Cetinje :: Moj grad

Luča Njegoševe i Dimitrijeve noći, Vesko Pejović

Posted on 26. Aug, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

Poštovani čitaoci,

Sinoć je u dvorištu Biljarde pred velikim brojem poštovalaca umjetničkog i književnog rada Dimitrija Popovića održana promocija njegove najnovije knjige “Luča Njegoševe noći”. Nakon pozdravljanja prisutnih od strane direktorice Njegoševog muzeja Isidore Kovačević počeo je program u kojemu su učestvovali gospoda: Mladen Lompar, Pavle Goranović, Miraš Martinović, Ana Vučković, Slobodan Marunović, Dijana Lompar i Ljubica Tomašević kao i autor knjige Dimitrije Popović.  Jednom riječju, bila je to nezaboravna noć, noć u kojoj je gorela Luča Njegoševe i Dimitrijeve noći…

IZ KNJIGE Luča Njegoševe Noći

„Bio sam učenik četvrtog razreda osnovne škole Petar II. Petrovć Njegoš. Sjedio sam u posljednoj klupi. Bio je treći sat. S nestrpljenjem sam čekao završetak nastave. Napolju je bio sunčan dan. Iz hladne odbojne učionice visokog stropa dan se činio ljepšim. Kad se konačno oglasilo školsko zvono među prvim učenicima sam istrčao van. Žurnim korakom kao da me neka nepoznata sila goni vraćao sam se kući. Put do kuće vodio je uskom ulicom pored Gradskog parka. Cesta je bila neasfaltirana. Na pjeskovitom tlu mjestimično su se nalazile lokve, plitka duguljasta udubljenja ispunjena mutnom vodom od jutarnjeg pljuska. Na njihovim mirnim površinama odslikavalo se vedro nebo. Posebno mi je zadovoljstvo pričinjavalo da stanem iznad lokve i gledam svoj odraz na vodenoj površini, kao da sam sebe gledam s nebeskih visina. Podigao sam nogu i svom snagom stopalom tresnuo po lokvi. Sve se raspršilo u prljave kapi što su ostavile smećkaste fleke na mojim bijelim dokoljenicama. Krećući se istim putem, čineći istu radnju i ne propuštajući ni jednu lokvu, osjetih kako me nešto iz parka počelo privlačiti.

Okrenuh glavu u tom smjeru. Pogled mi privuče neobičan prizor. Na stablu jednog visokog drveta bujne krošnje bila je okačena slika Njegoševog portreta. Ona iz Biljarde koju je naslikao Josip Tominc. Ubrzo zapazih da na svim ostalim stablima u parku visi ista umnožena slika Vladičinog portreta. Osjetio sam uzbuđenje i strah. Oprezno, kao da se šuljam vođen radoznalošću uđoh u park. Kad se približih Njegoševoj slici primijetih leptira na njegovom čelu. Stajao je iznad Vladičine lijeve obrve, pokrivajući onaj intrigantni ožiljak što Njegoševom markantnom licu daje uzbudljivu privlačnost kakvu sobom nosi svaka oskrnavljena ljepota.

Sivo smeđi leptir je povremeno širio krila ispod kojih se otkrivao njihov donji par tamno crvene boje. Činilo se kako se kretanjem krila rastvara rana na pjesnikovu čelu. Bilo me strah ispružiti ruku i uhvatiti leptira. Odjednom spazih da je trava u parku postala tamno crvena. U vrhovima krošanja čuo se šum vjetra. Ubrzo sam čuo još jedan zvuk koji je dopirao iz dubine parka. U zraku se osjećao miris tamjana. Okrenuh se i ugledah jednu filigranski izrađenu zlatnu kadionicu kako lebdi zrakom njišući se na zlatnim lancima. Kao da ju je pokretala neka nevidljiva ruka, kadeći prostor parka. Iza sebe začuh glas koji me dozivao.

Okrenuh se. Jedna djevojčica krupnih smeđih očiju blijedog lica pruži mi ruku kao da me želi odvući iz parka. Imala je raskopčanu čipkastu bijelu bluzu koja je otkrivala njena deformirana kokošija prsa. Oko vrata je nosila tanki srebrni lančić na kome je visio medaljon s nekim nepoznatim inicijalima. Osvrnuh se prema Njegoševoj slici. Leptir je i dalje stajao na istom mjestu. Djevojčica i ja istrčasmo iz parka. Zadihani stadosmo na ulicu. Djevojčica mi pokaza rukom prema suncu. Bilo je u zenitu. Umjesto zasljepljujućeg izvora svjetla, na nebu je lebdio crni disk. Bio je pravilnog ruba oko kojeg se širila svjetlost. Taj crni disk na plavom nebeskom svodu nad cetinjskom kotlinom izgledao je kao zjenica nekog kozmičkog mističnog oka koje nas promatra. Pobjegosmo u obližnju glavicu. Verali smo se po kamenju. Odjednom spazismo kako je glavica puna ljudi. Uplašenih građana Cetinja. Nisu gledali u crno sunce na nebu nego dolje u grad. Djevojčica i ja smo se popeli na vrh glavice. Pogled na grad bio je zastrašujući. Iz manastirske ladnice šikljala je voda. Plavila je Cetinje. Cetinjska kotlina se pretvorila u veliko jezero. Mutna je voda potopila park. Samo su se još vidjeli vrhovi grana krošanja najviših stabala. Među njima na površini vode plutale su Njegoševe slike. Na vladičinom licu, na istom mjestu iznad lijeve obrve i dalje je stajao onaj sivo smeđi leptir. Od straha se probudih. (Bilo je 6 sati i 15 minuta)“.

Sa spuštanjem večeri sve se više građana Cetinja okupljalo ispred Njegoševe Biljarde. Popunjavali su široki prostor između zgrade Crkvenog suda i Narodnog muzeja. Oni koji su imali propusnice za Novu džadu žurili su zauzeti svoja mjesta. Točno u devet sati u tom dijelu Cetinja isključena je javna rasvjeta. Nastao je mrak. Mrkla noć oko Biljarde donijela je mrtvu tišinu. Činilo se kako je sve nestalo u gustom crnilu. Tišina je bivala sve napetija. Uzbuđenje mnoštva prisutnih sve je više raslo. B.S. je stajao ispod jednog bora uz potporni kameni zid Nove džade naspram Biljarde. Kad je procijenio da su napetost i uzbuđenje prisutnih dosegnuli vrhunac, odaslao je mobitelom poruku svom asistentu: „Sve je spremno. Predstava može započeti.“ Odjednom se začu prasak muzičkih instrumenata. Okupljeno se mnoštvo trže. Iza zidova nevidljivog dvorišta Biljarde širio se sve intenzivniji zvuk simfonijskog orkestra. U prodornim tonovima žestokog ritma osjećala se takva vitalnost i snaga kao da se spontano oslobađala iz nesagledivih i beskrajnih kozmičkih prostranstava.

Ova je eksplozija zvuka kratko trajala. Točno jednu minutu.

Tako je bio predvidio B.S. Kako je muzika nenadano i naglo započela tako je naglo i nenadano prestala. Zavladala je tišina. Okupljeno mnoštvo ispred Biljarde ispunjali su znatiželja i nemir. Čekalo se što će se dalje događati. Pretpostavljalo se da je ovaj iznenadni muzički uvod bio efektna najava za ono što tek treba uslijediti. Ali tišina je potrajala duže nego što se očekivalo. Nastalo je komešanje među publikom.

Odjednom se začu snažan prodoran zvuk velikoga zvona, zvuk od jednog udarca što se širio sa stjenovitog uzvišenja iznad cetinjskog manastira. Premda je bio mrkli mrak svi uperiše pogled prema nevidljivom mjestu izvora zvuka. Eho isčeznu a mnoštvo prože snažno uzbuđenje. Nedugo zatim začuše se tihi tonovi muzičke kompozicije što su se širili iz dvorišta Biljarde. Skrenuše pozornost prisutnih. Sada su im pogledi bili usmjereni prema nevidljivom Njegoševom zdanju. Dvokrilna vrata Biljarde počeše se polako otvarati.

Svjetlost iz unutrašnjosti zgrade osvijetli prag i prostor pred vratima. Od vrata Biljarde prema Novoj džadi, označena konopcima s obje strane, staza je vodila do platoa iznad Cetinjskog manastira. Disciplinirano mnoštvo građana stajalo je uz oba ruba staze. Oni što su se nalazili uz sami konopac po scenariju B.S.-a držali su u rukama svijeće i čekali znak kada ih trebaju zapaliti. Okupljeni oko ulaza u Biljardu i oni koji su ulaz mogli vidjeti iz daljine, gledali su radoznalo u svjetlost koja se u sveopćem mraku činila kao ulaz u neki tajanstveni svijet. Tihe tonove muzike u čijim su molskim dionicama dominirala violončela, prekide drugi prodorni zvuk zvona. Svjetlost se na vratima Biljarde pojača a oni koji su držali svijeće u rukama zapališe ih.

Na vratima se pojavi vitka ženska figura. Bila je u dugoj bijeloj haljini modernog kroja sačinjenoj od dugih bijelih svijetlih traka koje su povremeno lelujale od strujanja zraka što je figuri davalo krhkost i prozračnost čineći njenu gracioznost na trenutke nestvarnom. U goloj do ramena ispruženoj ruci držala je, nalik žezlu, svijetleći štap koji je isijavao bijelo srebrnastu svjetlost. Lice djevojke je bilo bijelo nalik boji haljine. Ruke i tijelo također. Otmjenim korakom uputila se označenom stazom. Tek što je djevojka prošla prag Biljarde za njom se pojaviše šest mladića obučenih u crna odijela elegantnog kroja, pridržavajući na snažnim ramenima, u simetričnom rastojanju po parovima jedan za drugim, dugačku nosiljku obloženu tamno crvenim samtom. Sada je sva pažnja prisutnih bila usmjerena na ono što se nalazilo na nosiljci. Na sredini nosiljke stajala je Njegoševa fotelja, naslonjača, ona na kojoj je pjesnik i vladika izdahnuo. Simbolička snaga ovog predmeta iz Njegoševog muzeja u cetinjskoj mrkloj noći snažnom je emocijom prožela prisutne. Bili su iznenađeni i vidno uzbuđeni. Ova je fotelja svim Cetinjanima bila dobro poznata, ali im se sada činilo dok su gledali u njenu tamnu siluetu da je zadobila neku čudesnu energiju, energiju tajanstvenog predmeta koji se doimao živim. Kao da je ta fotelja postala simboličko, metaforičko tijelo pjesnika što se nijemo obraća mnoštvu prisutnih. Mnogi su spontano počeli pružati svijeće ne bi li slabom treperavom svjetlošću što bolje osvijetlili Vladičinu fotelju. Izgledalo je kao da svjedoče čudu u kojemu doživljavaju preobraženu stvarnost tog predmeta. Bili su poput onih vjerskih zanesenjaka, onih hodočasnika što vjeruju u moći svete relikvije. Kao da te noći pred njima nije bila ona fotelja, onaj njima dobro znani muzejski eksponat, sačuvani predmet skromnog mobilijara Njegoševe Biljarde, fotelja na kojoj je 19.10.1851. godine izdahnuo Vladika Rade, slavni pjesnik i gospodar Crne Gore. B.S. je bio uvjeren kako su okupljeni Cetinjani te noći gledali u ovaj predmet kao u živog Njegoša što se pred njima ponovo rađa iz svjetla kamene utrobe svoje Biljarde. Tako je događanje pred Njegoševim zdanjem postala mistična procesija posvećena crnogorskoj pjesničkoj svetinji. Ali u tom je događaju bilo nečeg drugačijeg, nečeg specifičnijeg od onoga što vjernički puk zanosi u crkvenim procesijama kada se na dan nekog crkvenog praznika, na spomen nekom svecu zaštitniku, čudotvorcu, nosi njegova slika ili kip, kakva relikvija, ostatak tijela, kost, zub, pramen kose ili komad odjeće.

Pred Biljardom se zbilo nešto neočekivano. Kao da je bio dozvan pjesnik, kao da se osjećalo njegovo prisustvo izazvano sviješću o njegovom djelu, izazvano snagom sjećanja na to djelo što živi u svakom Cetinjaninu. Ako i ne poznaje Njegoševo djelo, on, Cetinjanin osjeća njegovu duhovnu snagu, intuitivno spoznaje mudrost pjesnikovih riječi od kojih je neke usvojio kao narodnu mudrost.

Koliko li samo ima u ovom mnoštvu pred Biljardom, uzbuđeno je mislio B.S., onih koji su iskusili „mješavinu žuči i meda“ svojih ovozemaljskih egzistencija? B.S. je unaprijed bio svjestan tog intelektualnog i emotivnog efekta, tog podražaja u bićima prisutnih povezanih snagom asocijacija kakve može proizvesti ovakav predmet. Računao je kao kakav iskusni psiholog da će planirani efekt biti postignut, da će se neminovno u svijesti prisutnih probuditi duhovna snaga Vladike što je neodvojiva od njegovog markantnog lika čineći ga svojevrsnom mitskom pojavom. Računao je također i na onu osjetljivost u svijesti prisutnih što je izaziva pjesnikova tragična sudbina. Snagu mudrosti u tjelesnoj ljepoti rano je ovjenčala smrt crnim vijencem spletenim od bolesti i tegobnog života.”

RIJEČ MLADENA LOMPARA – ARTIKULISANA LIKOVNOST

“Pisao sam o Dimitrijevoj umjetnosti,  nešto, kao vizuelizovanom štivu pjesnika. Danas govorim o artikulisanoj transformaciji njegovih likovnih kompozicija. I to u Luči Njegoševe noći, romanu o imaginarnom pozorištu, ili multimedijalnom perfomansu, gdje sve, i noć  i  zvijezde na nebu i stijenje i bilje i tišina oko Biljarde postaje dio predstave, kojom pokušava odgovoriti “…kako se i na koji se način u Vladičinom djelu odnose ljubav i smrt. Ili još delikatnije, kako ih je podnosila njegova duša.” I,  “kako je obuzdavao žudnju i prohtjeve puti? Je li potisnuta strast u njemu stvarala onaj osjećaj augustinovskog ’trna u mesu’? Je li osjećao bodlju u duši”.

Izvori svjedoče da je bio sklon sanjarenju i ženskoj ljepoti, i da su crni tragovi ljubavne svjetlosti, u njegovom izboru značili – grijeh za vječnost. U monaškoj izbi dok je maštao o zabranjenim predjelima ženske puti, oticala je iz njegovih vena kroz zlatnu pernicu jedna noć skuplja vijeka. Iz života, pritištenog nedaćama i neizlječivom boljkom, taj grijeh je bio jedini pravi izbor.

Naravno, i riječ.

Tu je Dimitrije od svega što je pjesnik najviše trebao, stvorio apoteozu, govoreći da je : “Vjerovao … kako se tajna neba i stvarnost zemlje mogu simbolički izraziti ljudskim tijelom. Znao je da se čovjekovo biće izražava svojom tjelesnošu. Tijelo s tijelom, tijelo uz tijelo, tijelo u tijelu, tijelo protiv tijela… božansko i sotonsko u tijelu čovjeka. Tijelo kojim čovjek u mjeri svoje ograničenosti iskazuje snagu svojih moći i oličava težinu svojih poraza”.

U do detalja razrađenoj imaginarnoj predstavi, Dimitrije glavni akcenat stavlja na tenziji tijela i njegovoj gorostasnoj snazi. Imao je sličih izvora u Erotici, ili još više u Juditi u kojoj razrađuje omiljenu tematiku.

Tretirajući sudbinu zanosne judejske udovice i Nabukovog egzekutora, Judite, sažima njihove misaone komponente – erotiku i umiranje. U nagosti Juditinoj i sijamskoj povezanosti dva lika, ona se ne diči otkinutom glavom pijanog Holoferna  već i sama prolazi mračni put od heroja do žrtve?

I u scenskoj imaginaciji Luče, u jednom trenutku može se podsjetiti na tu snagu povezanih tijela ogrtanjem bijele đevojke zlatnim velom sa izvezenim tijelom nagog muškarca.

U književnom radu Dimitrija Popovića, snovi često imaju značajnu vezu sa stvarnošću. U priči Smrt Danila Kiša, san ostavlja najuzvišenije tumačenje jave, a u Luči Njegoševe noći, nameće dilemu đe završava stvarnost, da bi započela imaginacija. Dilemu blisku centralnom događaju knjige. Njihov preobražaj u stvarnost teksta podsjeća na fini volumen njegovih crteža koji imaju ljepotu mramornih reljefa i uglačanih antičkih stela.

Konačno, mramorni reljefi i kamen su bili ”Njegoševo prirodno okruženje i to je najljepša naša prirodna scenografija. Bolje reći prirodni hram. Zato kamen nema samo geološku nego i metafizičku vrijednost… Ono što se podrazumijeva… je fino poistovjećivanje pjesnikovog duhovnog imena, sa simbolom kamena, kada Rade postaje Petar. Imenica Petar nastala je od grčke riječi što znači kamen. Od svetog Petrusa Apostolusa, stijena na kojoj počiva Kristova crkva, ovo se ime javlja u kontinuitetu kršćanske religije pa je i jedan koji je zaslužio atribut sveca bio i Petrović, Njegošev stric, Sveti Petar Čudotvorac Cetinjski. Premda vam govorim ono što vi dobro znate, to činim stoga što želim naglasiti da Vladika Petar II. Petrović Njegoš nije mogao postati kršćanski svetac. Umjesto u religiji, status sveca Njegoš je sebi osigurao u literaturi”.

 

 

 

 

 

Kameni dekor oko Biljarde i Nove džade, koji je poslužio za realizaciju ove imaginarne predstave, je mjesto đe je planula Njegoševa Luča. U poimanju i tumačenju Njegoševog djela Dimitrije kao da poštuje teorije Ipolita Tena, što ih na jednom mjestu u romanu pominje da “ …podneblje i ambijent igraju presudnu ulogu u formiranju čovjekove ličnosti.” Tako je pisac, ohraben ljepotom i umijećem vlastitog likovnog stvaralaštva, za koje mislim da je plastični preobražaj specifične nadrealnosti i refleksivne poezije, vratio riječima snagu njihvog izvorišta.

Sjećam se da sam početkom sedamdesetih na Cetinju često sa Dimitrijem razgovarao, pored slikarstva Arčimbolda, Krivelija i Grinevalda o poeziji Novalisa i Lotreamona, i Kratkom pregledu raspadanja Emila Siorana. Tada sam vjerovao da je Dimitrije u biti veliki pjesnik. I, evo, povod koji nas je ov|e okupio o tome najbolje svjedoči.”

IZ KNJIGE Luča Njegoševe Noći

“Platoom je vladala tišina. Mističnu napetost scene pojačavala je uz tišinu sve slabija osvijetljenost. Kao da se na scenu spuštao mrak. Plavičasto svjetlo je postepeno gubilo na intenzitetu. Uskoro se vidjela samo monumentalna konstrukcija križa. Svjetlost se bljeskala na njegovom središtu, tamo gdje se presijecaju okomita i vodoravna greda. Oglasi se snažan zvuk velikog zvona. Šest mladića s nosiljkom i Njegoševom foteljom na njoj pojaviše se osvijetljeni plamenima svijeća što su bile pričvršćene uz rubove nosiljke. Obiđoše podij s lijeve strane i zaustaviše se na sredini prednjeg dijela, simetrično nasprama križa. Podij je bio u potpunom mraku. Bilo je uspostavljeno ono što je B.S. želio ostvariti na sceni: mistična povezanost križa i Njegoševe fotelje. Između predmeta što oličava tragičnog pjesnika i simbola što slavi veličinu i žrtvu „preblagog tihog učitelja“. Ponovo se začu milozvučni pjev vokala nevidljivog zbora što se kao lahor s padina okolnih brda širio tišinom prostranog platoa iznad manastira. Snop svjetla reflektora se pojača i osvijetli cijeli križ. Kao da ga zanosni glasovi zbora obavijaju prodirući u njega, križ se polako poče uzdizati bešumno. Uzdizao se iznad mračnog podija kao da odlazi u nebo. Glasovi zbora su iščezavali s njim. Svjetlo također. Na sceni je ponovo zavladala tišina. Trajala je dugo. Koliko je trajala scenska pauza toliko je trajao muk među mnoštvom. Šest mladića sa svijećama osvjetljenom Njegoševom foteljom, počeše obilaziti podij kao da obilaze mrtvo zemaljsko tijelo, mračni „šar“ što čeka novo buđenje u beskrajnom oceanu prostora i vremena. Kad su prošli treći krug tog ritualnog putovanja zaustaviše se na mjestu odakle su bili krenuli. Pred njima je stajala vitka ženska figura obučena u crno. Imala je uz tijelo skrojenu crnu svilenu haljinu. Na rukama navučene do lakata crne svilene rukavice. Preko njih je držala presavijenu, uredno složenu crnu dugačku tkaninu od velura. Lice joj je bilo prekriveno blago zategnutim crnim velom što se stapao s njenom kratko pošišanom kosom. Diskretnom kretnjom glave dade znak mladićima da spuste nosiljku na zemlju. Zatim jedva primjetnom kretnjom ruke pokaza da se udalje. Djevojka priđe Njegoševoj fotelji s prednje strane. Opreznim kretnjama, kako plamenovi svijeća s rubova nosiljke ne bi zapalili tkaninu, širokim velurom prekri Njegoševu fotelju. Potom se natraške udalji par koraka. Ponovo diskretno dade znak. Mladići priđoše nosiljci i podigoše je. Sada su i djevojka i oni stajali mirno u mjestu. Platoom je vladalo uzbuđenje i napeto iščekivanje. Povremeno se čulo samo pucketanje svijeća što su dogorijevale u rukama prisutnih. Iz mračne pozadine iz pravca podija nazrije se kretanje jedne sitne prilike. Bilo je to nago muško dijete U rukama je nosilo srebrni okrugli pladanj. Na pladnju je bila položena knjiga crnih kožnih korica na kojoj je stajao sivi hrapavi kamen. Dijete se zaustavi pred djevojkom u crnom. Spusti srebrni pladanj na tlo pred njenim nogama. Zatim se bez riječi, bez geste, okrenu i vrati putem kojim je bilo došlo.

Djevojka je i dalje stajala mirno. Djelovala je odsutno. Kao da nije primijetila dječaka. Kao da je bila obuzeta sama sobom. Polaganom kretnjom, dugog vrata zabaci glavu unazad. Lice usmjeri prema zvjezdanom nebu. Gledala je kroz crni veo u mračni nebeski svod. Mnogi od prisutnih makinalno podigoše glave prema nebu. Munjeviti pad jedne komete što propara crni svod neba učini se kao dio predstave. B.S. je bio očaran. Pad ovog nebeskog tijela protumači kao neki mistični znak. Oni među prisutnima što su stajali nedaleko od djevojke u crnom mogli su primijetiti zahvaljujući njenoj uskoj haljini pripijenoj uz tijelo kako se njen prsni koš nadima, kako djevojka duboko udiše svježi noćni zrak. Potom u elegantnom luku savi svoje vitko tijelo i podiže srebrni pladanj. Držala ga je objema rukama za ornamentirane ručke u visini trbuha. Krenu elegantnim korakom. Šest mladića s prekrivenom Njegoševom foteljom, uputiše se za njom. Isti put prema Biljardi sada je bio prazan, bez ljudi. Samo su uz rubove puta s lijeve i desne strane na pravilnim rastojanjima bili postavljeni crni metalni držači u kojima su gorjele baklje. Mnoštvo prisutnih na platou iznad manastira spontano se poče grupirati formirajući dugu vijugavu povorku. Smjerno i u potpunoj tišini išli su za pjesnikovom foteljom. Taj Njegošev povratak u Biljardu u cetinjskoj mrkloj noći bez mjeseca imao je za razliku od pjesnikovog putovanja na plato iznad manastira, nešto pogrebno, nešto sumorno i potresno. Kao da se taj zavojiti u brdo usječeni put do Biljarde pretvorio u usko korito zemaljske sudbinske rijeke kojom mnoštvo teče kroz život nošeno maticom smrti. Nitko u povorci nije govorio. Čulo se samo škripanje tla pod nogama. Na kraju puta, kada se djevojka približila prostoru ispred Biljarde iz dvorišta Njegoševog zdanja začuše se zvukovi simfonijskog orkestra. Tiha instrumentalna kompozicija postajala je sve prodornija u svom molskom sumornom tonu. Djevojka se,zaustavila pred zatvorenim vratima Biljarde. Okrenu se i dade znak mladićima da spuste nosiljku na zemlju. Ona učini isto sa srebrnim pladnjem. Za to se vrijeme mnoštvo ljudi kretalo popunjavajući prostor ispred Biljarde sve do manastira zauzimajući i prostor prema zgradi Državnog arhiva. Uz spuštenu Njegoševu fotelju šestorica su mladića nepomično stajala kao u mrtvoj straži. Čekali su što će djevojka u crnom učiniti. Ona priđe fotelji i dodirnu isturene rukohvate. Zatim pruži svoje duge ruke u dugim crnim rukavicama i usmjeri ih prema središtu stolice. Zaroni ih u duboke nabore tkanine mekog vijugavog velura sto su se pružali od naslona i svijajući se padali preko sjedišta. Pjesnikova se fotelja pred Biljardom otkri. Osvijetljena svjetlošću baklji izgledala je kao da joj se ponovo vratio simbolički život. Kao da je prizvani pjesnikov duh opet postao dio nje.

Djevojka u crnom se zaogrnu širokim velurom kao velom prebacivši jedan kraj tkanine preko glave. Zatim se sagnu prema srebrnom pladnju. Uze s njega knjigu i pažljivo je položi na Njegoševu fotelju. Pladanj odloži na nosiljku. S knjige uze hrapavi sivi kamen. Krenu prema zatvorenim vratima Biljarde. Intenzitet se muzike smanjivao. Tihi tonovi jednoličnog ritma što su ga proizvodili dominantni zvukovi violončela širili su se mračnim ambijentom uokolo Njegoševog zdanja.

Djevojka stade pred vratima, savi glavu i podiže ruku čvrsto držeći kamen u šaci. Udari tri puta u pravilnim razmacima. Tvrdi zvuk se odbi o stara drvena vrata. U tom se času oglasi zvono s onog istog stjenovitog uzvišenja iznad manastira. Zvuk zvona prekide tihe tonove violončela. Nasta kratkotrajna tišina. Potom se začuše još dva snažna udara zvona. Dvokrilna vrata Biljarde počeše se polako otvarati. Djevojka u crnom se okrenu i udalji. Nesta među mnoštvom okupljenih. Šest mladića podigoše nosiljku na ramena i uputiše se prema ulazu u Biljardu. Pjesnikova fotelja ponovo nadvisi okupljeni puk. Mnogi su se naguravali da je vide, kao da to čine posljednji put. Njegoševa fotelja i na njoj položena knjiga uđoše u svijet tajne tišine. Vratiše se kraju mističnog početka.

Vrata kamenog pjesnikovog zdanja se zatvoriše . Biljarda je bila ponovo u mraku. Zavlada potpuna tišina.”

RIJEČ PAVLA GORANOVIĆA

“Snažan čitalački osjećaj izaziva „Luča Njegoševe noći“: kao da su u njoj sadržane sve crnogorske noći, ono doba kada smo sami sa sobom, a pred čitavim svijetom. Ono svima dobro znano doba kad Luna jošne bježi s horizonta, a Crnogorac u svom tjeskobnom svijetu koji je najčešće zla obitelj tuge i žalosti, svjestan konačnosti, traži prozirnu svjetlost svog postojanja.

Vjera Dimitrija Popovića da „podneblje i ambijent igraju presudnu ulogu u formiranju čovjekove ličnosti“ nepokolebljiva je i godinama sve izražajnija: iz nje ishode veličanstveni umjetnički bljeskovi, kakav je i knjiga – događaj „Luča Njegoševe noći“.

Brojne su knjige o Cetinju, ali ipak su rijetke one u kojima se tako uvjerljivo i pristupačno ogleda njegova „mitska dimenzija“. Rijetke su i knjige koje se promovišu u ambijentima u kojima se, bar dijelom, i njihove radnje odvijaju. A posebno su, čak i među autorima antejski vezanim za svoju postojbinu, rijetki autori kojise,svojim djelom i duhom, osobenim darom i raznovrsnim umijećem, jednako uspješno ogledaju u različitim umjetničkim formama. Upravo to maestralno čini Dimitrije Popović.

I zato nam se u ovoj knjizi može predskazati i prikazanje skulpture Njegoševe koja će uskoro biti pred Biljardom, ali i fascinantniradovi iz ciklusa„Misterijuma Luče mikrokozma“. Sve je to je dio bogatog mozaika Dimitrijeve misli o Njegošu. Nakon čitanja ove knjige, možemo naslutiti i muziku jednog budućeg avgustovskog događaja: kako baš na ovom mjestu,pred hiljadama Cetinjana„Zbor izgovara riječi anđela“. Neka to onda bude kao u „Rekvijemu“ Zbignjeva Prajsnera.

Raskošnim umjetničkim darom, Dimitrije potvrđuje da se sve umjetnosti u jednu sjedinjuju.„Luča“ se ne pokazuje samo kao izvrsna podloga za likovni govor, već i kao nadahnuta rasprava o Njegoševom biću. Ali i traktat o drugim vječitim temama, rasprava o hrišćanstvu, o umjetnosti, o krhkom biću čovjekovom, o mnogolikim simbolima ovog prostora, o neprekidnim susretima Erosa i Tanatosa… No, ikao pohvala svjetlosti. Kao nesvakidašnji esej o smrtnosti i umjetnosti kao pokušaju odlaganjaneminovnih značenja svijeta. Kao jedan od mogućih potrtreta Njegoševih. I kao najljepši cetinjski pejzaž… Noćni pejzaž, recimo, s mističnim oreolom oko grada.I kao slika onog znatiželjnog i zamišljenog cetinjskog dječaka koji gleda prema Jezerskom vrhu (kad se Crnogorac obraća Bogu svemogućem, on gleda put Lovćena.).  A sve su to nužni susreti zemaljskog i kosmičkog.

I tako nam Dimitrije omogućava da gledamo kako slike i snovi pripovijedaju i kako se riječi od brižljivo odabranih (ili odsanjanih) redova slika i vizija sklapaju. Posmatramo kako on to slike u riječi odijeva, riječi u slike, tajanstva u riječi, slike i događaje, kako misterijom obuhvata svijet oko sebe.Kako svim svojim čuvstvima, svjestan da je „ljudski život snoviđenje strašno“, objašnjava složeni logos „Pustinjaka Cetinjskog“.

Opsesivno bavljenje Njegošem postaje putovanje kroz čudesnu svjetlost umjetnosti, kroz zagonetno djelo tvorca „Luče“. To je prostor na kome Dimitrije moćno pokazuje načine preobražaja umjetnosti. Eto na kakav način – a nije bilo bolje uvertire u obilježavanje 200. godišnjice rođenja Njegoševog – nastaje istinskiumjetnički događaj – „Luča Njegoševe noći“.

Dimitrije Popović na potpuno nesvakidašnji način pokazuje kako se umjetnost događa. Događa se, naravno, i dok čitamo. Ova knjigase nadahnjuje prikazima stalnog komešanja fantastike i stvarnosti, pri čemu se ne zna što čemu prethodi, „gdje završava stvarnost, da bi započela imaginacija“. I traži harmoniju u oslikavanju predjeli beskonačnim, predjela djetinjstva, u nedodirljivom biću Njegoševom, na kraju i harmoniju među umjetnostima, među načinima razotkrivanja svijeta. Potpuno osobeno umjetničko iskustvo mu sugeriše da je proniknuće u bit Njegoševog djela ulazak i u prostore samospoznaje. Otuda on, zapravo, i tretira „raspeto biće vlastite tajne“, naše tajne.

A nijedno Njegoševo, nijedno crnogorsko književno djelo bolje od „Luče“ ne ukazuje više na susrete  „nebeskog boja“  sa unutrašnjim „ćeskotnim“ borbama. Nijedno djelo nas više ne navodi na pitanje u kojoj mjeri je čovjek, ta zanemarljiva čestica, taj nedefinisani i neshvaćeni mikroskosmos,satkan u skladu sa kosmičkim pravilima.

Svo traganje Crnogorca za istinom i saznanjemmože se odvijati onom trasom iz Dimitrijeve novele – pripovijesti. Svi mi znamo da se pod ovim svodom cetinjskim odvijaju dramatične vizije koje svjedoče o čudnom zatočeništvu ambijentom. Otud Dimitrije i piše: „…To djelo živi u svakom Cetinjaninu. Ako i ne poznaje Njegoševo djelo, on, Cetinjanin osjeća njegovu duhovnu snagu, intuitivno spoznaje mudrost pjesnikovih riječi od kojih je neke usvojio kao narodnu mudrost.“ Obrađujući znamenja ovog grada, on je postao njegovim važnim simbolom u svijetu umjetnosti.

Kao što su zauvijek „sjedinjeni pjesnik i planina“, tako  je i Dimitrijevo djelo zauvijek sljubljeno s ovim prostorom, ono izvire iz neponovljive atmosfere Cetinja, iz svakog njegovog kutka, a ne samo onih mjesta gdje se spajaju sakralno i stvarno… Dimitrije svjedoči o tome kako su se pjesnik i planina poistovjetili. Tako se i djelo Dimitrija Popovića poistovjećuje s Cetinjem, sada i posredstvom djela Njegoševog, u snazi svakog poteza i riječi, svakog promišljanja i prisjećanja… Time se i mi – posmatrači i čitaoci – poistovjećujemo s tim neponovljivim osjećanjem vremena i prostora.

Ova knjiga je važna ne samo zato što pripada vrhunskim književnim dometima. Važno je pročitati je, jer ćete poslije toga sigurno posegnuti za ponovnim čitanjem Njegoša. „…Mnom se sjećaš šta si izgubio…“ kao da se izgovara sa stranica ove knjige.

Još jednu važnu stvar Dimitrije pokazuje u „Luči Njegoševe noći“. To da sve u životu, svaki san ili događaj može biti valjan priprema za umjetnost. A ponajviše je to djetinjstvo. Tako je i san postao važan dio književnosti, a ovom knjigomodvijaju se i fascinanti snovi – opet događaji.

Na kraju, da preuzmemo riječi junaka „Luče“ koji na jednom mjestu razmišlja:„Bilo bi lijepo kada bi svi  koji su noćas prisustvovali ovom događaju ovu cetinjsku noć, Njegoševu noć, pamtili kao kolektivni san“. A Borhespiše da „…san jednog čovjeka čini dio sjećanja svih ljudi.« Neka onda sve to, uz zahvalnost Dimitriju Popoviću, bude dio našeg zajedničkog sna i sjećanja.”

IZ KNJIGE Luča Njegoševe Noći

„Ako se smijem nadovezati“, reče jedna novinarka koja je spremala opširni članak o predstavi za ugledni tjednik, „željela bih Vas pitati kakav simbolički značaj u sinoćnjoj predstavi imaju ona tri kamena što su bila položena na tijelo bijele žene. Nije li u tome bila i svojevrsna aluzija na slobodno zidarstvo. Pretpostavljam da je zatvorena knjiga crnih kožnih korica bila Biblija na kojoj je bio položen također jedan hrapavi kamen. Nije li dakle masonska simbolika očigledna?“ „Zanimljivo pitanje“ Odgovori B.S. Počeša se po čelu kao da se predomišlja na koji bi način mogao dati odgovor. „Pitanje je veoma kompleksno ali ću vam što sažetije odgovoriti na njega. Čim spominjete slobodno zidarstvo bez sumnje aludirate na Njegoša kao mogućeg masona. Tako mi se čini. Vi također znate da postoje osnovane špekulacije kako je Njegoš bio član tog tajnog društva.

Navodno ga je u masone uveo njegov učitelj, zanimljiva ličnost Sima Milutinovića Sarajlija, koji je kako je poznato bio slobodni zidar. No bez obzira je li Petar II. Petrović Njegoš bio mason koji je usvajao vještine Kraljevske umjetnosti, kamen u predstavi ima duboku i višeznačnu simboliku. Upravo ta njegova simbolika upućuje na složenost značenja. Također ovdje imamo neizbježan spoj i prožimanje klasične filozofije s kršćanskom teologijom.

Mislim na simbolično značenje broja 3 što se odnosi na broj kamena položenih na ženino tijelo. Broj 3 je po Pitagorinom učenju sveti broj. U kršćanstvu je 3 također sveti broj jer se odnosi na dogmu o Svetom trojstvu. Što se tiče tri kamena, na ženinom tijelu, oni imaju svoju simboliku koja je kao i svi elementi predstave u funkciji mističnog motiva. Tri kamena na tijelu žene svojim rasporedom formiraju trokut. Vrh toga trokuta je kamen postavljen na ženinom sredogruđu. Dakle vrh trokuta je na srcu što ukazuje na sve one simboličke vrijednosti koje se pridaju ovom organu kao središtu osjećajnog i intelektualnog života. Ona druga dva kamena što su bili položeni na bokovima mlade žene, omeđuju njen trbuh. To je dio tijela u kojemu se nalazi maternica. Ona je simboličko središte svijeta, mjesto začeća iz kojeg se rađa. Maternica je i mistična posuda s univerzalnom supstancijom. Mogao bih vam ovom prilikom“ nastavi B.S. pomalo umornim tonom „govoriti puno o kamenu parafrazirajući različita mišljenja npr. kršćanskih mistika majstora Echkarta ili Raymonda Lulla…

Kamen je za prvog sinonim spoznaje, za drugog simbol otkupljenja i obnavljanja duše. Alkemičari su od kamena željeli napraviti zlato. U svim ovim odrednicama možete naći duboku povezanost s Njegoševom poetikom. Također bez obzira na otvoreno pitanje o Njegoševom pripadanju slobodnozidarskom bratstvu čini mi se da je upravo masonsko tretiranje kamena kao bitnog simbola najbliže značenju koje mu se pridaje u ovoj predstavi. Naime, neobrađeni sirovi kamen treba nakon inicijacije ili kako u bratstvu kažu „radom na samome sebi“ klesati. To znači oblikovati samoga sebe. Tim obrađenim kamenom se nastavlja neprekidna izgradnja nikad dovršenog zemaljskog odnosno nebeskog hrama, kozmičkog zdanja što se izgrađuje na ovom svijetu.

Kamen je bio i Njegoševo prirodno okruženje i to je najljepša naša prirodna scenografija. Bolje reći prirodni hram. Zato kamen nema samo geološku nego i metafizičku vrijednost. Usprkos težini i kratkoći života Njegoš je klesao kamen grube zemaljske stvarnosti s takvim umijećem pretvarajući ga u zlatni opus svojega poetsko-filozofskog djela. Ono što se podrazumijeva a nisam spomenuo na početku svog odgovora na vaše pitanje, to je ono fino poistovjećivanje pjesnikovog duhovnog imena, sa simbolom kamena, kada Rade postaje Petar. Imenica Petar nastala je od grčke riječi što znači kamen. Od svetog Petrusa Apostolusa, stijene na kojoj počiva Kristova crkva, ovo se ime javlja u kontinuitetu kršćanske religije pa je i jedan koji je zaslužio atribut sveca bio i Petrović, Njegošev stric, Sveti Petar Čudotovorac Cetinjski. Premda vam govorim ono što vi dobro znate, to činim stoga što želim naglasiti da Vladika Petar II. Petrović

Njegoš nije mogao postati kršćanski svetac. Umjesto u religiji, status sveca Njegoš je sebi osigurao u literaturi.“

RIJEČ MIRAŠA MARTINOVIĆA – NJEGOŠ I DIMITRIJE

“Poštovani prijatelji,

U ovom prostoru, na ovom mjestu, svaka je riječ testamentarno obavezujuća. Obevazujuća je knjiga o kojoj govorimo – LUČA NJEGOŠEVE NOĆI, tema kojom se knjiga bavi, i autor koji ju je napisao.

Obavezujući su obojica.

Teško je njihove veličine i odnose svesti u vremenske granice i o njima u tim granicama govoriti.

Obojica su vanvremeni.

Obojica mistici. S teretom metafizičke sjenke – koja lebdi nad njima, i u njima.

METAFIZIKA JE NJIHOV OREOL.

Obojica imaju svoje identitete, a to znači da svemu čega se dotaknu, daju sopstvene pečate.

I jedan i drugi nose veliki dar, ali i prokltestvo.

Što  god dotaknu,  zadobija njihovu prepoznatljivost. Postaje njihovo i opšte.

Prisutni su podjednako i u vremenu i u vječnosti.

Kada bi Njegoš bio u prilici da vidi ono što Dimitrije radi (a on to iz nekog kutka vaseljene gleda svojim okom!), bio bi fasciniran, kao što je fascinira bio onom Rafaelovom slikom koju je vidio, prilikom posjete Italiji, a nakon čega je i zapisao: „A više svega mi stoji i sjaje  kartina Rafaelova ‘Preobraženije“, kao prelestna Danica veselim licem osvetaljava grdne i mračne klisure strašnim gromovima izdrobljene“…

Sve  njihovo je rečeno do kraja, sve je zaokružena. Kod Njegoša riječima, kod Dimitrija i slikama i riječima. Nema objašnjenja, dopuna,fusnota. Sve je jasno i razgovijetno. Sve ima kratkoću i jasnoću zakona.

Kod njih nema prošlosti, nema smrti.

Obojica kreću sa istog izvora, polja čiste metafizike, gdje se roje ideje kao iskre božanstvene, slijedeći svoju zvijezdu. Kreću iz svojih mikrokozma, ali se susreću u makrokosmosu. Sa snagom i vizijama  kosmokratora.

Onih što od noći prave dan.

Teško je među njima praviti usporedbe. A opet, sličnosti su različite i brojne. Ovoplaćujući veliku tajnu, oni bivaju tajna.  U svim vremenima i na svim prostorima.

Miljenici Vaseljene. Od nje  direktno primaju zadatke.

Bespogovorni izvršioci.

Stalno na ivici svijetova.

Dvije zvijezde iznad cetinjskog neba koje se pripomažu  svojim svjetlostima.

Krećući se poljem neizrecivog, koje traži da se oglasi, postaju glasovi koji se svuda čuju.  Sve upijaju i istovremeno artikulišu.

Obojica čitaju knjigu mirobitnu – tablice duše.  

Kada se sve ovo zna, onda je sasvim priordno što je nastao MISTERIUM LUČE MIKROKOZMA, veliki ciklus iz koga govore istine o životu, Bogu, čovjeku, njegovom padu, ali i uzdignuću. O smrti i vaskresenju.

Sa velikom tremom sam  se pripremao za ovu temu. A sebi sam zadao veliku temu: Njegoš I Dimitrije. Na trenutak bi mi se činilo da sve što zapišem stoji, nema promašaja, bilo kakave usporedbe da napravimo. A onda, opet, sve  je bilo poznato. Šta ja tu mogu da kažem? Čuo sam sopstveni glas.

I baš u trenucima tih mojih dilema, a to je dan 21 ovog mjeseca, oko 18 časova zvao me Jevrem Brković, iz Podgorice. Na njegovo pitanje: šta radim, odgovorio sam: pokušavam da kocipiram tekst o Dimitriju i Njegošu. „E, zbog toga te zovem“,  rekao je: „Ja sam gotovo sve pročitao što je o Njegošu napisano. Dimitrijeva knjiga je neprocjenjiv doprinos njegošologiji. S ovom knjigom Dimitrije je ušao u polje zaumnog, otkrivajući nam istine o Njegoševom najintimnije  biću. Malo ko je, ili niko do sada, oslikao iznutra Njegoša, kao što je to učinio Dimitrije“.

O knjizi LUČA NJEGOŠEVE NOĆi može se mnogo pisati.  Inspiriativna je i daje prostor i za pisanje i za razmišljanje. Namjerno sam izostavio njena tumačenja. Iz straha da je, prepričavanjem i tumačenjem, mogu obesmisliti. Ubiti njenu izvornu ljepotu. Poremetiti njene energije. Njenu zvjezdanu jasnoću. I jasne poruke.

Prirodno je  bilo, računajući na prst cetinjske sudbine, očekivati jednu ovakvu knjigu  od potomka onog koji je sagradio na Cetinju prvu kuću, kamni kulu, od potomka popa Laza Jabučanina Popovića, koji je sa Njegošem bio u prisnim odnosima, mijenjajući i neka zemaljska dobra, o čemu svjedoči i dokument potpisan Njegoševom rukom, a koji je u posjedu autora ove knjige.

I taj ugovor, ta tapija na zemlju, taj rukopis i taj potpis, sada već imaju svoju vječnost, svoja ozračja… I značenja. Niti su to obična slova, niti je to obični dokumenat. Ta tapija ima nebeskog u sebi.

Takvom je doživljava autor MISTERIUMA.

Središnji dio ove knjige, naslovljen kao Događaj, govori o vrhovnom misteriju  koji su dotakli obojica.  O ideji stvaranja, toj božanstvenoj iskri, o njenom ovaploćenju u Djelo.

Tu, opet,  obojica sudjeluju u vrhovnoj alhemiji stvaranja.  Gdje se velike istine ovoga svijeta pretaču u trajnu misteriju, a misli u Kamen mudrosti, koji je nepropadljiv.

Ozračeni vatrama pakla, koje je u tom prostoru nemoguće izbjeći, sa zvjezdanim žigom na čelu,  oni  razgovaraju ravnopravno. NA jedino njima dohvatljivoj i mogućoj razini.

D ne mogu jedan bez drugoga, svjedoči njihovo djelo,  ova noć, Cetinje i zvijezde.  I nebo  koje ih je odabralo,  nadahnulo i darovalo. I sam Njegoš koji nas nagleda, u ovoj noći, iz nekog  kutka beskrajune vaseljene.”

Postovani čitaoci,

Za kraj ovog priloga evo za vas dio teksta iz Dimitrijeve  knjige “Luča Njegoševe noći”  koji se meni posebno dopada i pomoću kojega sam ja “otkrio” koji se Cetinjanin “krije” iza inicijala B.S.

“B.S. se uputi prema Dvorskom trgu, prođe pored Muzeja Kralja Nikole čije je atraktivno osvijetljeno pročelje za razliku od one noći ostavljalo dojam neke raskošne monumentalne palače. Činilo mu se kako je u tih stotinjak koraka od Biljarde prema centru grada zakoračio u neko drugačije vrijeme. Kao da je osjetio čak i svojim tijelom to probijanje historijske granice različitih razdoblja, dvije duhovne posebnosti, dvije različitosti u kontinuumu jedne genealogije.

S Dvorskog trga skrenu u Njegoševu ulicu, najljepšu cetinjsku ulicu. Nekadašnji tihi korzo kao svojevrsna javna pista na kojoj su se pokazivale lijepe dotjerane Cetinjanke u društvu naočitih pratioca, kojih se sjećao iz svoje mladosti, sada je pretvoreno u bučno mjesto pomalo kaotično od mnoštva mladeži koja se kretala među terasama nanizanih kafića duž uskih trotoara. S obje strane ulice dopirali su zvukovi rock i dance muzike i miješali se sa žamorom mladeži tvoreći na trenutke nepodnošljivu kakofoniju.

Na kraju ulice u uglu jedne male terase tihog kafića B.S. ugleda prazan stol. Pohita da zauzme mjesto. Pogleda na sat i pomisli kako ima dovoljno vremena da se vrati u hotel i stigne na dogovoreni sastanak sa svojim suradnicima. U povodu predstave gradonačelnik je organizirao koktel za aktere spektakla i visoke uzvanike. Mladi simpatični konobar priđe, ljubazno se nakloni i reče:

„Dobro veče, izvolite molim“.

Dok se B.S. predomišljao gledajući u listu pića, mladi konobar obrisa ionako čistu crnu mramornu ploču okruglog stolića i zamijeni pepeljaru ispod koje je virio komad bijelog papira. Brzim ga pokretom okrenu i reče: „Ah… ovo je mali propagandni letak za predstavu o Njegošu, za

Luču Njegoševe noći“.

Zgužva letak i stavljajući ga u džep upita B.S.-a:

„Jeste li možda gledali predstavu? Čuo sam da je bilo puno ljudi. Skoro pola Cetinja“.

B.S. odgovori potvrdno kimnuvši glavom:

„Žao mi je“ nastavi konobar, „imao sam večeras puno posla a želio sam i ja vidjeti tu predstavu”. Zatim okrećućina vrhovima dugih prstiju okruglu plastičnu tacnu, vješto kao kakav iskusni žongler, kroz osmijeh doda:

„Nadam se da mi Njegoš neće zamjeriti. Ionako radim u njegovoj ulici“.

„Imate pravo“, odgovori B.S. i naruči Coca-Colu s rumom.”