ŽIČARE NAŠE NASUŠNE, Blažo Sredanović

Posted on 18. Apr, 2009 by in Budućnost Cetinja, Turizam

STAV

ZIČARE NAŠE NASUŠNE

Već godinama se raspravlja o žičarama koje bi iz raznih pravaca krstarile priobalnim crnogorskim planinama i brdima. Smatra se ako je Austrija mogla prije gotovo sto godina da izgradi žičaru od Kotora preko Njeguša do Cetinja, možemo i mi danas. Medjutim, to je bila žičara otvorenog tipa, sa pojedinačnim teretom najviše 150 kg. i služila je isključivo za prevoz materijala do austrijskih vojnih postaja. Sem istorijske važnosti, ona danas nema nikakav ekonomski ili tehnički značaj.
Preliminarnom studijom izvodljivosti Austrijske agencije za razvoj uspinjača Kotor Lovćen je predvidjena u tri sekcije, svaka sa posebnim pogonskim mehanizmom: Kotor-Kuk dužina trase oko 3.9 km, Kuk- Ivanova korita oko 2.3 km i treća do restorana ispod mauzoleja, oko 1.8 km.
Na ovu austrijsku studiju navodno je, po inicijativi predsjednika Filipa Vujanovića, dodata i sekcija za Cetinje. Izabran je i Nacionalni tim projekta “Žičara” na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Bogdanovićem, koji je izjavio da će žičara imati 90 gondola za po deset osoba, da će biti transportnog kapaciteta do 1.400 turista na sat, te da će se od Kotora do Cetinja preko Lovćena stizati za 43 minuta.
Medjutim, to nije moguće izvesti u tako kratkom vremenu, jer bi turisti morali da presjedaju dva puta. Čak i pod uslovom da terminali svake sekcije budu veoma blizu jedan drugom, ipak bi za prelaz iz jedne sekcije u drugu bio potreban bar jedan minut po gondoli, kojih ima 90. A gondole se pune i prazne jedna po jedna, a ne kao željeznicka kompozicija, gdje se u sve vagone ulazi istovremeno. Očigledno je da su koncept, vrijeme i brojevi koje navodi predsjednik komisije Bogdanovic, “ofrljizmi” svojstveni našoj poslovičnoj površnosti.

Put od Kotora do Kuka ispod Štirovnika dug je oko 25 kilometra. Za auto posebno za autobus treba najmanje jedan sat. A trasa uspinjače od Kotora do iste kote na Kuku duga je manje od 4km. Turisti bi za nekoliko minuta stizali od mora do jednog od najljepših vidikovaca u svijetu, sto je racionalno i rentabilno rješenje. Medjutim, kod sekcije od Kuka do Ivanovih korita, gdje nema gotovo nikakve visinske razlike, dužina trase za žičaru i postojećeg kolskog puta približno su iste i autobus bi stigao brže od gondole. To potvrđuje opšte poznato pravilo da je horizontalni transport žičarama neracionalan i veoma skup. Trasa sekcije od Ivanovih korita do Cetinja duga je 7.5km, a kolski put 13 km. Svaki cetinjski vozač zna da je to priblizno pola sata vožnje, a kad bi se put malo proširio i ispravio, još i manje. Autobusi, koliko ih god bude potrebno, pune se odjednom, a ne jedan po jedan kao gondole, i bez presjedanja turista stižu na Cetinje. Još ako bi gondole od Kotora do Kuka bile većeg kapaciteta ( gondole na uspinjači u Rio de Ženeiru su kapaciteta do 50 putnika) proces bi se još više ubrzao.
Ciljna grupa za ovaj projekat su uglavnom izletnici iz Dubrovnika i turisti sa prekookenaskih brodova (cruise ships) koji pristaju u Kotor. Njihovo vrijeme dolaska i plan boravka unaprijed su veoma precizno određeni, pa bi se time znao i broj potrebnih autobusa. Što manje vremena turisti provedu u transportu to će više vremena, a logično je očekivati i para, potrošiti na ono što se reklamira u ponudi. A turisti valjda ne dolaze da bi se vozili “najdužom žičarom na svijetu” i da, čekajući u red na gondole, jedu sendviče koje su im pripremili tur-operatori iz Dubrovnika!
Kakva je onda svrha uložiti desetine miliona eura, krčiti koridor za trasu i uništiti hiljade lovćenskih bukava umjesto kojih bi “niknulo” desetine čeličnih nosača za žičaru? Nacionalnim Parkom Lovćen i Cetinjem motalo bi se iznad glava stotine “korpi” sto bi ličilo na dnevni kop nekog rudnika. A poslije ovog “uljepšavanja” prijestonice UNESKO bi, po našem zahtjevu, trebao da je stavi pod svoju zaštitu!

No, biće prije da je predsjednik Vujanovic zapazio da jedan broj Cetinjana suviše emotivno prilazi rješavanju problema svoga grada. Prosto izgoreše za žičarom “ka Vladika za Lesendrom”, pa mu dodje zgodno da se politički zamajava po principu: “Ništa vi ne možete poželjeti, što vam ja ne mogu obećati”!
I dok se vrijeme gubi u raspravama Kotorani će uskoro izgraditi vertikalni podzemni lift od izvora Gurdica do na vrh tvrđave. Zbog brze i lake pristupačnosti za svakoga, taj projekat će se sigurno isplatiti. No, ako se stijene iznad Kotora mogu izbušiti do visine od blizu 300 metara, koji je razlog da se isto ne uradi do mauzoleja na Lovćenu sa malim prilaznim tunelom u podnožju Jezerskog vrha? To bi bila daleko racionalnija investicija od žičare do Ivanovih korita i Cetinja, gdje su autobusi daleko efikasniji i neuporedivo jeftiniji. Imamo mauzolej po mnogo čemu jedinstven u svijetu, a prilazi mu se sa 461 stepenicom što je ravno visini zgrade od 25 spratova. Za prosječnog, malo starijeg posjetioca to je izuzetan napor, a i uzima mnogo vremena. A turisti u ciljnoj grupi su uglavnom starije osobe, koji imaju slabe noge ali moćan džep. Oni će se, kad saznaju sve detalje radije ograničiti na posjetu Kotoru, i tvrdjavi San Djovani. A mi ćemo ih- kako reče jedan Cetinjanin – sa Kuka gledati i to bez durbina kad vade novčanik, ali od toga nikakve vajde za nas! Za ovaj projekat biće potrebna veoma tijesna saradnja izmedju opstina Kotora i Cetinja, inače ce se sve ubrzo pretvori u nezdravu konkurenciju.
Predsjednik Vujanović već godinama izjavljuje da će izgradnjom žicare Cetinje postati ”u suštini, primorski grad”. Izdavanje soba i kreveta turistima, što je podiglo standard stanovništvu u primorju, u Cetinju je neiskorišćeni potencijal za koji nije potrebna zičara, već nekoliko autobusa. Turisti bi spavali na Cetinje, a danju boravili na moru. Isti autobusi, koji bi u jutarnjim i večernjim časovima vozili turiste direktno do plaža i natrag u toku dana bi razvodili turiste sa žičare od Kuka po Nacionalnom parku Lovćen i do Cetinja. Turisti nebi plaćali skupi parking za kola u Budvi, a mjesto gužve, galame i vrućine, spavali bi na divnoj cetinjskoj ariji. Uz to bi domacin mogao da im pripremi domaću hranu za večeru.
Jer, dok stignu ti već davno najavljeni “sigurni investitori” i milionski prihodi od žičare, broj cetinjskih gradjana koji kupuju hljeb na veresiju biće svakim danom sve veći!
Blažo Sredanović

Vaš komentar