Bojana Pržić – Ogledanje stvarnosti u romanu “Ogledalo” Igora Đonovića

Posted on 13. May, 2022 by Vesko Pejović in Iz kulture

Ogledanje stvarnosti u romanu Ogledalo Igora Đonovića

Sažetak

Predmet proučavanja autora u ovome radu jeste roman Ogledalo (1996) crnogorskog pisca Igora Đonovića. Interpretacijom romana nastoji se ukazati na njegove formalne i značenjske osobenosti te se tumače načini na koje se u njemu razbijaju nacionalni stereotipi i posljedice jednostranog tumačenja istorijskih dešavanja te sukoba koji se očituju na nacionalnom ali i individualnom nivou.

Za savremenu crnogorsku književnost se može reći da pravi veliki iskorak u odnosu na sve ono što joj je prethodilo: „Nova je u odnosu na njenu prethodnost, jer je diskurs postmoderne osjećajnosti njena estetska, intelektualna i kulturološka svojina. Uzdrmana su epska naravoučenija, razbijeni tabui, skrajnute poetike seoskog realizma i nacionalističkog populizma. Ušlo se u urbane teksture.“[1] Roman Ogledalo Igora Đonovića dobar je primjer svega navedenog, te ćemo u njemu posebno tumačiti razbijanje nacionalnih stereotipa i posljedice jednostranog tumačenja istorijskih dešavanja te sukoba koji se očituju na nacionalnom ali i individualnom nivou. Uočićemo kako su to strukturni elementi romana povezani i sa samom temom i idejom djela.

Crnogorski pisac Igor Đonović rođen je 21. januara 1966. godine. Pisao je prozu, poeziju, eseje. Na Filološkom fakultetu u Beogradu studirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Stradao je nesrećnim slučajem odronivši se s planine 5. maja 1994. godine. Roman Ogledalo pronađen je u njegovoj zaostavštini i objavljen je 1996. godine u izdanju Dignitas-a. S obzirom na dnevnički ulomak s početka romana i datum koji se u njemu navodi može se reći da je roman nastao u toku 1992. i 1993. godine. Roman Ogledalo je „uzoran primjerak suvremenoga crnogorskog romana jer funkcionira kao rekapitulacija dugo vremena u interesu ‘višihʼ ciljeva često prešućivanih tema koje se nastoje detabuizirati“.[2]

Igor Đonović

(1966–1994)

Roman Ogledalo nastaje u periodu burnih dešavanja u Crnoj Gori i njenom okruženju. No, kako je autor sam istakao „to neće biti svjetovni roman, biće duhovni i posvećen crnogorskom duhu, mentalitetu, moralu, tradiciji i još po nečemu“.[3] Ono što je evidentno jeste da Đonović ovaj roman piše osobeno u odnosu na tradiciju pisanja koja mu prethodi te se „temelji na poetici osporavanja, ali u skladu s postupcima i implikacijama postmoderne provenijencije s tim da zbog toga roman nije eksplicitno pripadan toj poetici“.[4] Važno je pomenuti da je „postmoderni kao kulturnoj paradigmi osobito svojstveno oblikovanje istoriografskoga/literarnoga teksta, povijesnoga/fikcionalnoga subjekta, ideoloških konstrukcija, povijesno i kulturno uvjetovanih diskurzicnih formacija“.[5] Ovim romanom se potvrđuje i da „identitet (klasni, etnički, rodni, nacionalni ili civilizacijski) nije pitanje neke unaprijed same po sebi dane bíti, već tvorba koja se oblikuje i posreduje, među ostalim, ideologijom, uopćavanjima, predrasudama, politikama diskriminacije, nacionalnim simbolima, stereotipima“.[6]

Možemo reći da je u ovome romanu veoma važno unutrašnje stanje likova, ali isto tako ih i događaji bitno određuju, posebno njihova djelanja i djelanja drugih likova na njihovu štetu ili korist. Unutrašnji sukobi i previranja u snažnoj su vezi s događajima u kojima likovi učestvuju. Dijalozi su vrlo rijetki. Dominira unutrašnji monolog i sve je dato u ispovjednom tonu. Pripovijedanje i deskripcija su takođe pripovjedne tehnike kojima se autor služi – opisima prostora i fizičkog izgleda pojedinih likova posebno se ističu razlike između naroda, običaja, njihovih svjetonazora. U fragmentu iz dnevnika autor objašnjava zašto se i za koju formu romana odlučio – odabrao je varijantu „koja je manje pretenciozna, pruža više sloboda i mogućnosti rasplinjavanja“.[7]

Roman ima prstenastu strukturu. Na početku je dat dio iz dnevnika koji upravo autor potpisuje, a u prvom poglavlju (dato u kurzivu) nagovještava se ambijent u kojem se roman piše, ali i ambijent u kojem dvojica komita razgovaraju i pletu niti središta samog romana. Dakle, središnji dio romana jesu njihove priče te tako pratimo dvije pripovjedne ravni: jedna prati priču Mašana i njegovo školovanje u Rusiji, a druga Jovana i njegov rad u Americi. Ono u čemu se na neki način njihove priče sastaju, odnosno završavaju, jeste borba za oslobođenje Crne Gore. Nakon njih javlja se ponovo pripovjedač iz prvog poglavlja i tako uokviruje roman. Tu se roman ne završava već pratimo novog pripovjedača koji je Jovanov sin, a Mašanov zet. On se sprema za odlazak na biračko mjesto te je riječ opet o nekoj borbi za oslobođenje države – ne više puškom, već olovkom. Mašan i Jovan se retrospektivno iz razgovora vraćaju na priču o svojim životima – u tim ispovijestima radnja teče hronološki uz povremene retrospektivne osvrte na pojedine događaje.

Sama struktura svojom specifičnošću uslovljava i specifičnost pripovjedača, a u ovom romanu ih je više od jednog. Autor u prvom licu pripovijeda u dnevničkom ulomku, što je u potpunosti u skladu s tom vrstom teksta. Mašan i Jovan su u svojim pričama pripovjedači, dakle, opet je riječ o pripovjedaču u prvom licu. Pripovijedanje je subjektivno, plod je priśećanja te možemo reći da je i pripovijedanje i ispovijedanje istovremeno. Autor-pripovjedač je „uočljiv u prvom, uvodnom i završnom, dvadeset i drugom poglavlju romana, a dijelovi tih poglavlja kurzivom su naglašeno izdvojeni od preostalih dijelova teksta“.[8] On se čini sveznajućim, poput nekog svevidećeg oka koje posmatra nekoga ko će svoj izlazak na biračko mjesto kasnije ispripovijedati u prvom licu. Taj autorski pripovjedač javlja se i u četvrtom i četrnaestom poglavlju kao neko ko komentariše i rasvjetljava unutrašnje stanje Jovanovo koji još uvijek čeka da dođe red na njegovu priču. U tim poglavljima javlja se i kratak dijalog Jovana i Mašana te se tako dvostruko prekida pripovijedanje u prvom licu i usporava radnja. Kako Jakov Sabljić ističe, komentari pominjanog ekstradijegetskog pripovjedača jesu metakomentari, a ono što se njima želi postići jeste naglašavanje procesa konstruisanja priče, isticanje fiktivnosti likova, uspostavljanje komunikacije s čitaocima direktnim obraćanjem, te se priziva bliskost čitaoca i naratora pokušajem zajedničkog vrednovanja likova i komentariše se sami čin pripovijedanja.[9] Za takve metanarativne postupke može se reći da su „pokazatelj Đonovićeva upletanja postmodernih pripovjednih postupaka u inače pretežno moderan(subjektivan) tip pripovijedanja“.[10]

S obzirom na specifičnu strukturu romana ne možemo na uobičajen način govoriti o etapama u razvoju radnje. Mogli bismo u zasebnim pripovjednim tokovima možda ih i odrediti, ali rasplet ostaje skriven, on se može samo naslutiti. Uvodni djelovi jesu priče dvojice komita o prilikama i životu u Rusiji i Americi, a zaplet kao da se dešava u ljudima samima, kao pojedincima, a kulminira na kolektivnom, nacionalnom nivou. Tu je veoma važan čin odlaska kralja Nikole u Italiju, što su mnogi shvatili kao kraljevu izdaju svoga naroda. Rasplet kao da se nikad nije ni desio. Ni dan-danas. Samo se sve još više zapliće, često kulminira, ali raspleta niđe. Izrazi koji su ponajviše prisutni u opisima događaja i postupaka jesu slava, ljepota, sramota, stid, glad, borba, podsmijeh, kukavice, junaci, neprijatelj, sloboda, izdaja. Iz samo nekoliko riječi može se rekonstruisati cjelokupna datost u romanu, oživjeti slika Rusije, Kavkaza, Srbije, Turske, Crne Gore i odnosa među njima, ali i unutrašnjih sukoba u svim likovima.

Kad je riječ o određivanju mjesta i vremena, odnosno radnji, u ovome romanu, možemo reći da su nam te informacije u svim njegovim djelovima precizno date. U dnevniku je dat datum 21. april 1992. godine. Vrijeme nastanka romana i samog njegovog pisanja veže se, dakle, za ratne sukobe koji su devedesetih obilježili raspad Jugoslavije, a mjesto je Beograd. Mašan i Jovan svoje životne priče pripovijedaju 1921. godine skrivajući se u mlinu na crnogorskoj planini Konj građanski. Narativni tok koji prati Mašanovu priču počinje 1905. godine, kad je pošao na školovanje u Rusiju (važna mjesta su Petrograd, Čerkesk) i završava u Crnoj Gori u vremenu Balkanskih ratova. Jovan se u svojoj priči osvrće na đetinjstvo, a u Ameriku odlazi 1906. godine (važna mjesta su Vašington, Ter Ot, Čikago). Kad je doznao za rat, u Grčku dospijeva 1916. godine, te nakon preživljavanja Solunskog fronta dospijeva u Crnu Goru. Radnja vezana za neimenovanog pripovjedača Mašanovog sina i Jovanovog zeta odvija se na Cetinju 1995. godine.

Nijesu slučajno odabrane Amerika i Rusija kao mjesta radnje u ovome romanu – ta dva velika prostora značajni su za razumijevanje onog manjeg, ali glavnog u ovome romanu – Crne Gore. U velikoj Rusiji se uči vojna škola, da se ne iznevjeri tradicija. No, Rusija je prilika da se u ovome romanu ukaže na sličnosti između odnosa Kavkaz – Rusija i Srbija – Crna Gora: „Rusi su ovijema šćeli nametnut svoju vlast silom na sramotu, pobit njihove vođe, a od ovijeh koji preteknu napravit mekušce koje mogu okretat kako im je drago.“[11] Kavkažani su kao i Crnogorci htjeli samo slobodu. Sugeriše se velika sličnost između Kavkažana i Crnogoraca, naglašavajući da su to „poludivlji narodi“. Govorimo o stereotipima koje su iznjedrili narativi drugih (ponajviše oni ponikli u Srbiji) o Crnogorcima, pokušavajući ih predstaviti onakvima kako njima odgovara: „Oni nemaju savjest, njih obraz ne smeta, za pare bi i guzice dali i od nas će napravit ono što im je volja. Napravit će od nas gore ljude no što su oni, da bi svijetu mogli pokazat kako ima i gorijeh od njih i kako te gore treba naučit da bi postali bolji, a oni su nam najbliži, najbolje nas razumiju i najbolje će nam pomoć. Kad dograbimo Narodnu riječ onda vidimo kako nas po svijetu prikazuju ka divljake, neobrazovane i lijene ljude koji samo ratuju, piju krv i za drugo ne znaju.“[12] Slične su sudbine i Kavkažani koji „nijesu šćeli tražit dozvolu od ruskoga cara da oru svoje njive i napasaju stada na svoje pašnjake, kad za tako nešto nijesu imali ni potrebe ni razloga“.[13]

S druge strane je Amerika kao obećana zemlja, kao spas od bijede i gladi. No, niko od Crnogoraca koji su se vratili iz Amerike nije govorio o tome kako je zaista i proživio godine provedene tamo: „Ćutali su kako se tamo rade najteži poslovi koje je čovjek izmislio; ćutali su o rudnicima, prepunim barakama, stjenicama, prsloj robi, glibu, jadnoj hrani, žali za domovinom. Pričali su o Americi i pokazivali blago koje su donijeli, ali su ćutali o tome kako su po rudnicim gvožđa i uglja ostavljali ono najvrednije – mladost i zdravlje.“[14] Kako su dovedeni Kavkažani u Rusiji u vezu s Crnom Gorom, na sličan način povezuje se sudbina afro-naroda u Americi s tretmanom Crnogoraca od strane pojedinih naroda: „Danas smo ti mi crnci u sopstvenu zemlju. Danas nas Srbi gledaju ka crnce, ka nižu rasu, ka ljude nedostojne mjesta na koje se nalazimo, ka bića koja treba podjarmit i ne dat im da rade ništa đe bi se mogli pokazat i dokazat da nijesu životinje no ljudi sposobni, čak i sposobniji od njih, da svaki posa urade valjano, onako kako to svijet od njih očekuje.“[15]

Ono što je jedina istina jeste da ne postoji samo jedna slika, jedna strana – ni čovjeka, ni događaja. Pogubni su zaključci o cjelini na osnovu jednog njenog dijela jer ne karakterišu čitav narod „odabrani“ pojedinci. U ovome romanu se kao najveći neprijatelji ističu pojedini politički režimi koji zarad ličnih interesa pokušavaju poturiti određene narative kao jedine istinite. Jedina borba koja je potrebna jeste borba protiv neznanja: „Moj Jovane, njihov narod ne treba mrzjet, jer njihov seljak nije kriv za ovo što nam rade i sigurno ništa ne zna o svemu tome ka što ni ruski seljaci nijesu ništa znali o pogibiji na Kavkaz, ali iz toga neznanja potiče sve. Moramo učiti našu đecu da se vole sa njihovijem narodom, ali ih moramo podučit da njihovome režimu ne vjeruju ni riječ i da ga se paze ka od zmije otrovnice. Moramo ih naučit da razlikuju dobro od lošega i nikad to dvoje ne pomiješaju.“[16]

Kao što smo više puta naglasili mjesto i vrijeme jesu u vezi sa istorijskim događajima (Balkanski ratovi, Jugoslovenski rat i raspad Jugoslavije), mjesta se opisuju tek onoliko koliko je potrebno autoru da nas kao čitaoce „smjesti“ i podśeti. Čini se da i opisi mjesta sugerišu sukobljenost, i to ponajviše sukobljenost između onoga što jeste i onoga kako izgleda. Gradovi Beograd i Cetinje imaju, odnosno imali su nekad nešto zajedničko – pazar, tj. pijacu – mjesto koje je vrijeme promijenilo, pretvorilo u legendu. Vidimo kako je jedan detalj važan za predočavanje prilika i ljudi sa tih prostora: „Ali, ove tezge poslužile su samo da bi se pokazala mala sličnost i velika razlika između dva grada – jednog u kojem je sve počinjalo i jednom u kojem se sve završava. Poslužile su i da pokažu razliku između dva seljaka – jednog koji će iskoristiti svaku priliku da te opelješi i ošteti na kantaru kao i ti njega cjenkanjem i drugog, koji je došao da se oslobodi svoje teško stečene muke, da ti proda dio svoje duše koja se nalazi u svakom peru raštana i svakoj grivnji ukljeva.“[17] Autor razbija stereotipe opisujući i Cetinje kao mjesto koje ne mora uvijek biti ponos Crne Gore, ima u tom gradu još nečega: „Taj grad je mali u očima svijeta, ali je Crnogorcima velik i važan, bar onoliko koliko njima Beograd. Pun je kulture i nekulture, lažnog morala i nedotaknute etike, kao i svaki stari grad koji je imao imalo značajniju ulogu u istoriji jednog naroda. Neki ga upoređuju sa Spartom, drugi Atinom, treći Aleksandrijom, četvrti jednom posjete taj grad i zauvijek žele ostati u njemu, peti ga doživljavaju kao najveću robiju.“[18]

Posebno je upečatljivo predočena jedna prostorija u ovom romanu – to je ona u kojoj se može oprati tijelo, ali ne i savjest. U posljednjem poglavlju pripovjedač (ujedno i lik) vidi u ogledalu lik svoje savjesti, svoje prošlosti, no ne može samo baciti krpu preko ogledala i oprati sopstveni obraz. Osim toga, naglašava se u ovom poglavlju da se nekad izdaja sprovodi djelanjem, a nekad upravo suprotnim – nečinjenjem. Pod kojim se to tušem mogu sprati sa sebe saznanja da se moglo nešto učiniti, reći, doprinijeti promjeni, a nije se učinilo ništa? Ostalo se ušuškano u ćutanju i trpljenju. Koja voda to najbolje pere? Nema je. Nema rijeke zaborava.

Najvažniji likovi u ovome djelu su Mašan, Jovan, kralj Nikola, Gligorić, Hamadan kan, Martinović, Diglišić, neimenovani pripovjedač-lik iz posljednjeg poglavlja. Likove Mašana i Jovana upoznajemo u drugom poglavlju. U toku je rat, a oni se skrivaju kod mlina na planini Konj građanski (Crna Gora). Mašanov lik motivisan je raksrinkavanjem lažnog morala, a Jovan demitologizacijom i antiutopizacijom Amerike. Posebna pažnja usmjerena je na unutrašnja stanja ovih likova, njihova promišljanja i kolebanja. U svemu tome uočavamo snažan uticaj vremena i događaja na poglede svakog od likova. Veoma je važan sistem vrijednosti u skladu sa kojim su odgajani likovi i onaj koji se njeguje u njihovoj okolini. To je posebno uočljivo u onim poglavljima u kojima se govori o poslovima koji su za jednog Crnogorca ponižavajući i sramni. Naime, Mašan mora po kazni skupljati lišće u dvorištu škole u Petrogradu, ali bilo bi sramota da do Crne Gore stigne glas o tome kako su ga otac i Kralj poslali u Rusiju da uči, a on radi takvo što. Slično je i u drugom velikom prostoru – Americi. Jovanu u jednom trenutku pada na pamet da odustane od posla u rudniku, ali zna da bi onda mogao još samo čistiti ulice nekog američkog grada. Posao jeste lakši, ali obrukao bi porodicu kad bi se doznalo da je otac zadužio imanje da bi sina poslao da skuplja američko đubre po ulicama. Slika ruskih dama i gospode data je iz Mašanove perspektive – oni su izvještačeni, licemjerni. Njihovo gospodstvo i poštenje su lažni toliko da bi najradije i oni sami pobjegli od sebe. Vidimo da to nije slika Rusije za koju znaju, odnosno misle da znaju njegovi sunarodnici u Crnoj Gori.

Pažnju privlači opis vanjštine pojedinih likova, a uglavnom su dati opisi obojeni reakcijama onih likova koji te pojedinosti primjećuju i na osoben način doživljavaju. Posebno je upečatljiv lik Crnogorca koji se ne može priviknuti na američki život i koji svojom pojavom podśeća Jovana na domovinu te moli Jovana da poljubi prvi crnogorski krš koji sretne: „U prostorije đe su se okupljali zateka sam jednoga đeda koji je izgleda ka da nije mrda iz katunske nahije. Tako se ponaša u sred Kanade i mora da su ga mještani gledali ka kavo čudo. Bio je obučen u crnogorsku robu i za pas mu je bio zataknut jatagan koji je mora skrivat kad izlazi naizvan, da ga ne bi uhapsili.“[19] Nailazeći na gostoprimstvo Crnogoraca u Americi Jovan ističe da Crnogorci kao narod nijesu čudni, već ludi jer i „najviša crnogorska sirotinja spremna je u svaki čas da ti spremi ručak kakvoga se ne bi zastidio da povedeš i cara“.[20] Trudeći se da zadovoljimo druge i da im priredimo nezaboravnu predstavu uz bogatu zakusku, śetimo li se nekad istine i potrebe za sosptvenim zadovoljstvom?

Slično onom đedu u crnogorskom odijelu u Americi predstavljen je Mašan u Rusiji. Gligorić, zadužen za brigu o Mašanu dok je u Rusiji, dao je Mašanu crnogorsku robu, levor i jatagan da bi ga tako vodio sa sobom kao potvrdu svoje moći i superiornosti – Mašan je poput predstavnika kolonizovanih naroda, kao žrtva porobljavanja, trofej velikih i silnih, kao majmun vodan po vašarima: „U njega je bila zapakovana najljepša crnogorska roba, kakve još nijesam gleda nako u gospodara; uz nju su bili još jedan levor i jatagan. Reka je kako neće da ga bilo ko služi, nego treba da se vidi kako mu je sluga pravi kršni Crnogorac, koji podiže ugled svojega pretpostavljenoga i svijeh koji se nalaze u njegovu blizinu. Po njegovijem riječima nije to bilo ništa neobično, jer ću sukoro viđet kako na visoke prijeme predstavnici turskoga sultana, engleskoga kralja, francuskoga i austrougarskoga cara, isto tako, imaju zaštitnike obučene u njihova domorodačka odijela koja potiču iz Egipta, Indije, Alžira i Bosne – provincija koje su imale status njihovijeh kolonija.“[21] Time bi se možda neko i ponosio, no Mašan je svjestan položaja u koji ga je Gligorić doveo.

I u Mašanovom doživljaju izgleda ruskog cara vidimo kako se prave paralele između mjesta u kojem se živi i fizičkih i psiholoških karakteristika ljudi: „Ruski car je bio mlad čovjek i Nikola mu je moga bit otac. Ima je neki oštri, ledeni pogled koji je moga bit opasniji od ruske zime. Bio je visok i pravoga držanja, žut – pravi Rus.“[22] Osobit je i opis Kavkažanina Hamadan kana: „U ona dva-tri koraka koja sam napravio do njega vidio sam čovjeka od nekijeh metar i devedeset, od sunca opaljeno lice, kukasti, arbanaški nos, nemirne smeđe oči koje su strijeljale svud okolo i bijele zube iskežene u neki poluosmijeh koji nije značio ni neprijateljstvo ni dobrodošlicu i po kojemu nijesi zna što misli – prezire li te ili te voli.“[23]

Nakon nekog vremena provedenog s Kavkažanima, Mašanu još teže pada spoznaja da ih mora ubijati po ruskom naređenju – to bi bila izdaja i ośećao bi se kao da je krenuo na svoj narod. Bio bi isti kao oni koji su njegov narod izdali: „Ko je moga vjerovat da ćemo podizat Srbiju, a ona nam vratit prolivanjem bratske krvi, paljenjem kuća, rušenjem crkava, ogogaljivanjem zdravijeh i svijema svirepostima, kojih se čovjek ne može ni sjetit niti ih zaboravit. Ta država me podsjeća na pjanca koji se čitavoga života tetura, pada, diže se, pa opet pada sve dokmu nije došlo do glave da napravi barem mali odmor od pića, pa kad je doša malo svijesti psova je one oko sebe ne sjećajući se da su ga oni nosili, pridržavali, podizali, lijegali u krevet, kupali, umivali, preobukovali i gotovili večeru. Opet će se Srbija opjanit, pa će zakukat za nama i tražit da je opet neko diže iz gliba, da joj pere robu i čisti rane zadobijene u pjanom padu, samo što će se prije toga dobro napit naše krvi da joj obnovi džigericu; a naša krv joj izgleda nije teška za stomak.“[24] Ima tu riječi i o prećeranim idealizovanjima jednog naroda u koja se toliko čvrsto vjeruje da se ni loše kad čine ne želi viđeti: „Mnogo smo mi idealizovali taj narod, mnoge smo pjesme i bajke čuli o njima i to su nam bila saznanja o jednome narodu. ruska saznanja o Crnoj Gori bila su stara po pedeset godina, a naša o Srbima zaustavila su se u vrijeme Miloša, Lazara i drugijeh junaka toga doba. Želeći živjet sa njima zaboravili smo koliko se taj narod promijenio od kosovskoga doba, nijesmo šćeli viđet ništa ružno, gledali smo samo ono lijepo i nadali se da će jednom svuđe biti dobro kad bude slobodna zemlja Miloševih potomaka.“[25]

Mašan je lik koji se ponajviše preispituje i trudi se da sagleda sve moguće strane i uzročnike dešavanja u kojima učestvuje. On jeste svojim porijeklom i mjestom u kojem je stasavao snažno povezan s moralnim načelima i vrijednostima koje njegova zajednica ističe. No, on promišlja svijet oko sebe, nastoji viđeti više od onoga što se jednom davno reklo, a narod usvojio i nikad pomislio da drugačije može biti. On je svjestan toga da će uvijek istina jedne veseliti, a drugima neće odgovarati: „Možeš li se usuditi da ne vjeruješ u drugu stranu kad su tvoje đedove, očeve i tebe učili da je to jedina prava strana i da druge nema niti je smije biti. Jesu li ti učitelji lagali radi nekijeh drugijeh ciljeva, radi nekijeh svojijeh i tuđijeh interesa za koje su potajno primali plate. Možeš li vjerovat da ti čine dobro, iako te satiru u crnu zemlju iz koje nikad nećeš izić, jer je posipaju pepelom zaborava. Smiješ li se usudit da povjeruješ kako njih nijesu učili ka tebe. Možeš li vjerovat kako su ih učili da nas treba gazit. (…) Jesi li prije tri godine smio progovorit o tome i smiješ li danas izać na Balšića Pazar i sa neke kamene tezge viknut da te svi čuju što je prava istina i oćeš li za tri godine smjet da učiniš nešto slično, ako ti se desi da preživiš ovo čudo.“[26] Osim toga, posebno se naglašava kolektivni ośećaj inferiornosti koji se pokušava nametnuti narodu: „Sad me ćeraju da se zovem drukčije no što mi je ime, da se krstim u istu vjeru, ali drugoga imena, da pljunem na sve i idem pognute glave ne smijući nikome na svijet kazat da sam Crnogorac; ka da su Crnogorci nekome krivi dio učinjeli, pa se moraju stiđet svojega imena i skrivat pogled od ljudi ka što su oni.“[27]

Osobitost Đonovićeva književnog izraza leži u njegovoj ekspresivnosti i sočnosti jezika, bogatog narodnog crnogorskog jezika. Upravo je to jedan od načina krakterizacije likova Mašana i Jovana, upravo je to sloboda koja se priželjkuje – govoriti slobodno, bez okova standardne norme, onako kako se i misli, onako kako same riječi naviru. Najprirodnije, najiskrenije. Svojim jezikom, na svoj način.

Na kraju možemo reći da je ovo roman protkan slikama drugih o nama i našim slikama o nama samima. I jedno i drugo rađaju stereotipe. Ovo je roman o potpunoj dekonstrukciji tih stereotipa, odakle god oni da potiču. O pretresanju tema nacionalnog kompleksa i tradicije čojstva i junaštva. Čitajući roman postajemo svjesni toga kolika je snaga narativa koji pletemo jedni o drugima. Shvatamo da o drugima znamo samo posredno, nedovoljno, a skoro uvijek samo negativno. O nama samima znamo najviše, naravno. A to najviše sastalo se u „jedno“ koje se ne mijenja jer smo to jednom tako usvojili i dovoljno je. Ne treba tražiti ispod površine, može se desiti da se sa sobom upoznamo. Prostori i društveni odnosi opisani u ovome romanu jesu važni za značenje ovog djela, ali ne i rezervisani samo za književno djelo kao fikciju – to je stvarnost mnogih vremena i prostora. Crnogorskog ponajviše. Ogledalo je zaista ogledalo, ali ogledalo u kojem vidimo lik koji nam se možda i ne dopada. Zar je onda ogledalo krivo?

Ono što primjećujemo nakon analize romana jeste da su svi njegovi elementi u potpunosti u skladu s temom: pripovjedačka razuđenost odnosno raznolikost koja ima isto jezgro te različite vremenske i prostorne odrednice koje se sastaju u „Istom“ doprinose utisku da svjedočimo jednom kružnom kretanju, istim zapletima bez raspleta. Posebno treba obratiti pažnju na godinu u kojoj se dešava radnja u posljednjem poglavlju – izbori 1995. godine. Znamo da je autor romana poginuo 1994. godine te da nije riječ o nekom konkretnom događaju iz 1995. godine. Ovim skokom u budućnost sugeriše se neminovnost istih sukobljavanja i previranja, jer se nikad nije do kraja raščistilo. Ni sa državom, ni s narodom.

… Ovaj rad nastaje u Crnoj Gori 2022. godine. Dakle, mjesto dešavanja isto. Godina nova, ali vrijeme neko staro. I za ove naše prilike možemo reći isto ono što je napisao Đonović u romanu „Ogledalo“: „Ne napredujemo, ne mrdamo, a cijeli svijet hita u novi vijek. Amerikanci i Rusi šetaju po mjesecu, crnci se kandiduju za predsjednike, Kavkažani su odavno dobili svoja prava, a mi drvimo o istim stvarima.“[28]…

Literatura:

Primarna literatura

Đonović, Igor, Ogledalo, Fondacija „Ljubica i Tomo Lompar“, Cetinje, 2011.

Sekundarna literatura

Beganović, Davor, Protiv kanona: mlada crnogorska književnost i okamenjeni spavač, Plima, Ulcinj, 2010.

Jovanović, Borislav, Svemoderna Montenegrina: od tradicionalizma do postmodernizma: eseji, prikazi i članci iz ovovremene (i ne samo ovovremene) crnogorske književnosti: završetak jedne trilogije, CDNK, Podgorica, 2010.

Jovanović, Borislav (prir.), Nova crnogorska književnost (zbornik), Plima, Ulcinj, 2011.

Nikčević, Milorad & Sabljić, Jakov (ur.), Najnoviji glasovi crnogorske proze: književnoteorijski i izborni pregled, HCDP „Croatica-Montenegrina“ RH – Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Osijek – Cetinje, 2007.

Sabljić, Jakov, Hrvatski i crnogorski roman: međuknjiževna tumačenja, Institut za crnogorski jezik i književnost – Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Podgorica – Cetinje, 2010.

Sabljić, Jakov, Hrvatske i crnogorske književne teme, HCDP „Croatica-Montenegrina“ RH: Udruga za promicanje i popularizaciju znanosti „Znaš“ – Institut za crnogorski jezik i književnost, Osijek – Podgorica, 2014.

[1] Borislav Jovanović, Svemoderna Montenegrina: od tradicionalizma do postmodernizma: eseji, prikazi i članci iz ovovremene (i ne samo ovovremene) crnogogrske književnosti: završetak jedne trilogije, CDNK, Podgorica, 2010, 51.

[2] Jakov Sabljić, Hrvatski i crnogorski roman: međuknjiževna tumačenja, Institut za crnogorski jezik i književnost – Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Podgorica – Cetinje, 2010, 57.

[3] Igor Đonović, Ogledalo, Fondacija „Ljubica i Tomo Lompar“, Cetinje, 2011, 5.

[4] Jakov Sabljić, cit. djelo, 65.

[5] Isto, 65.

[6] Isto, 66.

[7] Igor Đonović, cit. djelo, 5.

[8] Jakov Sabljić, cit. djelo, 80.

[9] Vidi: Jakov Sabljić, cit. djelo, 81.

[10] Isto, 81.

[11] Igor Đonović, cit. djelo, 46.

[12] Isto, 72.

[13] Isto, 48.

[14] Isto, 83.