Cetinje :: Moj grad

Knjige Lidije Vukčević predstavljene na Cetinju

Posted on 10. Nov, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

Roman „Kiši li neprekidno nad Kotorom“ (“Skaner studio” Zagreb, 2012) i zbirka poezije „Zagrljaj jezika“  (CDNK, 2011)  dr. sci. Lidije Vukčević predstavljene su u četvrtak veče (08.11.12) u prostorijama Matice crnogorske – Ogranak Cetinje.

Prisutne je u ime Matice crnogorske pozdravio Vesko Pejović, ukratko ih upoznajući sa njenom veoma bogatom naučnom i stvaralačkom biografijom:

Lidija Vukčević rođena je 1954. godine u Zagrebu, gdje je diplomirala, a zatim magistrirala i doktorirala iz područja humanističkih i društvenih znanosti na Katedri srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je stipendistica Andrićeve zadužbine 1983. godine.

Do sada je, pored ostalog, objavila zbirke pjesama „Boja šafrana“, „Latinska knjiga“, „Lepeza“ i „Zagrljaj jezika“, zbirku poezije na italijanskom jeziku „Il velo“, kao i prozna djela „Pisma jednog teroriste jednom sadisti“, „Rječnik slučajnosti“, „Moj filozofski rječnik“, „Obične stvari“, „Fabrika malih utopija“ i „Kiši li neprekidno nad Kotorom?“.

Njena ostvarenja su uvrštena u pet antologija hrvatske i srpske poezije, zbirku ženske proze na makedonskom jeziku, zatim u Crnogorsku enciklopediju DANU i Hrvatsku književnu enciklopediju.

Iz teksta Ane Brnardić, pjesnikinje i kritičarke /zagrebački časopis Poezija, br.1-2, VI/2012.

-U poeziji Lidije Vukčević prepleće se religiozno i svjetovno, političko i ekonomsko, individualno i kolektivno…erotsko i suspregnuto, užitak i mržnja, nada i beznadežnost, iskrenost i isplaženi jezik ironije …

Iz kritike Zvonimira Mrkonjića, pjesnika ,akademika, prevoditelja i antologičara:

Sama riječ zagrljaj erotski je prvotna,  ključna za cijelu zbirku: ona pretpostavlja dodir i strategije spajanja dva tijela u jedno. Na njega se višekratno poziva cijela zbirka pa se ona prešutno ispisuje kao ljubavni kanconjer. 

-Kad kažemo da su u Lidije Vukčević jezik i tijelo istoznačnice, onda pod time razumijevamo cijelu jednu poetiku, dramatski raščlanjenu, neistovjetnu, nepredvidivu…

 Iz Recenzije romana Kiši li neprekidno nad Kotorom? – Velimir Visković

 – Zavidan  je i njen način na koji rabi jezički medij: krajnje slobodnom istraživačkom i igralačkom stilizacijom ona lako preskače iz  slanga u stilski snažno markiran beletriziran govor, u kojem se kreće od novoštokavskih  do staroštokavskih persiflaža i emfaza, a pseudodiskurzivni ili sentimentalistički izljevi služe joj da manjku stvarnosti doda višak literarnosti. 

Izvodeći svojim zanimljivim jezičnim i semantičkim bravurama svoj anti-roman, Vukčevićeva pokazuje i nesumnjiv smisao za humor i autoironiju, ali i  neupitan sluh za postmodernitet te njegovu imanentnu i ironijsku  kritiku.

O  knjigama Lidije Vukčević govorili su književnik i publicista Miraš Martinović, pjesnik i novinar Bogić Rakočević i autorica:

Riječ Bogića Rakočevića:

                LIRIKA ZBIJENE TEKSTURE

–Crnogorsko pjesništvo i književnost uopšte čini nekoliko konstitutivnih slojeva. Jedan od njih pripada autorima ostvarenim izvan Crne Gore, ali čije djelo manje-više izrasta iz njenih ambijentalnih karakteristika ili je, svakako, na neki način s njom povezano. Temeljni dio tog sloja predstavljaju začetnici modernog crnogorskog pjesništva u prvoj polovini prošlog vijeka, a sada već imamo veliki broj autora s respektabilnim djelom u zemljama u kojima žive i rade. Ujedno, ono je prepoznato i vrednovano i u Crnoj Gori.

Iako pri svakom ozbiljnijem promišljanju određenog djela moramo imati na umu stav da dobra književnost izmiče raznim kategorijama i svrstavanjima, slažemo se da pomenuti pjesnici prije svega pripadaju književnostima zemalja u kojima stvaraju, a mi ih iz razloga pomenutih u uvodnom pasusu s pravom možemo svojatati i svrstavati u ovdašnje izbore, panorame, i tome slično. Jedan od takvih autora je Lidija Vukčević, književnica ostvarena u Hrvatskoj, a posljednjih godina sve prisutnija u Crnoj Gori, svojoj postojbini što posebno potvrđuje svojom knjigom „Zagrljaj jezika“ objavljenom prošle godine u izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

Lidijine pjesme objedinjene pod naslovom koji umnogome odražava njihovu strukturu i inicijalnu potku izabrao je i priredio Mladen Lompar, a kako sama u napomeni sugeriše zbirka je nastajala desetak godina i predstavlja „poigravanje s gramatičkim smislom.“ Iako početni dio knjige opravdava tako naznačenu tenziju i u jezičkoj kombinatorici ili poigravanju sa sviknutim jezičkim standardima nagovještava tvorevinu sazdanu od teoretizovanih sintaksičkih i semantičkih fragmenata i principa, kako dublje zalazimo u knjigu uvjeravamo se u ono što Lidija Vukčević određuje kao „tematski raspon od putopisne do ljubavne lirike“, odnosno „iskušenje da se arhajsko i mitsko pjevanje oblikuje u formi suvremene lirske ispovijesti.“

U prvom dijelu knjige pjesnikinja je u zoni vječite zapitanosti o samom smislu pisanja iznova promišljajući ono što se, zapravo, ne može definisati niti ičim ograničiti. U odjelu „Zašto ne pišemo poeziju“ ona postavlja i ove Teze: “ zato što oni koji pišu poeziju ne čitaju druge pjesnike“, „Zato što smo kukavice: poezija pokazuje svu golotinju svijeta. ” U Antitezama konstatuje : „Zato što rođeni pjesnici znaju da poezija i tumači i mijenja svijet“, a u Sintezama poentira : „ Stoga što je pjesništvo fenomen najviše, jezične tajne.“

U tom duhu nastaju njene pjesme koje propitkuju standardne jezičke okvire pokazujući kako funkcioniše tzv. jezička poezija i da pjesnički materijal lako mogu postati i naizgled nepjesnički elementi. I njima se, dakle, može promišljati život i tajne svijeta, kao i provjeravati teorijske konstrukcije. Inače se Lidijine pjesme  često doimaju kao autopoetički eseji u kojima se ona gramatičkim kombinacijama i simboličkim aluzijama bavi pitanjima jezika, pjesništva, opoetizovanim filozofemama, i tome slično. Tako, recimo, nizanjem nesvršenih glagola ukazuje na kontinuitet svega, neprekidnost trajanja. Metafore i pridjeve posebno akcentuje: „Blisko i sjajno sunce zimsko spušta naglaske/ Na zadnje slogove silabe zadnje jeseni zlatne“… („Blisko i sjajno“), a da njena poezija, zapravo, nema nekog jasno preciziranog cilja već je sklona oponašanju fragmentarnosti i haotičnosti svijeta vidimo u Dučićevski intoniranom, nekoj vrsti programskog stava u pjesmi „Moja poezija“ :“…ona je djeva što na trgovima spi/ i sa skitnicama objeduje“…

Mada se katkad čini da poezija Lidije Vučević uzmiče pred lirskom tenzijom, ona se uvijek kreće u ambijentu višesmislene lirike zbijene teksture ili tragom Remboove neodređenosti. Otuda se njene pjesme doimaju kao tekstovi raznih situacija i raspoloženja. Nekad je to ironično propitkivanje ustaljenih vrijednosti, nekad su sjetni slojevi što otkrivaju pjesnikinjinu krhkost. Nekad njeni stihovi odaju neusiljeni, spontani sentiment bogat intimnim stišanim slikama, a nekad imaju polemički naboj kojim prenosi svojevrsnu empatiju kada se obraća sebi i drugima. U svakom slučaju, čak i u slučajevima gdje prisustvujemo razbijanju sintaksičke strukture prisutno je autorkino istančano osjećanje svijeta koje se nameće kao nešto duboko proživljeno.

Iako je pjesma neobavezujuća tvorevina, kod Lidije Vukčević ona može poslužiti i kao važan identifikacioni faktor kojim se svrstava u poklonike nauke, prefinjene lirike i fleksibilnijih formi. Uz ono čime se u književnosti i bavi. Jedan od imperativa ove knjige je: „Neka poeziju pišu oni koji je zaslužuju“, a ovdje vidimo kako se poruka i te kako na nju odnosi.

-Kiši li neprekidno nad Kotorom?

Riječ Miraša Martinovića: VRAĆAM SE TU, NA TOM MJESTU BJEŠE DOM… 

Mi večras promovišemo jednu značajnu knjigu, za hrvatsku i crnogorsku literaturu. Kiši li neprekidno nad Kotorom, uslovno rečeno je roman. Ima ova knjiga u sebi i nešto od poeme, i od drame, i od eseja, reportaže, pripovijesti i, traktata… Mnogi žanrovi u njoj se prepliću. Ona je sve to  i više od toga. Biografija autorice. Stvarna i imiginarna. Porodična hornika. Stvarnost podignuta na nivo fikcije. Fatnastika koju može samo da izrežira život. Život kao proizvod neke više fantastike, nadnaravnije od nadnaravnog.

U najboljem smislu, ova knjiga podsjeća na djela srednjevropskih pisaca, Broha i Muzila, Kiša i Kundere, na forme koje su oni koristili, na mješavine stilova, korišćenje faktografije, ukrštavanje i preplitanje vremena. Ona predstavlja kombinaciju više književnih žanrova: onoga što je dobra proza i isto toliko dobra poezija, dokument, umetnuti pasaži iz drugih djela, stvarni, ali i izmišljeni. Teško je to odgonetnuti. Iako se autorica, na kraju, poziva na llireturu, koja isto tako može biti stvar fikcije. Kako je to radio Borhes u svojim djelima. Ili Magris u Dunavu i Mikrokozmima, Broh u Mjesečarima.

Ovo je knjiga bezdomstva, nekog ko je u ličnom i faktičkom egzilu. Junakinje koja se oslanja na svoje korijene koji su duboko u crnogorskoj zemlji, koja sanja domovinu, u drugoj domovini u kojoj se ostvarila literarno, intelektualno, ezgizetacijalno.  Raspeta između domstva i bezdomstva, između onamo, onamo i ovamo ovamo, između negdje i nigdje, a rasuta svugdje, ona kupi krhotine svog životopisa i od lične biografije pravi biografsku litearturu. Unutrašnji dijalog i unutrašnji monolog, lični glas i porodični glasovi, kolektivni glasovi, pretvaraju se i višeglasnu fugu, oratorijum, u kome  se jedan glas posebno izdvaja, artikulišući ličnu dramu.

U knjizi  Kiši li neprekidno nad Kotorom autorica traga za svojim izgubljenim vremenom, izvlačeći njegove niti iz svevremenog okeana života, nižući ih kao dobra pletilja u Sudbinsko platno, na kojm tka lične šare, koje postaju univerzalni znakovi i svevažeći kodovi. Kao odrasla, sjeća se  djetinjstva, svoje Visozemske, ili Crne Gore, uvijek sanjane, do nadstvarnosti uzdignute.  Zemlje koja je postala  lični usud, ili uspomena. Sjeća se Titograda,  njegovih ulica, Skadarskog Jezera, Sutomora, Sutormana. Topografija kojom se bavi i geografija kojom se kreće postaje literarna, mitska. Sjeća se mora, te naše velike majke, kako bi rekao Džojs, koje u ovoj knjizi ima čest i prepoznatljiv glas. Kuda god prođe, ona nalazi ono dublje, ono zaumno, ono trajno ispod prolaznih stvari. Ono tajno i tajanstveno, samo odbaranima čujno i prepoznatljivo. Ta stvarnost jednom stvorena, pa zgubljena, u ovoj knjizi je ponovo nađena. Koordinate kojima se ona kreće – višeznačne su, prostorno veoma udaljene, ali u nekom dubljem smislu paralelne. Ova knjiga liči na paralelne svjetove, koji, kad čitalac jednom krene njima, ne ostavljaju ga, a ni on njih. Idnetifikacija knjige i čitaoca i dubinska je i sudbinska. Tako sam je ja doživio.

Tamo gdje se poglavlja završavaju, zažališ: što još ne traju.  I na kraju se pitaš: zašto se tok te okeanske priče odjednom prekida. Ali i neminovno  iznova počinja da oživljava, nastavlja  svoje trajanje u čitaocu.

Maksima Fjodora Mihajloviča Dostojevskog još jednom se osvjedočila , a to je da ništa nema fantastičnije od stvarnosti.

Stvarnost Lidije Vukčević  dignuta je do nivoa fatastike, a to znači dobre litearture.

Lidija Vukčeviće u ovj knjizi opisala je, ličnu stvarnost, a to je ona stvarnost kroz koju smo prolazili u periodu ratova i tranzijcije, svega onog što su nus proizvodi tih pojava. Autorica je neštedimice zahvatala sve ono što ta stvarnost nudila,  a nudila je život u svim tragičnostima, koji je ona osvjetljavala svjetlosnim  snopom snažne umjetničke i senzibilne ličnosti. Nema  nevažnog događaja, niti situacije, sve je važno, što i sama autorica potvrđuje jednuim pasažom:
„Pripovijedanje se rastvara kao klobuci kiše ili kao listovi starog udžebnika. Nije za lijeve. Samo za znatiželjne. I nadobudne. Ne dodaj bilježaka i znakova. Ne potcrtavaj. I ne skraćuj. Ne preskači stranice ili poglavlja. Sve je važno“.

Drugim riječima, sve uzmi, svemu udahni dušu, daj lični pečat, ali i univerzalni ton. Sve odjeni u metaforu, digni na nivo opšteg mjesta.

I kad traži taj toliko čeznutljivi i željni dom, kad vidi u njemu spasenje, od svih gonjenja kojima je izložena, dom kome su sva traženja usmjerena, slijedi bolna spoznaja: nigdje doma, ni utoka. Traženje je činjenica  nenalaženja.  Ni Crna Gora nije rajska zemlja.

Ona domaja koju traži daleko je negdje, nigdje je zapravo. I na kraju toga puta, toga traganja za iščezlim vremnom, poslije kretanja onim prsutovskim stazaam, čovjek shvata da je sve iluzija: i dom i svijet, i mi koji smo bačeni u svijet.

I onaj stvarni dom, hoće da kupe drugi.

Ova knjiga je pitanje identiteta, traganje za njim. Traženje njegove potvrde. Želja da se potvrdiš, da jesi svoj na svome. I bolna spoznaja da, u stvari, nigdje nisi, da si zamorče vremena, ljudi koji su nemilosrdni, svemirsko zamorče. Jagnje u vučjim vremenima. I da je ona krilatica: raspni ga, raspni, jednako aktuelna, zvučna i čujna, danas kao i prije dvije hiljade godina. U Jevanđelju i ovoj knjizi. U Hristu i nama. Svaki čovjek je Hristos. I mala sudbina ima vaseljenske srazmjere. Udes svih, isti je.  I olimpijaca i zemaljaca.

Onih drevnih i ovih današnjih.

No, iako nije našla stvarno utočište u životu, autorica ga je našla u ovoj knjizi. Ona je njen, siguran sam, bezbjedan dom, u koji je sklonila čitavo svoje pokućstvo: život, snove, biće, uspomene, sve svoje drage, ali i one koji su prema njoj bili nemilosrdni i surovi. Svima je dala prostor za drugi, trajniji život.

Od ružnog vremena, napravila je lijep san. A od ne baš lagodnog života, metaforu!. Lična drama je dobila univerzalne razmjere.

„Ako je ovo moj san, nemojte me buditi!“, rekao je španski pisac i filozo Miguel de Unamuno.

Lidija kao da je slijedila tu krilaticu, na malo drugačiji način, ali u istom duhu: Ako je ovoj moj život, ja ga se ne odričem!, kazala je ovom knjigom, dajući najličniji pečat vremenu o kome piše, potvrđujući sobom vrijeme.

Najbolje su, one knjige, koje život piše. Ova, jeste takva!

Knjiga Kiši li neprekidno nad Kotorom?… čita se punim dahom, uz česte uzdahe, ali će na kraju pitati: zašto ne dalje i više. Zašto se sve odjednom prekida, kao u najljepšem snu. Takav osjećaj je u neku ruku i javna molba autorici, da nastavi da piše dobre knjige, kao što je ova. Sa željom da život pred njom bude lagodniji, ali da nas ta činjenica ne liši dobre litereture, kakva je ova, besumnje.

Ako je patnja mjera veličine, onda, ne treba žaliti za propaćenim i proživljenim. Bilo je vrijedno patiti. Ta patnja dostojna jest, kako reče veliki Grk, pjesnik i nobelovac  Elitis, u svojom veličanstvenoj poemi s tim naslovom, Dostojno jest. 

Zato, neka je svaka patnja blagoslovena. Bez nje nema velikog djela. Žrtvom je sve veliko potvrđeno. A svo žrtvovanje Lidije Vukečvić: u porodici, društvu, pisanju,  bilo je i dostojno jest ove knjige.  I ova knjiga je dostojna  njenog života.

LIDIJA VUKČEVIĆ – ZA SAJT CETINJE MOJ GRAD:

-Poštovani  Posjetitelji  sitea  Cetinje  moj  grad

Neobično mi je drago sto sam mogla u novom Kulturnom centru vašeg  i “ mog“ grada promovirati dvije svoje knjige , zbirku pjesama Zagrljaj jezika i roman Kiši li neprekidno nad Kotorom? koje su  vezane uz moju crnogorsku postojbinu. Osim stvarnih umjetnika vezanih uz neobično cetinjsko podneblje, Danila Kiša i Dimitrija Popovića, jedan od „likova“ je i ono Cetinje koje je zapamtio moj otac, bivajući gimnazijalac između dva svjetska rata…

Zahvalna sam kolegama iz CDNK,  Matice crnogorske i OKF-a koji su omogućili objavljivanje i prezentiranje zbirke pjesama-koja je već predstavljena u zagrebačkoj sredini, i posebno što je nedavno objavljeni roman Kiši li neprekidno nad Kotorom? (Zagreb, 2012.) doživio prvo javno predstavljanje u Cetinju, rodnom mjestu književnosti, likovnosti, historije i kulture…

Nadam se da će u ljupkim prostorijama Matice crnogorske  zaživjeti kulturni život kakav ovaj grad – jedno od središta crnogosrke kulture-zaslužuje.

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović