Cetinje :: Moj grad

O promociji zbirke poezije Jovane Vuković

Posted on 26. May, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture

-O promociji zbirke poezije Jovane Vuković

Na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK) je 25. maja održana promocija zbirke poezije „Pjesma o tebi“ Jovane Vuković.  O karakteristikama njenog poetskog iskaza govorio je recezent prof. dr Milorad Nikčević. Događaj su uljepšale Ivona Barjaktarović i Marica Kljajić koje su govorile stihove iz zbirke a medijator programa je bila Enisa Osmanagić.

Jovana Vuković je rođena 1995. god. u Beranama, osnovnu i srednju školu je završila u Kolašinu, iz velike ljubavi prema pisanoj riječi u školskoj 2014/2015 godini upisuje Fakultet za crnogorski jezik i književnost.

Vuković se crnogorskoj čitalačkoj publici prvi put predstavila 2013. godine sa svojom prvom zbirkom poezije „Brojanica“. „Pjesma o tebi“ je njena druga zbirka poezije.

FCJK je još jednom pokazao da je jedan od centara kulturnih dešavanja na Cetinju, kao i svoju otvorenost prema studentskom angažmanu.

Evo izlaganja prof dr Milorada Nikčevića sa promocije, koje je ujedno izvod iz recenzije same zbirke

LJUBAVNI PROMPLASAJI JOVANE VUKOVIĆ

“Naša ljubav vatrom gori” naslovljena je knjiga pjesama Jovane Vuković, studentkinje druge godine studija Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. Kad mi je ta mlada poetesa stidljivo stavila do znanja da bi željela da joj napišem uvod u zbirku pjesama pitao sam je: “A kave pjesme Vi pišete”?

Očekivao sam da će mi odgovoriti misaone, emocionalne, rodoljubne, pejzažne, socijalne, perifrastične… ili tako nekako slično, ali ona mi je eksplicite lakonski i neskriveno odgovorila ― “ljubavne”. Taj univerzalni žanr poezije pisao se od davnina: kazivali su ih nepismeni ljudi starih civilizacija, neimenovani pjesnici usmene književnosti a isticali su motive ljubavne poezije, motive voljenog bića, ljubavne čežnje, želje požude i hedonizam… Često su neimenovani pjesnici ljubavi zazivali božanstva, pribjegavali magiji da im se ljubav ostvari i održi. I neimenovani pjesnik Biblije pisao je ljubavne psalme, izlivao najljepše opise i božanske ushite ljubavne vatre. U novije vrijeme, neimenovani pjesnici, zazivaju ljubavnu patnju na višem stupnju doživljaja, pa se tako motiv ljubavi varira od usmenog stvaraoca do pjesnikā koji su u lijepoj književnosti postigli s takvim žanrom najljepše i najuspjelije vidove ljubavnog kanconijera. Humanizam i renesansa su iznjedrili Petrarhu koji je napravio antologijski ljubavni Kanconijer o Lauri, opisao joj nježne puti i zlatne vlasi njezine kose a prije toga domalo Aligijeri Dante (Alighieri) je opjevao Beatricu, istrgao je iz okova srednjovjekovne tame, dogme i mistike. I romatičarski pjenici pjevaju o ženi, ruski klasik Puškin piše najljepše pismo svojoj miljenici Tatjani, a Sergej Jesenjin sagorijeva na vatri ljubavi i igre svoje plesačice Isidore Dankan. I američki savremeni pjesnik Edgar Alan (Poe) posvećuje svoje ośećaje “stvarnoj” i neuhvatljivoj ljubavi Anabel Li svoje najljepše stihove. Crnogorski pjesnik, vladika i vladar Crne Gore Petar II Petrović Njegoš sagorijeva na čudesnoj ljubavnoj vatri i plamenu svoje noćne more u pjesmi Noć skuplja vijeka. I hrvatska pjesnikinja Ida Verona iz bokokotorskog areala skončava u vatri ljubavnih želja noćne tišine u zbirci na francuskom jeziku Mimosas[1] A Tin Ujević u konteplativnoj ljubavnoj apoteozi čezne za vasionama Visokih jablana. I tako redom nižu se različiti trenuci u razvoju ljubavi, stvaraju se pjesme ljubavnog senzibiliteta, od izrazito idiličnih do vragolastih, šaljivih i čežnjivih senzualnih ośećaja, do tragičnih ljubavnih trenutaka i izdisaja. Ljubav je spiritus movens i pokretač svih doživljaja, a žena je najčešće kult i božanstvo koje zaokuplja svaku ośećajnu i senzibilnu dušu čovjeka.

          No prema onoj latinskoj premisi Si licet parva komponere magis[2], u biću mlade poetese Jovane Vuković uselio se mladenački muški ljubavni subjekt kojemu je ispjevana cijela poema; muški kanconijer i poetski psalam, asociogram ljubavi: strepnji ushićenja, padova i zanosa. Skoro da su takvi motivi ljubavnih pjesma rijetki, u svjetskom dijahronom pjesništvu manje opisani. Zbog toga autorica zbirke i nije naslovljava svoje pjesme! One izviru jedna iz druge, spajaju se od početka do kraja nježnim ljubavnim nitima kao dominantnim ośećajima njezina uma, duše i njezina srca i tijela. No da bismo potvrdili svoje tvrdnje morao sam izvršiti jedan eksperiment. Dao sam zbirku Jelene Vuković da je pročita i da mi odredi motivski asociogram jedna poznata umjetnici kojoj predmet umjetnosti njene umjetnosti nije “pisana riječ”, niti poezija[3]. Ali jest ljepota, sklad i harmonija slaganja mozaika ljepote u aplikativne vizije umjetnosti njezina doživljaja. I zaista ta je osoba ljubazno, pomno, znatiželjno-doživljajno i emotivno iščitala u jednom dahu zbirku poezije koju sam naslovio Vukovićevskim stihom “Naša ljubav vatrom gori”[4]. I evo najznačajnijih njezinih senzibilnih raspona motiva koje je umjetnica art uhvatila kao drhtaje srca Vukovićeve zbirke pjesama:

Cijela zbirka je jedan jedni organizam pjesme. Brzo se čita, pa ću i njezine osjećaje notirati:

            Na strani trećoj, “suze u očima i slutnja”, a u četvrtom stihu iste pjesme opet “tuga i suze”:

“Nekako, bila sam tužna tih dana

Zbog svake gluposti potekle bi suze”,

a u petoj i šestoj kitici stiha: “bijeg i čežnja”:

“Bježim od tvog pogleda

…………………………..

Dok niko ne vidi”.

I u sedmoj pjesmi: “Srećnog kraja nema”, a u osmoj izričiti je kraj:

“Kraj je tu”, koji se potvrđuje u desetoj pjesmi:

“I ova priča nema srećan kraj” i opet slutnja smrti:

“samo hladnog groba”.

            U jedanaestoj pjesmi opovrgnuti kraj: “Ne viči zbogom jer nije kraj”, a u dvanaestoj se pjesmi pretvara ljubav “U ništa”. U trinaestoj pjesmi konačna slutnja ljepote o početku ljubavi:

“Nema ljepšeg početka dana

od poljupca tvoga u ranu zoru”.

Variraju se lijepi stihovi i lijepe misli, ali opet u petnaestom pjesmi “tuga”:

            “Stojimo na ivici života

            i umrijećemo svakoiga trena”.

I u šesnaestoj pjesmi variraju se osjećaji tuge:

            “Tuga neka u srcu se svila,

            Gorak okus na usnama osta.

            Vrata srca zauvijek zatvorena

            ne primaju nijednoga gosta” (…).

            I ođe je umjetnica art zastala. Zapisala je: svi stihovi mlade pjesnikinje Vuković u zbirci varirani su, umjetnički proživljeni i ostvareni kroz dominantnu temu ljubavi.

Pokušao sam neovisno o zapisu koji sam izložio, da utvrdim osnovni dojam zbirke Jovane Vuković “Naša ljubav vatrom gori” i utvrdio da se radi o “ljubavnim proplamsajima” mlade poetese; poetskog subjekta koji svojim raskošnim senzibilitetom ljubavnih motiva i nijansiranih sadržaja njezinih izričaja ostvaruje cjelovito u tkivo svoje “poeme”. U stvari, njezine pjesme satkane su od raznovrsnih doživljaja u kojima je dominantna ljubav, ali ne ona platonska ljubav, već ljubavna vatra u kojoj sagorijeva senzibilni subjekt žene. E upravo u mnogim pluralnim rasponima motiva, od zanosa, čežnje, strepnji i drhtaja njezina srca, do uzvišenih erotskih i čulnih poticaja poetesinog srca i uma rađaju se stihovi koji teku bistrinom nabujale rijeke. Stoga je ponekad u oštrini pjesničkog ośećaja uklopljen pejzaš, odsjaj koji drhtajem prožima poetesu:

Još jedna prohladna noć

u ovom glupom gradu.

čak i ove pahulje s neba

kao da te od mene kradu

 

Ulica je pusta.

Pod kožu uvlači se zima.

Vjetar u noći tiho mi šapće:

još te u njegovom srcu ima.

 

Gledaš me kao nekad

i vazduh na ljubav miriše

Ti još strijepiš što će reći ljudi,

a noć pada sve tiše i tiše .

 

Hajde, zaboravi na ljude,

raširi ponovo ljubavna krila.

Letimo, dušo, letimo skupa

u život u kome nema pravila

 

S osmijehom na licu,

rukom u ruci, rušimo okvire ovoga vremena.

Odlazimo neđe, daleko,

đe ljubav nije zabranjena (…).

Evokacijom, poetskom lepršavošću i tjeskobom nekada nas senzibilne pjesme poetese Vuković asocijativno povedu do parnasovskih štimunga ili bolje reći do tjeskobe grada koju smo sreli kod simbolističkih pjesnika, a posebno kod francuskog velikana Šarla Bodlera (Charles Baudelaire) u njegovoj čuvenoj zbirci Cvijeće zla ( Flers du mail, 1857).

Ima puno, puno još o čemu bismo mogli govoriti u sadržajnom i formalnom smislu ove zbirke pjesama “Naša ljubav vatrom gori” Jovanke Vuković. Ponajprije o poetskom izričaju, rasponima motiva i ljepoti jezika, simbolici i metaforici poetskih slika, koje se srećno i muzikalno ostvaruju crnogorskim jezičnim idiomima. Nemam prevelikih primjedbi! Ali imamo sugestiju zajedničkog stvaralačkog doživljaja.

Stoga poželimo pjesnikinji Ivani Vuković da i dalje leti ushitom svog intimnog doživljaja i ośećaja svoje bujne (i ne/ostvarene!) ljubavi. I ja joj kao njezin profesor crnogorske književnosti želim da uspije u toj čudesnoj magiji ljubavne sreće!

Prof dr Milorad Nikčević

[1] Detaljnije o Idi Veroni viđeti u našoj Istoriji crnogorske književnosti, tom 3, ICJK, Titograd, 2012, 520-575.

[2] Ako je dozvoljeno da se mali uspoređuju s velikanima!

[3] Poznatu hrvatsku umjetnicu – vizažisticu (nake up artistica) prof. Biljanu Pajnić osvijetlit ćete preko unošenja njezine umjetničke osobnosti na Googlu.

[4] Naknadno mi je autorica zbirke pjesama javila “Što se tiče imena zbirke, ja sam mislila da to bude: PJESMA O TEBI”, ali ja ipak mislim da je naslov njezinim stihom koherentniji, sadržajno i motivski primjereniji.

Vesko Pejović