, odnosno Zete.

Profesor Živković je objavio ovu knjigu 1989. godine, u godini koja ima ima značajnu simboliku u savremenoj istoriji Crne Gore, s obzirom da je u pokretu pod nazivom antibirokratska revolucija započeta djelatnost negacije svih dotadašnjih pokušaja emancipacije crnogorskog nacionalnog bića. Gotovo sve društveneorganizacije, uključujući i ustanove nauke i kulture podržale su takvu koncepciju, koja je, u osnovi, bila produkt društvene regresije u Crnoj Gori. Dovoljno je napomenuti da je prvo izdanje ove knjige 1989. godine finansirano od strane autorovih prijatelja. U takvom društvenom ambijentu rijetki su bili glasovi koji su se javno suprostavljali tendencijama negacije samobitnosti i autihonosti crnogorskog naroda, a jedan tih usamljenih glasova, koji se snagom naučnog autoriteta suprostavio takvom shvatanju crnogorske istorije bio je profesor Živković.

Djelo rofesora Živkovića, prije svega, trotomna Istorija crnogorskog naroda ima posebnu težinu i značenje, s ozirom da se na jedinstven, tj. integralan način interpretira istorija na crnogorskom prostoru, od najranijih vremena pa do savremenog doba. Uostalom, to je prva takva naučna sinteza, u kojoj su iscrpljeni svi dotašnji poznati izvori i iteratura, koja se odnosi na prošlost crnogorskog prostora. Sagledavajući kontekst vremena u kojem je nastala predmetna publikacija, neizbježno se nameće analogija da naša najznačajnja djela nastaju u onom istorijskom trenutku kada je objektivno ugrožen državni integritet i subjektivitet Crnogoraca, odnosno njihovih predaka, kao što je to slučaj sa vremenom nastanka Ljetopisa Popa Dukljanina i pojavom Crnojevića štamparije.

Uprkos primitivnim pokušajima dikreditacije djela profesora Živkovića, Istorija crnogorskog naroda je sigurno promijenila percpeciju crnogorske istorije, te je ova publikacija otvorila neke nove horizonte budućim istraživanjima u razmatranju slojevitih društvenih procesa, koji su se stoljećima odigravali na crnogoorskom tlu.

Gotovo da nema ozbiljnog autora koji tretira crnogorsko srednjevjekovlje, a da u svojim radnjama nije inkorporirano ime profesora Živkovića. Uostalom, naučna javnost se odredila prema radnjama profesora Živkovića, što zaključujemo na osnovu prikaza Istorije crnogorskog naroda, to I i II, objavljenog 1993. godine u čaopisu za suvremenu povijest, Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba. U skladu sa onom uvijek aktuelnom latinskom sentencom repetititio est mater studiorum, ovom prilikom navodimo samo neke naznake iz spoenutog prikaza, u kojem se anticipira činjenica „ da se glavna značajnka Živkovićeve lnjige sastoji u reinpretaciji ključnih problema crnogorske historiografije.Središnja pitanja koja se pokušavaju drugačije osmisliti odnose se na crnogorsku državnost, formiranje crnogorske nacionalnosti, autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, sudbinu Katoličke crkve i zapadne kulture na crnogorskom prostoru, kao i različite apekte vrlo složenih odnosa Crne Gore sa Srbijom. Glavnina djela odnosi se na političku povijest, uz neka opsežna oglavlja o književnosti, arhitekturi, slikarstvu i kiparstvu, koja, kao što se očituje iz izlaganja, stoje u uskoj svezi s političkim okvirom događanja. Posebna je vrijednost ovog opsežnog djela u donošenju brojnih činjenica i podataka, koji su se iz poznatih razloga morali zaobilaziti u dosadašnjoj crnogorskoj i bivšoj jugoslavenskoj historiografiji“: Analizirajući strukturu i sadržinu predmetne publikacije, u spomenutom prikazu nailazimo na konačnu ocjenu : „ I na kraju, ocjenjujući Živkovićevo djelo, trebalo i istaknuti da je riječ o uspješnoj i čitkoj sintezi crnogorske povijesti s brojnim novim momentima i interpretacijama. To je možda prvi pokušaj višekonfesionalnog tumačenja povijesti crnogorskog naroda i po mnogo čemu njegova do sada najbolja povijest. Manji formalni nedostaci, uzrokovani napetim uvjetima u kojima je djelo napisano i objavljeno, nipošto ne umanjuju njegovu vrijednost.“

Neupitno je da je profesor Živković svojim naučnim radom u temelje crnogorske istoriografije, i uopšte, kulture istorije crnogorskog naroda, o čemu sunjegovi govorili savremenici na okruglom stolu „ Život, naučno i stručno djelo Dragoja Živkovića“, održanog na Cetinju 2000. godine.

Radom „ Prilog pitanju razvoja crnogorske istoriografije“ objavljenom u zborniku CANU 1987. Godinne, aktuelizovao je pitanje odrednica crnogorskog identiiteta, koje je dotada samo parcijalno bilo u fokusu stručne i naučne javnosti, popu publikacija Sava Brkovića, Špira Kulišića, Pavla Mijivovića i dr. Ipak, Istorija crnogorskog naroda(od starijeg kamenog doba do kraja srednjeg vijeka) ponudila je odgovore na neke od najvažnijih pitanja najdubljih tokova crnogorske povijesti, uvodeći naučni diskurs pojam „ crnogorski predaka“ uzimajući okvir dolazak Slovena na ovaj prostor i njegovu simbiozu sa domicilnim ostacima romano-ilirskog stanovništva u nekadašnjoj rimsko – vizantijskoj provinciji Prevalitani, gdje je stvoren najkasnije do početka X vijeka etnos Dukljani, čiju zasebnu političku zajednicu prepoznaje i vizantijski car Konstantin Porfirogenet, u spisu O upravljanju Carstvom ili na latinskom De administrando imperio. Upravu ovu činjenici profesor Živković uzima kao polaznu tačku u dugom procesu etnogeneze crnogorskog naroda, koji je sukcesor drevne dukljanske tradicije, nastale još u vrijeme cara Dioklecijana, a čiji duhovno – vjerski iskaz predstavlja nadbiskupska i metropolitska katedra koja je iz Duklje prenesena u Bar u XI vijeku. Od arhonta Petra, preko svetog kneza Vladimira, Tuđemilske bitke 1042. godine, krunisanja Mihaila 1077. godine, pa do isposlovanja povratka nadbiskupske katedre u Bar od strane kralja Bodina 1089. godine, jesu događaji i datumi, tj. markeri identitita u kojima profesor Živković prepoznaje izvoršte hiljadugodišnje duhovnosti i državotvornosti crnogorskog narod, odnosno njegovih predaka.

Propašću Dukljanskog kraljevstva, već krajem XII vijeka ovaj prostor se našao supremacijom župana Raške, kada započinje dugotrajan proces vjerske, odnosno kulturne preorjentacije s obzirom da od osnivanja Zetske pravoslavne episkopije 1220. godine u Duklji, koja se sve više u izvorima toga naziva Zeta, uporedo, nekad u harmoniji, a a nekad u konfliktu, nalaze katoličke i pravoslavne crkvena organizacija.

Po mišljenju profesora Živkovića, ti kompleksni vjersko – politički odnosi u kojima je Zeta za vrijeme dominicije Nemanjića imala svoju autonomiju, oblikovali su osobeni identitet, što omogućilo obnavljanje zetske države za vladavine Balšića, te kontinuitet državne samostalnosti produžen do kraja XV vijeka pod dinastijom Crnojevića, za čije vladavine Zetska arhiepiskopija, odnosno Crnogorske mitropolija stiče de facto status autokefalne pravoslavne crkve.

Srednjevjekovnu tradiciju, autor posmatra kao jedinstven kulturni prostor crnogorskog naroda, autohtonu latinsku književnost i umjetnost na primorju, prije svega, u urbanim centrima, gdje istovremeno akcentuje obljesak ideja renesanse i humanizma u unutrašnjosti, ne samo na arhitektonskom rješenju prvobitnog mitropolitskog sjedišta na Cetinju, već u pojavi štamparske djelatnosti s kraja XV vijeka, u okviru Crnojevića štamparije, nastankom ćiriličnih inkunabula, prvih štampanih knjiga u Crnogoraca, i uopšte, na slovenskom Jugu.

Dakle, u ovoj knjizi su prezentovani svi bitni segmenti srednjevjekovnog socijalnog života crnogorskog naroda, od vojne, pravne i diplomatske istorije, pa do istorije književnosti i umjetnosti.

Na kraju, u ime izdavača Matice crnogorske, želim da naglasim da smo realizacijom ovog projekta opravdali očekivanja ukupne crnogorske javnosti, s obzirom da smo prepoznali potrebu i neophodnost za drugim izdanjem Istorije crnogorskog naroda, tom I. Takođe, večerašnju promociju Matica crnogorska doživljava kao svojevrsni omaž profesoru Dragoju Živkoviću, vjerovatno jednom od najznačajnih crnogorskih istoričara XX vijeka, čija djela i nakon četiri decenije od njegove smrti su aktuelna i čine polaznu osnovu za dalju naučnu nadogradnju crnogorske istoriografije.

Neprocjenjiv je značaj istorijskog djela dr Dragoja Živkovića, rekla je magistarka pomoćnih istorijskih nauka Vesna Vičević.

Ovo je omaž vrsnom istoričaru, velikom zaljubljeniku u Crnu Goru, borcu za uspostavljanje istinitih istorijskih činjenica o našoj prošlosti, i time, ojačavanju temelja opstojnosti i vječne trajnosti Crne Gore kojom je zadužio crnogorsku istoriografiju”, kazala je Vičević i podsjetila prisutne na promociju rada Dragoja Živkovića u Kotoru marta 1999. godine na kojoj su, pored nje, govorili i eminentni istoričari Radoje Pajović, Radoslav Rotković i Šerbo Rastoder.

Poštovana familijo , poštovani ljubitelji istorijske istine o Crnoj Gori, i samim tim i poštovaoci djela dr Dragoja Živkovića, srdačno vas pozdravaljam iz našeg drevnog grada dragulja- Kotora. u svoje ime, i svih Kotorana, poštovaoca djela Dragoja Živkovića i istorijske istine o Crnoj Gori.

Ovo veče posvećeno promociji drugog izdanja prve knjige iz kapitalne trilogije Istorija Crnogorskog naroda, smatram zapravo i zasluženim omažom neumrlom dr Dragoju Živkoviću, vrsnom istoričaru, velikom čovjeku , velikom zaljubljeniku u Crnu Goru, borcu za uspostavljanje istinitih istorijskih činjenica o našoj prošlosti, i time, ojačavanju temelja opstojnosti i vječne trajnosti Crne Gore, kojom je zadužio crnogorsku istoriografiju , i sve nas.

I evo, poslije 25 godina, opet imam čast i zadovoljstvo da govorim o neprocjenjivom značaju istorijskog djela dr Dragoja Živkovića.

I naravno, trebalo bi, da poslije toliko godina, čitanja i proučavanja tog djela, kažem i nešto novo o njemu.

Međutim, odlučila sam da večeras ne izlažem stručno-istorijsku analizu i upotrijebljenu metodologiju u njenom pisanju, i prikaz njenih skladno uobličenih i detaljnih poglavlja od praistorije, rimsko-vizantijske epohe, najstarijeg razdoblja naših crnogorskih predaka, “Sklaviniji” Duklji i Dukljanskom kraljevstvu, periodu Duklje pod supremacijom Raške, o kulturnoj situaciji u Zeti nemanjićkog perioda, zatim o obnavljanju samostalne Zetske države za vladavine Balšića, države Crne Gore za vrijeme vladavine Crnojevića i njihovom doprinosu njenom utemeljenju, kao i kulturnim tekovinama i kulturnoj baštini obrađenih epoha.

Cjelokupni tekst tih poglavlja daje nam sveobuhvatnu sliku tog perioda naše istorije koji nam je do pojave ove knjige bio uglavnom nepoznat, lažno prikazivan, zamagljivan i falsifikovan.

Znajući, da svi vi imate sigurno jasan uvid u taj sadržaj, a ako poneko i nema, priuštiće sebi ovo njeno ponovljeno izdanje, da ne ostane uskraćen za ogromni značaj njenog sadržaja- zapravo, istorijskog temelja našeg naroda i države Crne Gore.

I imajući to u vidu, odlučila sam da večeras, u mojem rodnom Cetinju, đe se ljubav i neprestana borba za Crnu Goru i njenu opstojnost – vazduhom udiše, i đe sam ga ja rođenjem za vazda udahnula, pokušam da vam dočaram dio atmosfere sa promocije u Kotoru, daleke već 1999. godine o značaju prvog izdanja ove prve Živkovićeve knjige, kao i druge i treće, koja je izašla postumno. Veliki, nemjerljivi doprinos da se njegov zaostali rukopis te treće knjige oblikuje za štampu, dala je njegova uvažena supruga, pok. Jelena Živković, vrsna crnogorska intelektualka i arhivistkinja i sama borac za istinu i opstojnost Crne Gore, koja je, uz dr Radoja Pajovića, zaslužna što je kapitalno djelo, trilogija dr Dragoja Živkovića, time zaokružena.

Ovom prilikom za taj doprinos, Jeleni Živković, izražavamo izuzetno poštovanje i dužnu zahvalnost.

Tadašnje vrijednovanje Živkovićevog djela, kako od stručne istorijske javnosti, tako i od mnogobrojhnih vjernih čitalaca bilo je na zavidnoj visini, prihvaćeno i potvrđeno. A sadašnje vrijednovanje Matica crnogorska kao institucija potvrđivala je to, ne samo izdavanjem druge i treće njegove

knjige, već i ovim drugim izdanjem prve knjige koja je štampana prvi put uz pomoć prijatelja uvaženog autora. Dakle, večeras, dok dajemo dužnu i zasluženu počast i značaj Živkovićevom djelu, sljedećim mojim izlaganjem želim da vas podsjetim, da je isto takvo uvažavanje imao autor dr Dragoje Živković i njegovo djelo i u Kotoru, u doba kada je njegova trilogija bila zaokružena.

Pa, evo pokušaću da vam dočaram atmosferu te tadašnje promocije: iz 1999. godine:

*** U prepunoj koncernoj dvorani Muzičke škole u Kotoru 4. marta 1999. godine, poštovaoci Živkovića i njegovog djela, ispunili su dvoranu do posljednjeg mjesta, parter i balkon bili su puni, dosta njih u dvorani, stojalo je. Govornici su bili eminentni istoričari, njegove kolege, dr Radoje Pajović, dr Radoslav Rotković, dr Šerbo Rastoder i moja malenkost. Pomenuti istoričari dali su svoje analitičke i stručne analize i pohvale Živkovićevog djela, što je imalo svoju težinu i sa velikom pažnjom od prisutnih bilo odslušano. A moj prilog toj večeri, počeo je ovako:

Okupili smo se večeras kao ljubitelji istorijske istine i u znak poštovanja čovjeku čija nam je ljubav prema istorijskim činjenicama i istini luča vodilja na teškom i dugom putu uspostave i uspravljanja posrnule Crne Gore.

Započećemo jednom muzičkom tačkom.

Markantna ličnost muzičkog života Kotora druge polovine XIX stoljeća , Dionizije de Sarno, pored toga što je obogatio i predvodio muzički život Kotora, izuzetno se zanimao za Crnu Goru i vladarsku kuću Petrovića i posvetio im nekoluko svojih kompozicija. Najobimnije i najpoznatije djelo de Sarna je opera “Balkanska carica” po drami u tri čina Knjaza Nikole. Poznato je takođe, da je de Sarno bio 1888. pozvan od Knjaza Nikole da napiše tu operu prema libretu samoga knjaza, pa je često boravio na Cetinju, tj. na Cetinje, kako mi to, po naški kažemo. Večeras ćemo čuti crnogorsku himnu, Antona Schulza, u obradi Dionizija de Sarna, posvećenu Njegovoj Visosti, Knjazu Nikoli I povodom proslave Svetoga Petra na Cetinju, 11. Jula 1870. godine. Himna “Ubavoj nam Crnoj Gori” u obradi Dionizija de Sarna , je u klavirskom izvođenju po njegovom sačuvanom notnom rukopisu, po kojemu je i štampana u Rimu, za muški hor i klavir. Za klavirom, g-đa Olga Vorzenko iz Ukrajine, profesorica klavira Cetinjske muzičke akademije i Muzičke škole Kotor.

( Na prvi takt himne, svi su u sali ustali, i stojeći himnu saslušali, sa vidnim uzbuđenjem i poštovanjem. Poslije himne, nastavila sam 🙂

Autora knjige, dr Dragoja Živkovića, inače kotorskog maturanta, imala sam čast i privilegiju da lično poznajem. Bili smo ravnopravne kolege u arhivskoj struci, čak i onda kada sam bila samo mladi početnik–arhivista, a on već poznati i priznati istoričar i arhivski stručnjak.

Godinama smo kasnije uspješno sarađivali na poslovima arhivske prakse, teorije, zakonodavstva i obrazovanja arhivskih kadrova.

Arhivska djelatnost Crne Gore imala je uspjeha i krupne rezultate dok joj je na čelu bio dr Dragoje Živković.

A crnogorsku istoriografiju trajno je zadužio svojim pionirskim radom na vrijednovanju i svestranom zaokruživanju korijena, razvoja i postojanja crnogorskog naroda i njegovog identiteta, kao i korijena, razvoja i opstajanje kroz stoljeća, do danšnjeg dana – države Crne Gore. A to je postigao kao veliki i uspješni borac čije je jedino i glavno oružje, istorijski izvor i na osnovu njega, vjerodostojne istorijske činjenice.

Tim oružjem je upravo i dobio tri velike bitke u svojoj dugotrajnoj borbi: to su ta tri toma “Istorije crnogorskog naroda “.

Kao čovjek posjedovao je neizmjernu blagost, nenametljivost i tolerantnost koje su ga krasile, uz stalni blagi i srdačni osmjeh kojim je plijenio sagovornika.

Ali je uz to posjedovao i čeličnu upornost u želji da istorijsku istinu o Crnoj Gori, koja je bila dugo falsifikovana, mitologijom opterećena i asimilatorskim velikosrpskim aspiracijama sistematski izlagana, postavi na prave temelje i Crnu Goru uspravi. Zapostavljena, skoro srušena, a istorijski nepobitno postojeća vertikala Duklja – Zeta – Crna Gora i crnogorski narod koji ima svoje hiljdugodišnje korijene, konačno su njegovim djelom uspravljeni i očvrsnuti, da se na toj vertikali od tada mogla oblikovati građevina – tj. cjelokupna vjerodostojna istorija crnogorskog naroda i države Crne Gore. To je postigao znanjem i upornošću u vremenu kada mnoge istine, pa i istorijska, u njegovoj Crnoj Gori nijesu baš bile na cijeni. Naprotiv.

Uz to, to je vrijeme bilo takvo, da je uz čeličnu upornost trebalo imati i nimalo drukčiju hrabrost.

To je vrijeme bilo takvo, kada je trebala hrabrost da se spoljnji pritisci i unutrašnji nesklad obavezno jasno i glasno obznanjuju, ali je trebalo i znati i moći ponekad, i dostojanstveno po nešto pretrpjeti.

Možemo slobodno reći, da se u istorijskom mraku koji je vladao o crnogorskoj prošlosti , dr Dragoje Živković pojavio u posljednjem trenutku.

(Za taj momenat predviđela sam da se u sali ugasi svijetlo . I ugasilo se . Nastao je tajac. Odmah je osvijetljeno samo mjesto đe sam govorila, i ubrzo sam nastavila: )

Mrak ovog trenutka nije slučajan. On treba da nam simbolizuje taj istorijski mrak koji je prošlim generacijama u Crnoj Gori bio nametnut, kojeg su moćnici dozvoljavali, nekad usmjeravali, a ponekad i naređivali da vlada, u, i o Crnoj Gori.

A ove knjige dr Dragoja Živkovića daju dovoljno plamena za početak izlaska na svjetlost istorijske istine.

(Poslije ovih riječi upalilo se svjetlo u sali. To je opet ostavilo jak utisak na prisutne: bljesnulo je svjetlo, kao da je bilo jače od uobičajenog. Nastavila sam dalje:)

Nesklad nametnute iskrivljene prošlosti i nametnute surove sadašnjosti, s jedne, i stvarne istorijske istine i željene sadašnjosti s druge strane, nije bio lak ni bezbolan. Naprotiv. Boljelo nas je jako. Ali nije boljelo tako da vuče u povlačenje i apatiju. Naprotiv. Suprostavljali smo se. Bol od neistine o Crnoj Gori, pokrenuo je i znavenog Dragoja Živkovića, da kroz debeli snijeg istorijskih neistina i zabluda, po takvom vremenu, tj. nevremenu, prokrči prtinu kojom je započet hod ka ozdravljenju nesređene i nesrećne Crne Gore .

Pitanje Crnogorske pravoslavne crkve, jezika, naroda, državnosti – istorijsko polje u cjelini, dobili su s njim nazaustavljivog borca, kojega je na tom putu samo jedna stvar mogla zaustaviti, a to je smrt. I nažalost, prerano ga je i zaustavila.

Kao vrsni istoričar i arhivista , sa naučnom preciznošću izdvajajo je iz žita istorijske istine – kukolj mitova, legendi, epske mitomanije, kukolj prekrajanja činjenica u cilju asimilacije Crnogoraca, naknadnog projektovanja prošlosti, … kukolj čije je bujanje ko zna po koji put prijetilo da uništi zrno istine.

Njegovo djelo, probudilo je, održavalo i održalo nadu, kako među kolegama, tako i u širokim slojevima naroda, da istina, pa i ona istorijska, mora konačno zavladati i u Crnoj Gori, bez obzira što je više puta u prošlosti bila negirana iz bliže, ali i dalje okoline. Ta njegova temeljno izložena i potkrijepljena istorijska istina bila je i inspiracija, ne samo njegovim kolegama istoričarijma, već i mnogim zaljubljenicima u Crnu Goru koji su svojim kreativnim djelima ispoljili svoju do tada, sputavanu umjetničku snagu i njen iskaz. Probuđena Crna Gora počela je tada masovno i hrabro koračati svojim pravim putem.

(Nastavila sam zatim sa čitanjem djelova iz dvije moje priče, nešto ranije, 1995. god. objavljene, najavom, da ih te večeri, tog 4. marta 99. – te Dragoju Živkoviću posvećujem.) Dio priče prve:

Još poneko u našem narodu zna reći: “izgore ka vladika za Lesendrom!”

Toliko je čuveni naš Vladika tugovao i patio za izgubljenim ostrvom. A to je bio samo mali komad crnogorske zemlje.

Znam, reći ćete , tada je u pitanju bio neprijatelj. Slažem se. Danas uz pomoć ovih naših domaćih, oni, navodni prijatelji “dobrovoljno” nam uzeše prezime, i dadoše svoje.

Uzeše nam Crkvu i crkve, uzeše nam jezik, knjige, pisce, pjesnike i junake, uzeše i istoga Vladiku. Sve što je bilo naše, sad je , tamo njihovo.

Ostala nam je još jedino nada da ćemo sve jednoga dana povratiti.

Ako nas toga dana bude: Ako ne izgorimo od tuge.

Dio iz Priče druge:

Sjećam se jedne divne žene, skromne, neobrazovane, ali bistre, bogobojažljive, tihe i nenametljive. Malo je pričala, a stalno po nešto radila. Kad bi progovorila,tihim i finim glasom, zvučalo bi to kao sabrana narodna mudrost.

Toga davnoga ljeta, na staru škamciju u dvorištu, iznijela je veliku teglu višanja posutih cukrom da na suncu polako pušte sok. Te višne bile su plod njenog stabla. Sama ga je posadila, njegovala, zalivala, štitila od štetočina, zimi od bure.

I višnje je sama pobrala, sve jednu po jednu, do posljednje na vrhu, reskirajući i da padne sa krkih grana svoga stabla.

Porodica joj je živjela skromno, nikako siromašno.

Ali ta višnja, bilo je njeno blago. Od njih je pravila svoj čuveni domaći višnjak. A preostale višnje znala je u ćikaru ili mali pjat posuti cukrom i počastiti domaću ali i stranu čeljad, pogotovo nas đecu.

Tako su se višnje u tegli na staroj škanciji “sunčale” na suncu, iz dana u dan. Okretala je teglu po nekoliko puta dnevno da sve višnje budu zahvaćene suncem

Uveče je teglu unosila u kuću.

Jedne večeri, umorna od posla, zaboravila je da ih unese.

Sa vidljivom tugom u očima, i još većom skrivenom u srcu, kratko je zastala pored prazne škancije. Nije vikala, niti se glasno žalila komšinicama. U pravcu, odakle su mogi doći kradljivci, samo je tiho rekla:

“Dabogda vam ovo najveća radost u životu bila !”

Sjećam se pogotovo danas, te njene kletve, kao da je sad čujem i nešto me u srcu steže: Crna Goro, moja teglo višanja.

Ipak, ove priče posvećujem Dragoju Živkoviću sa optimizmom: nije ova 1999. isto što je bila 1995.

Njegovu utrtu istorijsku prtinu, nema tih snijegova ni nameta koji bi je mogli ponovo zatrpati. Niti tu istinu ukrasti. Kradu je, i to uporno je kradu – ali , ukrasti je ne mogu. Prtina je prerasla u jasni put na kojemu se nazire širina magistrale, a istina u jasnu, nezaustavljivu svjetlost . Dragojevo djelo i djela drugih njegovih kolega saputnika i sapatnika na tom putu, učvršćuju realnu nadu u srećan završetak tog puta: – oživotvorenju dostojanstvene, samostalne Crne Gore. Ali, uz jednu neophodnu, jasnu i obaveznu poruku na tom putu: treba slični da se pomire, udruže, ljudski ruku da pruže jedni drugima, da potpišu Tvrdu Vjeru sa samo jednim jedinim članom:Za Crnu Goru.

Neka to urade u znak poštovanja prema poznatim i priznatim borcima koji tim putem koračaju, i u znak sjećanja na one koji nijesu više sa nama. I neka to urade u znak ljubavi prema onoj – koju još nijesu preudali, a koja ih još poodavno vjerno čeka da bude s njima, i zavazda njihova: napaćena Crna Gora.

I to, dok se još nije kula oburdala . ***

Eto, uz burni aplauz, tako se završilo to veče daleke već 1999. godine u Kotoru posvećeno djelu dr Dragoja Živkovića i njegovom značaju za stanje u tadašnjoj crnogorskoj istoriografiji i tadašnjem cjelokupnom društvenom stanju.

A što se tiče rečenog o tom tadašnjeg cjelokupnom društvenogm stanju, ništa danas ne bih mogla reći o njemu ni drukčije a ni bolje.

A što se tiče pak današnjeg cjelokupnog društvenog stanja, mislim da ne treba da gasimo svjetlo večeras na trenutak, da bi nam simbolički bio dočaran mrak.

Istorijska istina koja je s Dragojevom knjigom izašla na svjetlost dana, kao i druga istorijska djela kojima je njegova knjiga bila temelj, nada je u prihvatanje naše istorije onakom kakva je uistinu bila, i od onih koji je uporno negiraju.

A naše zalaganje za njeno vrijednovanje i učvršćivanje, naša je sveta obaveza.

To, odgovarajuće ili neodgovarajuće zalaganje za vrijednovanje istinite naše prošlosti, garant je i mjera naše budućnosti i mnogih suštinskih određenja u crnogorskom društvu.

A đe su danas i koja su i kakva su suštinska određenja crnogorskog društva – danas, kada promovišemo drugo izdanje Živkovićeve prve knjige, nije predmet večerašnjeg skupa.

A da je Dragoje Živković danas među nama, sasvim sam sigurna, da bi ovo savremeno stanje bilo predmet njegovog interesovanja, bilo i motiv i materijal vjerovatno i za IV tom Istorije crnogorskog naroda.

Stara je latinska izreka:

Habent sua fata libeli. Imaju svoju sudbinu knjige.

A ova knjiga dr Dragoja Živkovića imala je sudbinu da bude aktuelna i poslije tridesetpet godina, isto onoliko i onako, kako je bila aktuelna u doba kad je nastala.

Pa da privodim kraju izlaganje navodeći riječi iz toga doba, tj. riječi iz navedenih priča:

Neka nam istorijska istina bude uzor i nauk,”dok se još kula nije oburdala,” i “dok ne izgorimo od tuge”.

No, ipak – niti će se kula oburdati – niti ćemo izgoreti od tuge!

Znamo da za istorijsku istinu, naš identitet i dostojanstveni opstanak Crne Gore, zalaganje mora biti neprestano,“ …nema ovđe posljednjega boja, mi smo vječita meta”, kako proročki poruči za vazda, Veliki Mladen Lompar.

Nove stasale generacije, poput naših nekadašnjih velikana, tim putem stameno nastavljaju i istrajavaju.

I na karju, nekoliko stihova jedne pjesme, koja to poetski odslikava:

Crna Gora

Pišem ti ovo sa tvrdom vjerom

Da nije došla potonja ura,

Al kad se stiša života bura,

Možda me neće slušati pero,

Il možda neće biti struje,…

Kako ću onda da kažem svima:

Da svjetlost ove ugasle lampe

Može da zrači vjekovima.

Ne tuguj za mnom Crna Goro,

Jer ja sam sijo śeme znanja,

A ono niče teško, i sporo ,

Mora kroz pločnik da izranja

Ko trava majska koja se gazi,

Al opet raste i diže glavu…

A ja sam pričao kako

Prolijevali smo krv bez smjene.

A mi smo narod koji je plako za tuđe bitke izgubljene,

A svoje smo se stiđeli slave;

Od Tuđemila do Vučijeg dola…

Sudba je naša što nam je bila godina svaka –

Vrijeme ratno;

Što nijesmo fino sklopili krila,

No se tukli separatno…

A u njih svega, leba-mrsa, samo im fali istorija !

Čija, no naša !

Svaki kamen ođe, nadgrobni je

I sve je stečeno oštricom mača…

Ima li lijeka za ovo stado, zar nije Isus za nas strado?

Ne tuguj za mnom Crna Goro, iako bijah tvoje dijete,

Sklopio oči jedan je oro, al eno drugih koji lete.

Radoslav Rotković

Hvala vam na pažnji.

Cetinje, 29.mart 2024., mr Vesna Vičević

Knjiga Dragoja Živkovića poduhvat je kojim je autor žrtvovao svoj lični i porodični život, kazao je istoričar i autor predgovora knjige, Božidar Šekularac i uputio prisutne u neke od intervencija koje je uradio na drugom izdanju, uz saglasnost Živkovićevih nasljednica, Angeline Živković i Anite Đikanović. Podsjetio je i da je bilo raznih „manevrisanja“ u vrijeme kad je dio trilogije objavljivan.

Živković je u Istorijskom institutu koji je finansiran po projektima, a Istorijski institut je tad bio Vladin organ, prijavio projekat na temu „Razvoj arhiva i arhivistike u Crnoj Gori“. Projekat je završen i tadašnji SIZ za nauku je tražio da završeni projekti dobiju recenzije da je projekat završen i da je validan. Naravno, u Istorijskom institutu je to prošlo pod radnim naslovom, a oni koji su u SIZ-u za nauku odlučivali nijesu ni zapazili da je to „Istorija crnogorskog naroda“, ispričao je Šekularac i zaključio da Dragoje Živković zaslužuje svako poštovanje, „jer je utro put i ime crnogorskog naroda, da se ne krije iza nekih drugih sintagmi.

IZ BIOGRAFIJE DR DRAGOJA ŽIVKOVIĆA

Dragoje Živković (1927–1994) rođen je u Ržanome Dolu, u Cucama.

Studije istorije završio 1953. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio kao profesor istorije i filozofije. Doktorsku disertaciju odbranio 1968. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godine 1959. godine prelazi u Istorijski arhiv CK SKJ u Beogradu. Bio je direktor Arhiva Crne Gore na Cetinju, a obavljao je i dužnost direktora Centralne narodne biblioteke „Đurđe Crnojević“ na Cetinju. Izučavao je crnogorsku prošlost, literaturu iz istorije, prava, filozofije, istorije umjetnosti, arheologije i etnologije.

Jedan je od inicijatora osnivanja i utemeljivača Kulturološkog fakulteta na Cetinju, na kojem je bio redovni profesor. Bio je predsjednik Društva arhivskih radnika Crne Gore, predsjednik Zajednice arhiva Crne Gore, član Matice crnogorske i Crnogorskog PEN centra.