Cetinje :: Moj grad

Ne damo Crnu Goru

Posted on 07. Sep, 2020 by Vesko Pejović in Istorijski razvoj

Sedam dana nakon izbora na kojima je Demokratska partija socijalista, poslije duge vladavine (30 godina), izgubila većinu za formiranje vlade, a pobjednička koalicija proslavila pobjedu pod zastavama druge države (Srbije) sa četničkim simbolima i uz veličanje “junaka” etničkog čišćenja u poslednjem ratu, na Trgu nezavisnosti u Podgorici sinoć je održan patriotski skup “Crna Gora te zove”…

Oni su se, kako su ranije naveli organizatori, okupili da dignu glas u odbranu “jedine istinske svetinje – nezavisne, građanske, sekularne, multikulturne i antifašističke Crne Gore”.

Skup, bez političkih parola,  završen je mirno i bez incidenata, uz pjevanje himne, skandiranje “ustala je Crna Gora, država se branit mora”, bakljadu i gromoglasni zaključak “ne damo Crnu Goru”!

Ispred organizatora – crnogorskih patriotskih organizacija, okupljenima se prvo obratio Peđa Vušurović koji je, između rekao da je jedina partija koji ih je okupila – Crna Gora jer moraju biti dostojni svojih predaka.

-A Crna Gora? Šta će biti s njome? Umire li i ona? Hoće li i ona biti s njime pokopana?… Hoće li mu se priznati, da je on bio Crna Gora? Na nama je da to ne priznamo!
Crna Gora živjela je i prije njega i živjeće i poslije njega!… Crnogorci! Sjeni predaka Vaših, od 10 vjekova, gledaju na Vas! Ne osramotite ih! Ne osramotite Kralja mučenika. Pokažite se , kao vazda, i u ovoj prilici da ste dostojni potomci svojih slavnih predaka, koji su svojim herojskim podvizima vjekovima zadivljavali svijet!“ – veli „Glas Crnogorca“ po počinku velikoga Nikole Mirkova, dvadeset prve, prije skoro vijek…

Nije li ovo i danas i ovđe, usred Vama obnovljene Crne Gore, jedini pravi stav i glas Crnogorca i svakog njenog građanina bez rezervne ili pak dopunske domovine?
Znam da jeste, jer ste pravi. Pravi ustaju kad je teško. I ne pitaju se koliko će da ih košta. Iako su i takvi i Crna Gora dovde dovedeni i zbog toga što su se mnogi drugi pitali koliko bi još mogli da od nje uzmu.
Sađu li sa svojih marljivo zgrtanih štekova na svoju zemlju, viđeće koliko nas je danas puno, iako je mnogima od njih vazda bilo malo. Nas kojima ničija nezajažljivost ne može ogaditi zemlju koja nas je porodila. „Krševita, ali nama zlatna…“
Bezmalo je 30 godina otkako sam, februara 92. premlad imao čast da govorim na skupu za nezavisnu Crnu Goru sa skala Crnogorske skupštine koja je već tada, tragično po sebe i jedinu pravu Jugoslaviju, opasno proklizavala u Podgoričku. Nijesam ni slutio da ću danas par stotina metara i 28 godina dalje, potrošen i dosanjanog sna, sa Vama o ovome… Više i ne vidim kao nekad…
Ali…ne vidim i vjerujte, nimalo mi ne ličite na „đavolji nakot“?! I nikako da među Vama prepoznam „lažne ljude“?! No više nego jasno i dobro vidim tu jedinu partijsku knjižicu koja se prima rođenjem i vaspitanjem i jedinu koja se nasljeđuje – jedina koja je danas sa nama i uz nas, koju nosimo i kad je dar i kad je prokletstvo – je ta koja se ponosno vijori nad Vašim glavama! I jedina „partija“ koja nas je danas okupila je Crna Gora, ona iz koje je sramno istupiti i koja se, đe je ljudi, ni na muci ne mijenja, a kamoli iz inata…
A naša zajednička vjera ona u nezavisnu i građansku Crnu Goru svih, nezavisno od toga dal΄ se i kako krste ili pak klanjaju…
U onu Vladimirovu, rumijsku đe ni je krst bio i ostao jedinstvo, a ne raskršće, i onu krune Bodinove,
U onu Balšićku i onu Crnojevićku, sa Skenderbegom orođenu.
U pravu Petrovićku, samo sebi svojstvenoga poimanja pravoslavlja, đe je Svecu živome opat bio sekretar, a Radu Tomovu Paša hercegovački pobratim, u čijoj Skupštini skupa i jednaki $eđahu Vladika crnogorski, Nadbiskup barski i Muftija crnogorski, Crnu Goru Konkordata, zemlju begova vojvoda, arbanaških brigadira i Gospodarevih pjesama ljubavima i junaštvu inovjernih…
U ustaničku iz Devetnaeste, kad skupa sa nama bijele muke od Crne Ruke trpljahu i od muka ustajahu i gorahu i Mrkojevići, i plemena do Skadra i sami $ever udavljene Kraljevine, kad plamen, teror i izdajstvo jednako fatahu sve naše kuće, jednako pune samo gladi, đece, siromaštva i prkosa…
U onu partizansku, koja nas sve i konačno i zavazda zgrli, sljubi i skova u jedno, pobjedničko oro…
Naša je vjera ona koju, ako smo ljudi, dajemo – da pod ovim zlatnim orlovima niti može biti žica, niti crnih tica, a kamoli Srebrenica. Daju je, građanska Crna Goro, svi gorski vuci iz planine, ispod Tvoje zastave…
Ovih dana Ti, Crna Goro, neki novi obrok slobode, sa već viđenim prilozima, garniran tuđim zastavama, spremaju i nude, nakon, kako tvrde 75 godina, nude ljudi toliko uspješni da su obespravljeni i potisnuti, u dojučerašnjem ropstvu uspjeli da ostvare status, zvanja, uloge i akademske karijere za duboko poštovanje.
Kušala je Crna Gora tu njihovu „slobodu“ 23 godine između dva rata, i u grlu joj je stajala…kroz 100 i jedne Rokoče Cucke, i Rovacku republiku, Vranešku dolinu, Belvederski masakr i studentske pogibije novog naraštaja prkosa…
Još žešće se, ako ima kud, nasitila one četničke “slobode”, nakon odlaska crnogorskih brigada put Bosne, 42-ge, te “slobode” nad kojom je očinski bdio i koju je, u biranom društvu sa kojim će kasnije skupa i putovati, blagosiljao Joanikije Lipovac. Na kraj joj je stao povratni pobjednički vihor crnogorskih partizana krajem 44-te, spomen čijeg junaštva i ostaje današnja Crna Gora i njena stvarna sloboda. Za koju, eto, Profesoru nije imao ko da javi…i nakon koje su sva djeca bila nasa i nikad kriva za roditeljski grijeh…

Zato se antifašistička Crna Gora demokratski, iz svega glasa, a ako treba i iz sve snage zahvaljuje takvima na njihovoj slobodi da za srpski račun oslobode Crnu Goru same sebe i svega što je čini Crnom Gorom. Slobode da iznova zariju svoju odavno zarđalu kamu u ionako jedva ušiven, meki balkanski trbuh Evrope…
Razmisli, građanska Crna Goro, još jednom, treba li Ti sloboda puk. Dragoljuba Mihailovića i prof. Rukoljuba Krivokapića!
Proklinjanjem drugih sebi pribavljena sloboda za koju su se pozivali na glasanje crnogorski sveci koje su njihovi ideološki preci ritualno i posprdno sahranjivali pod Onogoštom?
Gore glave i zastave!
Jesmo li potomci onih što su vrativši se u satrto i popaljeno Cetinje 1692. prvo prkosno, u znak nepokora, zaigrali crnogorsko oko zgarišta manastira Crnojevića? Niče li koju godinu kasnije novi, za izviiskru, okup i sabranje opštecrnogorskoga Zbora?
Bjehu li naši oni ostaci crnogorske vojske što pred taborima Mušira Mihaila Latasa 1862. podijeliše posljednjih 5 fišeka braniocima Cetinja, a Veliki Vojvoda Mirko priznade da je „sve izgubljeno osim časti“?
Nijesu li to isti oni što svega par godina kasnije za Veljega rata izbaciše iz stroja više protivničkih vojnika nego ruska i srpska vojska zajedno?

Jesmo li potomci one etike i onih čijim su precima, po osvojenju i nakon hiljada grobova, na čast i obraz od strane Vrhovne komande ostavljeni životi i imovina građana osvojenog Skadra?
Unuci onih na koje je sloboda kontra fašizma vazda desetkovane mogla da računa „kao da su u punom sastavu“?
Jesmo li sinovi one Crne Gore u kojoj je opstao i ovovremeno se potvrdio njen stari sojski zakon „otvori tome te bježi, zatvori tome te ćera“, i kad su u pitanju bile krvave kartografske igre Beograda sa svojim narodom kao ulogom u Bosni i Hrvatskoj? Ostasmo li rod Radovana Zogovića i kad je narod Ali Binaka krenuo na svoj put sa povratkom?
Jesmo li poštovaoci Prvog među preostalima, koji sa staračkom mukom, sit gorkih iskustava izgovara ono: „Braćo moja, pozvao sam vas na ovaj skup da vas upoznam sa situacijom, pa Vas sad pozivam da odlučite – hoćemo li dozvoliti novim Besarabićima i Vukanovićima da ponovo pale i žare po Lovćenu kao i 1918. ili ćemo se tome oduprijeti?“
Nije li ova zemlja i u Dvadesetom vijeku, kao i njena nezavisnost šćer dva Ustanka, kad oba bjehu „zagon u nemoguće“? Zagon i podvig uždiven bez generala, ministara, zgrtalija i kalkulanata, od strane običnih i srčanih?
Znamo jedno – Pobijedila je naša partija! Ona jedina – Crna Gora! Olovkom. Suverenisti, ukoliko im je Crna Gora iznad svega, jesu većina Crnogorske skupštine. Poraziti je mogu samo lični proračuni i obračuni. U igri su, sem političara, i matematičari iza novinskih zavjesa i Očevi iz naših oltara čija je Majka druga zemlja, koju iz mogućeg trijumfa u Crnoj Gori budi neizvjesnost šta je, kao pred Razrednim starješinom, potpisala sa Kosovom koje je srce Srbije.
Nijesmo danas ovđe da se pitamo je li danas suton Đukanoviću, zenit Abazovića, podne Brajoviću, a predvečerje Krivokapiću. Manjine i same znaju šta bi moglo da im svane i kakav bi bio sumrak u od sebe oslobođenoj Crnoj Gori.
Mislim da svi oni dobro znaju koja je ura ovoj zemlji i kakvo je vrijeme. Od tridesetog avgusta ide unazad… Kumim Vas Bogom, zaustavimo ga prije devedesetih!

U pitanju je velika igra sa Crnom Gorom. Ulog je cio Region. Pratiće se izbliza i u visokoj rezoluciji. Talih game changera može biti i težak usud side changera. Dani pred Crnom Gorom će pokazati i da li i nad njime ima džojstika i čiji je.
Bog je, isti ovaj koji je navodno bliži onima koji se na njega češće pozivaju, kažu, svijet, koji Crnoj Gori nasušno treba i prepoznaje je, stvorio za šest dana.
Mislim da će im za ovaj srpski svet u planu trebati mnogo više i siguran sam da će im, i u Vaše zdravlje, ići mnogo teže…
Doktor. Bitan. Abazović. Baš važan. Nijesam taj da mogu i da bih se usudio savjetovati. Moliti Vas ni za cio svijet. Tragični pobjednik, Brigadir velikih dilema i mučnih odluka, danas više među nama nego ikad, rekao je, a i Vama su, sigurno mnogi:
„Mali su gubitnici i kad su na strani pobjednika. Nama je Crna Gora najvažnija. Učinimo sve da je spasimo.“ Samo se, g-dine Abazoviću, $etite i Toga, prije nego zagrizete otrovanu jabuku…
Crna Gora. Nama najvažnija, a „fildžan“ samo onima što bi je u čaši vode popili. Neobagrena, Građanska i antifašistička, njenim narodima i za sve tri vjere nimalo i nikad tijesna. Za takvu Crnu Goru, kako reče onaj starac, pa neka je koliko dno od crnogorske kape! U pamet se! I Nek je vječna!

Sa video bima puštani su inserti iz filmova “Božićni ustanak” i “13. jul“,  emitovana je i ranije snimljena video poruka Jova Kapičića u kojoj poručuje Crnogorcima da čuvaju krvlju natopljene granice Crne Gore, direktne video poruke iz Beograda Jelene Đurović koja je rekla da poštuju izbornu volja gradjana Crne Gore, ali i da se nadaju očuvanju temelja demokratske i evropske Crne Gore i Bojane Vatić iz Novog Sada koja je poručila svima da ostanu dostojanstveni za svoju državu.

Posebno oduševljenje izazvao je na kraju govor Nemanje Batrićevića“, saradnika u nastavi na Fakultetu političkih nauka:

Mi ne ljubimo lance

Dobro veče voljena Crna Goro, dobro veče slobodna Podgorice.

Večeras se nijesmo okupili ođe sa ciljem da ukrademo nečiju izbornu pobjedu ili u ime bilo koje političke partije. Jer da su oni svoju pobjedu slavili sa barjacima koje vi sad držite u rukama, mi se ne bi imali rašta ni okupljati.  Ovako, okupili smo se na Trgu nezavisnosti sa jednim jedinim ciljem.

-Da glasno i jasno poručimo da se ne stidimo imena crnogorskog.

-Da glasno i jasno kažemo da mi nijesmo čopor plemena što ne znaju za bolje… nego građanska, evropska i sekularna država.

-Da pošaljemo poruku našoj braći Bošnjacima, Muslimanima, Albancima i Hrvatima, koji već danima strijepe u svojim domovima – vi nijeste sami. Zajedno s vama strijepe i Crnogorci i građanski orijentisani Srbi. Za nas vi nikad nijeste bili, niti će ikad biti – lažni ljudi. Vi ste u suštinu ove države ugrađeni taman koliko i mi. Do neba cijenimo i poštujemo vašu žrtvu i lojalnost državi Crnoj Gori, koja nama, bez vas, nije ni potrebna…

-Okupili smo se još da glasno i jasno poručimo da se pred našim očima ne može paliti sveti crnogorski barjak i očekivati da ćemo ćutati i kukavički reći – „brzo će ih proći”. Zato smo večeras tu… da iz punog grla ponovimo zakletvu datu našem jedinom kralju – Nikoli I Petroviću-Njegošu – koji umrije u tuđini, po volji onih koji će možda već od śutra ponovo upravljati Crnom Gorom. Tu smo da, po ko zna koji put u našoj istoriji cijelom svijetu damo do znanja – MI NE LJUBIMO LANCE.

-Tu smo još da se pogledamo u oči i obećamo jedni drugima da se nećemo dat ravnogorskoj fukari. Nijesu im naši prađedovi dali da rovare Crnom Gorom 1941, nećemo vala ni mi 2020. 

-Zato… sa ovog mjesta građanskom pokretu URA želim poručiti sljedeće:

Potonja je ura Dritane Abazoviću, Luka i Žarko Rakčeviću, Filipe Adžiću. Predate li Crnu Goru četničkim vojvodama u ruke, da s njom čine onako kako sanjaju punih 75 godina, ostaćete upamćeni kao najgori izdajnici svojega roda. O vama će se zboriti onako kako se danas zbori o Marku Dakoviću i Andriji Radoviću. Ali još nije kasno, zapalite u sebi onu „iskru crnogorstva što u kutu vam srca živi“ i smognite snage biti lojalnim sinovima i šćerima jedine vam države. Za razliku od onih sa kojima kanite ući u politički savez, vi druge nemate. Kad krvožedne horde završe ono što su počele, u Crnoj Gori biće jednako usko i vama i nama.

Vi danas držite sudbinu Crne Gore u rukama. Ne dozvolite da ona plati najskuplju cijenu tuđih grešaka.

Onima koji večeras nijesu sa nama, bilo iz straha ili iz prezira prema bivšoj vlasti, volio bih reći:

Ne dozvolite da nas podijele, kao nekad, na crvene i na zelene. Naši su i Krsto Zrnov Popović i kapetan Đuro Drašković. Naši su i Jovo Kapičić i Veljko Vlahović. Naš je onaj surovi krik babe Zvicerove i onaj prkosni osmijeh Ljuba Čupića. Naši su herojski očevi iz Gaete i oni junački sinovi s Neretve.

Zato, glave gore ponosni narode. Crnu Goru je sačuvao prkos i nesalomljivi duh. I mi je takvi, moramo čuvati za one što dolaze poslije nas. Ako vas na momente nemoć savlada… śetite se da Lovćen nikad nije u tmini i da je vječna majka Crna Gora!

Skupu je prisustvovalo čak 50.000 ljudi iz cijele Crne Gore a evo izjave jedne od učesnica skupa, prof klavira na MA Cetinje, Jelene Martinović Bogojević:

-Bila sam sinoć na Trgu nezavisnosti, niti zbog Mila, niti zbog DPS-a, niti da provociram one koji su slavili pobjedu pod trobojkama kao simbolom nestanka Crne Gore 1918. Nego zbog svoga pradjeda Jova Perova Martinovića, perjanika na dvoru Kralja Nikole i junaka sa Vučedolske bitke, koji je za otadzbinu život bio spreman dati, zbog svoje čukunbabe Stane Lazove, proročice kod koje je išao Sveti Petar Cetinjski prije donošenja važnih odluka i svojih sinova kojima želim da žive u gradjanskoj državi. Bila sam da zapjevam “Oj svijetla majska zoro” pod svojom zastavom. Srećno pobjednicima, onima koji vole ovu zemlju pa da svi zapjevamo 21. maja 2021 Crnoj Gori. Sa onima koji demokratiju ne vide tako, ja nemam što činiti.

Neka je vječna Crna Gora! Učinimo je boljom za sve nas!

U jučerašnjoj “Pobjedi” na str. 4. pod naslovom Iskušenja postizborne Crne Gore ČIJA ĆE BITI VLAST? jedan od osnivača Matice crnogorske, jedan od vodećih intelektualaca Crne Gore, čovjek sa nevjerovatnim patriotizmom, vrsni politički analitičar i publicista Marko Špadijer svoju sveobuhvatnu i briljantnu analizu završava porukom:

Ako nova vlast nastavi da se dogovara u svetosavskim lavrama, kanabeima državnika u Beogradu i Moskvi i nada da će sudbinu Crne Gore tamo rješavati, a ne u Crnoj Gori, grdno se vara. No pasaran!!!

DA JE VJEČNA CRNA GORA

Poštovani čitaoci, ovom prilikom moram napomenuti i da je u četvrtak 03.09.2020. godine održan patriotski skup pred Cetinjskim manastirom pa u znak podrške ovoj akciji objavljujem par fotosa:

VESKO PEJOVIĆ