Cetinje :: Moj grad

Dimitrijev “Omaž Njegošu”

Posted on 26. Jul, 2023 by Vesko Pejović in Iz kulture

U organizaciji Sekretarijata za kulturu Prijestonice Cetinje, sinoć je u dvorištu Biljarde na Cetinju predstavljen projekat Dimitrija Popovića povodom 210 godina Njegoševog rođenja: Grafička mapa ”Oreol mikrokozma” i performans ”Noć skuplja vijeka”.

Publika je imala priliku da vidi deset radova iz Dimitrijeve grafičke mape “Oreol mikrokozma” i performans hrvatske pjevačice Severine Vučković i crnogorskog glumca Slobodana Marunovića koji je recitovao stihove iz Njegoševe pjesme ”Noć skuplja vijeka”, dok je ona izvodila umjetnički ples.

Prisutne je u ime organizatora pozdravio sekretar Sekretarijata za kulturu Željko Vušurović:

-Dimitrije nam je predložio da se na ovaj način oda počast geniju sa Lovćena, Katunjaninu sa kojim bi se mogle podičiti mnogo veće književnosti nego što je jugoslovenska i crnogorska.  On nije zaboravio Rada Tomova.

Uz Lovćen, Njegoš je njegova vječna inspiracija. Njegovi radovi posvećeni Vladici mogu nam biti spona ka univerzalnosti i kosmopolizmu, što ovako duhovno siromašnom društvu svakako fali. Ovđe smo najbliži crnogorskom vladici i pjesniku. Metafizički možemo osjetiti njegovo prisustvo. Iako vjerujem da njegova duša luta vasionom, možda je večeras ostao doma da bi se, kao i mi iz Prijestonice Cetinje, zahvalio našem Dimitriju za ovakav poklon gradu i Cetinjanima.

Akademik Pavle Goranović, u svom osvrtu na ovaj događaja naglasio je da je Dimitrije u svom vanserijskom umjetničkom izrazu nadmoćno pokazao kako Njegoš može biti naš savremenik i šta je sjedinilo dva umjetnika, Njegoša i Dimitrija?

-Univerzalnost vječnih tema, borba fizičkog sa duhovnim, ali i stvaralačka pregnuća da se dosegne čestica onostranog. Na mnogo načina je Dimitrije sačinio omaž Njegošu. Večeras nam je podario neprolaznu memorabiliju – novo sjedinjenje jedinstvenih slika i riječi.

Koordinatorka projekta i rukovoditeljka Njegoševog muzeja, Isidora Kovačević u svom kratkom obraćanju između ostalog, posebno je istakla specifičnost ambijenta u kojemu je Njegoš zapisivao svoje misli:

-Bijeg od teškog, tvrdim tradicionalizmom okovanog života u manastirskim ćelijama, Njegoš je pronašao u kamenom zdanju svoje Biljarde, đe je uz treperavu svjetlost svijeća, ili kad-kad sjaj lune, pisao svoje besmrtne stihove…

Na kraju treba reći i to da je Dimitrije poklonio Njegoševom muzeju Grafičku mapu ”Oreol mikrokozma” sa 10 radova i performans ”Noć skuplja vijeka” čiji su se akteri, poznati i priznati crnogorski glumac i najbolji interpretator Njegoševih stihova Slobodan Marunović i hrvatska estradna zvijezda Severina Vučković odrekli finansijske nadoknade… 

Za naš sajt Dimitrije je izjavio da se mnogo bavio Njegošem i na literaran i na likovni način tako da misli da se ovom prilikom ostvarilo jedno lijepo suglasje ambijenta, teme i motiva. Njegoševa pjesma „Noć skuplja vijeka“ ima filozofske i metafizičke elemente a sve se to koncentriše na taj glavni detalj, erotski susret – spoj dvoje ljubavnika, jer je tjelesnost u pjesmi izuzetno važna tako da je večeras u ovom lijepom ambijentu ostvaren lijepi spoj stiha i scene… Bravo Severina …

PS:

Ljubavna pjesma ‘Noć skuplja vijeka’ napisana je najvjerovatnije 1845. godine u Perastu, gdje je vladika Rade jedno vrijeme boravio. Prvi put je objavljena u “Bosanskoj vili” 15.01.1913. godine a 1997. godine na 150 godišnjicu od štampanja Gorskog vijenca prevedena je na sedam jezika…

Savremenici su zabilježili da je u susjedstvu živjela djevojka koja se zagledala u lijepog vladiku, a i da on ‘ne preziraše te poglede’. Vladiku je privuklo to što nije bila ‘plašljiva jarebica’, kao tadašnje crnogorske djevojke, već je bila ‘žena mlada, ali soko sivi’. Ne zna se kako se ta ljepotica koja je ovladala srcem crnogorskog vladara zvala, ali se njen lik provlačio i u kasnijim Njegoševim djelima. Tako je, zaljubljen, vladika Rade u Perastu napisao svoju jedinu ljubavnu pjesmu, koju je kasnije nosio i skrivao ispod sveštenićke mantije ‘na strani srca.

Vladika Petar II Petrović Njegoš – Noć skuplja vijeka

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.

Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.

Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.

Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!

Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi…
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave…
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!

***

VESKO PEJOVIĆ

Evo video zapisa RTV Cetinje i novinarke Marije Todorović

https://www.youtube.com/watch?v=JAUhVdl_qC4

Evo i Dimitrijevog teksta iz dnevnika “Vijesti” od 29.07.2023.

Bez erosa slika nije potpuna

Potreba da napiše ovakvu pjesmu dominantno erotskog sadržaja i da je pritom sam ne uništi pokazuje Njegoša u pravom svjetlu njegove pjesničke veličine i slobode odnosno u datom kontekstu njegove hrabrosti

Kompleksnost Njegoševog stvaralačkog bića ne može se sagledavati bez važnog udjela erotske komponente u njegovom pjesničkom djelu. Jer bez udjela erosa Njegošev poetski izraz zasigurno ne bi bio potpun. Onamo gdje pjesnik koristi takav način izražavanja eros donosi onu životnu dimenziju pjesništvu koja njegovom djelu daje aktuelnu privlačnost.

Do koje je mjere antički bog ljubavi bio prisutan u vladičinom stvaralačkom nervu najviše govori pjesma “Paris i Helena” poznatija pod nazivom “Noć skuplja vijeka”, objavljena prvi put 1913. godine u Bosanskoj vili. Pjesma je bila istinsko otkriće koja je genija epskog izraza i tragičnog osjećanja života pokazala kao rafiniranog lirskog poetu zanešenog strašću prema jednom ženskom biću. Zanimljivost pjesmi daju i neke intrigantne pojedinosti koje su izvan njene umjetničke vrijednosti. Po navodima Milorada Medakovića, vladičinog prijatelja, pjesma je inspirisana zanosnom lijepotom mlade peraštanke prema kojoj Njegoš nije bio ravnodušan. Tako je nastala “pjesma ljubavi” kako je naziva Medaković. Navodno je Vladika na predlog svog ađutanta da mu dozvoli da objavi tu pjesmu odgovorio: “A kako bi to izgledalo. Vladika da piše pjesmu o ljubavi. Ne dam!” Razumljiv je oprez i bojazan crkvenog poglavara čije bi poslanje bilo kompromitirano ovakvom lascivnom tvorevinom u kojoj je jedne tihe proljetne “mjesečne noći” bila izlivena sva silina strasti i zadovoljeni svi prohtjevi tijela. Vladika zavjetovan celibatom bio bi kod rigidnih hrišćanskih vjernika kvalificiran kao jeretik u mantiji.

Postalo je opšte poznato da je Njegoš bio miljenik ljepšeg pola. Isidora Sekulić u svojoj knjizi “Njegošu knjiga duboke odanosti” navodi kako je po jednom kazivanju kralj Nikola “spalio neke vladičine hartije radi dobrog glasa svoga pretka”. Očito je prisustvo erosa u Njegoševoj bilježnici smetalo i crnogorskom suverenu koji je imao neskrivene književne ambicije. Ukoliko je rečeno kazivanje istinito, onda je ono skandalozno. Takođe govori o pomanjkanju pjesničke širine crnogorskog kralja, o njegovim predrasudama i samonametnutoj inhibiciji. Kao pjesnik morao je znati da je oslobađanje onog unutarnjeg stvaralačkog naboja ili nadahnuća, dakle sloboda izražavanja, osnovni preduslov ostvarenja jednog umjetničkog djela. Ali kako kaže srpska pjesnikinja “Noć skuplja vijeka” je nekako “umakla” iz Njegoševe zaostavštine. Potreba da napiše ovakvu pjesmu dominantno erotskog sadržaja i da je pritom sam ne uništi pokazuje Njegoša u pravom svjetlu njegove pjesničke veličine i slobode odnosno u datom kontekstu njegove hrabrosti a što predstavlja poštenje prema sopstvenom geniju.

Da je kojim slučajem spalio pjesmu iznevjerio bi sebe na najgori način. Njegoš je intuitivni filozof, intelektualni mistik i rođeni pjesnik a sticajem povijesnih okolnosti postao je vladika. Ambivalentan odnos Petra II Petrovića Njegoša prema ženama iskazivan je od omalovažavanja do adoracije. Taj je odnos vidljiv posebno u Gorskom vijencu. “Noć skuplja vijeka” je svojevrsna oda ženi doživljenoj upravo posredstvom njene tjelesnosti koja za pjesnika – ljubavnika predstavlja “Sovršenstvo tvorenija tainstvene sile bože – ništa ljepše nit je kada niti od nje stvorit može”. To je ljubavno iskustvo u tolikoj mjeri značajno da bi za taj “trenutak sveti” pjesnik “dao sve slave”. Ta opčinjenost ženskim tijelom izražena inventivnim metaforama u kojima se prožimaju ekstatični zanosi erosa, kod nekih autoriteta za Njegoševo književno djelo čini se da nije nailazila na puno razumijevanja. Stoga se stječe dojam da su senzualnost i eros prijetili da malo zasjene onu idealiziranu i petrificiranu sliku koja je stvorena o vladici kao ikoni mudrosti i filozofičnosti. Kako to da autor koji se bavi kosmološkim temama i krucijalnim pitanjem o Bogu i Satani, koji pjeva o padu čovjekovom u “glib zemaljske kažnjene egzistencije” nije uspio odoljeti svojoj “slabosti” predajući se profanim zadovoljstvima tjelesnih erotskih užitaka?

U tom je smislu po mom mišljenju inteligentno uskogruda analiza Anice Savić Rebac, jedne od najvećih autoriteta za Njegoševo stvaralaštvo. Srpska će pjesnikinja pjesmu “Noć skuplja vijeka” odrediti kao djelo dominantno mističnog karaktera a tjelesno odnosno ljubavno spajanje dva bića u seksualnom činu vidjeti kao simboličnu “svetu svadbu” paganske odnosno judeo kršćanske koncepcije svijeta i svemira, spajanja zemlje i neba, sjedinjenje čovjekove duše s Bogom. Ovakav način analize pjesme izveden je iz njene složenosti, višedimenzionalnosti značenja kosmičkih i panteističkih simbola ali je u najmanju ruku sumnjivo da se ljepota pjesničkog izraza kojim se slavi putenost žene kroz čulni opis intimne radnje, dakle senzualnost i eros, smatraju po mišljenju Anice Savić Rebac manje važnim dijelom pjesme, gotovo bezvrijednim. A upravo to što se ovoj uglednoj autorici studije o Njegoševom djelu čini nevažnim jest ono najljepše i najvrednije, koje uostalom kako kaže i sam naslov pjesme, tu ljubavnu noć vladike s njegovom divotnicom čini vrednijom od jednog cijelog ljudskog vijeka. Sve moguće analize pjesme koje proizlaze iz njene složenosti o odnosu kosmičkog i zemaljskog, o ulozi mjeseca kao svojevrsnog medijatora i onog integralnog činioca dva principa muškog i ženskog, zatim razne kategorije vremena, onog stvarnog istorijskog i onog metafizičkog, objektivne i subjektivne doživljenosti temporalnosti u kojoj jedan tren može trajati kao vječnost, sve to postoji da bi pripremilo ono najvažnije što treba uslijediti i zbog čega sve ostalo ima smisla, dakle da se ostvari ljubav dva bića. Zato je sva ta najfinija poetsko filozofska ljuštura nužna i svojom kompleksnošću mogućih značenja omogućava da se ostvari, akcentira, ono bogato jezgro pjesme, smisao ljubavnog spoja dva bića strasno povezana tijelima onom “božom mamom”, (božjom draži), i pogledom kao “magičeskom slatkom silom”. S tog razloga sam u ovoj pjesmi više sklon vidjeti tragičnu sudbinu palog čovjeka, zanešenog ljubavnika koji očajno moli lunu za produženje časova ljubavne sreće koju proživljava, nego spomenutu “svetu svadbu”.

Prolazak noći je neminovan i Njegoš će izgubiti svoju “divotnicu mladu”. Svitanje novog dana je takođe neminovnost kontinuiteta prirodnog ciklusa. Luna “bježi s horizonta” i ustupa vladu suncu. Dolazi Apolonovo svjetlo novog dana. A što je dolazak novog dana nego potvrda čovjekove neminovne prolaznosti. Nestanak bića u ravnodušnom kontinuumu kosmičkog trajanja. Ako postoji “vjenčanje” u ovoj pjesmi onda je to mistično vjenčanje erosa i tanatosa. Podsjetimo na ono što je neizbježno u doživljavanju ove pjesma, na ono što po mnogo čemu spaja Njegoševu “Noć skuplja vijeka” sa Solomonovom “Pjesmom nad pjesmama”, u kojoj pred kraj čitamo: “jer ljubav je jaka kao smrt”.

Obmanjivanje i vulgarna mržnja

Vijesti 05.08.2023.

Moj umjetnički projekt posvećen jubileju 210 godina od Njegoševog rođenja kojeg čini grafička mapa “Oreol mikrokozma” i performans “Noć skuplja vijeka” održan je na Cetinju u Biljardi 25. jula 2023. godine. Orkestrirane negativne reakcije koje su uslijedile tek što je ovaj projekt bio četiri dana ranije najavljen na konferenciji za novinare i težište interesa se sa umjetničkog koncepta prebacilo na dnevnooplitičku sferu ostrašćenog reagiranja kleronacionalističkog diskursa – navodi umjetnik Dimitrije Popović u autorskom tekstu koje prenose podgoričke Vijesti.

Umjesto osvrta na sadržaj omaža uslijedile su prostačke kvalifikacije, vulgarne uvrede upućene Severini Vučković, glavnoj akterici ove likovno scenske izvedbe. Korištena je provjerena strategija beskrupuloznog obmanjivanja javnosti kako će hrvatska pop zvijezda pjevati na obilježavanju značajnog jubileja i recitirati stihove “velikog srpskog pesnika”. Uslijedile su kao popratne ilustracije, primitivne kolažirane fotomontaže Biljarde i Cetinjskog manastira s provokativno odjevenom pop zvijezdom, koristeći za tu svrhu fotose uzete iz nekog njenog muzičkog spektakla. Uz ovakvu vulgarizaciju i Severinino etiketiranje, pristojnost mi ne dozvoljava citiranje tih prostačkih riječi koje je izrekao jedan Cetinjanin, a koji ima najmanje prava da se poziva na moral. Takođe, čuli su se i glasovi zaduženih samozvanih zaštitnika Petra II Petrovića Njegoša koji su jednom riječi “Skandalozno” željeli kvalificirati cijeli Severinin angažman. Skandalozno je i njihovo i onih iz crkvenih krugova s kojima su u dosluhu, kada govore o skrnavljenju “svetog” mjesta Njegoševe Biljarde Severininim umjetničkim nastupom. Bilo bi bolje i za njih i za društvo da se pozabave skandalom kakav je pedofilija u redovima onih koji trebaju propovijedati nauk jevanđelja, držati se oltara a ne arbitrirati svjetovnim umjetničkim projektima. Takođe, skandalozno je i njihovo bezuslovno svojatanje pjesnika. Je li potrebno reći da je Njegoš upravo kroz umjetnost isto toliko Severinin koliko i Njihov, koliko i moj kao “Novocrnogorca” i svih onih širom svijeta koji imaju interes za pjesnikovo djelo.

Želio bih ukazati na ključni problem koji se uzaludnim puštanjem dimne zavjese od strane pjesnikovih zaduženih dušebrižnika željelo minimalizirati erotizam vladičine ljubavne pjesme a proglasiti skandaloznim nastup hrvatske zvijezde izražavajući prema nedužnoj Severini najgori oblik netrpeljivosti. Kakve veze ima izvodi li performans Hrvatica ili Tajlađanka, Slovenka ili Francuskinja? Severinu sam odabrao zato što vjerujem u njen talenat i što dugo sarađujemo. Neprestano se pokušava sačuvati vladičin ugled “svetog čovjeka” i na sve načine ublažavati ono što pjesma “Noć skuplja vijeka” ustvari jest, strastveni izraz pun erosa i žudnje u kojoj se izražava potreba za onim profanim zadovoljstvima kakve traže prohtjevi tijela i naslade puti. Bez obzira je li vladika pjesmu napisao kao posljedicu doživljenog ljubavnog iskustva ili je to samo plod njegove pjesničke, romantičarske mašte, nedvojbeno je da je Rade Tomov, crnogorski duhovni i svjetovni vladar Petar II Petrović Njegoš autor “Noći skuplje vijeka” jedne od najljepših ljubavnih pjesama, usuđujem se reći čak i doba cijelog romantizma. Upravo je ljepota pjesničkog izraza i slojevitost njenih značenja, profinjenih metafora i ljepota jezika činila da nakon ciklusa na temu ove pjesme (koji sam uradio 2013. godine u mediju slike), slavno vladičini djelo “produžim” ovim povodom iz pjesničke forme u performans, iz stihova u likovno-scenski izraz. Performansom sam želio objediniti na onaj vagnerovski Gesamtkunstwerk koncept sinteze umjetnosti, dakle poezije, muzike, slikarstva, scene, arhitektonskog ambijenta. Tako je u Njegoševoj biljardi bilo ostvareno lijepo suglasje povoda teme i ambijenta.

Prema strukturi pjesme koncipirao sam strukturu performansa. U prostoru atrijuma Biljarde spustila se noć. Scena je prazna. Pri vrhu, blizu ruba scene, gori na svijećnjaku visoka voštana svijeća. Kako prvi dio pjesme govori o kosmičkoj dimenziji prostora, o mjesecu i zvjezdanim poljima o zvjezdanim rojevima, koristio sam kratkotrajno muziiku iz Ligetijeve kompozicije “Lontano” koja je svojim “kozmičkim” zvukovima pripremala ono što treba uslijediti. Slobodan Marunović počinje govoriti stihove pjesme. Stihovi se šire tišinom mračnog prostora atrijuma punom ljudi a kao idealna dopuna poput nebeske scenografije nad Biljardom se upravo u to vrijeme nalazio mjesec, pjesnikova “plava luna”. Kada nakon opisa neba i prirode i divljenja toj nebesko zemaljskoj harmoniji stihovi najavljuju Njegoševu “divotnicu” na scenu stupa Severina kao “divna vila” svojim “lakim krokom”. Elegantnim kretnjama i gipkim pokretima tijela u bijeloj dugoj haljini s diskretnim dekolteom na leđima, bosa se kreće blago osvijetljenom scenom. Od stupanja na scenu prati je Šopenov “Nokturno”, romantičarska sanjarija klavirskog virtuoza, pjesnikovog savremenika. Njegoš je u svojoj odsutnosti posredno prisutan u ambijentu scene. Dva vladičina portreta koja sam uradio u ciklusu o Njegošu projektovani su na kameni zid biljarde ispred kojeg je smještena scena. Istovremeno je projekcija vladičinog lika daleka iluzija na zidu njegovog zdanja i povremeni odraz na Severininoj bijeloj haljini i licu. Senzualnost pokreta inicirana je stihovima pjesme. Pokreti ruku i tijela čija sjena “dira” ili “gladi” vladičino lice, odslikavaju se kratko i nestaju u noćnoj sijenci erosa pjesnikove “divotnice”. Ostvaruje se prožimanje mističnog i senzualnog. U toj kratkoj formi performansa kao važan rekvizit, kao višeznačni simbol unio sam jabuku koju je Severina koristila u maštovitoj koreografiji profinjenih kretnji i elegantnih pokreta. Kako sam bio ograničen vremenom trajanja odnosno dužinom pjesme u interpretiranju, a da bih ostvario kulminaciju scene kada na kraju pjesme Njegoševa “divotnica” gasi svijeću, odlučio sam da Slobodan Marunocić uspori čitanje zadnjeg stiha i da ga ponovi tri puta za redom u izmijenjenom intenzitetu glasa. Na taj je način Severina imala vremena da može izvesti odgovarajući nježni pokret tijela i na takođe senzualno mističan način nečujno ugasiti plamen svijeće. Kratkotrajno je nastao potpuni mrak. Performans je bio završen.

Posebno mi je drago što sam na ovakav način umjetničkog izraza osavremenio čitanje vladičine ljubavne pjesme i izveo je u formi likovno-scenskog djela a da suština sadržaja ostane ista, da se ne iznevjeri pjesnikov siže. Pjesma takođe odražava prožimanje Erosa i Tanatosa u tragičnoj prirodi onoga koji je cijelog života svoje dualističke filozofije živio mučno raspeće sopstvenog bića.

Poslije cetinjske noći “Noći skuplje vijeka” nastupio je dan koji je finu atmosferu događaja u čast velikog pjesnika te ljetnje noći u Biljardi, mnogobrojnim istupima vulgarizovao sirovim komentarima i nazadnim stavovima.

Dopustite za kraj da upotrijebim kao metaforu za onu negativnu atmosferu koju je potakao performans, reakciju Danila Kiša kazanu u drugom kontekstu u vrijeme njegovog anatemisanja i nesmiljenih napada na njegovo djelo “Grobnica za Borisa Davidoviča”: “Računali su da će napad da odjekne kao bomba. Umesto bombe pukla je petarda. Samo je vazduh nakratko zasmrdeo na pokvarena jaja”.

Izvor: Vijesti.me