Cetinje :: Moj grad

Omaž Ristu Dragićeviću

Posted on 21. Jun, 2014 by Vesko Pejović in Iz kulture

Omaž Ristu J. Dragićeviću (1901-1980), utemeljivaču crnogorske istoriografije, priređen je u Vladinom domu u četvrtak veče (19.06.14) u organizaciji Matice crnogorske – Cetinje.

Ovo je ujedno bio i prvi program iz ciklusa posvećenog obnovi sjećanja na stvaraoce koji su u raznim vremenima radili na Cetinju, davali mu duhovnu prepoznatljivost, ostvarili vrijedno djelo i najčešće ostajali zaboravljeni. Kristalna dvorana “Ivan Crnojević” bila je ispunjena do posljednjeg mjesta poštovaocima života i djela Rista  Dragićevića, profesora, naučnika, istoričara, arhiviste, direktora Državnog muzeja, …, koji je životni vijek proveo na Cetinju.

Program je počeo muzičkom numerom na flauti (G.F.Händel-Adagio iz Sonate u a-mollu) koju je sa posebnim  “šarmom”  izvela mr Žana Marinković Lekić, profesorica na Muzičkoj akademiji.

Nakon toga prisutne je pozdravio Luka Lagator, predsjednik  Ogranka MC na Cetinju:

Dame i gospodo,

U ime Matice crnogorske Ogranak Cetinje, sve vas pozdravljam i želim vam dobrodošlicu na Omaž Ristu Dragićeviću pošto mu se njegovo Cetinje još nije odužilo na način kako to zaslužuje za nemjerljiv doprinos koji je kao istoričar, istraživač, naučni i kulturni radnik ostavio ovome gradu i Crnoj Gori. Neću govoriti o Ristu Dragićeviću i njegovom djelu jer će to uraditi učesnici u večerašnjem programu koji se sastoji iz dva dijela. U prvom, o životu i djelu Rista Dragićevića govoriće Pavle Pejović, direktor Narodnog muzeja Crne Gore i  Marko Špadijer, publicista. U drugom dijelu promovisaćemo knjigu “Gagićeva pisma Njegošu” o čemu će govoriti književnik Krsto Mijanović. Knjiga je štampana u izdanju Matice crnogorske povodom obilježavanja dvijestote godišnjice od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. I ovom prilikom zahvaljujemo porodici Dragićević koja je iz Ristove ostavštine Zbirku pisama Jeremije Gagića Njegošu ustupila Matici crnogorskoj. U umjetničkom dijelu programa učestvuju mr Žana Marinković Lekić, profesorica flaute na Muzičkoj akademiji i Aleksandar Gavranić, glumac.

RIJEČ PAVLA PEJOVIĆA

Uvaženi članovi porodice Dragićević,

Dame i gospodo,

Cetinje, kolijevka crnogorske pismenosti i kulture, kroz vjekove je njegovalo i čuvalo najviše duhovne i kulturne vrijednosti našeg nacionalnog identiteta. Jedan od čuvara tog neprocjenjivog blaga, bio je gospodin Risto Dragićević, istoriograf i muzejski poslenik čije ime danas izgovaramo sa najvećim pijetetom i poštovanjem. Pripadao je crnogorskoj inteligenciji koja je iza sebe ostavila djelo izuzetnih naučnih, stručnih i humanih vrijednosti, riznicu znanja na kojoj se baziraju mnoga istraživanja u oblasti političke, sociološke i kulturne istorije Crne Gore. Izuzetnom erudicijom, pristupom naučnika koji je poštovao preciznost, jasnoću i tačnost činjenica, ostavio je bogatu zaostavštinu koja obuhvata preko petsto naučnih i stručnih jedinica. Među njegovim važnijim radovima su Tajni ugovor Crne Gore sa Austrijom, Crnogorske štamparije 1493-1918, Počeci savremenog naoružavanja i organizacije crnogorske vojske, Članci o Njegošu, Guvernadurstvo u Crnoj Gori (1717-1830), Ugovor Svete Stolice sa Crnom Gorom 1886, Arhivski podaci o licima iz “Gorskog vijenca” (1948), Djevojački institut na Cetinju (1949), Sanitetska služba u Crnoj Gori 1890-1916. O njemu će, sigurno,  detaljnije govoriti moji sagovornici. Nijesam imao čast da lično upoznam gospodina Dragićevića, ali iz priča starih Cetinjana njegov lik je na neki način pohranjen u ovom memorijalnom prostoru.

Gledajući ga očima onih koji su ga poznavali i poštovali imam pred sobom sliku gospodina koji je zračio dostojanstvom, finoćom i dobrotom. Ono što me posebno plijeni, više od imaginarne predstave o njegovom liku, je Risto Dragićević – čovjek koji je pored svoje uže porodica odgojio i djecu svoje sestre, svog sestrića Danila Kiša koji je u njegovom domu stekao obrazovanje na kojem je izgradio djelo, koje, nesumnjivo pripada najvećim tekovinama svjetske kulturne baštine.

Kao direktor Narodnog muzeja, institucije čije je osnivačko jezgro Državni muzej, na čijem je čelu bio gospodin Risto Dragićević, počastvovan sam što sam pozvan od organizatora Matice crnogorske Ogranak Cetinje, da učestvujem na ovom skupu upriličenom u čast referentnog naučnika i neumornog stvaraoca i muzeologa koji je štitio, čuvao i valorizovao kulturno blago koje se nalazi u muzejima Cetinja.

Crnoj Gori i Cetinju, gradu gdje je proveo čitav svoj život, u kojem je formirana njegova ličnost i njegov odnos prema istorijskom naslijeđu, ostavio je trajno i bogato naučno i stručno djelo dajući primjer mlađim generacijama kako se treba odnositi prema našoj kulturnoj baštini. On je od onih koji su nadživjeli vrijeme u kojem su stvarali ostavljajući o sebi trag zbog kojega se valjalo roditi.

Hvala.

Riječ Marka Špadijera o Ristu J. Dragićeviću, Cetinje 19. juna 2014. godine

Živimo u doba velikih izazova, brzih promjena i lakih zaborava. Narod koji ne izvlači pouke iz sopstvene istorije i koji ne održava poštovanje za ljude koji su svoje djelo ugradili u njegovo nasljeđe, ostaje na margini civilizacije.

Matica crnogorska donosi programe o svom viđenju crnogorske budućnosti, ali ima senzibiliteta za minula vremena i ljude u njima. Cetinjski ogranak Matice je zamislio program obnove sjećanja na stvaraoce koji su u raznim vremenima radili na Cetinju, davali mu duhovnu prepoznatljivost i ostvarili vrijedno autorsko djelo.

Prvom od njih, Ristu Dragićeviću, profesoru, naučniku, arhivisti, direktoru Državnog muzeja, koji je cio vijek proveo na Cetinju,  priređujemo omaž.

Risto Dragićević je rođen 1901. godine u Piperima. Kao dječak preselio se na Cetinje, đe je njegova porodica, od vojvode Mijajla Vučinića, kupila kuću u Bajovoj ulici. Ovdje je, u godinama ratova, pohađao osnovnu školu, a 1922. završio gimnaziju. Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore (1916-1918) radio je kao fizički radnik na putu Cetinje – Kotor. Nastavio je školovanje u Beogradu i 1928. godine diplomirao istoriju i jugoslovensku književnost  na Filozofskom fakultetu. Kao stipendista poljske vlade godinu dana boravi na Univerzitetu u Varšavi pripremajući disertaciju „Veze kneza Adama Čatoriskog sa Srbima 1831“. Zbog porodičnih prilika morao je prekinuti boravak u Poljskoj. Zaposlio se kao profesor srednjih škola na Cetinju (Gimnazije i Bogoslovije). Od 1937. do penzionisanja 1965. radi u Državnom muzeju na Cetinju. Obavljao je dužnost državnog bibliotekara, arhiviste, direktora Muzeja i stekao najviše zvanje – naučni savjetnik. Savjesno i posvećeno je čuvao muzejsko blago za vrijeme i poslije rata. Jedan od osnivača Cetinjskog istorijskog društva 1934, a poslije rata Istorijskog društva CG i Instituta za proučavanje istorije crnogorskog naroda. Redovni je član Naučnog društva Crne Gore (1950-1956). Da Dušanom Vuksanom uređivao je prije rata Zapise. Sarađivao u brojnim listovima i časopisima.

Dobitnik je nagrade Vlade Crne Gore 1948, Trinaestojulske 1967. i nagrade Skupštine opštine Cetinje 1969. Nosilac je odlikovanja: Orden rada, Orden zasluge za narod sa srebrnim zracima, Orden rada sa crvenom zastavom, kao i priznanja od Crvenog krsta Jugoslavije, Saveza društava konzervatora, Turističkog saveza Crne Gore…Odlukom Skupštine Opštine Cetinje 5. decembra 1968. godine Risto Dragićević  je postao član Inicijativnog odbora za podizanje Njegoševa Mauzoleja na Lovćenu.

Risto Dragićević je na Cetinju živio gotovo osamdeset godina. U braku sa Milevom, rođenom Nikolić, sa Ceklina, ima dva sina: Branka i Miša i ćerku Kseniju. Umro je i sahranjen na Cetinju, na Novom groblju 1980. godine.

Još kao student 1926. je dobio Svetosavsku nagradu za rad o Crnogorskim guvernadurima (koji je “Politika” zabilježila kao „najpismeniji na Filozofskom fakultetu“) i od tada do kraja života nije prestajao da se bavi naučno-istraživačkim radom.

Objavio je oko 500 stručnih i naučnih radova i nekoliko knjiga. Nabrojaću neke: Guvernaduri u Crnoj Gori 1717 – 1830; (1940), Malisorske bune, 1910. i 1911 (1940); Članci o Njegošu (1949): Arhivski podaci o licima Gorskog vijenca ( 1948); Crnogorske štamparije 1493-1918 (1956 ?): Državni muzej na Cetinju (1957); o otvaranju Pozorišta 1948; Tajni ugovor Crne Gore sa Austrijom (1968): Sanitetska služba u Crnoj Gori 1890-1916 (1972).

Pored obilja arhivske građe, članaka, studija, prikaza i bilježaka iz istorije, etnologije, književnosti (naročito njegošologije), stručnih i naučnih radova iz drugih oblasti, priredio je nekoliko izdanja među kojima su naročito dragocjeni Njegošev Gorski vijenac sa komentarima i Sabrana djela Kralja Nikole (sa dvojicom kolega).

Pokušaću da skiciram atmosferu Cetinje iz vremena kada su Dragićević i njegova generacija sticali afirmaciju i ugled.

Cetinje je davno formiralo urbanu fizionomiju i nije se razvijalo već se mijenjalo spasavajući se od propadanja. Iste kuće i palate dobijale su razne namjene i jedna generacija pamti recimo italijansku legaciju kao Sanatorijum, druga kao Višu pedagošku školu ili mlađe kao Biblioteku, Palata Đukanovića bila je redakcija Pobjede, a zatim stambena zgrada i tako redom. Prošlost je naseljena događajima i likovima koji čine mozaik gradske legende.

Jedan od onih koji je ušao u cetinjski urbani mit poratnih decenija bio je Risto Dragićević.

Na Cetinju su odmah poslije rata bila sjedišta institucija obnovljene crnogorske vlasti i sve je kiptjelo od ljudi, dinamike i optimizma. Nekoliko godina kasnije svi su otišli bez povratka, a grad ostao bez nade. Danilo Kiš je, iz svoje đačke perspektive, vidio je to Cetinje kao „očajnički provincijalno mjesto“ do užasavanja dosadno.

Ostale su samo institucije okrenute prošlosti. Srećom, njihovi rukovodioci su bili stvaralačke ličnosti koji su nastojali da modernizuju ustanove i koriste njihov potencijal za naučnu afirmaciju.

Centralnu bilioteku su vodili Ratko Đurović i Niko Simov Martinović, u Muzejima (zajedno sa arhivom) su bili Risto Dragićević, Jefto Milović, Đoko Pejović, braća Savo i Jovan Vukmanović, u Galeriji Miloš Vušković, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Milutin Plamenac… Intelektualni milje Cetinja upotpunjavaju profesori VPŠ i Gimnazije među kojima su se isticali: filolog Luka Vujović i matematičar Dušan Gvozdenović, profesor književnosti Banjo Šaranović i profesor francuskog jezika Ilija Bratičević. Ulicama grada je svakodnevno hodao bolesni profesor Milan Vukićević, a Jefto Milović svako vedro popodne igrao tenis u Njegoševom parku.

Risto Dragićević i njegovi “pajdaši”  pripadali su intelektualnoj eliti koja se izdvajali od „drugova“. Diskretni i otmeni, svojim prisustvom u javnosti, ponašanjem na ulici i kafani, predstavljali su „druge“. Djelovali su kao osiromašena aristokratija koja demonstrira ponos i cetinjski prijestonički prkos.

Risto Dragićević  je bio ličnost visokog moralnog digniteta. Posjedovao je onu intelektualnu superiornost koja se ogleda u erudiciji, uvjerljivom prezentiranju argumenata i poštovanju sagovornika. Imao je urođeno gospodstvo duha, koga su  ljudi doživljavali kao personu dostojnu najvišeg uvažavanja.

Svaka cetinjska ulica, svaka kuća, ima svoju dušu, svoju priču. Centralno mjesto u stanu Dragićevića predstavljala je biblioteka sa tri hiljade knjiga, što je i danas rijetkost. Ristova supruga bila u potpunosti njemu posvećena. Vjerujem da je u domu vladao mir i da je kućni red podređen domaćinu. Plate su bile male, honorari bijedni, pa ga je cijelog života pratila oskudica.                                             *

Risto Dragićević je postao dio jedne legende koja prati cetinjsko djetinjstvo književnika Danila Kiša. Svoju sestru Milicu sa njeno dvoje djece Danicu i Danila, Risto je, pronašao u Mađarskoj, i posredstvom Crvenog krsta, doveo 1947. na Cetinje. Njegova sestra je već 1951. umrla, Danica se udala, a Danilo je otišao po završetku Cetinjske gimnazije. Ambijent cetinjskog doma, navike, karakteri i odnosi među ljudima u porodičnoj zajednici su imali uticaj na Kišovo književno djelo. On će kasnije zapisati da je kućna biblioteka bila bogata enciklopedijama, i da je  kod njega „izazivala je bodlerovske sanjarije i opaku radoznalost“, a  ujakovi „istorijski spisi o Crnoj Gori, kao i njegove studije o vladaru – pesniku Njegošu predstavljaju autoritet“.

Ljudi i gradovi su neodvojivi. Risto Dragićević i Miloš Vušković, vrsnici i pratioci starenja dvadesetog vijeka, drugovi cijelog života, bili su decenijama dio cetinjskog društvenog miljea. Risto naučnik, uvijek ozbiljan, vrlo obziran, koji je svemu znao mjeru,  a Miloš, slikar i karikaturista, boem koji je umio da svoj raskošni humor začini alkoholom, ali nikad na dosadu drugima. Obojica u sivim odijelima sa obavezinim šeširima, djelovali su kao braća. Risto prav sa visokim zaliscima i ozbiljnog lika, a Miloš duge bijele kose i opuštenih obraza, pridržava se jednom rukom za Rista, a drugom se poštapa. Idu odmjerenim korakom Njegoševom i diskretno otpozdravljaju prolaznicima. Šetaju svakodnevno istom rutom i istim ritmom, ne srijeću sebi slične, kao da su se uputili  – u legendu.

Kad sam po američkim gradovima viđao parkovske ili ulične skulpture koje realistički predstavljaju neke njima važne ljude naslonjene na ogradu, sjede na klupi ili u šetnji, uvijek bi mi asocijacija bila na Rista Dragićevića i Miloša Vuškovića kako zaustavljeni u metalu pozdravljaju prolaznike u Njegoševoj.

Institucije nadžive ljude, ali čuvaju tragove onih koji su ih stvarali.

Ime Rista Dragićevića se organski veže za Državni muzej. Dopadljivost i jedinstvenost Državnog muzeja je u njegovoj autentičnosti i skromnoj jednostavnosti. Muzej u ambijentu Dvora vremenom je dopunjavan raznim zbirkama. Pored arheologije u njemu su izložene crnogorske ratne zastave, trofejno oružje i zarobljeni barjaci, diplomatski salon, uniforme, ordenje i odlikovanja, filatelija, numizmatika… Tako se formirao dragocjen fundus artefakata čija izložba pruža posjetiocima upečatljiv prikaz crnogorske istorije. Dvorska biblioteka sa bibliografskim raritetima i bogatom arhivom bili su dostupni samo ekskluzivnim.

Prema svim muzealijama, knjigama i dokumentima odnosio se brižljivo kao prema narodnoj svetinji čiji je službeni čuvar bio gotovo trideset godina. Pripada mu posebna zasluga za znalačko popunjavanje Biblioteke

Risto Dragićević je sačuvao muzejsko blago za vrijeme rata. Nije pristajao da bude korišćeno u propagandne svrhe okupatora, pa je zbog građanskog otpora oktobra 1943. stavljen pod disciplinski sud. Zbog  patriotskog odnosa, poslije oslobođenja Cetinja,  izabran je za člana prvog Narodnooslobodilačkog odbora.

Poslije rata je bilo primjera primitivnog gostoprimstva, kad je vlast naredbom poneki muzejski predmet poklanila uglednim državnicima. Blažo Jovanović je dekretom prekinuo tu praksu 1949. godine i iz muzeja više ništa nije otuđeno. Dragićević je 1950. pisao Milošu Rašoviću, predsjedniku Skupštine „da hitno vrati sve predmete, jer mnogi od njih imaju muzejsku vrijednost i vezani su za Istorijski muzej na Cetinju“, na što mu Rašović odgovara da su to bile trošne stvari iz podruma Muzeja, ali da „razumije Vašu revnost i vaše staranje o državnim stvarima da se vrate Muzeju“.

Neke beogradske novine su se šezdesetih godina senzacionalistički vratile na tu temu i pisale o „pohari“ i „pljački stoleća“ Cetinjskih muzeja. O tome  i polemici Rista Dragićevića sa Mihailom Lalićem i Andrijom Koprivicom iscrpno je i dokumentovano pisao Stanko Roganović.

Ristova strogost prema osoblju Muzeja i zahtjevnost da obavljaju svoje poslove sa najviše odgovornosti kako čistačica, tako i saradnici. U nedostatku mladih ljudi sa znanjem jezika za vodiče, sa posebnom pažnjom je stimulisao učenike završnih razreda Gimnazije i studente da uče jezike i obučavao ih da stručno tumače crnogorsku istoriju i muzejske eksponate.

Oblast ispoljavanja višestrukog interesovanja profesora Rista Dragićevića u kojoj je najviše dao svakako je –  nauka.

Živio je u sivoj cetinjskoj svakodnevici, a u svom paralelnom svijetu bavio se uzbudljivom rekonstrukcijom crnogorske prošlosti. Na njegovom pisaćem stolu su dokumenti iz Dvorskog arhiva postajali tkivo za istorijske slike. Nije dozvolio da ga zavede predubjeđenje, ili stečeno znanje, već je pratio nit istine koju potkrepljuju materijalne činjenice.

Publikovao je obilje dokumenata i na osnovu arhivske građe piše članke i studije. Pratio je novu literaturu iz istorije i u prikazima i reagovanjima na knjige i članke čiji se sadržaj odnosi pretežno na Crnu Goru i Crnogorce, Dragićević „razobličava zle namjere i površna tretiranja naše istorije“.

Ristu Dragićeviću pripada zasluga (koju dijeli sa Dušanom Vuksanom i naročito Jeftom Milovićem) što je udario arhivske temelje crnogorske istoriografije. Dragićević je na dokumentima koje je objavljivao i stručno tumačio izgradio naučnu reputaciju pouzdanog, pravdoljubivog do ekskluzivnosti skrupuloznog interpretatora pojedinih fragmenata crnogorske političke i kulturne istorije.

Izučavao je guvernadure, crnogorske štamparije, crnogorski sanitet, a naročito razne aspekte vezane za Njegoša. Pored činjenica potkrijepljenih izvorima o Njegošu i njegovom djelu iznijetim u člancima, Dragićevič je napravio dragocjene ispravke drugih autora o Njegošu. Njegovo priređivanje Gorskog vijenca iz 1959. godine uz dopunu Rešetareva komentara uzeli su kao uzor neki izdavači i prevodioci Gorskog vijenca na češki i njemački. Prevodilac Gorskog vijenca na poljski ga je nazvao „jedinim crnogorskim polonistom“.

Njegova fragmentarna istraživanja su nezaobilazna za veće istorijske sinteze. Ne znam ima li naučnika iz oblasti kojom se bavio Risto Dragićević da nije koristio njegove rezultate. Kad bi se prema broju citata mjerio rejting njegovog naučnog dometa vjerujem da bi Dragićević bio u samom vrhu.

Arhivska građa u civilizovanom svijetu je odavno dostupna istraživačima, a dobrim dijelom i publikovana. Crnogorsku istoriju pisali su uglavnom stranci i to na selektivnim izvorima i sa političkim motivom. Dragićević navodi da je Dušan Vuksan dobio dozvolu Ministarstva prosvete iz Beograda da se mogu objavljivati dokumenta iz kulturne istorije Crne Gore, ali samo za period do Berlinskog kongresa. Za objavljivanje političkih dokumenata iz tog perioda morao je tražiti „naročito odobrenje“. Politički razlozi su, recimo, onemogućili štampanje već pripremljenih Djela Kralja Nikole između dva rata zbog rečenice priređivača Milutina Nešića „Posle umrle dinastije Nemanjića najviše su zadužili srpstvo slavom ovenčani Petrovići Njegoši“. Falsifikovanje crnogorske istorije iritirale su crnogorski intelektualni podmladak, Dimo Vujović je pisao da su studenti još 1935. tražili da se na Cetinju „Izradi plan o izučavanju crnogorske istorije“ i da se piše „rodna istorija na osnovu nepobitnih dokumenata“.

Risto je bio čovjek-institucija, sam je birao teme, bio svoj recenzent i strogi kritičar, a nije imao podršku od instituta. Primjer nezabilježen u poslijeratnoj istoriografiji da renomirani naučnik o svome trošku objavljuje studiju koja razobličava jedan široko rasprostranjeni naučni falsifikat. o Savo Brković piše da je Tajnom ugovoru Crne Gore sa Austrijom „korišćen od ondašnje srpske vlade i njenih velikosrpskih propagandista, ne samo prije prvog svjetskog rata već i toku samog rata, a i poslije njega“. On konstatuje da je “ profesor Risto Dragićević u svojoj dokumentovanoj raspravi nepobitno dokazao da je „Tajni ugovor Crne Gore sa Austrijom falsifikat“ i otkrio da je njegov autor, student Radovan- Tunguz Perović. Na osnovu Ristovog pisma redakciji Velike sovjetske enciklopedije u sljedećem izdanju izbačene su odredbe o tajnom ugovoru.

Nijesam kompententan da sudim o načnim dometima Rista Dragićevića, zato preporučujem temeljiti članak “ Risto J. Dragićević u naučnom stvaralaštvu Crne Gore”, Nika S. Martinovića objaven  u Godišnjaku Cetinjske gimnazije za 1973. Godinu, u kome zaključuje: „On je pisao mnogo, savjesno, solidno i provjereno. U njegovim radovima činjenično ne bi imalo mnogo da se dopunja i vrlo malo ispravlja. Kao izvor je vrlo pouzdan. Njegovi radovi iz istorije i istorije kulture su temeljna ispravka stotine naučnih nepravdi nanijetih Crnoj Gori sa strane naučnih i često nedobronamjernih pisaca i publicista“.

Na kraju, želio bih da ovaj omaž uvaženom Ristu Dragićeviću bude podstrek za praktične korake za trajno sjećanje i povod da Crna Gora i Cetinje, institucije i pojedinci na tome porade.

Jedna ulica u Podgorici je dobila ime Rista Dragićevića „ličnosti istorijskog, društvenog i kulturnog značaja za Crnu Goru“.

Institucije kulture na Cetinju su trezor duha crnogorskog, a njihovi fondovi ogledalo naše slave i temelji izučavanje prošlosti. Oni najbolji koji su stajali na njihovom čelu, utabali stazu i odredili koordinate budućeg razvoja, meritali su poštovanje i pažnju naših savremenika.

Predstoji moderna valorizacija doprinosa Rista Dragićevića istorijskoj nauci, nova izdanja njegovih najboljih studija, izrada iscrpne bibliografije, dopuna internet prezentacije…

RIJEČ KRSTA MIJANOVIĆA:

Dame i gospodo,

Poštovan porodico i neminovno ponosna na sjeni pokojnog Rista Dragićevića. Obično je teško govoriti o jednom velikanu kao što je Risto, pogotovu poslije ovih nadahnutih I nadasve potkrijepljenih riječi gospodina Marka Špadijera I gospodina Pavla Pejovića.

Knjiga je čekala punih četrdeset godina jer tadašnji izdavač je smatrao ovu knjigu nerentabilnom. A koliko je ona nerentabilna komotno mogu reći zna svaki onaj ko je pokušao da se bavi problemima iz crnogorske istoriografije. Pisma Jeremije Gagića koja su bila centar istraživanja i Ristove pažnje ne samo zbog Jeremije Gagića već zbog crnogorsko-ruskih odnosa koji su u priličnoj mjeri bili jednostrano ili površno tretirani. Tome je doprinosio i sam Jeremija Gagić koji je odstupao od činovničke suhoparnosti jedino onda kada je trebalo napanuti ne samo Njegoša nego i Crnu Goru zbog nekih po njemu nepočinstva koje su učinjene prema Austrougarskoj i Turskoj. Za divno čudo uvijek je bio na njihovoj strani. O tome najrečitije govori primjer sukob na Paštrovačkoj gori oko razgraničenja. Njegoš se žali Gagiću, odnosno traži da Gagić prenese ruskom dvoru, tačnije njihovom Ministarstvu inostranih poslova, da Austrougarska gradi osmatračnicu na crnogorskoj teritoriji našto mu Gagić odgovara veoma čudno. Ako je austrougarska teritorija u granicama Crne Gore onda oni imaju pravo na to a ako je crnogorska teritorija na granicama austrougarske teritorije onda Austrougarska isto ima pravo. Kako god okrene Austrougarska je bila u pravu. Isto tako je bilo kad su u pitanju brojni sukobi sa Turskom. Podatke koje je dobijao od svojih špijuna nije provjeravao već ih je takve plasirao Ministarstvu inostranih poslova (Arhivskom odjeljenju) Rusije. Taj odnos Gagićev prema Crnoj Gori se mijenjao naročito poslije njegovih tvrdnji da crnogorski narod nije dobio ni zrno žita od ruske pomoći  već da je Njegoš trgovao sa njim na što je Njegoš oštro reagovao govoreći da je on samo radio ono što bi svaki razumni čovjek uradio tj da je mijenjao žito u zrnima podložno truljenju za klasove kako bi moglo duže trajati. Tada Gagić počinje da se izvinjava Njegošu, da ga moli za oproštenije što je zbog loših izvještaja sa terena njegovih doušnika došao do takvoga mišljenja ali da je ipak očekivao da će mu se Njegoš obratiti mnogo ranije. Njegošu pripada zaista velika zasluga koju je Risto Dragićević mogao pročitati između redova da je Njegoš veliki diplomata i da je u odnosu sa nimalo prijateljskim susjedima više učinio diplomatskim mjerama nego što bi se postiglo tradicionalnim načinom koji je bio primjenjivan do tada. Tako je Risto Dragićević dokazao da je na kraju Gagić ipak odao priznanje Njegošu i bez obzira na suvoparnost pisama knjiga Gagićeva pisma Njegošu predstavlja dragulj za sve one koji se iole bave istorijom Crne Gore. Ova knjiga je  je zaista ogromni doprinos Matice crnogorske povodom obilježavanja dvjestogodišnjice od Njegoševe smrti.

Za kraj programa glumac Aleksandar Gavranić je pročitao pismo Jeremije Gagića Njegošu od 27 oktobra 1830 godine u kojemu izražava žaljenje zbog smrti mitropolita Petra:

“Crna Gora sasvim se je u crno obukla! Ona je izgubila mnogo – neka za dugo plače! Idete Vi da ju utješite, osvijetlite i štetu joj popravite… Ja se nadam da ćete Vi to igo lakše nositi nego kto drugi … Nemojte zaboraviti da mi pošaljete kopiju zavještanija blaženopočivšega i neka bude zasvidjeljstvovana (autentica) i narodnim i Vašim pečatom potverđena i podpisana licami zakonimi…

S osobitim počitanijem čest imam biti …”

U ime porodice Dragićević Matici crnogorskoj i prisutnima se zahvalio Ristov unuk Đorđe Dragićević.

Video snimak možete pogledati:

– Link na sajtu matice: www.maticacrnogorska.me/skupovi09.html

-Direktni link: www.youtube.com/watch?v=5g6E8tymIcg

Prilog pripremio Vesko Pejović

PS:

Stare fotografije su iz albuma porodice Dragićević dok su autori fotosa sa omaža: gospođa Danka Barović, gospođica Milica Dragićević i Vesko Pejović.