O knjizi „Crnogorski slikari i vajari” Antona Zadrime

Posted on 16. Nov, 2023 by Vesko Pejović in Iz kulture

Promocija knjige „Crnogorski slikari i vajari”, autora Antona Zadrime, čije su dopunjeno izdanje pripremili Ivan Mijanović i Mladen Zadrima održana je sinoć u Centru za kulturu Prijestonice Cetinje. O knjizi su govorili urednik izdanja Ivan Mijanović, istoričarka umjetnosti dr Anastazija Miranović i umjetnik i publicista Slobodan Slovinić.

Evo što je u recenziji knjige napisala Dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka

Kada je Anton -Toni Zadrima prije tridesetpet godina sistematizovao i među korice knjige, u izdanju Književne opštine Cetinje, objavio sintezu svojih tekstova pisanih za Pobjedu nije mogao pretpostaviti koliko je dragocjen materijal ostavio budućim pokoljenjima istraživača i zainteresovanih za prve godine i decenije poratnog likovnog/umjetničkog života Crne Gore. Onda, i danas Zadrimova publikacija sadržajem predstavlja raritet među sličnim naslovima. Period koji ovaj vrsni likovni hroničar prati i analitički opservira u štivu pred nama smješten je u vremenski okvir 1954-1974. No, da se u tekstu i oko njega osjetiti/“pročitati“ nešto prije i poslije tog dvodecenijskog opsega. Činjenica da je riječ o tekstualnom materijalu koji pored kvalitativnih, kritičarsko-hroničarskih elaboracija sadrži vanrednu dokumentarnu vrijednost samo dodatno podcrtava njegov značaj, a time i apostrofira potrebu njegovog objavljivanja u dopunjenom i inoviranom izdanju.

Iako je Toni Zadrima trebalo da završi medicinu na beogradskom Univerzitetu, sudbinski, ratni usud prekida njegovo školovanje, i nakon aktivnog učešća u NOB-u i kratkog angažmana u bolnici Danilo I na Cetinju, čitav svoj radni vijek provešće kao novinar dnevnog lista Pobjeda, baveći se likovnim životom u državi, kontekstualno prateći regionalna, evropska i svjetska zbivanja, uticaje i refleksije tih kretanja na sveukupni kulturno-umjetnički život Crne Gore.

Zadrima osobenim stilom, znalački, posvećenički, nadahnuto artikuliše „zadate“ teme i lucidno penetrira u suštinu širinom zahvata – od prikaza,razgovora, komentara do eseja, tvoreći štivo koje vas „drži“, koje kad počnete čitati ne možete ostaviti, od bilo kojeg poglavlja da krenete. Struktuirano kroz četiri navedena poglavlja, čitaocu se pruža na volju da preskače i ponovo se vraća istim akterima kroz različite izražajno-analitičke forme. Tako možemo pratiti određenog umjetnika kroz kritičarski Tonijev osvrt na njegovu samostalnu izložbu, ili od prve pa redom, do intervjua/razgovora sa istim, komentara izazvanog konkretnim djelom ili eseja posvećenog datom umjetniku.

Pored već afirmisanih umjetnika Stijovića, Lubarde, Milunovića, Zonjića, Vuškovića…

Zadrima prilježno bilježi i analizira prve izložbe crnogorkih, kasnije poznatih i priznatih likovnih umjetnika: Voja Tatara, Aleksandra-Aca Prijića, Đorđa-Bata Pravilovića, Miša Popovića, Nikole Vujoševića, Đorđija Božovića, Slobodana-Pura Đurića, Ljubomira Borozana, Mihaila-Muja Jovićevića, njihov razvoj i stilsko-umjetničke mijenestvaralačkih opusa.

Pojedine od njih prati u hronološkom slijedu početnih izlagačkih ekspozicija, od prve, preko druge, treće … izložbe ( Tatar, Prijić, Pravilović ). Tonijevi tesktovi donose i opservacije umjetničkih početaka Dada Đurića, Uroša Toškovića, Fila Filipovića, Draga Đurovića, Stevana Luketića, Voja Stanića, Cvetka Lainovića, Gojka Berkuljana…

Ništa manje, njegovu pažnju okupiraju kolektivene/grupne izložbe, izložbe „Trojice“, strukovnih udruženja ULUCG-a i ULUPUCG-a, cetinjskog/crnogorskog/jugoslovenskog likovnog salona „13.novembar“, prvomajske, tradicionalne, jubilarne izložbe. Pored ovih, Zadrima elaborira i izložbene ekspozicije manje poznatih umjetnika – slikara, vajara, grafičara, keramičara. Takođe, značajna su njegova zapažanja i osvrti na stvaralaštvo i prva/kolektivna izlaganja crnogorskih umjetnica: Danje Đurović, Ksenije Vujošević-Tošić, Zorice Vujanović, Vjere Oraovac, Stanke Kranjac-Lainović, Dobrile Džodžo, Stanislave Budeč, Nade Stanić.

U intervjuima sa našim poznatim umjetnicima Zadrima pokazuje vladanje materijom, erduciju, upućenost, ne samo u stvaralaštvo konkretnog umjetnika sa kojim razgovara, već u opšta likovna zbivanja, kroz fina kontekstuiranja u narativu određene teme. Koliko će zadati diskurs biti zanimljiv, prijemčiv čitaocu, umnogome zavisi od pitanja koje treba da zaitrigira, isprovocira (ne)očekivani odgovor. Toni je znao, što/gdje i kada da pita sagovornika. Znao je da na površinu „izvuče“ najintimnija promišljanja o umjetnosti, stvaranju, životu. Njegovi razgovori su kadrirane mizanscene, slike, sekvence filma/života koje samo umjetnost može da stvori, oblikuje, učini bliskim/svojim.

I onda kada se „omaklo“ pitanje u pogrešnom trenutku, kao u razgovoru s Mihailom Vukotićem, par dana pred umjetnikovu smrt, adekvatan odogovor ne bi izostajao.„…Slikate li možda nešto? Tužan osmjeh na svelom licu i zgasnut sivi pogled uprt u neizvjesnot, bili su odgovor. Shvatio sam i zaćutao.Pokajao sam se što sam postavio pitanje. On je to razumio. Da bi me oslobodio nelagodnosti, dodao je: Danas se o umjetnosti ne može govoriti…”

I kada se nije pripremao za intervju, kada bi se on sticajem pukog usuda dogodio, bili su to razgovori koji se pamte. Jedan takav zbio se „tmurnog, jesenjeg dana“, ratne 1943. s Petrom Lubardom.

„…Slikajući, lakše sam podnosio sve ono što se u meni i oko mene zbivalo…Vjera u bolje dane nije bila potpuno izgubljena u meni. Ali, nastupili su teški trenuci apatije, opšte potištenosti. Ne zbog onoga što sam podnosio, već iz neke neodređene bojazni da se zlo ne zacari i uništi sve lijepo i humano što je čovjek kroz vjekove mukotrpno stvarao…Logor.Žica i kolje. Beskrajni, jednolični horizont i prkosno nebo. Sablasni oblici kao u Danteovom infernu… Nada je duboko zapretana tinjala…”

Okom i perom znalačkog duha, otvorenog i senzitivnog za damare umjetničke duše, Zadrima zna da prepozna i osjeti nadarenog, mladog umjetnika, zna kada i kako ga podržati, zna koliko je to važno učiniti baš na početku stvaralaštva, kada je podrška najpotrebnija. Kada prati stvaralački razvoj određenog umjetnika kroz njegove samostalne i/ili kolektivne izložbe ne ustručava se da decidno i smjelo iznosi vrijednosne sudove, pritom, beskompromisno i s mjerom, vodeći računa da rečenim umjetnika ne povrijedi, već da sugeriše i stimuliše njegov daljistvaralaški progres.

„…Čisti lirik koga uzbuđuju treptaji prostranih vidika i melodičnog prirodnog sklada, on je svoju likovnu strast pretočio u meko tkanje boja i oblika, sjenki i polusjenki. I on je u tome uvijek isti,bilo da slika predjele svoje rodne Crmnice, žitna polja i salaše Vojvodine, ilipariske krovove i italijanske stare gradiće. Umjetničke pretenzije Lekovića ne prelaze za sad okvire utvrđene i uhodane likovne koncepcije. Posjedujući solidno likovno znanje, istančanu osjećajnost prema boji i njenim valerima, on je stvorio pouzdanu podlogu za obuhvatnije tematske zahvate.Teško bi bilo vjerovati u to da je sam umjetnik zadovoljan sa onim što je do sada stvorio, iako, kao što smo naglasili, njegovi radovi imaju nesumnjive umjetničke kvalitete i odišuiskrenošću i plemenitom poetičnošću.”

Ono što „na prvu“ hvata i obujmi čitaoca Zadrimove knjige je vanredno poznavanje onovremenih globalnih i pojedinačnih prilika u likovnom životu, ali i onih koje su im prethodile, u kontekstu istorije umjetnosti, književnosti, muzičke kulture i uopšte umjetnosti. Ipak, bilo je to neko drugo vrijeme koje je pružalo željnom znanja nepresušna vrela spoznaja, na koja danas nostalgično, romantičarski gledamo kao na nedostižna vrijednosna izvorišta. Iz današnje vizure, Tonijevim kritičarskim opservacijama pozavidjela bi mnoga recentna pera naše istorije umjetnosti, tim prije što se to baš i ne očekuje od nekog ko se edukovao da bude ljekar. No, Zadrima stručnim prodorima u bit obrađivane materije vrši „hiruške“ zahvate u „tijelo“/ biće slike, i minucioznim oštricom britkog i istovremeno suptilnog pera iznosi vrijednosne sudove. „ Prijić je očaran magijom crnogorskog fantazmagoričnog kamena, košmarno-kontrasnog podneblja, koliko surovog toliko i djevičanski čistog. On ga voli i podaje mu se svom strašću prostosrdačnog zanesenjaka.

Osluškuje njegove šapate, saživljava se sa njegovim oblicima, žednim okom ispija njegove boje i stvaralačkom ustreptalošću prenosi ih na platno. A taj čudni, hladni kamen uzvraća bogate umjetničke plodove. Slike crvenih, plavih, bijelih, žutih…lišaja su upravo pitoreskni medaljoni u kojima su sintetizovane sve osobine crnogorskog pejzaža. Kao suptilan lirik Prijić bojom izražava osjećanja i raspoloženja, modifikujuću oblike u simboličke vizije. Figurativnost kao najsavršeniji i konačni oblik prirode, koja u njoj dobija svoj smisao i trajanje, stalno je prisutna u Prijićevim slikama. Neka njegova platna kao da su opervažena prizvukom sjete, bola za prolaznošću. Ti pejzaži podsjećaju na prava utočišta smiraja, oaze uravnoteženosti i spokojstva, kao antipod sumanutoj i uštogljenoj tehničkoj i urbanoj civilizaciji. U njima kao da Prijić poručuje: vraćamo se prirodi, praizvoru života i krepkosti.“

Još jedan neosporan kvalitet Zadrimovih tekstova nalazi se u stilu/maniru pisanja. Nisu to nasumice nabacana fakta, u ravni informativnih vijesti, što bi se moglo očekivati od novinara, kao i od raspoloživog prostora/forme dnevnog glasila, odnosno, medija u kojem su objavljivani tekstovi. Međutim, ovdje se radi o kreativcu kojeg je uzus uslovio da piše/stvara i objavljuje u dnevnom listu, koji je dugo decenija potom bio jedino glasilo u kojem se crnogorska javnost mogla informisati o likovnim zbivanjima u državi. Nažalost, nije mnogo bolja situacija ni danas. Pored sporadničnih pokušaja zaživljavanja kontinuiranog praćenja likovnog života u nekom crnogorskom stručnom časopisu/publikaciji, koji su se „incidentno“ pojavljivali, Pobjeda je, uz još par dnevnih novina, ostala jedini klasični-štampani medij gdje kontinualno možete pratiti aktuelnosti iz sfere likovne umjetnosti.

Iz Zadrimovih tekstova saznajemo: zašto Cvetko Lainović nije volio boje, kako je Van Gog uticao na Voja Stanića (da sa vajanja pređe na slikanje), koje su najbolje srednjevjekovne freske i kako je fresko-živopis uticao na slikarski rukopis Lubarde, Stanića, Jovićevića, Berkuljana…Saznajemo: što je o Lubardi mislio Mašan Vukić ( njegov prvi učitelj na rodnom Ljubotinju), zbog čega je željezo/metal osnovni izražajni medij Stevana Luketića, kada je bila prva umjetnička izložba u Crnoj Gori, zašto među crnogorskim slikarima nema karikaturista(objašnjava Miloš Vušković), što umjetnici misle/govore jedni o drugima (Mikelanđelo o Ticijanu, Van Gog o Rubensu,Velaskez o Rafaelu…), da li je bolje slikati u ateljeu ili eksterijeru/prirodi, što za neke od najvećih svjetskih umjetnika predstavlja umjetnost i pojam ljepote… Još mnogo „nepoznanica“ iz likovnog života Crne Gore i šireg konteksta otkrivaju lucidni zapisi Tonija Zadrime.

Sva ljepota Tonijeve rečenice i duboke kontemplacije, sublimiranog znanja i kreativne vještine iskazana je u ovim raritetnim tekstovima, nekom predočenim prvi put, a nekom memento na zaboravljeno. Da nismo zaboravili, ne bismo se danas ponašali kao da je sve samoniklo, da od nas počinje, kao da ničeg prije nas nije bilo-a bilo je i značilo je.

Pitanje koje bi trebalo sebi da postavimo je: zašto danasumjetnost tako malo značiili ne znači uopšte? Upravo da bismo mogli sebi i budućim generacijama odgovoriti na ovo i slična pitanja upriličeno je inovirano izdanje knjige Crnogorski slikari i vajari Antona-Tonija Zadrime, kao podsjećanje i/ili otkriće da se na ovim prostorima nekada formirala, razvijala i njegovala likovna kultura vrijedna divljenja, da su je stvarali oni po kojima slovimo za „zemlju slikara“, po umjetničkim gorostasima jedne epohe o kojoj/kojima bi više trebalo da mislimo, da ne bismo dolazili do nedoumica i dilema, a pitanja ko smo/što smo/kuda idemo…ostajala bez čvrstog uporišta i odgovora.

Umjetnik i pisac Slobodan Slovinić prisjetio se svog razgovora sa Zadrimom kada je radio na maturskom radu i istakao koliko mu je pomogao i približio svijet umjetnosti, te kako se divio njegovom poznavanju tadašnjih prilika, znanju i iskustvu.

Knjiga „Crnogorski slikari i vajari”, je podijeljena u četiri poglavlja: prikazi, razgovori, komentari i eseji, a sadašnje izdanje dopunjeno je nizom kvalitetnih fotografija, modernog je dizajna i preglednije je od prvobitnog iz 1986. godine.

Urednik izdanja Ivan Mijanović, je kazao da je bio impresioniran kada je čitao Zadrimine tekstove, jer je tada prvi put, kako kaže, pročitao pravu likovnu kritiku i prikaze.

Anton Zadrima se nije bavio samo likovnom kritikom. Pored toga što je autor monografije dvadesetog, jubilarnog Likovnog salona “13. novembar”, autor je scenarija za dva dokumentarna filma, o Štampariji Crnojevića i Elektroindustriji “Obod”.

Inicijator je osnivanja i fabričkog lista “Obodin” čiji je urednik bio tokom prve godine izlaženja. Za svoje tekstove dobio je niz priznanja, nagradu Udruženja novinara Crne Gore 1953. godine za esej povodom izlozbe crteža Leonarda Davinčija, koju je organizovao UNESCO. Dobitnik je nagrade Pobjede za reportažu “Svjetlost u tami” 1954. godine povodom 460 godina od osnivanja Crnojevića Štamparije. Dobitnik je i zlatne plakete Udruženja novinara Jugoslavije, kao i nagrade Skupštine opštine Cetinje. Anton Zadrima je objavio i prvu monografiju Sportskog društva “Lovćen” povodom šezdeset godina od osnivanja kluba.

Izdavač knjige „Crnogorski slikari i vajari” je Prijestonica Cetinje, a finansijski je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.