Cetinje :: Moj grad

Vraća li se to Crna Gora Cetinju

Posted on 13. Nov, 2010 by Vesko Pejović in Budućnost Cetinja, Kultura

SAHRANJENI ZEMNI OSTACI IVANA CRNOJEVIĆA

Zemni ostaci crnogorskog vladara i osnivača Cetinja Ivana Crnojevića ponovo su od juče u Dvorskoj crkvi na Ćipuru odakle su bili ekshumirani prije 24 godine, tokom arheoloških iskopavanja na ovom lokalitetu – saopštila je radna grupa zadužena za inhumaciju posmrtnih ostataka Ivana Crnojevića. Do juče, oni su se nalazili u Narodnom muzeju.

Inhumacija je obavljena u vrijeme kad se obilježava 520 godina od smrti Ivana Crnojevića, u okviru programa Vlade „Cetinje – grad kulture 2010-2013“. Posmrtni ostaci crnogorskog gospodara sada se nalaze u posebno sagrađenom mermernom sarkofagu u Dvorskoj crkvi na Ćipuru, gdje su u toku restauratorsko-konzervatorski radovi. 

Prenos ostataka obavljen je uz vojne počasti i u prisustvu članova radne grupe Vlade Crne Gore za inhumaciju zemnih ostataka Ivana Crnojevića, u kojoj su potpredsjednik Vlade i ministar finansija Igor Lukšić, (koji je rukovodio grupom), ministar kulture Branislav Mićunović predsjednik Prijestonice Cetinje Milovan Janković, savjetnik u Skupštini prijestonice Mirjana Lipovina, istoričar prof. dr Đorđije Borozan i mr Branislav Radulović. Inhumaciji su prisustvovali i ministar odbrane mr Boro Vučinić, direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Đorđije Vušurović i direktor Narodnog muzeja Crne Gore prof. Pavle Pejović.

Svečanom akademijom u Vladinom domu obilježeno 520 godina od smrti Ivana Crnojevića

Govor Mila Đukanovića, predsjednika Vlade Crne Gore

Dame i gospodo,
Ekselencije,
Uvaženi vjerski velikodostojnici,
Poštovani građani Crne Gore,
Svaka riječ bilo kojom svečarskom prigodom izgovorena na Cetinju namah briše granice između sadašnjosti i prošlosti. Čini se da ništa nije tako čvrsto vezano sa prošlošću, čak i onom koja se više ne pamti, ništa kao istorijski sjaj naše prijestonice.

Svaki grad ima jedinstvenu biografiju. Svaki grad svjedoči o duhu svojih žitelja nepristrasno iscrtavajući i vlastiti portret. Grad Cetinje posebno. Živom memorijom, otrgnutom od muzejskih izloga, Cetinje, iznad svega, svjedoči o zadužbini njegovog osnivača, velikog gospodina knjaza, Gospodara Ivana Crnojevića.

Uprkos patini čitavih pet vjekova i dvije decenije, Cetinje nosi znamenje Ivanovog autentičnog strategijskog skrovišta – dvora, utvrde i države u jednom.

Varošica s nešto više od dvije desetine kuća, sa kovačnicama i Lokandom; nastala iz nužde, iz žudnje za slobodom, uz konak Crnojevića i Bogorodičinu crkvu, opstala je kroz vjekove kao simbol svekolikog crnogorskog trajanja. Na tom stiješnjenom prostoru podlovćenske Crne Gore, Gospodar Ivan Crnojević, započeo je stvaranje novog državnog jezgra.

Kako stoji u istorijskim zapisima, prema zavjetu koji je dao pred Bogorodičinom ikonom u njenom hramu u Loretu, odmah po useljenju dvora pristupilo se gradnji Cetinjskog manastira.

I , “nevidljiva ruka – kazao bi pjesnik – u zamjenu za stradanje, podarila je blizinu neba i kamena u podlovćenskoj strmini, a narod Crne Gore povukla je u visinu.”

Vještom diplomatijom, pregovorima, ali i pobunama i političkom taktikom primirja, kao i dinastičkim vezama, a kad je trebalo i krvareći za hljeb i so narodni i za primorske gradove jednako, Ivan Crnojević je kroz borbu neprestanu, sa vizijom samopouzdanog državnika, jednom za dovijek, udario temelje državi imena Crna Gora.

Bilo je to doba uporne i neustrašive odbrane identiteta, države, crkve i lične slobode. Vrijeme bolnog prestanka jedne i začetka nove državotvorne i državnopravne tradicije, tokom tegobne druge polovine XV stoljeća.

Nju najpotpunije izražavaju neustrašivi duh Crnojevića, državotvorstvo i kulturno pregnuće Ivanovo, a potom i Đurđevo.

“I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje, u slavu i hvalu Gospođe i Majke Božije, u ime njenog Roždastva i napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha i nazvah ga Mitropolijom zetskom…” – državnička pojava Ivana Crnojevića uvjerljivo razobličava tadašnje stereotipe i predrasude o balkanskim vladarima.

U burnom vremenu, na razmeđi Istoka i Zapada, hrišćanstva i islama, katoličanstava i pravoslavlja, vladarsko ustrojstvo dvora Crnojevića potvrđuje samobitnost Crne Gore koju je Gospodar brižljivo temeljio, učvršćujući kako nacionalnu svijest, tako i spoznaju o političkoj i kulturnoj individualnosti.

Država Ivana Crnojevića je nakon osmanskog perioda postala obrazac u borbi za opstanak – uređivanjem plemenskog života, djelovanjem Zbora i ulogom i uticajem Cetinjske mitropolije, institucija koje su tokom vremena opstajale i iznova doprinosile jačanju duha slobode i samobitnosti Crne Gore.

Da je državnopravna i imovinska tradicija Crnojevića u Crnoj Gori znamenita i duboka pokazuje mnoštvo podataka koji svjedoče o povjerenju u pravednost Gospodarevu: ”Mi stojimo na zemlju đe ne ostavio Gospodar Ivan Crnojević kao i svakoga u to vrijeme” – tako su u Humcima branili svoja imovinska prava 1638. godine, u sporu oko zemlje sa Cetinjskim manastirom.

Crnogorska su plemena svoja vlasništva, pa i ona izgubljena u vrijeme osmanske vlasti, dugo vezivala za vrijeme Ivana Crnojevića, tražeći da se poštuju dogovori koje je upravo on sa predstavnicima svih oblasti svoje države imao kao Gospodar koji je imenovao i mitropolite.

I imovina Cetinjske mitropolije, utvrđena poveljama, bila je utoliko sigurnija što je bila pod zaštitom vladara. Baš zahvaljujući tome, Cetinjska mitropolija je u uslovima osmanske prevlasti nad Srbijom 1459., ukidanjem Pećke patrijaršije, postala nezavisna crkvena institucija u državi Crnojevića.

Kasnije, početkom XVIII vijeka, kada je Cetinjska mitropolija postala političko središte Crne Gore, a njeni mitropoliti iz porodice Petrović-Njegoš nasljedni vladari, svi su svoje vladarske prerogative vezali za posljednje Crnojeviće. Stoga su Petar I i Petar II Petrović Njegoš, kao i knjaz Danilo i kralj Nikola državnu tradiciju Ivana Crnojevića koristili kao istorijsko pravo na teritoriju Crne Gore, pozivajući se u brojnim proklamacijama na ”ivanbegovinu”. Upravo, to je bio osnov za utemeljenje istorijskog prava Crne Gore kada su širene njene granice – pozivanjem na teritorijalna dosezanja Duklje, Zete u vrijeme Balšića i Crne Gore u doba Crnojevića.

Oslanjanjem na ostavštinu i tradiciju ove dinastije, i Cetinjska mitropolija i Crna Gora, održavaju svijest o vlastitoj državi.

Savremena Crna Gora je čitav jedan poseban svjetonazor, artikulisan zahvaljujući biografijama ličnosti poput Ivanove, koje je pouzdano uznosio duh zapadne civilizacije, a koje su danas inspiracija za naš ideal evropskog humanizma.

Čak i narodno sjećanje zbira vjerovanja i simbole najrazličitijeg značenja iz vremena Crnojevića do danas – kroz predstavu Ivanovog zvona, Ivanove štamparije, gospodar Ivanove žuči i radosti, do u narodu uvriježene pjesme o žutoj dunji i narandži u Ivana gospodara …

Crna Gora pomno pamti da su Crnojevići politički i kulturno zračili prostorom Zapadnog Balkana, pamti i kolika je njihova zasluga za procvat uzvišene umjetnosti i djelatnosti živopisaca i pečatnika – štampara.

Prve prese crnogorskog pečateljstva dopremljene su iz Venecije još u doba Ivanove vladavine 1488. Na tim presama je jeromonah Makarije, sa sedam đakona pečatnika, započeo štampanje knjiga, prvih na slovenskom jugu – pet zadivljujućih knjiga koje Gospodar nije živ dočekao.

Rukopisne knjige i štampane inkunabule, kao i urezivanje dvoglavog orla raširenih krila u kapitele na ulazu Bogorodičnog hrama na Ćipuru, onog orla koji stoji i na zastavi Stefana Crnojevića i na pečatu u darodavnoj povelji Ivanovoj, kao i sva zaostavština, rukotvorine i živopis iz doba Crnojevića – sve to svjedoči o Crnojevićima ktitorima i mecenama.

Primjeri uzleta neporobljenog i nezarobljenog crnogorskog duha, očigledni su primjeri pripadnosti Crne Gore Crnojevića civilizacijskom pokretu nepresušnih duhovnih mogućnosti – kulturnom vrelu Renesanse.

Ideali i ostavština ovakvih ”vjernih sinova slobodnog otačastva – koji su bili spremni živote prinijeti na oltar slobode i uvijek i drugim narodima u pomoć priteći” – Crnojevića, ali i znamenitih crnogorskih dinastija Vojislavljevića, Balšića i Petrovića, svjedočanstva su autentičnog crnogorskog trajanja.

Od Ivanovog pečata do danas, Cetinje u tom trajanju stoji kao poprište svakog velikog crnogorskog iskušenja i ogledalo svakog crnogorskog istorijskog trijumfa.

Cetinje uvijek vidimo sudbinski neodvojivo i poistovjećeno sa državnom, pravnom i političkom istorijom Crne Gore. Kao autentični dvor – utvrdu Crnojevića, kao minijaturnu metropolu evropskog stila u obnovljenoj kraljevini Petrovića, ili u današnjem obličju autentičnog urbanog stjecišta moderne Crne Gore.

Sa Cetinja smo krenuli i na Cetinje se vratili da objavimo istorijsku pobjedu, obnovu crnogorske nezavisnosti 21. maja 2006. godine.

Na Cetinju je topografija svih naših padova i uspona, gdje se vrednuje postignuto i kritički mjeri i odslikava stvarnost naše nove evropske Crne Gore.

I, zaista, poziv na naduhnuće najboljom crnogorskom tradicijom i na ponašanje u duhu najviših principa političke evropske kulture, sa Cetinja se, s punim pravom, sluša kao objava budućnosti. Ovoj generaciji Crnogoraca pripalo je da bude obnoviteljska. Taj zadatak smo mogli i možemo obaviti zato što smo imali i imamo od koga učiti – od slavnih predaka, državotvoraca sa vizijom, pregalaca poput Gospodara Ivana Crnojevića.

Crna Gora je danas svoja na svome, prijateljski okrenuta susjedima, evropskim i svjetskim državama. Stvorili smo uslove da sami odlučujemo o svojoj sudbini, spremno dočekujemo sve izazove i, uzdižući se iznad podjela, gradimo otvoreno i demokratsko društvo po mjeri savremene evropske civilizacije.

Poziv na istrajnost i plemeniti duh zajedništva, na dijalog i suživot, na struku i umijeće, preduzimljivost i odgovornost – jednom riječju na moderno evropejstvo – neka nas večeras obaveže: učinimo više i bolje za dobrobit naše prijestonice, a time i svih naših ljudi, i naše Crne Gore.

U ime Cetinja koje nam je povjereno u nasljeđe i koje čuvamo za nasljeđe.

U slavu Gospodara Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja, koji je danas konačno našao spokoj u zavjetnoj crkvi na Ćipuru, u ime vječne Crne Gore, njenoga imena i slobode.

Svečanoj akademiji, koju je organizovao Vladin koordinacioni tim za sprovođenje programa „Cetinje – grad kulture 2010-2013”, prisustvovali su crnogorski zvaničnici i predstavnici društvenog života Crne Gore.

PREDSJEDNIK CRNE GORE U PLAVOM DVORCU

Nova rezidencija predsjednika Crne Gore od juče je u Plavom dvorcu. Predsjednik Filip Vujanović sa suprugom Svetlanom sinoć je, tim povodom u Plavom dvorcu, dočekao brojne goste među kojima predsjednika parlament Ranka Krivokapića, predsjednicu Vrhovnog suda Vesnu Medenicu, Vrhovnu državnu tužiteljku Ranku Čarapić, mitropolita CPC Mihaila, kao i predstavnike diplomatskog, političkog i društvenog života Crne Gore.

 

 

 

 

 MINISTARSTVO KULTURE OD JUČE ZVANIČNO NA CETINJU

Govor Ministra kulture Branislava Mićunovića                                                    

Ministarstvo kulture više ne stanuje u ulici Vuka Karadžića u  Podgorici, već na Cetinju, u ulici Njegoševoj. Crnogorska prijestonica je najprirodnija adresa Ministarstva kulture.

 

Uvaženi Predsjedniče Države, Uvaženi Predsjedniče Skupštine, Uvaženi Predsjedniče Vlade, Poštovane kolege ministri, Poštovani predsjedniče Prijestonice, Vaše ekselencije, gospodo ambasadori, Vaše svetosti, Dragi prijatelji, Dame i gospodo,

 

 

 

 

Ovdje je našem domu prag. Sa njega krećemo i njemu se vraćamo; on nas ispraća i dočekuje. On je čuvar naših blaga, zamajac našeg trajanja, vojskovođa svih naših bitaka. Čak i kada čamimo u jalovištu istorije, čak i kada čemerimo zbog hude naše pameti – čeka nas! On je uporište naših osjećanja, zaštitnik snova i zvjezdanog luka do kojeg stremi svaki naš stih, on je rima naše istorije, ime naših praotaca i zakletva našeg dostojanstva – on je naš Identitet!

Odnjegovan i odhranjen u kamenim njedrima, nadahnut snagom planinskih vjetrova, okićen krvavim zvijezdama sa košulja i kapa naših ratnika i oplemenjen svetom slobodom – naš Identitet je – i naš branič, i naša sudbina, naše ime i naša  – Domovina!

Identitet nije znak, nije naziv i ne pokazuje se kao lijepa, idilična slika, niti se izgovara kao nježna riječ, on se ne dodvorava, ne nudi. Identitet se stvara. On je rađanje koje traje. A dužnost kulture je da obezbijedi to trajanje.    

Ako je kultura jednog naroda nemušta, ako ne bije svakim damarom njegovog bića, ako ne blješti njeno oružje – nema Identiteta! A bez identiteta – nema nas.

Država ima granice – Kultura nema! Naprotiv, Kultura je poveznica sa svijetom. I, tek kad Kultura, kroz široka vrata Otranta, otplovi rijekama naših vala do nekih drugih jezika, znakova i imena – ne hajući za granice, okeanima će se čuti naš glas. Glas našeg Identiteta. To je mjera ponosa!

Koračajući ka Otrantu, ne gledajmo u stope inferiornih, skučenih i zatvorenih u male čaure sopstvene samodovoljnosti, u stope onih kojima je i korak bio let; ne brojmo korake, ne ocjenjujmo njihovu težinu, ne gledajmo ni pred sobom u sopstvene noge – već visoko – u zvijezde! Jer, samo ono što je zvjezdanim prahom pozlaćeno – jeste, s pravom i ponosom, Identitet ovoga naroda!

Skupimo hrabrost i pogledajmo lice sopstvene domovine: čija su sve imena i čija su djela na njemu ispisana!

Mi nemamo prava na inferiornost.

Našoj mladoj, staroj državi još treba sebe same! Jača jedra i nadahnuća snažna kao planinski vjetrovi. I nema mjesta glamuru i blještavim vatrometima – Dioniz neće često svraćati na crnogorske trgove, ni zalaziti u cetinjske ulice. No ćemo još košulja izdrijet’ pod teretom koji nam je pao na pleća i koji ćemo nositi dok nam ne popucaju čela pod kapama!

I nosićemo ga sa ponosom! 

Baš kao što su naši preci strpljivo radili na ujedinjavanju crnogorskih plemena i na povezivanju različitih civilizacijskih krugova koji su se ovdje preplijetali, čineći okosnicu našeg višenacionalnog ponosa;

– onako kako su naši preci spajali adete i običaje, svijet i vilajet, poštujući i besu i zadatu riječ;

– znajući da je „brat mio – ma koje vjere bio“ i znajući da je svejedno kad i kako završava život – ako ga čestitost nije ispratila;

– vjerujući da je čovjek sve – ako je čovjek, a ako nije – zalud mu molitva;

Baš kao što su naši preci umjeli razlučiti dobro od zla i baš onako kako su oni, na ovom našem pragu – ljubeći ga i zaklinjući mu se – sazdali naš državni identitet i zaslužili sve svoje zvijezde na grudima i na kapama!

Ponosni smo na taj identitet i čast nam je čiji smo potomci!

No, velika je odgovornost – kulturom snažiti Identitet, da bi se svojim djelima upisali ispod onih svetih imena naše Domovine!

Država nam je povjerila portfelj i zbog tog povjerenja – voljni smo, odano i bez ostatka, služiti našoj državi. Državi koja ima svijest da je – u ovo odsudno doba – kultura najjače oružje i najsigurnija straža njenog  Identiteta. Naše inicijative – ma koliko bile važne ili reformatorske – bez te svijesti koja je dokaz zrelosti države – ne bi bile podržane i mi danas ne bi bili na Cetinju.

A na Cetinje smo došli i sa crnogorskog sjevera i sa zahvalnošću ljudi iz devet naših gradova, koje smo povezali kulturom i koje smo –  time – uvjerili u ozbiljnost našeg rada, ozbiljnost države i – konačno – u postojanje zajedničkog identiteta. Došli smo na Cetinje nakon usvajanja ključnih dokumenata kojima se učvršćuju temelji baštine i afirmiše stvaralaštvo; nakon jubileja Kraljevine i Zetskoga doma i nakon počasti koje odajemo Svetom Petru Cetinjskom, Knjazu Danilu i Svetom i plemenitom gospodaru Ivanu Crnojeviću.

Došli smo da radimo, jer nemamo višak vremena.

Rezultat našeg strpljivog rada mora da bude Cetinje – raskošni centar umjetnosti – u kojem će biti uobičajene smjene izložbi, predstava, koncerata…; Cetinje  -raskošni spomenik kulture- u kojem ćemo dočekujući goste iz svijeta spoznavati i sopstveno biće.

Doći i raditi na Cetinju istovremeno je i teret odgovornosti i čast. Ali je i živjeti na Cetinju, biti Cetinjanin, isto to! A čast obavezuje.

Zato, ovom, zaista posebnom i svečanom prilikom, sa uvažavanjem pozivamo Cetinjane da sa ovog praga nadograđujemo Grad kulture.

U stvari, pozivam sve građane Crne Gore da nam pomognu u naumu da i kulturom vratimo Cetinje i Crnu Goru Evropi – i da Evropu vratimo nama.

Ova vrata će biti vazda otvorena.

Dobrodošle su sve valjane ideje, obrodošle su i kritike. Nek nam pomognu da vještije iskoristimo vrijeme, brže uočimo vrijednosti, da se lakše odupremo izazovima lepršave površnosti, varljive popularnosti i slatkorječivog samoljublja.

Jednovremeno, sa istim žarom, opominjemo: neka nas se kanu lažni apologeti i profesionalni kritizeri. Nek hljeba i slave traže među onima koji sebi samima pjevaju ode u jalovim sobama taštine.

Cetinje nije samo prijestonica naše države.

Cetinje je prijestonica našeg državnog Identiteta.

Smatraćemo vrhuncem svog angažmana u Vladi Crne Gore momenat kada bude očigledno i jasno da smo izgradili samopoštovanje na objektivnim i mjerljivim kategorijama, da smo ojačali sopstvenu državu jačajući njenu kulturu i da smo zadužili naraštaje – povezujući njihovu budućnost sa slavom i sjajem prošlosti – zlatnim nitima crnogorskog identiteta. Tada ćemo povjerovati  i biti sigurni da je ovo Ministarstvo obavilo  dio svoje časne dužnosti.

„Malo rukah, malena i snaga..“ je odbrana koja ne priliči ovom vremenu i samosvjesnosti jednog ponosnog naroda i uvjereni u to da ova država odlično razumije sadašnji trenutak, znamo da smo svi mi samo prolazni dah, bez predaha, u vječnosti koju slavimo i ljubimo i zovemo – Crna Gora.

Cetinje je prijestonica naše slobode

Kad nas ovdje dočeka Lovćenska vila, znamo da ona ne slavi samo umjetnost, ljepotu i sam život, već i onu iskru slobode na kamenom našem pragu, koja nikad nije zgasnula.

I, evo – u zemlji slikara – u gradu slobode – uoči otvaranja Crnogorskog likovnog salona – na novoj adresi Ministarstva kulture – nek zapjeni šampanjac i nek se cakle čaše podignute u čast Cetinja i u slavu umjetnosti!

 ŽIVJELI!

XXXII CRNOGORSKI LIKOVNI SALON TRINAESTI  NOVEMBAR, otvorio je gradonačelnik prijestonice Milovan Janković. Gradonačelnik Cetinja je naglasio da je Salon, koji je od 1965. godine, ima uspona i padova, uvijek predstavljao kreativne domete savremene likovne scene i uticao na stasavanje generacija umjetnika.
Nagrade ovogodišnjeg salona su,  prema odluci tročlanog žirija kojeg su činili istoričari umjetnosti Aleksandar Čilikov, Milica Radulović i Nataša Nikčević,  pripale:  Ratku Odaloviću, Anki Gardašević, Gordani Kuč i Nenadu Šoškiću.

Dobitnica Gran prija 32. Crnogorskog likovnog salona “13. novembar” je Gordana Kuč, za rad “Interval II” urađen u kombinovanoj tehnici od papira i buđi.

 
Grafičarka Anka Gardašević je  zadovoljna što je njen rad “Pieta” (Oplakivanje) zaslužio nagradu u jakoj konkurenciji. Nagrada je posebno raduje, jer predstavlja priznanje kolega za ono što radi.
Riječ je o neobičnom autopotretu na kome Gardaševićeva pokazuje svoj odnos prema smrti i oplakivanju, i dočarava predstavu Hristovog oplakivanja, pozicionirajući sebe kao Bogorodicu, a skelet kao Hrista.

Prva nagrada za sliku na ovom salonu otišla je u ruke Ratku Odaloviću za platno “Čuvari iz opsjednutog grada“.

Odalovićeva slika je dio ciklusa koji je inspirisan poezijom velikog poljskog pjesnika Zbignjeva Herberta iz zbirke “Izvještaj iz opsjednutog grada”.

 

Dobitnik prve nagrade za skulpturu  Nenad Šoškić osviojio je žiri djelom “In memoriam“. Nagrađeni friz koji sam ima,  memorijalni karakter, koji je Šoškić sazdao od simbola – štampanog teksta o slovenskoj mitologiji, trodimenzionalnih elemenata hrastovog drveta (svetog u slovenskoj mitologiji) i ritmično složenih stranica novina, simboliše umjetnikovu ideju na više nivoa.

Salon je pratio izuzetno kvalitetan katalog sa fotografijama svih radova koji su se ove godine takmičilu za nagrade i gran pri. Posebno je vrijedan tekst selektorke Nataše Nikčević, koja obrazlažući svaki rad pružila priliku i laicima da shvate poruke i ideje umjetnika, svakog pojedinačnog djela.

 

Izložba je otvorena od 12.XI do 12.XII 2010

Prilog pripremio: Vesko Pejović