Govor kraljeva, Miraš Martinović

Posted on 09. Sep, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

Iz knjige Miraša Martinovića GOVOR KRALJEVA koja je objavljena 2011. godine za čitaoce sajta objavljujem ciklus IZGNANSTVO I KRALJEVSTVO posvećen Cetinju, Crnojevićima i Petrovićima.

I Z V I I S K R A

Kraljevi koji su se smjenivali na prevalitansko-dukljansko-zetsko-crnogorskoj zemlji, u svojim oporukama i testamentima, ostavljali su svoju moć, energiju, svoje biće, koje bi se u trenucima biti ili ne biti za ovu zemlju, probudilo. To je skrivena vatra, luča ili iskra koju Njegoš toliko puta upotrebljava,* zapravo biće zemlje i biće etnikuma koji se smjenjuje na njoj i koje je učinilo da uvijek pretegne ono biti, i zemlja i narod nastave svoj hod, nakon svakog iskušenja.

U kraljevskim testamentima – oporukama vječna je tajna koja je očuvala Prevalitanu, Duklju, Zetu i Crnu Goru. Oni imaju iscjeliteljsku moć.

Oni čine Crnu Goru vječnom.

* U prvoj verziji, Njegoš je naslovio svoje poznato djelo sa IZVIISKRA, a kasnije će ge preimenovati u GORSKI VIJENAC.

PROGNANI GOSPODAR ĐURAĐ CRNOJEVIĆ SANJA DOMOVINU

Išao je do Sinjorije više puta

i tražio sredstva za povratak u domovinu

Marino Sanud: Dnevnik

Razapet između Turske i Venecije, sa Krstom koji sam svuda nosio.

Bez pouzdanog prijatelja, s uvijek nepovjerljivom Mletačkom Sinojrijom.

Istim riječima odlaganja svake akcije: sjutra!…sjutra!… sjutra! Da bi se dodvorili i sebi i Sultanu.

Da moja zemlja ostane, U ropstvu, ponižena. Napustio sam je, prihvatajući između vazalstva I izgnanstva- Izgnatsvo.

Svi pokušaji, pa i onaj kad se iskrcah na Trašte, kad dođoh iz Venecije, preobučen u fratarske haljine, da zametnem Oganj bune, ostali su zaludni.

Mali u igri velikih, uvijek su na gubitku. I ako se priklnoniš nije nikakva sigurnost – da ćeš biti zaštićen.

Izabeto, ženo moja voljena, dok pišem ovaj Testament i ostavljam stvari zemaljske,

Duh moj je na jezeru među onim brdima. Oduvali su me vihorovi.

39. prvo, sve stvari Svete Marije sa Cetinja, sa kojima smo pobjegli od Turaka, hoću da vratiš Svetoj Gospođi sa Cetinja, kao

40. dobra njenog vlasništva, što se obavezah zavjetom, pošto sam bio na mjestu koje ti znaš, ženo moja, gdje si

41. mnoge suze prolila.

Daj Bogu što je božje, Caru carevo, A nikom ono što je tvoje..

Meni je preostalo jedino da sanjam.

A šta bi izgnani drugo?

U Veneciji se ne smije slobodno govoriti, Zato sam se pobunio. A puna im usta Slobode.

Prazni venecijanski govor!

Moja Izabeto, budi mudra i razborita, kao što si uvijek bila

56. Ako Sinjorija ne bude htjela da

57. vam bude učinjeno neko dobro, neka grijeh padne na njihove duše; tada nemoj boraviti sa dječicom više od dva mjeseca, niti gledati

58. kako ti govore: sjutra, sjutra… U tom slučaju uzmi moga sina Ludviga Konstantina i predaj ga mom ujaku gospodinu Konstantinu, da ga povjeri

59. gospodinu kralju Francuske. A Salomona pošalji stricu Sknder-begu na Portu, jer se nadam u Boga da neće pustiti da umreš od gladi, kad je jedan s carem a drugi s kraljem.

Sinoć sam opet sanjao Žabljak i Cetinje, Ružu Ivanovu, obasutu najljepšim cvijetom. Kako hodim bos po kamenju, preodjeven u prosjaka. U tuđe haljine koje mi ne pristaju.

Opet se pitam: Kome da ostavim dušu, dok ovaj Testament pišem?

Kakvim oporukama da je zaodjenem, kojim riječima?

Dušu, ženo moja Izabeto, poklanjam mojoj zemlji. Molim Oblake na Rodosu, gdje provodim poslednje zemaljske dane, da je prihvate i odnesu tamo, da se pretvori u kišu i da poškropi zemlju, uvijek žednu, da na njoj procvjeta cvijeće raznobojno.

Pamtim lutanja, od Cetinja do Budve i Venecije.

I opet do Skadra i Carigrada i Anadolije. I ona do Rodosa, kad bježah ispred razularenih krstaša. Kakva je to družina bila, ženo moja!

Pratila me je uvijek misteriozna Sinjorija i njeni bezdušni, a potkupljivi služebnici.

Ma kuda da sam išao vidio sam Onu zvijezdu nad Crnom Gorom.

Ona mi je osvjetljavala put.

Davala snagu

I nadu u povratak.

Ona me je grijala.

Sanjam da otpočinem u

Svojoj zemlji.

Grob mi je na Rodosu.

Neka Crnogorci znaju.

KADA UMRIJE GOSPODAR

Kada umrije Gospodar

U zemlji nasta žalost velika

Kamen je plakao.

Cio narod je plakao, malo i veliko.

Žene i starci, ratnici

I tek rođena djeca.

Sve je proplakalo.

Posluga na dvoru, težaci u polju.

Plakala je Cetinja, i od tih suza

Izlila se Crnojevića rijeka.

Nebo je plakalo.

Vjerovalo se, kiša nikada

Stati neće.

Plakalo je cvijeće

U polju i u dolu,

Čitavom zemljom

Suze su na laticama iskrile.

Kad cvijeće proplače na zemlji,

Onda je nestalo nešto veliko sa zemlje.

Plakale su gore

I vode.

Tekle rijeke suza.

Narod je gasio

Veliku žeđ.

Tako su počele legende da se

Nižu, kao biseri na beskrajnom đerdanu.

Sve je krenulo na njegovu zemlju.

Branili su se legendama.

A da bi zavarali neprijatelja,

Da Agarjani ne bi znali gdje je njegov grob,

U kom kutku zemlje,

Sahranjivalo ga je svako selo.

Sa nosilima koja su nosili,

S plačem i lelekom i čitavim ceremonijalom

Kakav dolikuje gospodaru.

Znali su Crnogorci da, ukoliko bi ga ukrali Agarjani

Iz groba,

Ukrali bi njihovu snagu.

Odbranu,

Iskru životodajnu.

Zato, kad bi se raspitivali, onako uzgred i slučjno:

Gdje je grob vašeg gospodara?

U Crnoj Gori! – govorili su:

Takav grob može da primi čitava zemlja.

Treći dan poslije njegove smrti

Skadarsko jezero pustilo je veliku suzu.

Trista tri izvora su se pojavila.

Trista tri velike suze tekle su

Njegovom

Postojbinom,

Njenim

Licem.

Plakala je Donja i Gornja Zeta.

Plakala Crma Gora.

Taj plač se i danas čuje,

U svakom Crnogorcu.

U svakom kamenu.

DUŠA GOSPODARA IVANA CRNOJEVIĆA PUTUJE CRNOM GOROM

SAN IVANA CRNOJEVIĆA

Ispod onog razorenog grada (Oboda) nalazi se u stijeni

jedna široka tajanstvena pećina. Tu spava, prema legendi, na krilu

vila, otac Crnogoraca, hrabri Ivo, a vile nad njim bdiju, pa

će ga jednom probuditi, čim to bude volja božija…

Syprien Robert, Les Slaves de Turqvi, Paris, 1844,89.

Zar je ovo moj Obod?

Nekoliko kamenova!

Zar je ostalo samo ovo?

Od mojih dvora, od moga bogastva, od blaga,

Od svega?

Od crkve stepenište, od Tamnice dio zida?

I ja sam imao Tamnicu. Iako su me smatrali za blagog gospodara.

Za neposlušne, za buntovne, za one koji zlo sniju

Tamnica mora biti.

Pusti su moji dvori. Prazne riznice.

Sad vidim koliko je tačna ona;

Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje…

O, moje kule, moje utvrde, bedemi, srebrne i zlatne stolice

u kojima stolovah.

I dijete Maksim, kome kraste nagrdiše lice.

Ta, gdje si ti, dijete Maksime?…

Evo, kamena, evo vale velike koju dovaljaše vile, i Ruže na njemu.

Uvijek cvijeta

Iz ruševina, iz pustelina.

Iz postojbine moje,

I mog sna.

Tamo gdje bijahu rezidencije moje,

Letnja i zimska, u kojima primah diplomate i bjegunce.

Prijatelje,

I neprijatelje.

Trava

Između kamenja

Niče.

Uporna trava!

SAZDANJE CETINJA

Na Rijeci Crnojevića, 4. januara 1485.

Ljubezna braćo! Noć prođe a dan se primiče.

Odbacimo nevaljala djela i postanimo

čeda svjetlosti i čujmo šta govori ljudima

Besmrtne slovo Božije.

IVAN CRNOJEVIĆ, Osnivačka povelja Cetinjskog manastira

***

Dok se potucah Italijom,

Van otečestva moga dadoh zavjet u Hramu

Presvete Bogorodice u Loreti

Da ću, vratim li se živ u svoju zemlju, sagraditi

Hram njoj, jer je bila milosrdna prema meni,

Izgnanom.

Učinih to na mjestu koje mi ona pokaza,

Na mjestu postojanom,

Na vrelu

Gdje iz dubine vri

Izvor nepresušni,

Da duše naše ne lutaju poljima.

Hram sazdah.

I nazvah ga njenim imenom.

Postavih tu mitropolita zetskoga kir Visariona,

I rekoh

Da vladaju poslije

Njega (njegovi) nasljednici.

Priložih koliko mi to bi moguće,

U dogovoru sa svojom suprugom i sinovima.

Najprije priložih polovinu vinograda moga

Na (Donje) Dobro, koji sam ja nasadio trudom mojim…

Rekoh da mu se dadu polja i prihodi.

I dadoše polja i prihode

I duše svoje.

(Sazdanje hrama, naše je sazdanje!)

Ugradih dušu moju i dušu naroda svoga

Kao sigurnu potporu

Ispod stubova.

Povelju svojom rukom pisah.

Ako hram razore – da ostanu sabrane naše misli.

Čuh šapat kraljeva

Koji su stolovali

Prije mene.

Govorahu

Da je to mjesto Bogu ugodno

I da na njega nebo spušta

Milost svoju,

Sjeme

Koje neće istruliti.

Niko ne može istrgnuti

Korijene

Tu puštene.

Zidahu neimari,

Narod zida.

Uzidasmo sve što imasmo. Lijep hram izraste.

Sunce zasjeni.

Osjetismo čvrstinu i postojanost.

– I pepelište ako jednom bude –

reče neko. – Mi ćemo se na njemu obnoviti.

U lancu kraljeva to je stožerno mjesto koje

Duh naš čuva.

Tako se desi sazdanje.

Hrama našeg.

Poslije su ga rušili,

Neprijatelji razni.

Ali on se dizao u nama.

Tamo

Ga nijesu mogli srušti.

Od duša naših.

Od duha

Sazdan.

Molim se tvojoj milosti Prečista Vladarice Bogorodice, koja si rodila Tvorca i Boga moga, primi

ovaj moj mali prilog kao dar sebi, kao što je tvoj sin i Bog naš primio one dvije uboge udovice. Pokri me

Krovom milosrđa tvoga i budi mi pomoćnica

U dane strašnoga suda.

Onoga koga odredi Bog da poslije mene zapovijeda ovom zemljom, ili sin moj, ili unuk moj ili, po Božjem dopuštenju, ko god od drugoga plemena, ili naroda, najsrdačnije molim i zaklinjem, da ovo što priložih, uzakonih i potvrdih, ostane na vjekove netaknuto ovom svetom hramu….

Godine 6993. Pisa se mjeseca januara 4. dan na Rijeci.

Toga radi potpisujem i stavljam naš obični pečat na znanje svakome.

U Hrista Boga blagovjerni i Bogom čuvani gospodar zetski Ivan Crnojević.

IVAN CRNOJEVIĆ HODI OVOM ZEMLJOM

Ivan se Crnojević u Crnoj Gori

i danas tako spominje,

kao da je juče bio.

Vuk Karadžić, 1837.

On ovu zemlju čuva od pokora.

I kad se gromovi oglase, to se on oglašava.

On u našem

Pamćenju bdije. I probudi se svaki put kad je nevolja,

Kad je smutnja.

Kada nepravda u zemlji vlada,

Glas njegov se čuje.

Svaki put kad neprijatelj kidiše,

Kao munja zasvijetli i rastjera ih.

Na Đurđev dan, u ponoć,

Šeta razvalinama

Oboda

Slušajući grmljavinu na Lovćenu, kažu:

To nije Sveti Ilija, već Ivo, srdi se što ne obnovimo

Njegove gradove.

Mnogi se kunu dušom njegovom

Koja se vije zemljom,

Prizivaju ga da pravdu izrekne.

Nije preminuo, već se u

Pećinu sjećanja našeg sklonio. I tamo spava,

A kada vjetar kroz brda zapišti, onda zbore:

Sad on mač oštri i riječ mudru sprema

Da nas poduči.

Mnoga znamenja govore da je tu.

Njegove stope,

Znak uklesan u kamen, glas u noći.

Kažu da nije umro. Da je

S nama,

Praotac naš.

Z V O N O I V A N O V O

(Jevremu Brkoviću, koji je poslije desetljeća mnogih prvi probudio ovo zvono)

Zagonetno je kako se u toku 500 godina nije našao nikakav ostatak štamparije. Ali to nije jedna i jedina zagonetka.

Nema ni traga od Ivanovog groba.

Ni od njegovog dvora

Ko ga je razurio? Ko mu je grob zametnuo?

A 1934., u naše vrijeme blisko, pretopoljeno je i tako nestalo bez traga,

IVANOVO ZVONO.

***

Zaječi ko bonik, u noćima tame,

Kad smo spremni da zaboravimo sebe.

Prene nas.

Kad ostanemo bez crkava, hramova naših u kojima bijasmo sabrani.

Kad se bogu molimo ispod hrastova, ispod zvijezda i vedrog neba, ko prvi hrišćani.

Kad nam zvona sva druga zabrane. Kada ih zaliju da ne mogu pustiti glasa.

Oglasi se.

Otvori doba gluva

Prostor glasovima zapečaćenim.

(Ove jeseni, u oktobru, na svadbi u Vickovića, na Vranjskim njivama, dok su naši sveštenici vršili svadbenu službu ispod drveta, čuo sam ga.)

Sa neba.

Pretopoljeno, a zvoni.

Istopljeno, a zvoni…

I dok su ga topili zvonilo je, ječalo kao da cijeli narod ječi.

Stenjalo je, kao da cijela zemlja stenje.

I nakon tog umirućeg časa, nakon što je sebi odzvonilo,

Posmrtnom zvonjavom

Zvonilo je po gorama. Zvonilo je nad vodama.

Na putevima i bespućima.

Zvonilo je

Od mora do zelena Lima.

Do granica zemlje.

Pretopljeno s namjerom, da ne zvoni više.

Da ne budi, da ne zove.

Da bude muk zemlji,

Da zemlja ne zna za sebe.

Kad’ njega nema, ničega nema.

Zvonilo je, ali i odzvonilo

Radovali su se topioci.

Dođe kraj njegovoj zvonjavi.

Dok je ono zvonilo, nismo bili mirni.

Sad jesmo! Sigurni, da je odzvonilo

Za sva vremena.

Al’ i nakon njegovog umirućeg časa,

Nakon što je odzvonilo

posmrtnom zvonjavom,

Odjeci su se rasuli po državini Ivanonovoj.

Po njegovoj krasnoj postojbini. Po kamenju, po svakoj gori,

Po Crnoj Gori! Po dvorima njegovim.

Po rijekama i planinama.

Zalud su ga topili. Nastavilo je da zvoni

U našem sjećanju. U našim dušama,

Odakle se njegovi odjeci ne mogu istjerati.

I sada zvoni u pustim crkvištima,

Po zaboravljenim grobljima, Međom Vuka Manitoga

Koju Ivan dade da se sagradi.

I za međom.

Obodom, Sokolom i Žabljakom.

Umnožavaju se odjeci njegovi

U inat onima što su ga topili!

Iz vijeka, u vijek!

I kad se čini da smo nestali,

Oglasi se.

Zvoni, našom Memorijom.

U nama zvoni.

Svaki odjek govori da jesmo.

Svaki zvuk – da trajemo..

KRALJEVSTVO RIJEČI

Naša vrata slobode neku su svakom, slobodu ištućem otvorena.

Sveti Petar Cetinjski

Naslanjajući se ja na vašu riječ i zakletvu, koju učiniste onomlanih

u neđelju po Veljem Gospodiđinu dne na Cetinju, dajući mi

objeručke tvrdu i veliku božju vjeru da ćete slušati što vi za vaše

dobro rečem i da ćete držati jedinstvo, slogu i mir, ne pazeći na

ostale nahije što će koja činiti, jer se pouzdah i započeh opet, iznovice

postavljati moje trude na svaku stranu, da se u našu zemlju

zlo prekrati i jedinstvo i ljubav bracka utvrdi.

Katunjanima, na Stanjeviće, 1805.

***

Osjetih

Da je biće naroda i jezika

Jedno.

Iz njega svaku riječ sam iznio

Zato su zračile, zato su imale moć

Na poslušnost su zvale, na svaku su se odzivali.

Bile sud u Besudnoj zemlji

Blagoslov

I kletva.

Blagotvorne

Djelotvorne.

Oslušnuo sam svaku prije no što sam je izgovorio.

Dobro odmjerio i molitvenim glasom

Izgovorio

I tri puta još, prije no što sam je zapisao.

Vidjeh da je u njima snaga

Na moje oči su počinjale da žive

I da se kreću.

Uvjerih se da je

Riječ jača od svega.

Ljekovitija od melema.

Pisao sam Ljubotinjanima, Katunjanima,

Crmničanima, Bjelopavlićima, Njegušima.

Bokeljima i Grahovljanima.

Ruskom caru Aleksnadru Prvom.

Sa suzama vidim! Napisao sam Njegušima.

A Kučima, Bratonožićima i Vasojevićima pisah:

Čovjek koji Boga služi neće ni zvjera ubiti.

Crnogorcima, načelnicima praviteljstava

pisah.

Riječ je stega,

Bog.

Carevi moćnici

Ništavni su

Pred njom.

Ona je vidjelo.

Njome upravljah plemenima

I nahijama.

Tamo gdje je otpratih, odjeknula je

I našla novi odjek

Bilo je doba gluvo, a uši kamene.

Ali je otvorila put.

Svijetlila

Bila vidjelo ljudima.

Riječima sam upravljao

U zemlji besudnoj.

One su bile sud.

U nemaštini ,

Bogastvo bijahu.

Na riječ sam se oslanjao.

Njome

Mirih zakrvljene.

Riječima

Kraljevstvo uspostavih.

Shvatih da su

Oružje

Kojim se može

Poraziti najljući neprijatelji,

A održati prijatelji.

Oslonih se

Kao na Stub.

Ponovih ono što reče Gospod:

Ko ima uho da čuje – neka čuje!

Razumjeli su me; kamen i drvo,

Cvijet mi se smiješio.

Nebo

Čulo svaku…

Čuli su me Gluhodoljani,

U dolu gdje se ne čuje.

Riječ je

Kao

Sunce.

GLAS KAMENŠTAKA

On je osjetio duboki ponorni izvor, taj vječni vrutak,

koji vri iz pmaćenja. Duh Crne Gore.

Nepresušno vrelo, na mjestu zvanom Cetinje,

gdje je skupljeno biće vaskolike zemlje.

***

Glas kamenštaka pošaljite u Trijest na g-d Vladisavljevića

s preporukom da ga on otpravi u Kotor g-d Iliji Lumbardiću.

Kamenštak ovđen je pisan, pa nek se ovđen i štampa.

Njegoš Vuku Stevanoviću Karadžiću

u pismu od 24. marta 1834.

Čuo sam

Pokoljenja.

Glasove svih koji su živjeli od

Postanka.

Svi su ka meni išli

Da ih obesmrtim.

Ma kuda da sam krenuo, u Triješće, Beč il’ Veneciju,

Ili daleki Peterburg

Nosio sam mrtve,

Zemlju.

Rijeke,

Kamenje.

Svaku biljku, planinu,

Svaku dušu!

Pregolemo breme!

Svaku riječ,

Sve smrti. Bitke

Neprijatelje. I sve prijatelje

Kojih malo bijaše.

Narod,

Njegovu sudbinu.

Istoriju, krvavu i tamnu.

Koliko mrtvih me je pratilo

Dok sam hodao kroz život, kroz šipražje, kroz škrape.

Kroz surove predjele,

Kroz kameno more.

Bez puta i putovođe.

Spreman

Da primim, kaznu i blagoslov.

Obilježen ognjenim znakom,

Od Boga izabran.

Rekao mi je jednom, da mu neko treba u ovoj pustinji,

Da razgovara kada bude sam.

A on je najčešće sam.

Razgovarali smo, kamen ovaj zna. I zemlja

Ova zna.

Reče mi da stavim u moje poeme

Svjetlost i tamu,

Žive i mrtve.

Vijenac i Luča puni su ih.

Nijesam ništa iskao,

Sve je sa neba došlo.

Uz veliku svijetlost

I neprozirnu tamu

Pisao sam

Bez ispravki.

Testament

Ne trpi ispravke.

Zadatak

Sam morao izvršiti.

Drugi putevi su bili nemogući.

Izlaz je samo jedan,

Sve ostalo, bezizlazi su

Bili.

S neba primih tajnu.

Čitavog života sam se nosio

Sa njom.

Sa njom u grob odoh.

U Grobu su kjučevi!

A kada se jednom

otvore grobovi

I Tajna.

Koju primih od onih prije,

Ali je nemadoh kome dati.

Od nje živite.

Na njoj se grijte

I okupljajte!

Šta bi vas tako moglo držati na okupu

Osim nje

Koju ćete otkriti

Kad sebe

Izgubite!….

POSLEDNJI KRALJ U IZGNANSTVU

Ljudi žive u neizvjesnosti. Nije u njihovoj moći da saznaju sudnju uru, kao ni da biraju dan rođenja. Treba da su vazda spremni na iznenadni kraj života, koji nijesu u stanju potčiniti po svojoj volji…

Kralj Nikola: Testament, 1917. U dvorcu u Neju.

***

Izgnan ne može biti onaj koji sanja domovinu.

Progonitelji to znaju, ili ne znaju…

Prograni, tek voli svoju zemlju.

Iz progonstva je ljepše sanja.

U prognanom kralju njegova zemlja živi.

Pelin i kopriva

Cvijetaju. Kamen. Izvori. I preci.

I groblja, svaki znak zemni.

Granice Kraljevstva.

Mrtav je samo za one koji su ga prognali

I okupirali njegovo kraljevstvo.

U prognanom kralju, Kraljevstvu je

Najsigurnije.

U okupiranom Kraljevstvu, Kralj je najprisutniji.

Duh se ne može izgnati.

Okupatori koji su prognali kralja, tek su sebi zadali brigu

I neprestanu borbu s njegovim duhom, koji je ostao u

Zemlji. Ispod svakog kamena. U vodama rijeka.

U starim kućištima. U razvalinama gradova.

Po putevima.

U onima koji su ostali u zemlji.

Htjeli bi da mu i Duh protjeraju. A kako će

Izgnati iz zemlje duh izgnanoga kralja

Koji je ostao u zemlji, a da to progonitelji nijesu znali,

A da na to nijesu računali?

Ko će podignuti svaki kamen u Kraljevstvu,

Gdje se Duh kraljev može sakriti?

Bolje da je ostao – misle osvajači

Dok se bore s njegovim duhom.

Sa njime u Kraljevstvu, manje bi nevolja bilo.

Nego sa njim izgnanim tijelom, a Duhom

Prisutnim.

Njegovi podanici, pjevaju mu najljepše pjesme.

U pjesmama živi.

Okupatori njegovog Kraljevstva

Kada su kralja u izganstvo slali,

Nijesu ni pomislili,

Kakve im nerješive probleme ostavlja.

I opet su se zakleli

Da će istjerati njegov Duh iz Kraljevstva

Koje su osvojili.

Ali duh je bio tu!

Ali kralj je bio tu!

Sami su, tiho, da se ne čuje.

U sada, zajedničkom Velikom kraljevstvu,

Molili, da se vrati iz izganstva.

I da im muke prekrati.

Ali kralj je umro u tuđini

I oživio u svome kraljevstvu.

Podanici su do kraja ostali zakleti svom kralju i

Boreći se u planinama rekli: I da ste nas sve poubijali,

Ne bi ništa promijenili

On bio bi tu. I naši duhovi bili bi tu.

Sada ste valjda shvatili, da ovdje nema šta

Da tražite.

Vi ste mislili da ste ga prognali,

A on je sve vrijeme bio u zemlji.

L A N A C P O S V E Ć E N I K A

(Prema legendi koja živi, od kada postoji Dukljanske zemlje i naroda na njoj, postoji i lanac kraljeva – posvećenika koji čuva tajnu njenog postanka i trajanja, dodajući je jedan drugom kao Zublju, buktinju, Testament, povelju. U toj tajni je tajna našega opstanka. U svakom istorijskom, duhovnom biti – ili – nebiti našem, ta tajna se probudi I prevagne ono – biti. Tajna ima iscjeliteljku i blagotovrnu moć da zacijeli ponore koji se u nama otvaraju i produži naš opstanak. Ova knjiga prati hod te Tajne i kraljeve koji je nose kroz vrijeme.)

Shvatio sam, pišući je, da smo svi mi ozračeni njihovim duhovima, njihovim imenima, djelima koja su učinili. Ozračeni smo Vojislavom i Vladimirom i Arhontom Petrom. Ivanom Crnojevićem, vladikama: Danilom, Vaslijem, Svetim Petrom i Pustinjakom cetinjskim koji je

direktno zborio s Bogom. Rumijom i Prečistom Krajinskom. Osjećao sam treperenje njihovog govora, kroz riječi koje sam ispisivao. Osjećao sam njihove duhove, snažne i neiscrpne, nepotrošive. Ozračja njihovih duša, magnete koji nas vuku i zovu ka njima. I mi njih ka nama

u naše vrijeme.

Ozračeni su toponimi koje pominjah i u kamen svaki i svaki znak urezani.

Natpisi, povelje i testamenti, tapije zrače čudesnom snagom. Poruke i poslanice, signali koji su odasvud stizali od njih, nama, da ih ne možemo zaboraviti, ni potisnuti. Shvatio sam da su prisutni na svojoj zemlji, kao što smo mi prisutni. Suhomeđe su ozračene, zidine, ostaci kula i gradova. Kamen svaki koji je bio nekada ugrađen, mjesta gdje hramovi bijahu. Putevi kojima su hodili, kojima mi danas hodimo.

Ozračen je vazduh koji dišemo. Ta ozračja su dubinska i beskrajna i niko ne može ostati van njihovog domašaja.

Govor kraljeva govor je ove zemlje, govor je bića naroda, govor je jezika.

Suština sama, dubina do koje se moramo spustiti, da bi sebe konačno pronašli i spoznali.

Lanac koji se proteže kroz stoljeća nosi životvornu energiju, predajući je jedan drugom, a onda nama.

Kraljevi su sinteza svih naših želja, kruna naših htjenja. Kruna naših snova.

Taj lanac se prostire se od početka, kroz nas i ovu knjigu.

Kroz ovo i sva prošla vremena. I ona koja će doći.

Ako bi on bio prekinut, sve bi se raznizalo i raspalo.

Nas više ne bi bilo.

Zato treba slijedit lanac i njegov put koji se prostire kroz vjekove, kroz

mrtve i žive, kroz nas i naše pamćenje.

DUKLJANSKO – ZETSKO – CRNOGORSKI VLADARI

• Arhont PETAR, arhont Duklje, IX vijek

• TUGEMIR, X vijek (po Popu Dukljaninu)

• HVALIMIR, X vijek, sin Tugemirov

• PETRISLAV, sin Tugemirov

• DRAGOMIR, unuk Tugemirov, X vijek

• MIROSLAV, unuk Tugemirov, X vijek

• VLADIMIR, (Vladimir Dukljanski), 997 – 1016, sin Petrislavov

• STEFAN VOJISLAV, osnivač dinastije Vojislavljevića (1018 –

1043)

• Žena Stefana Vojislava sa sinovima od kojih se izdvaja MIHAILO

(1043 – 1046)

• MIHAILO VOJISLAVLJEVIĆ (1046 – 1082). Po Dukljaninu

naslijedio ga je brat Radoslav, a ne sin Bodin

• BODIN VOJISAVLJEVIĆ (1081 – 1101)

• MIHAILO, Bodinov sin

• DOBROSLAV, KRALJ, Bodinov polubrat

• KOČOPAR, 1101 – 1102, Bodinov brat

• VLADIMIR, 1102 – 1114, Bodinov sinovac

• JAKVINTA, Bodinova žena, truje Vladimira i dovodi sina Đorđija

• ĐORĐIJE (1114 – 1118), Bodinov sin

• ĐORĐIJE, ponovo (1125 – 1131), Bodinov sin

• GRADIHNA (1131 – 1141)

• RADOSLAV (1141 – ?), sin Gradihne

• MIHAILO, potonji vladar Duklje

(1189. pad Duklje pod vlast Raške. Duklja postaje “država” u državi)

• Braća BALŠIĆI 1356 – 60: ĐURAĐ, BALŠA II i STACIMIR

(umro 1372)

• ĐURAĐ BALŠIĆ (1360 – 1378), utemeljivač dinastije Balšića

• BALŠA II BALŠIĆ (1378 – 18.9.1385)

• ĐURAĐ II STRACIMIROVIĆ BALŠIĆ (1385 – 1403)

• BALŠA III BALŠIĆ (1403 – 1421, uoči smrti, Balša III svoju zemlju ostavlja u naslijeđe srpskom. despotu Stefanu Lazareviću, svome ujaku). Do 1435 stiču se potomci Radiča Crnojevića, Đurađ i Lješ (Aleksa) da bi dinastičku vlast nove crnogorske dinastije Crnojevića učvrstio Stefan, Stefanica

• STEFAN (STEFANICA) CRNOJEVIĆ, 1451 – 1465, osnivač dinastije Crnojevića

• IVAN CRNOJEVIĆ (1465 – 1490)

• ĐURAĐ CRNOJEVIĆ (1490 – 1496)

(1499. pad Donje Zete pod Turcima i uskoro period Principata i Vladikata, “teokratske” vlasti vladika iz raznijeh plemena)

• DANILO ŠĆEPČEV PETROVIĆ (1697 – 1735), utemeljivač dinastije Petrović Njegoš

• SAVA PETROVIĆ (1735 – 1750)

• VASILIJE PETROVIĆ (1750 – 1756)

• ŠĆEPAN MALI (1767 – 22.9.1773)

• VLADIKA SAVA PETROVIĆ (1773 – 1781)

• PETAR I PETROVIĆ (SVETI PETAR CETINJSKI 1782 –1830)

• PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ (1830 – 1851)

• KNJAZ DANILO (1851 – 1860)

• KNJAZ/KRALJ NIKOLA I (1860 – 1918)

(Smrću kralja Nikole 1921. g. na crnogorski prijesto stupa knjaz-kralj Danilo koji se odriče prijestolja u korist sinovca MIHAILA, potonjega crnogorskoga kralja. Umjesto maloljetnoga kralja Mihaila, “vlast” vrši kraljica Milena. Međutijem, njihovo vladarstvo se odvija u egzilu, pošto je crnogorska država već prisajedinjena 1918. g.)

Ovi pregled dukljansko – zetsko – crnogorskijeh vladara urađen je prema Enciklopediji Jugoslavije (izdanje JLZ, Zagreb 1984. g. a za dukljansko – zetsko doba prema dr Dragoju Živkoviću Istorija crnogorskog naroda, Cetinje 1989. G

Međutijem, Ljetopis Popa Dukljanina daje drugačiji i podrobniji redosljed dukljanskijeh vladara koji glasi:

DUKLJANSKI VLADARI

• prema LJETOPISU POPA DUKLJANINA

• Kralj SVETOPELK (BUDIMIR)

• Kralj SVETOLIK (Svetopelkov sin)

• Kralj VLADISLAV (Svetolikov sin)

• Kralj TOMISLAV (Vladislavov brat)

• Kralj SEBESLAV (Tomislavov sin)

• RAZBIVOJ i VLADIMIR (Sebeslavovi sinovi)

• Kralj HRANIMIR (Vladimirov sin)

• Kralj TVRDOSLAV (Hranimirov sin)

• Kralj OSTRIVOJ (Tvrdoslavov nećak – sinovac)

• Kralj TOLIMIR (Ostrivojevov sin)

• Kralj PREDISLAV (Tolimirov sin)

• Kralj KREPIMIR (Predislavov sin)

• Kralj SVETOZAR (Krepimirov sin)

• Kralj RADOSLAV (Svetozarov sin)

• Kralj ČASLAV (Radoslavov sin)

• Kralj BELO (Radoslavov unuk i Pretislavov sin)

• Kralj PRELIMIR (Belov unuk i Tješimirov sin)

• Kralj LEGET (Prelimirov sinovac i vanbračni Krešimirov sin)

• Kralj SILVESTER (Prelimirov unuk i Boleslavov sin)

• Kralj TUĐEMIR (Silvestrov sin)

• Kralj HVALIMIR (Tuđemirov sin)

• Kralj PETRISLAV (Hvalimirov sin)

• Kralj VLADIMIR (Petrislavov sin, poznat kao Sveti Vladimir Dukljanski)

• Kralj DOBROSLAV (Petrislavov sinovac, Dragomirov sin)

• Dobroslavova žena kraljica i najstariji sin knez GOJISLAV

• KRALJ MIHALJA – MIHAILO (Dobroslavov sin)

• Kralj RADOSLAV (Mihailov brat)

• Kralj BODIN (Mihailov sin)

• Kralj DOBROSLAV (Radoslavov sin)

• Kralj VLADIMIR (Mihailov unuk)

Dalji redosljed prema Ljetopisu Popa Dukljanina istovjetan je sa citiranijem redosljedima Enciklopedije i Živkoviceve Istorije crnogorskog naroda i izgleda ovako:

• ĐORĐE Bodinov

• GRUBIŠA

• Ponovo ĐORĐE

• GRADIHNA

• RADOSLAV

• MIHAILO

PRILOG PRIPREMIO-VESKO PEJOVIĆ