Cetinje :: Moj grad

Vijek katoličke crkve na Cetinju, Zorica Petanović

Posted on 11. Jan, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

Zahvaljujući donatorima, među kojima su bili knjaz Nikola, italijanska kraljica Jelena, papa Lav XIII, đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer, za potrebe stanovništva katoličke vjeroispovijesti, na Cetinju je 1901. godine otkupljen plac od 2.276 kvadrata na kojem je započela izgradnja župničkog doma i crkve, po projektu italijanskog arhitekte Koradinia.

Projektovani župnički stan završen je 1905, dok je izgradnja crkve završena 1912. godine. U ondašnjoj Crnoj Gori to je bila jedina katolička crkva a u njoj danas službuje Franjevačko sestrinstvo.

Svima drage, blage i nesebične, časne sestre na Cetinju su posebno poštovane a njihova spremnost da pruže pomoć naročito starima i bolesnima istinski se cijeni. Još 1946. godine kada je na Cetinju otvorena specijalna bolnica za plućne bolesti na rad u antituberkuloznom dispanzeru počelo je deset časnih sestara franjevki. Pedesetih godina počele su sa radom i na internom odjeljenju bolnice “Danilo I” na kojem su, kako u svojoj knjizi zapisuje prim.dr. Vasilije Kusovac, “njihovi nečujni koraci, tihi melemni glasovi i nesebična njega postati sastavni dio liječenja bolesnika.”.

U Crnoj Gori postoji devet franjevačkih zajednica ali je cetinjska najveća. Naše sestre sa građanima ovog grada žive već 65. godina i možda bi se moglo desiti da neko malo dijete nebi znalo da vam kaže gdje je katolička crkva ali ako pomenete časne sestre i najmanje dijete će vam znati reći gdje je naš dom – kazala nam je sestra Anamarija Vodeb, jedna od najstarijih časnih sestara, koja je danas u penziji nakon što je  više od 30. godina provela na radu u cetinjskoj bolnici a kojoj se ove godine navršava 50. godina od dolaska na Cetinje.

– Vjerovatno bih radila i duže ali nikad nijesam dozvoljavala da nepokretni bolesnici ustaju sami nego sam ih podizala iz postelja i okretala ih da im se ne otvore rane, pa mi je stradala kičma i danas mogu da se krećem samo uz pomoć štake  – kaže sestra Anamarija i dodaje da je prezadovoljna što još može da ode do crkve na službu a drugo joj, kako je rekla, i ne treba. 

 Rukovodilac internog odjeljenja bolnice “Danilo I” na Cetinju doktor Zoran Vujačić rekao je za “Dan” da na tom odjeljenju danas rade četiri stalno zaposlene časne sestre ali da je za sve decenije njihovog prisustva u sistemu zdravstvne zaštite na Cetinju, kroz interno odjeljenje prošlo mnogo časnih sestara i onih  koje su tu bile stalno zaposlene ali i mladih sestara koje su na tom odjeljenju obavljale obuku.

– Kao načelnik internog odjeljenja gdje sam već 17 godina mogu da kažem da su časne sestre u svom dugogodišnjem radu dale zaista veliki doprinos a i od svojih prethodnika sam takođe čuo mnogo lijepih riječi o njihovom radu i posvećenosti. – kaže doktor Vujačić i naglažava da je za jednu zajednicu jako dobro da u svojoj sredini ima duhovnike, u ovom slučaju časne sestre jer njihov doprinos nije samo u pružanju zdravstvene zaštite nego i u ukupnom društvenom ambijedntu gdje su prisutni i dijele sudbinu stanovništva sa kojima žive.– Smatram da je to velika prednost u odnosu na one sredine koje među svojim sugrađanima nemaju duhovnike, jer časne sestre ne samo što daju stručnu, profesionalnu pomoć tamo gdje rade nego i svojim primjerom i ponašanjem blagotvorno djeluju na okruženje. U tom kontekstu mislim da je njihovo prisustvo na internom odjeljenju kao i u ukupnom zdravstvenom sistemu izuzetno pozitivno. One su vrlo profesionalne i posvećene svom poslu i što je jako važno sva zaduženja iz njihovog domena rada možemo im potpuno povjeriti i apsolutno se osloniti na njih. – kaže Vujačić i dodaje da su časne sestre vrlo uljudne, vaspitane i spremne da prihvate svaku vrstu ljudske boli i patnje te da je svojim odnosnom olakšaju.

– Ono što je posebno važno istaći je činjenica da vrlo često, posebno zadnjih godina kada je izražena otuđenost, nailazimo na slučajeve gdje su ljudi naročito stari, usamljeni i ostavljeni i upravo tu časne sestre jako pomažu. One svojim kontaktom i komunikacijom sa takvim licima a posebno preko zdravstvenih problema popunjavaju praznine u socijalnom kontaktu. Obilazeći ljude u njihovim domovima, dajući im nekad terapiju, odnoseći im ljekove, časne sestre uz toplu riječ tim osobama čine život boljim i uprvo je to jedan od primjera koliko je dobro u svojoj sredini imati duhovnike. – kaže načelnik cetinjskog internog odjeljena i dodaje da su i danas sa većinom sestrama koje su otišle sa internog odjeljenja i sada su na nekim svojim novim dužnostima po Evropi, ostali u kontaktu.

– Kad god dođu na Cetinje, one rado svrate da nam se jave pa nas čak često i pozivaju da ih posjetimo u zemljama gdje se nalaze. I to je nešto što nam je mnogo drago jer vidimo da smo im i mi ali i građani Cetinja ostali u dragom sjećanju a sve to i nama ovdje upotpunjuje sliku o njihovom iskrenom odnosu. – rekao je doktor Vujačić.

Pored brojnih aktivnosti, zahvaljujući časnim sestrama Kristijani, Dominiki, Lugi, Lauri, Linditi i Laureti pri katoličkoj crkvi na Cetinju više od deset godina radi i dječi hor Svetog Antuna Padovanskog u koji je učlanjeno preko stotinu cetinjske djece, pravoslavne, katoličke i muslimanske vjeroispovijesti.

Hor nastupa raznim prigodama a svake godine, uoči katoličkog Božića potpomognuti studentima cetinjske Muzičke akademije pred prepunim Kraljevskim pozorištem prirede predivan Božićni koncert sastavljen od recitala i radosnih božićnih pjesama.

Pored dječijeg, ove godine je po prvi put u dvorani ministarstva kulture upriličen je i veličanstven Božićni koncert na kom su pod dirigentskom palicom prof. Radovana Papovića zajedno nastupili Kamerni orkestrar cetinjske Muzičke akademije i muzičke škole „Vida Matijan“ iz Kotora i mješoviti Hor Barske Nadbiskupije sačinjen od članica hora cetinjskih časnih sestara i pjevača katedrala iz Tuzi i Kotora.  

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko  Pejović

PS

Poštovani čitaoci,

Zbog Vaše bolje informisanosti evo još nekih detalja: 

KATOLIČKA CRKVA NA CETINJU posvećena sv. Antunu Padovanskom

Godine 2005. se navršilo 100 godina od dolaska prvog stalnog župnika na Cetinje, kasnijeg nadbiskupa dr. Nikolu Dobrečića. Cetinje će nakon Berlinskog Kongresa 1878. biti unutar Barske nadbiskupije i prvo vrijeme će se smatrati kao misijska postaja (uz Rijeku Crnojevića, Virpazar, Danilograd i Nikišić). Katolike Cetinja su povremeno obilazili barski svećenici (iz Šestana, Bara, Zubaca) za vjerske obrede, koji su se održavali u jednoj privatnoj kući, a kasnije u kapeli Austrijske ambasade. Godine 1904. nadbiskup Milinović imenuje prvog stalnog župnika dotadašnjeg u župi Zupci kraj Bara, dr. Nikolu Dobrečića, a kasnije Nadbiskupa barskog.

 Osjećala se potreba i molila se dozvola za katolički vjerski objekat na Cetinju. 5. aprila 1896. (10 godina poslije Konkordata 1886.), data je dozvola od strane Knjaza Nikole. Zvanični dokumenat dozvole je potpisao ministar prosvjete i crkvenih djela, vojvoda Simo Popović 20. septembra 1897. godine. Katolici su bili diplomatski predstavnici (sa svojim porodicama) nekih ambasada, arhitekti i zanatlije, koje je Kralj Nikola zvao iz Italije, Francuske, Slovenije, Hrvatske i trgovci iz Skadra. Zemljište je kupljeno od Luke Ivaniševića iz Donjeg kraja i od Pera Mila Špadijera.

 Gradnja crkve započela je 1901. godine. Kamen temeljac je na svečan način postavio don Metod Radić sekretar Barske nadbiskupije uz prisustvo talijanskog i francuskog ambasadora i crnogorskih vlasti. Projekat je izradio arh. Corradini (koji je projektovao i italijansku ambasadu na Cetinju, kasnije Sanatorij, a sada Centralna biblioteka). I Crkva i župni stan su po projektu trebali biti veći i veličanstveniji, ali zbog nedostatka financijskih sredstava, projekat je reduciran. Najprije je bio završen  župski stan, tako da se je župnik mogao useliti 1905.g. dok je crkva postavljena pod krov 1907. a konačno završena 1912. godine.

Vjerski su se obredi u prvo vrijeme obavljali u prizemlju župskog stana, nije bilo pregradnih zidova pa je to bila jedna veća prostorija. Župnik je stanovao na spratu. Župa Cetinja je imala svoju filijalu u Rijeci Crnojevića.

Za vrijeme ovih godina, župu su poslužili razni svećenici; Župnika  je bilo 14: iz Crne Gore 3 (Dobrečić, Aštić, Perkolić); iz BiH 6 (Kresić, Marković, Glavaš, Kljajić, Ribinski, Božić); iz Hrvatske: 3 (Vresk, Dević i Bulat); iz Slovenije 2 (Kotnik i Kunej).

Cetinjskom župom sada upravlja župnik – franjevac član Provincije Bosne Srebrene fra Josip Božić. Cetinjska župa pripada Barskoj nadbiskupiji, kojom upravlja od 1998. g. Nadbiskup mons. Zef Gashi.

Prvi stalni župnik

Dr. NIKOLA DOBREČIĆ

(1905/1912)

Nakon svećeničkog ređenja (1898), završenih studija uz dva doktorata (filozofski i teološki) u Zavodu De Propaganda Fide  u Rimu, vraća se u Bar 1899. godine. Prva mu je dužnost imenovanje za župnika u Zupcima, gdje boravi do 1905. kada ga ondašnji nadbiskup Milinović imenuje za župnika na Cetinju i on 1905. godine dolazi u taj grad, u novosagrađeni župni stan (Za župnika na Cetinju je naimenovan 26. sept. 1905., ali dužnost preuzima 2. oktobra iste godine. Župna crkva još nije bila završena, pa je prvih godina obavljao vjerske dužnosti u prizemlju župskog stana. Uz Cetinje, vodio je brigu i za katolike na Rijeci Crnojevića, gdje nije bilo katoličke crkve, već se (kao i na Cetinju ranije) održavala Liturgija u privatnoj kući.      

            Dobrečić, osim župničkih dužnosti, održavao je katekizam u školi, bio je i profesor latinskog jezika u Cetinjskoj gimnaziji (predavao je ovaj jezik pokojnom vladici Danilu Dajkoviću) i francuskog (za usavršavanje ovog zadnjeg je bio neko vrijeme i u Parizu).

 Od kada je počela da radi Narodna Skupština, Dobrečić je bio prvi stenograf Skupštine (znao je stenografiju). Brinuo se o nastavku i završetku radova na župnoj crkvi koja je završena 1912. g.

Župnik Dobrečić je održavao dobre odnose sa vlastima i sa Knjazom, kasnije Kraljom Nikolom, kojemu je posvetio i neke svoje pjesme, te i sa predstavnicima stranih država, (poznavao je dobro strane jezike – bio je poliglota).

            Nakon smrti nadbiskupa Šimuna Milinovića, OFM (mart 1910), Nadbiskupijom je upravljao apostolski Administrator, franjevac De Salvo, inače župnik u Svetom Đorđu.

Godine 1911. biva izabran dr. Nikola Dobrečić, a u januaru 1912. oglašen je za nadbiskupa barskog. Posvećen biva u Rimu 10. marta iste godine u kapeli Zavoda De propaganda Fide.

Na Cetinju obavlja neke vjerske obrede i nakon nadbiskupskog posvećena.

Za vrijeme svog sedmogodišnjeg župnikovanja krstio je 43-toro djece na Cetinju i 12-toro na Rijeci Crnojevića, vjenčao 12 bračnih parova, a nije vodio nijedan sprovod.

Cetinjske katolike do 1916. godine su sahranjivali pravoslavni sveštenici jer katoličkom svećeniku nije bilo dozvoljeno.

Tek dolaskom austrijske okupacije 1916. katolike su sahranjivali katolički sveštenici i oni su upisivani u Knjigu umrlih.