Cetinje :: Moj grad

Otvorena retrospektivna izložba Toma Pavićevića

Posted on 11. Sep, 2019 by Vesko Pejović in Iz kulture

Retrospektivna izložba Toma Pavićevića otvorena je sinoć u Crnogorskoj galeriji umjetnosti Narodnog muzeja „Miodrag Dado Đurić“ na Cetinju. Izložbu, na kojoj je prikazano 90 radova iz višedecenijskog Pavićevićevog opusa, otvorila je direktorica Narodnog muzeja Crne Gore, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, dr Anastazija Miranović, koja je i urednica monografije u izdanju NMCG i autorka monografskog teksta u njoj.

Evo sinoćnjeg govora koji je i dio njenog autorskog teksta u monografiji:

EXODUS U NOSTOS

 „O ČEMU GOVORIM KADA GOVORIM O… (ŽIVOTU, LJUBAVI, SMRTI, SLOBODI…) “

Traženje sebe (bukvalno i metaforičko), u korelaciji sa sopstvom i (mikro/makro) svijetom, zajednička je tema svih Tomovih ciklusa i svojevrsna koheziona cjelovitost stvaralačkog opusa. On je uzdiže na nivo univerzalne teme i zapitanosti pred sudbinom čovječanstva, u čijem središtu je pojedinac sa prefiksom „sve što je ljudsko nije mi strano“. No, Tomo pronalazi i „ono“ animalno, instinktivno u čovjeku, ne libeći se da ga (aludirajući značenjsko) targetira kroz svoje umjetničko djelo. Da nas ogoli do suštine.

Kakvog nam čovjeka predstavlja Tomo Pavićević? Kakvog pokušava da „sklopi“ od kostolikih formi koje neka čudna sila teži da integriše i/ili baš suprotno, dezintegriše i učini da se posve raziđu i nikad više ne sastave, ostavljajući rudimentirane tragove nečeg što je nekad bilo nešto. Onog, kome je mjera od dva metra (zemlje, sanduka) dovoljna i jednaka svima. Čovjeka četvrtastih  i/ili šiljatih glava, ružičastog tena i putenog tijela, od stida i/ili razvrata, kao sa Rubensovih slika ili modiljanijevski izduženih vratova i glava, što dostojanstveno poziraju vremenu. Onog, kome svinjske njuške ponosito štrče ispod vojničkih/oficirskih šljemova i kapa, kao da njuše i osjećaju svu pogan nečistog, razvratnog i bludnog svijeta ili čovjeka pokajnika, isposnika i sveca, zatočenika hadskog, kontemplativnog mira.

Tomo svog čovjeka smješta u kuću i sanduk, u ljubav i smrt, on je totem, mumija, i situacija-stanje. Prizor s goblena, tapeta i ukrasnih krpa i/ili krik, nijemih bebolikih duša u uzdignuću, trivijalni mizanscen, kafanska namiguša i/ili duhovnica s kamilavkom. On je i izanđala žičana šušta stare postelje, s tiglom-kanalicom umjesto glave, napuklom i okrnjenom od bijesa, muke i jada vascijelog svijeta, što ih bremenito nosi kroz uzaludnje bitke u ratovima života. 

U rehabilitovanju „barokne ideje da život i realnost nisu ništa drugo do gluma i teatralnost, velika pozornica iluzija na kojoj se ispod šminke i kostima nikad ne spozna pravi lik“, Pavićević simboličkom retorikom, centriranjem formi u polje slike/pozornice/priče/značenja, lucidno progovara svojevrsnom ikonografijom/scenografijom, sugerišući koncept identiteta koje zadobijamo, shodno nametnutim ili izabranim ulogama. Poput predanog i posvećenog arheologa, Tomova istraživačka kampanja penetrira u višeslojene dubine bića/sopstva/zemlje/svijeta/univerzuma u kontinuiranim istraživačkim procesima za (sa)znanjem/istinom/spasenjem, što permanentno izmiče i čini se kao „hod koji istovremeno napreduje i nazaduje“.

Pavićević svog čovjeka smješta u prostor lišen „uzvišene ravnodušnosti“, prostor koji postaje rezultat građenja, izmjena/razmjena energija, stjecište sila i središte kretanja. To je prostor koji je u tihom, treperavom „konfliktu“ podložan čulnom p(r)ovjeravanju, između racionalnog prostora ideje i iracionalnog prostora boli. Prostor koji je čvrsto definisan i konkretan jedino kada čovjeka inpostira u pravougaoni sanduk, koji ga poput rama za sliku omeđuje determinantama biološkog sata, kao neminovnost/usud, kao konačnost i vječito pitanje…

Koautorka monografije, istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić kazala je da je opus Toma Pavićevića specifičan, enigmatičan, možda jedan od najkontroverznijih u savremenoj crnogorskoj umjetnosti i da nije uklopljen ni ukalupljen ni u umjetnički, ni u društveni sistem, kao što ni Tomo kao ličnost nije uklopljen u ovakav sistem, na onaj način koji bi bio kao poželjan.

Kustoskinje izložbe su dr Anastazija Miranović i Ljiljana Karadžić, a tokom njenog trajanja biće upriličena promocija monografije uz stručno vođenje kroz izložbu.

Djela Toma Pavićevića u CGU „Miodrag Dado Đurić“ mogu se pogledati do 15. oktobra.

IZ BIOGRAFIJE TOMISLAVA TOMA PAVIĆEVIĆA

Tomo Pavicevic je rođen 1952. godine u Titogradu. Završio je Višu pedagošku školu u Nikšiću. Član je ULUCG-a od 1978.  Živi i radi u Podgorici. Do sada je imao 40 samostalnih, kao i brojne kolektivne izložbe. Dobitnik je više značajnih nagrada i priznanja, između ostalih nagradu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore i nagradu “Milunovć, Stijović, Lubarda”.

Tekst: Ivan Mijanović

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović