Cetinje :: Moj grad

O knjizi Jovan Popović Lipovac

Posted on 29. Jun, 2019 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć je u organizaciji Matice crnogorske Ogranak Cetinje, promovisana knjiga JOVAN POPOVIĆ LIPOVAC,  RATNIK – PJESNIK – NAUČNIK, čiji su autori Aleksandar Aleksandrovič Petrov i Natalija Andrejevna Klevalina. O knjizi su govorili Vlado Ašanin, prevodilac, Dragutin Papović, istoričar i Marko Špadijer, urednik izdanja. U muzičkom dijelu učestvovala je Ivana Kusovac, pijanistkinja a moderator je bila Marija Todorović.

Prisutne je pozdravio Luka Lagator, predsjednik Ogranka izrazivši zadovoljstvo što je Matica crnogorska izdavač ove knjige i što se njena promocija održava baš na Cetinju.

Jovan Popović Lipovac

1856–1919) – brigadir, ratnik, pjesnik, putopisac, kulturni radnik. Osnovnu školu i gimnaziju učio u Kotoru, Zadru, Zagrebu i Beogradu. Artiljerijsku akademiju završio u Moskvi.

Učesnik Hercegovačkog ustanka 1875, Veljeg i rusko-osmanskog rata 1877–1878, učestvovao u gušenju pobune u Turkmeniji 1879–1880, poslije čega je odlikovan ruskim ordenom Sv. Vladimira.

Za vrijeme boravka u Crnoj Gori 1883–1898, kralj Nikola ga imenovao za svog ađutanta, a 1890. mu dodijelio čin brigadira. Učesnik rusko-japanskog rata 1904–1905. u kojem je dobio ruski čin general-majora.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata komandovao ruskom divizijom u borbama u Galiciji. Po izbijanju Oktobarske revolucije, izbjegao u Pariz, gdje se pridružio crnogorskoj emigraciji. Umro u avgustu 1919. Sahranjen u Parizu uz prisustvo članova crnogorske emigrantske vlade. Jovan Lipovac je bio plodan stvaralac i autor više djela, pjesnik i amater glumac.

Danas je ime genarala Ivana Jurjeviča Popovića-Lipovca nezasluženo zaboravljeno. Ni u jednoj crnogorskoj biblioteci ne postoji zbirka stihova ovoga pjesnika, iz jednostavnog razloga što takve knjige uopšte nema. Svi stihovi su razbacani po požutjelim kompletima „Crnogorke“, „Nove Zete“, „Glasa Crnogorca“… Rukopis njegove drame je bio izgubljen i tek, vijek kasnije, s mukom je našao svoj put do čitalaca. Njegove knjige, koje je napisao na ruskom jeziku, u sovjetsko vrijeme nijesu štampane, i moguće ih je naći samo u nekoliko primjeraka u zbirci najvećih biblioteka Moskve i Sankt-Peterburga.

(citat iz knjige Jovan Popović Lipovac – ratnik – pjesnik –naučnik)

Lijep uvod dala je naša pijanistkinja Ivana Kusovac koja je izvela kompoziciju Abel Korzeniowski: ,,Evgeni’s Waltz” dok je gospođa Marija Todorović, uz miris cetinjskih lipa, sa puno stila i šarma, vodila program…

Riješ Vlada Ašanina:

Svaka pojava nove knjige za njenog autora, ili autora prevoda, je veliko zadovoljstvo.  Knjiga je i satisfakcija za sve one napore i silna lutanja i traženja koja prethode njenom stvaranju.

Često prevodioci ulože ogroman trud i urade možda i dobar prevod nekog intersantnog djela strane književnosti, ali tek onda slijedi mnogo više truda. Ja bih rekao neumjetničkog…jer, tražiti kako da nekoga, ko se zove izdavač, zainteresujete da to pročita, da mu se to što ste vi preveli svidi i, ukoliko ima neki interes, moliti ga da knjigu objavi i učini je dostupnom čitaocu je mnogo teži posao za prevodioca  od samog prevođenja.

Ovom uvodnom opaskom sam želio da skrenem pažnju na današnji trenutak u kome se nalazi književno prevodilaštvo. Deklarativno mi svi znamo da je potreba za izučavanjem stranih jezika velika neophodnost savremenog razvoja. Nema progresa bez razmjene dobara sa savremenim svijetom? Pri čemu i dalje tvrdimo da su naša kulturna dobra jedino po čemu možemo stati rame uz rame sa ostatkom Evrope…da ne idemo dalje.

Šta na tom planu radimo konkretno ja nijesam do tančina upoznat. Šta međutim, radimo na planu razmjene književnih djela i njihovog prevođenja to donekle poznajem. Manje istina, o prevođenju naše književnosti na strane jezike, nego o prevođenju inostrane književnosti na naš jezik.

Mislim da, u trenutku, kada imamo i katedru za prevodilaštvo i kadrove, i plimu prevodilačkih, (nažalost samo komercuijalnih) biroa, nijesmo definisali politiku prevodilaštva inostrane književnosti na naš jezik. I ne samo što nijesmo definisali, već nijesmo nimalo motivisali.

Izgleda da je onima koji se još uvijek kod nas bave knjigom,  isplativije ulagati u kupovinu tuđih izdanja, prevedenih na srpski ili hrvatski jezik, nego ulagati u projekte, koji bi bili prevedeni na naš jezik. Da li je to dobro i konkurentno u razvijanju  naše kulture i razmjene kulturnih dobara, morali bi se, najblaže kazano, malo više pozabaviti oni koji bi trebalo da brinu o ovom vidu stvaralaštva, kao i o svakom drugom.

Nijesam mogao  da ne kažem ovu malu digresiju, prosto iz razloga što se plašim da sa postojećom stimulacijom prevodilaštva Crna Gora uskoro neće imati ni jednog književnog prevodioca.

Možda je u ovom momentu logično i pitanje – pa šta će nam više knjige, ako imamo internet i na njemu sve za  čas nađemo, sve što nam treba.

Da li u tom kontekstu  ima smisla i pitanje – šta će nam i biblioteke, bibliotekari i sve ostalo što je u vezi sa knjigom, ako je svakodnevno sve prisutnija pošalica šta će i kome danas knjige?… ko još čita knjigu… kad imamo sve u kompjuteru i u „pametnom telefonu“?

Kao knjigonostalgičar (ovu kovanicu, još ni od koga nijesam čuo) hoću još jednom da ponovim onu, već zaboravljenu Dositejevu poruku, koja je mnogima u mom vremenu značila životno geslo:- Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce!

Moj  prevod knjige o Jovanu  Popoviću Lipovcu je imao perspektivu da se nikad ne pojavi i van moje kuće ne bude dostupan nijednom čitaocu. Par potencijalnih izdavača je  odustalo od datog obećanja i nije našlo interes da ga štampa, iako je jedan od njih uradio čak i prelom za štampu.

Čudni su putevi gospodnji, kaže se… pa je, u skladu sa ovom izrekom i ovom rukopisu ipak bilo suđeno da bude objavljen. A dogodilo se to kada sam ga ponudio ljudima koji se bave izdavaštvom u Matici crnogorskoj.

Bez velikog filozofiranja saopštili su mi da se on tematikom uklapa u profil projekata, koji oni objavljuju… i eto tako se knjiga o crnogorskom D’Artanjanu Jovanu Popoviću –Lipovcu (možda značajna za crnogorsku istoriografiju) pojavila isključivo zahvaljujući ljudima iz Matice, koji su ipak našli opravdanje za troškove koje su imali dok se ona nije pojavila.

Zato ja ovom prilikom, u prvom redu, želim iskreno da zahvalim izdavaču originala ove knjige, izdavačkoj kući „Ruski put“ iz Moskve,  koja je imala jako dobru saradnju sa mnom tokom njenog prevođenja, odrekavši se svih autorskih prava i dozvolivši da izdavač može štampati prevod u tiražu od 2000 primjeraka.

Šta da kažem o izdavaču prevoda, Matici crnogorskoj? Ili bolje reći o gospodi Marku Špadijeru i Novici Samardžiću, sa svom ekipom zaposlenih u ovoj kući? Mislim da su još jednom pokazali istančan sluh i razumijevanje šta je to što pod pojmom istoriografija ili crnogorska istorija treba da bude sačuvano od zaborava.

Zato im hvala u prvom redu. A zato što su pokazali kolegijalan i iznad svega, profesionalan odnos prema meni, tokom aktivnosti na izdanju projekta posebno im hvala. Nadam se da nijesu napravili grešku odlučivši se da izdaju ovaj rukopis,  i vjerujem da im on neće umanjiti prosjek suptilno odabranih naslova, koji se godinama pojavljuju u izdanju Matice crnogorske.

Hvala i vama koji prisustvuju ovoj promociji, što  ohrabruje i zadržava vjeru da ipak na ovim prostorima ima ljudi koji još uvijek  vjeruju da nam knjiga ne može škoditi, već samo pomoći.

Riječ dr Dragutina Papovića:

Autori Natalija Klevalina i Aleksandar Petrov su napisali romanisarnu biografiju Jovana Popovića Lipovca. Oni su to uradili na osnovu arhivske i publicističke građe iz Rusije i Crne Gore, tako da ova knjiga predstavlja prvu kompletnu biografiju o ovom interesantnom čovjeku. Posebnu vriednost ove knjige predstvljaju dokumenti Ruskog državnog vojno-istorijskog arhiva i Ruskog državnog istorijskog arhiva.

Autore je fascinirao Popovićev život koji je, i bez romansiranja, stvarna avantura. Jovan Popović Lipovac je imao burnu i višeslojnu karijeru. Rođen je i porijeklom je Crnogorac, ali se afirmisao, ugled i visok društveni položaj stekao u Rusiji. Učestovovao je u šest ratova. Bio je izuzetno hrabar oficir, ranjavan i odlikovan. Bio je ađutant knjaza Nikole, brigadir crnogorske vojske, poznavalac i miljenik posljednjih ruskih careva, ruski general i plemić, skromnog književnog i glumačkog talenta, i autor nekoliko etnografskih i publicističkih radova.

Rođen je 14. juna 1856. godine u selu Građani u Riječkoj nahji. Porodica Popović je dodatak prezimenu Lipovac dobila po lokalitetu obraslom lipama na kome su bile njihove kuće. Njegov otac pop Đuro je bio istaknuti plemenski prvak i savremenik Njegoša koji ga i pominje u pjesmi „Kula Đurišića“. Đuro Popović je bio pristalica Pera Tomova Petrovića i politički protivnik knjaza Danila, zbog čega je Crnu Goru morao da napusti i da se sa porodicom iseli u Kotor 1857. godine. Tako je Jovan rano postao emigrant, a ni kratki povratak u Crnu Goru 1863. godine nije uspio da izgladi odnose Đura Popovića sa novim knjazom Nikolom. Porodica se selila, takoda se Jovan školovao u Kotoru, Zadru, Zagrebu i Beogradu, gdje je dovršio gimnaziju. Jovan je 1870. godine na kratko došao u rodno selo, gdje je bio iznenađen običajima svojih zemljaka, jer je zbog emigracije i stranog školovanja poprimio drugačiji svjetonazor. Ipak, kako navode autori, on je tom prilikom shvatio da je Crnogorac i da je Crna Gora njegova ponosna zemlja. U Crnoj Gori se kratko zadržao, i 1872. godine došao je u Moskvu gdje je upisao Univerzitet, ali autori nijesu mogli da otkriju na kom fakultetu je studirao. U Rusiji je dobio ime Ivan Jurjevič. Tu se upoznao sa Antom Gvozdenovićem, koji je studirao medicinu. Postali su pobratimi i prijatelji do kraja. Slične su im bile i životne avanturističke putanje.

Nakon izbijanja crnogorsko-turskog rata 1876. godine dolazi u Crnu Goru i učestvuje u bici na Vučjem dolu. Sa bojišta je poslao izvještaj za „Glas Crnogorca“. Potom je učestvovao i istakao se u boju na Rogamima. Početkom 1877. godine vratio se u Rusiju, i bio dobrovoljac u ruskoj armiji kada je sredinom aprila izbio rusko-turski rat. Poslan je na Kavkaz, položio je oficirski ispit i postavljen za mlađeg podoficira. Istako se i ranjavan je u glavnim bitkama na Kavkazu. Zato je dobio visoka ruska odlikovanja i unaprijeđen je u gardijskog potporučnika. Za zasluge u ratu car Aleksandar II mu je poklonio imanje u plodnoj oblasti Sjeverne Tavrije, u Berdjanskom okrugu Tavričeske gubernije. Potom je učestvovao u ruskoj vojnoj ekspediciji i u centralnoj Aziji (Turkmeniji i Zakaspijskoj oblasti) 1879. godine. Osim vojnim akcijama, bavio se etnografskim istraživanjem Turkmena, o čemu je objavio rad u „Ruskom vjesniku“. I ovdje je pokazao izuzetnu hrabrost u najtežim bitkama. Ranjen je i zato je dobio još jedno rusko odlikovanje. U ovoj ekspediciji je učestvovao i Anto Gvozdenović, koji je završio medicinu i počeo vojnu karijeru. Za zasluge u ovoj ekspediciji i on je kao njegov pobratim Lipovac dobio imanje u Tavričeskoj guberniji. Kada je u BiH izbio ustanak 1881. protiv austrijske okuacije, Popović je htio da ustanak preraste u rat. Prvo je stigao u Sofiju gdje je za pomoć ustanicima formirao odred Crnogoraca koji su bili na privremenom radu u Bugarskoj. Ruski predstavnik u Sofiji je obezbijedio novac za kupovinu oružja za ovaj odred. Pošto nije imao zvanično odobrenje ruske vlade, on je razriješen dužnosti, a Austrija je uputila protestnu notu Rusiji. No, opremljeni odred je pod komandom Lipovca u aprilu 1882. prešao u Srbiju s namjerom da pređe u Bosnu, ali su ih srpske vlasti razoružale i zatvorile u tamnici. Dobrovoljci su vraćeni u Bugarsku, a Lipovac je proveo 6 nedjelja u zatvoru u Užicu. Nakon obećanja da će odustati od ovoga plana, Lipovac je pušten, ali je kompromitovao svoju vojničku karijeru. Nakon povratka u Rusiju 1882. godine otupšten je iz službe, i tada je odlučio da otputuje u Crnu Goru. Zbog ovakvog držanja, austrijske vlasti su ga u odsustvu osudile na smrt i za njim izdale potjernicu na teritoriji cijele Austorougarske.

Popović-Lipovac je u Crnu Goru doputovao krajem 1883. godine. Knjaz Nikola ga je postavio za svog ađutanta. Obrazovan (govorio je nekoliko jezika), sa statusom proslavljenog crnogorskog i ruskog ratnog heroja, porijeklom Crnogorac, izraženim intelektualnim ambicijama, plemićkim manirima i šarmom, Lipovac je brzo zadobio pažnju i popularnost na knjaževom dvoru i na Cetinju. Njegov avanturistički život dao mu je oreol bajkovitog viteza, što je godilo epskom karakteru crnogorskog dvora. Pored toga, bio je duhovit i zabavan. Knjazu je godilo što je Lipovac bio i književno orijentisan. Upravo u to vrijeme i knjaz Nikola se značajno posvetio književnom opusu, pa je Lipovac tako uticao da se na dvoru formira, kako je to vojvoda Stanko Radonjić nazvao, „knjaževski pjesnički svijet“. Lipovac je pomagao knjazu u dramaturškoj pripremi i izvođenju „Balkanske carice“. Na dvoru je izvodio odlomke Balkanske carice. Kao glumac amater izgovarao je tekst Stanka glavnog junaka Balkanske carice. Knjaz je bio oduševljen njegovom glumom. Lipovac je bio glavni pokretač premijernog izvođenja „Balkanske carice“ na Cetinju i u Podgorici 1884. godine. Na incijativu Lipovca 1884. godine pokrenuto je izlaženje književnog časopisa „Crnogorka“. Lipovac je tada objavio poeme “Barjaktar“ i „Manita majka“, dok je poemu „Bosanski osvetnik“ posvetio prestolonasljedniku Danilu 1883. godine. Objavljivao je i u „Glasu Crnogorca“, kao i u časopisima „Zeta“, „Nova Zeta“ i „Luča“. Pjesmu „Grobovima Kruta“ napisao je u Ulcinju, „Poslije pogreba“ na Cetinju, „Crnogorski barjaktar“ u selu Kavez, „Manitu majku“ pod Ostorgom, „Knjaz Nikola pokraj mora“ u Baru, a dio opusa je stvorio na svome imanju u Građanima. Popović je postao dvorski pjesnik, pa je 1885. godine napisao pjesmu „O proslavi 25-godišnjeg pira knjaza Nikole i knjeginje Milene“. Knjeginji je posvetio i pjesme „Hej lovćenska vilo moja“ i pjesmu povodom oporavka od teške bolesti, kao i njenom povratku iz Nice. Bavio se i ljubavnom poezijom, pa je objavio lirske pjesme „Mojoj miloj“ i „Ljubavna pjesma“. Pored ovoga, preveo je sa ruskog jezika nekoliko pjesma Ljermontova i Mickijeviča, taka da je u ovome periodu objavio oko 50 pjesma. Njegov književni opus je skromih umjetničkih vrijednosti, i uglavnom je pisan u duhu kasnog romantizma. Njegovo najslabije djelo je drama „Herceg Šćepan“ iz 1887. godine, jer je očigledno nastala pod uticajem Balkanske carice. Oponašanje Balkanske carice se nije svidjeo knjazu Nikoli pa drama „Herceg Šćepan“ nije štampana a njeno izvođenje je otkazano. Lipovac je 1883. godine u Sankt Peterburgu objavio knjigu „Rusija i Crna Gora od vremena Petra I“. Pošto se većina teksta odnosila na glavne karakterne osobine Crnogoraca i crnogorske žene, odnosno na etnografske osobine crnogorskog naroda i Crne Gore uopšte, na intervenciju njegovog prijatelja Pavla Rovinskog, knjiga je 1884. godine štampana pod nazivom „Crnogorci i crnogorske žene. Rusija i Crna Gora“.

Zbog omiljenosti na dvoru Popović-Lipovac je 1890. godine proizveden u čin brigadira (brigadnog generala) 7. primorske brigade crnogorske vojske, sa štabom u Baru. Na dvoru se upoznao sa Anom  Radonjić vjerovatno kćerkom vojvode Stanka Radonjića, kojom se oženio 1890. godine i dobio dvije kćerke i dva sina: Jelenu, Veru, Vladislava i Đorđa. Na dvoru je imao lagodan život, ali se 1898. godine sukobio sa knjazom Nikolom. Razlozi ovoga sukoba nijesu sasvim jasni. Prema jednoj verziji izbio je lični sukob sa prestolonasljednikom Danilom, prema dugoj sukobio se sa ministrom vojnim Ilijom Plamencom, a prema trećoj i najvjerovatnijoj Lipovac se uključio u dvorske spletke i intrige kakrakteristične za Cetinje, s tim što u tome nije bio potpuno nevin, jer se ne smije izgubiti iz vida da je on bio prije svega ruski povjernik. Izgleda da je povod za sukob sa Lipovcem bila spletka da je Lipovac optužio prestolonasljednika Danila da je napao čast Popovićeve žene. Popović je to u pismu knjazu Nikoli demantovao i zakleo se da to nikada nije rekao. Spletka se proširila dvorom i u oficirskom koru, a Popović je zbog oficirskog ugleda i časti morao da podnese ostavku na službu. Popović je od knjaza tražio istragu i suđenje da se sve ispita. Priznao je da je u toku službe možda „u zanosu prelazio granice“. Tražio je milost od knjaza da mu obezbijedi penziju da bi svojoj porodici pronašao utočište. Knjaz mu nije odgovorio. Samo je prihvatio njegovu ostavku i naredio da mu se izda pasoš. U posljednjem pismu knjazu Nikoli, Popović je naveo da je knjazu i domovini vjerno služio, i da zemlju napušta jer nije mogao da podnese uvredu koju mu je nanio starješna (ministar vojni). Popović je bez penzije bio primoran da se vrati u Rusiju. Za pomoć se direktno obratio ruskom caru Nikolaju II, koji mu je u junu 1898. godine dodijelio značajno uvećanje njegovog imanja u Tavričeskoj guberniji. Položio je zakletvu na podanstvo Rusiji i u novembru te godine vladin Senat je prihvatio odluku Tavričeske plemićke deputatske skupštine da Popović-Lipovac postane ruski plemić. Plemićki grb je uradio 1899. godine. Od tada je isključivo boravio u Rusiji, a u Crnoj Gori povremeno. Istovremeno, radio je na povratku u rusku vojsku, iz koje je otpušten u činu potporučnika. No, kako je u crnogorskoj vojci imao čin brigadnog generala, tražio je da se u ruskoj vojsci aktivira u činu pukovnika. Nakon ličnog susreta sa carom 1902. godine odobrena mu je doživotna naknada od 1500 rubalja, a potom je početkom 1903. aktiviran u činu pukovnika Dvorske garde. Dobio je zadatak da izradi studiju o situaciji u Makedoniji, koja je bila aktuelna u kontekstu ruske politike na Balkanu 1903. godine. On je još 1899. godine u Sankt Peterburgu objavio brošuru „Makedonsko pitanje“. To je klasični istorijsko-etnografski rad, politička studija i analitički izvještaj agenta. Popović je tokom posljednjih godina boravka u Crnoj Gori pod lažnim ruskim imenom putovao Makedonijom i susretao se sa predstavnicima lokalnih revolucionarnih komiteta. Na osnovu ove specijalne diplomatsko-obavještajne misije, sakupio je podatke koje je objavio u brošuri. Očito je da je Popović bio ruski agent makar tokom poslednjih godina boravka na Cetinju. Preporuke iz ove brošure su bile značajne za stvaranje Balkanskog saveza 1912. godine i one su bile u saglasju sa ruskom politikom tokom balkanskih ratova 1912/13. godine. Popović je radio na dopuni ove brošure kada je 1904. godine izbio rusko-japanski rat. To je za njega bio peti rat, u koji se uključio kao komandant crnogorskih i srpskih dobrovoljca u sastavu Mandžurske armije. I u ovome ratu se istakao hrabrošću, naročito tokom bitke na rijeci Šahe i borbama za uzvišenje Tera Amu (Brdo sa kapelom). Lipovac je 10 dana u krvavim okršajima branio ovo brdo i to je postao epilog čitave bitke na rijeci Šahe. Tom prilikom je njegova jedinica izgubila 3/4 svog sastava a Lipovac je teško ranjen. U njegovu čast ovo brdo je kasnije preimenovano u Brdo Lipovca i dobio je Orden Sv. Đorđa. Oporavio se i početkom 1905. godine učestvovao je u bitki za grad Mukden i za to je nagrađen unapređenjem u čin general-majora, i dobio je još tri odlikovanja.

Zbog toga je od 1904. godine ruska štampa detaljno pisala o njegovim ratnim podvizima, a na sličan način su pisali japanska i engleska štampa. Predstavili su ga kao heroja koji je tada imao 25 odlikovanja. Nakon rata se posvetio završetku knjige o Makedoniji i 1908. godine je objavio pod naslovom „Goruće pitanje dana. Makedonske reforme i rusko-engleski projekti“. Iste 1908. godine Popović-Liopvac je zbog starosti i urušenog zdravlja, uputio molbu caru za penzionisanje. Ostvario je visoku penziju, a njegovi sinovi su takođe spremani za oficire u elitnim ruskim vojnim školama. Kada je u avgustu 1914. godine izbio Prvi svjetski rat, Popović-Lipovac se reaktivirao i imenovan je za komandira 2. brigade 9. pješadijske divizije koja je ratovala u Galiciji, na austrijsko-ruskom frontu (današnja Poljska). I u ovim borbama se istakao i doprinio opštem uspjehu ruske armije u pobjedi nad austrijskom. Tu je upoznao najviše ruske komandante, generale: Brusilova, Radko-Dimitrijeva, Denikina, Kaledina, Kornilova. General Denikin je o Popoviću napisao možda najobjektivniju ocjenu: hrabar Crnogorac, ali malo pismen general. I u ovim borbama Popović je ranjen, i sredinom 1915. je razriješen dužnosti i upisan u rezervni sastav. Početkom 1916. godine dobio je čin general-lajtnanta, i dva visoka ruska ordena. Nakon februarske revolucije 1917. godine tokom koje je car abdicirao  i formirana Privremena vlada pod predsjedavanjem  Kerenskog, Popović je u aprilu postavljen u službu ministra vojnog Privremene vlade, da bi nakon oktobarske revolucije 1917. godine u decembru te godine Popović defintivano otišao u penziju. Povukao se na svoje imanje u Berdjanski okrug. No, pošto je uslijedio građanski rat, Popović-Lipovac se u aprilu 1918. godine pridružio armiji Bijelih. Ubrzo se pokazalo da boljševici imaju veću podršku i da preuzimaju vlast. Za Popovića je naročito bilo bolno kada je saznao da su posljednji car i njegova porodica ubijeni u Jekaterinburgu 17. jula 1918. godine. On se sa posljednjim snagama povukao na Krim sa porodicom. Iz Sevastopolja je zajedno sa porodicom francuskim brodom emigrirao za Francusku.

Istovremeno, engleski brod je evakuisao preostale pripadnike carske porodice, a među njima i kćerke kralja Nikole: Anastasiju Nikolajevnu i Milicu Nikolajevnu. Popović je doputovao u Marselj, a u Pariz 1919. godine. To je bilo u vrijeme kada su trajali sukobi oko državnog statusa Crne Gore, i kada su se kralj, dvor i crnogorska vlada borili za obnovu Crne Gore i poništenje odluka Podgoričke skupštine. Tu se Popović susreo sa pobratimom Antom Gvozdenovićem koji je radio na obnovi crnogorske državnosti. Autori ove knjige nijesu saznali kakav je stav Popovića bio o ovom pitanju. Navode da je on uvijek maštao o ujedinjenju svih srpskih zemalja, ali teško po cijenu gubitka potpune samostalnosti svoje rodne Crne Gore. Ovo dvoumljenje je uticalo na pogoršanje njegovog zdravlja, pa je 17. avgusta 1919. Popović preminuo u vojnoj bolnici „Val de Gras“. U nekrologu je napisano da je njegova posljednja želja bila da ode u rodne Građane, da tu provede posljednje dane, a kada je postao svjestan da mu se smrt približila želio je da se sahrani u Građanima. Sahrani su prisustvovali članovi crnogorske kraljevske porodice, kao i predstavnici novoformirane Kraljevine SHS, odnosno njegova podijeljna braća, svi Srbi i Crnogorci u Parizu. Tu su bili i predstavnici carske Rusije (bijeli emigranti), predsjednik francuske vlade i ministar vojni, dok je predsjednik francuske Klemanso poslao svog ađutanta. Sahranjen je uz vojne počasti na groblju Sent Ženevjev de Bua. Nekrologe su objavile francuske i engleske novine. Tom prilikom je nazvan maršalom crnogorskog dvora. I njegova porodica je umrla u emigraciji. Žena Ana je umrla 1954. i sharanjena je pored Jovana, kao i njihova mlađa kćerka Vera 1977. godine. Sin Đorđe je umro u Rimu 1941. godine, a Vladislav u Mariboru 1934. godine. Na groblju Sent Ženevjev de Bua sahranjeno je hiljade ruskih emigranata, naročito bjelogardejskih oficira, istaknuti generali Konrilov, Denikin, Vrangel, pa je i Popović-Lipovac tako ostao u njihovom stroju.

Jovan Popović-Lipovac je prije svega izuzetno zanimljiva ličnost zbog svog avanturističkog i višeslojnog života. Ne možemo reći da pripada najznačajnijim istorijskim ličnostima, ali je svakako ostavio djelo i uticaj u ruskom i crnogorskom društvu na osnovu čega je zavrijedio ovu posebnu monografiju. Jovan Popović Lipovac objektivno je zaslužio da se njegovo ime spomene uvijek kada se govori o životu nadvoru knjaza Nikole s kraja XIX vijeka i kada se govori o odnosima Crne Gore sa Rusijom od druge polovine XIX vijeka do 1918. godine. Ova knjiga će pomoći da se o tim okolnostima govori i precizno i detaljno.

Riječ Marka Špadijera:

Marko Špadijer, urednik ovog izdanja Matice crnogorske je govorio o nastojanju Matice da crnogorskom čitaocu pruži imformacije o sudbini naših ljudi po svijetu. Podsjetio je da su do sada objavljene knjige ili članci u časopisu o : kolomiji Montenegrina u argentinskoj provinciji Čako, autorke Kataline Milović; o Jovanu-Džonu Hajdukoviću sa Aljaske (američke novinarke Džudi Ferguson; o Nikoli Petanoviću, pjesniku i uredniku časopisa Montenego miror iz San Franaciska (Gordana Stojovića); članke o vajarima Vasu Brajoviću (koji je poznat u zeljama Latnisnke Amerike, Engleskoj i SAD) i Evgeniju Vučetiću, veoma cijenjenom u bivšem SSSR…i mnogim drugim.

Knjiga A. A. Patrov, vojnog istoričara  N.A. Klevaline, književnice : Jovan Popović Lipovac/ ratnik-pjesnik-naučnik, prevedena je sa ruskog sa namjerom da naš čitalac sazna što više podataka o Lipovcu. To nije klasična naučna publikacija, iako je sačinjena na bogatoj arhivskoj građi (i sadrži dokumentaciju iz ruskih i crnogroskih arhiva, biblografiju i dragocjenu fotodokumentaciju) pisana je živo i interensantno.

Ovo je neka vrsta romansirane biografije u kojoj je prikazan crnogorski period života Lipovca, porijeklo, mladost, Građani, njegovo ratovnje u Hercegovačkom ustanku, hapšenje u Užicama, ađutant kod knjaza Nikole, odlazak za Rusiju, ratovanje (posebno Rusko japanski frat i Prvi svjetski rat), napredovanje u vojsci, napuštanje Rusije  sa bjelogrdejcima i smrt u Parizu.

Njegov otac, kao  protivnik knjaza Danila, bio je  izbjeglica u Austrugraskoj i  Rusiji. Jovan se školovao i ratovao kao dobrovoljac  u Rusiji i vratio se u u Crnu Goru kao obrazovani Evropejac i crnogorski patriota. Kao ađutant knjaza Nikole bio je zapažena ličnost na Dvoru kao pjesik, dramski pisac, glumac, duhovit i obrazovan čovjek.

Špadijer je podsjetio da je Lipovac objavio  na ruskom jeziku 1883. studiju Crnogorci i Crnogorke, koja je  prevedene kod nas 2001. Motiv mu je bio nepravda koju Crnoj Gori nanose strani putopisci  koji su prepisuju  gotove netačnosti o  istoriji Crne Gore, pa ističe “Crnogorci su narod o kojem govori cio svijet, kojemu se divi, ali koji – ne poznaje”. Napisao je apoteozu o crnogorskoj ženi  “dok su druge slovenske zene za harem, jedino je Crnogorka slobodna”

Naravno, živio je u ondašnjima odušeljenjima i zabludama. Bio je slavjanofil, rusofil, montenegrinac, ali sa kritičkom distancom ptrema zbvaničnoj ruskoj politici prema Crnoj Gori.

Knjiga je  zasnovana na dokumentima i  pisana sa simpatijama za generala Lipovca (ali kako autori kažu, sa skinutom pozlatom mita). U interpretaciji ruskih autora ljubav Crnogoraca i Rusa je data u tradicionalnom maniru, a opis  istorijskih događaja po izvorima preovlađujuće (srpske i ruske) istoriografije. Mađutim, u cjelini je to  korisna knjigu o jednoj malo poznatoj, a zanimljivoj i važnoj ličnosti iz crnogorske prošlosti. Pojavom ove knjige i informacija koje ona sadrži naš čitalac će dobiti cjelovitu sliku o general Lipovcu, a crnogorski istoričari će  za svoja istraživanja moći da koriste bogatu arhivsku građu koju ona sadrži.

Vesko Pejović