Cetinje :: Moj grad

U Zagrebu predstavljena knjiga Antički gradovi snovi i sudbine – Miraša Martinovića

Posted on 28. Nov, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

U Zagrebu u Novinarskom domu, uz prisustvo brojnih kulturnih i javnih radnika, gostiju i zvanica, 22. novembra, održano je predstavljanje knjige „Antički gradovi snovi i sudbine“ u organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb. Predstavljanje je, ispred organizatora, otvorio Danilo Ivezić ističući da Martinović na starim temeljima podiže nova literarna zdanja, oživljavajući one koji su nekada živjeli  kroz nas koji danas živimo.  Na promociji su govorili: Predrag Matvejević, Dimitrije Popović i autor. U ime Ministarstva spoljnih poslova i evropskih integracija Crne Gore prisutnima se obratio pomoćnik ministra Željko Perović, koji je  pozdravio predstavljanje knjige ovog značajnog pisca, ali i istako značaj i misiju Zajednice Crnogorca Hrvatske u njegovanju autentičnih crnogorskih kulturnih i duhovnih vrijednosti, kao i veoma značajnu potporu države Hrvatske ovoj zajednici i njenoj djelatnosti.

Promociji u Zagrebu bio je prisutan i Mirko Kovač koji je knjigu „Antički gradovi snovi i sudbine“, nazvao prvorazrednim događajem, ističući „da bi ovu knjigu rado pročitao Borhes“.

Iz izlaganja Predraga Matvejevića:

„Miraš Martinović je knjigom ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE obezbijedio sebi mjesto među rijetke pisce i rijetke knjige. Kroz oživljavanje antičkih gradova Martinović je oživio i vječne poruke i univerzalne istine, na jedan posve nov, atipičan i neuobičajen način.

Svaki grad  kroz historiju imao je svoje barbare, od najstarijih do naših vremena, do gradova koji su stradali u posljednjim ratovima, rekao je Matvejević, ističući sudbinu Srebrenice, i drugih gradova na ovim prostorima koji su stradali,  u kontekstu one čuvene Kavafijeve pjesme Čekajući Barbare.

Kroz oživljavanje historijskih činjenica, Martinović je oživio sudbinske trenutke gradova kojima se bavio, dajući im arhetipsku dimenziju, jednu drugu literarnu vječnost koja ne dozvoljava pristup vremenu i rušiteljima. Knjiga Antički gradovi snovi i sudbine prvorazredna je literarna tvorevina“.

Riječ Dimitrija Popovića:

ONAMO GDJE ARHEOLOGIJA ZAVRŠAVA POČINJE POEZIJA

Knjiga Miraša Martivnovića “Antički gradovi – snovi i sudbine” svojim naslovom upućuje na način na koji je njena bogata sižejna građa strukturirana odnosno komponirana u literarnu cjelinu. U knjizi se smjenjuju, prožimlju ili pretapaju historijska fakta i dokumenti sa mitskim slikama i snovima. Stvarno se projicira u imaginarno. Ciklično se izmjenjuju život i smrt. Ovakav književni postupak nije odabran kao jedan od mogućih oblika kazivanja, već se nametnuo kao neophodan upravo zbog prirode onoga o čemu knjiga govori.

Uvjetno kazano, antički grad kao svojevrstan „model“ Miraševog književnog zanimanja jest grad kojeg više nema u onom obliku i izgledu kakav je nekada postojao. Od njega su ostale samo ruševine. To je grad kojeg su ruinirali čovjek i vrijeme. Takav se grad otvara pred piscem i njegovim senzibilitetom kao nepročitana knjiga. Miraš Martinović je strasni čitač neisčitane i za čovjekovog života nikad dočitane povijesti nekog antičkog grada. Nakon svih stradanja, pohara, katastrofa kojima niti jedan bedem nije odolio, knjiga će,  ističe Miraš Martinović ostati kao „najtrajniji grad“. Piščeva vjera u knjigu je apsolutna. U poglavlju „Dubrovnik Desislavino izgnanstvo“ Miraš nam kazuje kako je Desislava napuštajući Duklju donijela „pepeo spaljenih knjiga vjerujući da će se preobraziti u slova i da će knjiga ispisati samu sebe. Knjige ne umiru ni kada sagore“  naglašava  autor.

Antički grad nije za Miraša tek historijska činjenica, opće mjesto u povijesti civilizacije. Grad je za njega poetski izazov, metafizičko nadahnuće, nedokučiva tajna. Grad je u simboličkom smislu kolektivno biće. Svojom arhitekturom, kućama, hramovima, citadelama, zidinama, predstavlja svojevrsnu urbanu scenografiju po obliku i mjeri vremena u kojem je sazdan. U toj se scenografiji odvija životna predstava toga grada sa svim činovima njegovog trajanja; rođenja, mira, blagostanja, ratovanja, tragedija i smrti.

Miraš Martinović nije samo pisac koji u tišini radne sobe iz biblioteke ili sa interneta prikuplja materijal za svoje knjige. On je, što ovom prilikom treba posebno istaći pisac-putnik. Miraš doslovno putuje i pješači do onih mjesta, do onih lokaliteta koji su predmet njegovog zanimanja, koji su izvor njegove inspiracije. Komocija medijskog posredovanja knjigom ili internetom u udobnosti radne sobe neusporediva je sa uzbuđenjem što ga donosi susret sa stvarnošću mjesta i ambijenta koje posjećuje pisac. Tamo na licu mjesta prizori su najrječitiji. Tamo se najbolje osjeća onaj genius loci, tamo stvarnost potiče imaginaciju.

Arheologija brižljivo analizira nađeno, determinira ga povijesno i stilski, uvrštava u registre muzejskih zbirki. Onamo gdje arheologija završava počinje poezija. Da bi ta poezija bila uvjerljiva mora se poznavati ono što tu poeziju nadahnjuje. Zato Miraš pedantno i sistematski navodi znanstvene podatke u svoj književni tekst. Ti su podaci temelj za Miraševo imaginarno zdanje čiji zidovi i prostori koje omeđuju,  prostori privatni ili javni, svjetovni ili sakralni, govore pjesniku o onome o čemu su svojevremeno svjedočili. Na osnovu čega su nastajali mitovi i legende u podneblju mediteranske tragike.

Sudbine gradova kao kolektiviteta poistovjećeni su sa sudbinama pojedinaca. Kada Miraš odgonetava značenje nekog u kamenu uklesanog teksta čiji fragment prekriven lišajem drži u rukama on je nagnut nad sudbinom onoga na koga se taj tekst odnosi. Njegov književni postupak u kome se stvarnost mjesta i relikta povijesti pretapa u piščevu poetsku  imaginaciju nalazimo i u „Martinića gradini“ u snu u kojem se piscu javlja Dukljanski kralj Svetlopelek. Njegovo mu se visočanstvo obraća govoreći u heksametrima. Ti su heksametri činili kako Miraš kaže „grad-ep“, ličili su na „bedeme, temelje, utvrde, kule, hramove, palate.“ U nemogućnosti da zapiše ono što mu saopćava  kralj u piščevoj se mašti stvara grad. Tajna grada ga dovodi do dvojbe je li njegov, (Mirašev) san bio u stvari san kojeg je sanjao  kralj. Ova, ako tako mogu reći arheologija sna inicirana arheologijom stvarnog govori do koje je mjere pisac zanešen onim čemu se svim svojim bićem predaje.

Majstorskim načinom pripovijedanja Miraš nas sugestivno uvodi u ono što je doživljavao. Kada prelazi kamen nekog kućnog praga, neke ruševine nad kojom umjesto krova gleda u  ćudljivo nebo, kada u ostatku stupa obraslim korovom vidi blistavi hram ili na praznom prostoru gdje je nekad bio trg, čuje žamor i glasove, pisac oživljava grad i na taj način putem literature potvrđuje kontinuitet povijesti. Jer kako kaže Lewis Mamfort „Grad mrtvih stariji je od grada živih. U stanovitom smislu grad mrtvih je prethodnik, gotovo srce, svakog živog grada“. Zato su ruine koje nalazimo i koje proučavamo ostaci koji nas i potvrđuju i nadahnjuju. One su dio nas. Vrijednost Miraševe knjige jest i u tome što čitatelj u njoj ne otkriva samo dio kolektivne prošlosti podneblja u kojem su antički gradovi građeni i razarani, nego u ogledalima njihovih snova i sudbina sagledava sliku ljudskog bića, njegov zemaljski put slave i poraza.

Prilog pripremio Vesko Pejović