Cetinje :: Moj grad

Studije i ogledi Božidara Pejovića predstavljeni na Cetinju

Posted on 30. Jun, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

CRNOGORSKE KNJIŽEVNE TEME

Knjigom „Studije i ogledi o crnogorskoj književnosti XIX vijeka“ Božidara Pejovića koja je u četvrtak veče predstavljena u prostorijama njenog cetinjskog ogranka Matica crnogorska na dostojan je način ukazala poštovanje čovjeku koji je, živeći i radeći izvan Crne Gore, zadužio crnogorsku nauku i kulturu. Prisutne je pozdravio Luka Lagator, predsjednik Ogranka, osvrćući se u kratkim crtama na biografiju Pr.dr Božidara Bora Pejovića a potom je dao riječ gospodi Čedomiru Draškoviću i Aleksandru Radomanu.

Riječ Čedomira Draškovića:

Dr BOŽIDAR-BORO  PEJOVIĆ (1941– 1979)

(ili o suodnosu pojedinačne kreativne vrijednosti i crnogorske jalove stvarnosti)

Što je Crna Gora vremenom, i prividno više dobijala – državne površine, broja stanovnika, formalnog nivoa obrazovanja i numeričkog broja diploma sticanih po svijetu – postajala je sve manje državotvorna, kulturno ne konzistentna, etički i etnički sve manje ubjedljiva. S tim u vezi, Crnogorci su sve više postajali nacionalno obezduhovljena populacija, nacionalna manjina i u sopstvenoj državi, i identitetska suvišnost! Zbog takvog kulturnog i duhovnog koeviteza, uglavnom lavinom dominiraju različite emocije, pa su s toga ovdašnji neurotični anarho-demokrate toliko podložni ideološkim i društveno-političkim talasanjima – da se, po pravilu, ne može biti izvjesno sa dugoročnim ostvarivanjem kapaciteta neke solidno nagoviještene ličnosti, niti na kojoj će nas koti u nekom narednom trenutku dočekati… Drugim riječima, svaki  čovjek je rekapitulacija mentalnog i moralnog, porodičnog i vaspitnog, obrazovnog i državnog. Odnosno, „Ko kako umije – tako klikuje“, kako je kritički uočavao još Marko Miljanov, da bi na to pokušao vizionarski da upozori: „Ovo je vrijeme koje naročito ište čojstvo, da bi se uočile i iznijele prave vrijednosti!“ Po Markovoj poznatoj poetici (ljudskosti), čovjek treba da se ostvaruje „intelektualno i čojski“, pa bi s toga bilo prirodno, naravno, da se „čovjek i perom služi kao i svakim drugim oružjem – u odbranu slobode i ljudskog dostojanstva“. I da mu to narod i država uvažavaju!

Uzalud je Marko „klikovao“…

Crna Gora nije imala (uglavnom do današnjih dana!) svoje recentne nacionalne i državne institucije – kulturne ustanove i naučne centre, niti pouzdane nosioce racionalnog i autentičnog obrazovnog sistema. Niti (s malim izuzecima) autore i stvaralačke autoritete – koji nijesu (prije svega) radili za druge poslodavce, za tuđi sistem vrijednosti, i konkurentski suprotstavljene političke gospodare. Dugotrajni površni i izvještačeni, patetični i politikanski miks – otuđio je Crnu Goru od crnogorskog recepisa, i ostavio je bez snažne intelektualne analitičko-kritičke podrške za rehabilitaciju crnogorskih pronevjerenih, izigranih i izgubljenih kulturnih, nacionalnih, pa i državnih prava!

No, kako god se što politički i istoriografski dešavalo, kultura je, ipak,  konačni arbitar, i neumitno „magnetno polje“ određenog naroda, prostora, države. I najveći tirani i njihove ideologije i tvrđave,  i njihova carstva i nasilja nemilosna vremenom nestaju sa lica zemlje, a ostaje kultura i – knjige! I to naročito one knjige koje nas ničim ne uslovljavaju, niti bilo što od nas zahtijevaju – nego jednostavno śedoče o vremenu i istini, i pružaju zadovoljenje za sve vrste intelektualnog i moralnog prosvjetljenja…

„Svojom ukupnom pojavom i naučnim ostvarenjem Božidar Pejović sasvim sigurno pripada redu utemeljivača i najznačajnijih imena savremene crnogorske književne istoriografije. Iako prerano i tragično prekinuto, njegovo djelo čini izvjesnu cjelinu u okviru koje središnje mjesto pripada proučavanjima crnogorske književnosti XIX stoljeća. Rijetkoga dara da prepozna i rastumači estetski fenomen, lapidarnog stila, silovite istraživačke energije i izuzetne erudicije, Pejović je ostavio neizbrisiv trag svojim ogledima o Njegošu, kratkom sintezom (crnogorske) nacionalne književnosti XIX vijeka, pregledom perioda realizma te osobito neprevaziđenom monografijom o književnom djelu Stefana Mitrova Ljubiše“… (A. Radoman). S tim u vezi, slučaj prof. dr Božidara-Bora Pejovića  posebno je ubjedljiva i markantna priča o tragičnom sindromu crnogorske nacionalne prosutosti, kulturne indiferentnosti i civilizacijske jalovosti. Boro Pejović bio je Cetinjanin po nastajanju (rođen u Orasima 1941. godine), filolog i naročito uspješan književni kritičar, plodan istoričar književnosti i veoma cijenjen univerzitetski profesor (na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, đe je poslije teške bolesti umro 1979., a sahranjen na zavičajnom Cetinju). Ostaće pamćen kao autor pet studioznih  monografskih izdanja, takođe i sedam posebnih priređenih knjiga (koje su publikovane u više izdanja), a uspio je da u svom relativno kratkom životu,  u jedva petnaestogodišnjem efektivnom stvaralačkom ciklusu, objavi i preko osamdeset posebnih ogleda, članaka i studija u jugoslovenskim periodičnim naslovima. I da bude, dakle, i jedan od „utemeljivača i najznačajnijih imena savremene crnogorske kritike i istoriografije“!

Nažalost, o tome Crna Gora malo zna, i malo se interesuje. Čak i tzv. intelektualna elita! Izvjesnije je reći da dr Pejović uglavnom ostao primitivno zanemaren i neodgovorno zaboravljen od strane njegove domovine, dezorijentisane i tradicionalistički površne i rasplinute Crne Gore!? Nema ovog uglednog naučnika ni u čitankama, ni u đačkim lektirama (iako je uspješno ostvarivao i takve sadržaje). Takođe ni u kakvom popularnom kulturološkom pregledu, niti pak u nekoj pretppostavljenoj naučnoj sintezi. Apsolutno ga – do ovog vremena – nije bilo čak ni u izdavačkoj produkciji Crne Gore! I pored toga što se Pejović bio nametnuo i kao jedan od najuspješnijih savremenih njegošologa? I pored toga što je  prije četrdesetak godina napisao najcjelovitiju i (do danas) najbolju knjigu o stvaralaštvu Stjepana Mitrova Ljubiše, knjigu čiji je rukopis poslije višegodišnje čamotinje kod tada vodećeg crnogorskog izdavača – morao preuzeti i poslati u egzil, odnosno  publikovati ga van Crne Gore! Sa dodatnim saznanjem i razočarenjem da je rukopis u međuvremenu bio korišćen…

Drugim riječima, nažalost, Crna Gora dugo nije bila svjesna sebe, niti se na civilizovan način bavila svojim pravim vrijednostima. Sa svojom kulturnom, opšteobrazovnom i naučnom površnošću i proizvoljnošću, bez stručno utemeljenih i profesionalno konzistentnih kulturnih i naučnih, državnih institucija, Crna Gora se suštinski doimala kao ram bez sopstvene slike. Bliže rečeno, kao ram bez jasne kulturne, i autentične crnogorske kreativne panorame. Ako se takva ličnost, i takav crnogorski stvaralac kakav je bio Boro Pejović, danas prvi put predstavlja crnogorskim izdanjem Cetinju i Crnoj Gori – sa svojom knjigom o crnogorskoj kulturi, odnosno knjigom studija o najvrijednijem dijelu njene književne i kulturne baštine, onda to samo po sebi govori o olakoj „zaboravnosti“ i dugoj crnogorskoj kulturnoj i vaspitno-obrazovnoj površnosti i naivnosti, i gotovo retardnom primitivizmu. Međutim, noviji kontekst prilika koje su (napokon!) omogućile pojavu ove Borove knjige u crnogorskoj naučnoj pripremi i izdavačkoj produkciji, može biti melem na tu duboku i ljutu crnogorsku ranu. Crna Gora je na jedvite jade, ipak nekako uspjela da zasnuje i konsoliduje svoje dvije krovne i osovinski bitne državne, tj. kulturne i naučne institucije: Maticu  crnogorsku, i Institut za crnogorski jezik i književnost, čijom zaslugom se pojavila ova knjiga dr Božidara Pejovića: Studije i ogledi o crnogorskoj književnosti XIX vijeka. Dakle, u izdanju Matice crnogorske, a sa izborom, predgovornom studijom i ostalom  priređivačkom odgovornošću g. Aleksandra Radomana, mladog stručnjaka Instituta za crnogorski jezik i književnost.

Putevi crnogorske kulture i nauke bili su neizvjesni, i često – bez povratka!

Poslije Cetinjske gimnazije, započelo je Borovo stranstvovanje – studiranje, a onda i realno zaposlenje van Crne Gore. Prvo je započeo studije na Beogradskom univerzitetu (Filološkom i Pravnom fakultetu, uporedo), da bi iznenada (iz njemu presudnih, principijelnih razloga) prekinuo studiranje! Poslije jednogodišnje pauze, nastavio je da studira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i od 1963. do 1966. diplomirao je na grupi Istorija jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatski jezik. Počeo je da radi kao saradnik Instituta za jugoslovenske književnosti u Sarajevu, a od 1969.  kao asistent na matičnom fakultetu, za predmet:  Romantizam u jugoslovenskim književnostima. Doktorsku disertaciju o S. M. Ljubiši odbranio je 1972. na istom fakultetu, i od tada teče njegova uspješna profesorska karijera. Osim toga, bio je predavač i na Slavističkoj katedri u Berlinu, pa višegodišnji rukovodilac Odsijeka za jugoslovenske književnosti na „svom“ fakultetu, te predśednik Odbora za jezik i književnost pri CANU, zatim stalni književni kritičar u sarajevskom „Oslobođenju“…

Spontano slijedeći misao da je čovjek uvijek dužnik svoje zavičaju, Pejović se svo vrijeme interesovao za crnogorsku književnost i crnogorsku kulturu uopšte. U svakoj svojoj knjizi, i ne samo u njima, okretao se problemima i sadržajima iz crnogorske književnosti – ośećajući koliko je crnogorsko kulturno nasljeđe nedovoljno istraženo i ne sistematizovano prezentirano naučnoj i široj javnosti. Bio je rukovodilac projekta „Crnogorska književnost između dva rata“, član redakcije za kritičko izdavanje Sabranih djela S.M. Ljubiše, a posebno se interesovao, između ostalog, i za ostale predstavnike crnogorske književnosti iz nedovoljno obrađene druge polovine XIX vijeka, za slabo rasvijetljeni i „odsječeni“ postnjegoševski period u crnogorskoj književnosti. Zadnjih godina naročito je prikupljao građu o Stevanu Peroviću Cuci, Njegoševom literarnom i porodičnom izdanku – kao jednoj od atraktivnijih političkih ličnosti toga perioda, i svakako jednoj od najznačajnijih najava crnogorskog literariteta toga doba.

Ipak, najznačajniji dio Pejovićevog opusa su njegove studije o Njegošu i Ljubiši, poslije čega se podjednako odgovorno i lucidno bavio i tokovima realizma u Crnoj Gori do kraja njene samostalnosti. Osim toga, pojedinačno je pisao i o djelu drugih crnogorskih autora: Mihaila Lalića, Danila Kiša, Stevana Bulajića, Velimira Miloševića, Mira Glavurtića, Marka Vešovića, i dr. Shodno njegovom profesorskom zanimanju za predstavnike romantizma u jugoslovenskim književnostima, Pejović se „ogledao“ i nad djelom Laza Kostića, Ivana Mažuranića, zatim Petra Preradovića, Branka Radičevića, Đura Jakšića, J. J. Zmaja… Takođe, privlačilo ga je i djelo Matoša, A. B. Šimića, Andrića, a stizao je da piše i o savremenicima Antoniju Isakoviću, Radomiru Smiljaniću, Pavlu Ugrinovu, Ljubomiru Simoviću, Blažu Koneskom… Zanimao se i narodnom poezijom, bavio se i srpskom građanskom lirikom, a posebno je iskazivao interesovanje i za savremenu bosansko-hercegovačku književnu kritiku.

Prof. dr Božidar Pejović bio je ličnost rijetkog formata, dragocjen prijatelj i drag čovjek, podjednako važan i sa etičkog i sa estetičkog stanovništva. „Oni, pak, koji su ga poznavali neće moći da zaborave toplinu i prirodnost njegova ophođenja, iskrenost i poštenje i, nadasve, jednu divnu skromnost, koja je plijenila utoliko više, ukoliko ste upoznavali duhovni opseg tog čovjeka“, zapisao je o njemu prof. dr Novo Vuković. Iako je raspon njegovog analitičko-kritičkog interesovanja bio veliki, nameće se zaključak da je on svakom radu prilazio maksimalno ozbiljno, prepun koncentracije, pažljivo promatrajući, naprosto studirajući temu u njenom odabiranju. „Svako svoje pregnuće, u književnosti, kao i u životu, iz dubine je započinjao, bez olakih reči i olakih odluka“ (prof. dr Novica Petković). I kada je svojim radom dolazio do izuzetno zapaženih i vrijednih naučnih otkrića, Pejović ih je saopštavao gotovo diskretno, bez „buke i besa“, osvjetljavajući cjelinu (djelo) iz jedne tačke, iz svog ugla promatranja – kao reflektorom. Radio je veoma čisto, pisao izuzetno čitko, „intelektualno pošteno, bez zamućivanja učenom maglom, bez propinjanja na prste“ (R.P.Nogo). Zbog toga njegov stil „nije stil jednog dosadnog profesora, već jednog oduševljenog istraživača  tajni i lepote književnog dela“ (prof. dr Slavko Leovac). A kad bi se desilo da sijevne žestinom polemičkog tona, Pejović to nije činio da bi nametao svoje mišljenje, da bi a priori isticao svoje poglede i lični stav – nego da bi uvjerljivim postupkom i što jačom naučnom argumentacijom kazao određeni problem u što logičnijem i objektivnijem slijedu. Iz dubine njegove neprikosnovene moralnosti, „kada se za svaku reč i za svaki gest po dram duše plaća“ (N. Petković), izranjalo je sve što je činio ili stvorio, i što je kanio da uradi…

Detaljnije o zamašnom sadržaju knjige Bora Pejovića, o kojoj je večeras riječ (Studije i ogledi o crnogorskoj književnosti XIX vijeka, na blizu 700 stranica) prije svega će Aleksandar Radoman. On je to, svakako, prioritetno zaslužio – zbog   njegove inicijative da bude publikovana ova knjiga, zatim zbog njegovog uspješnog izbora Pejovićevih radova za njene korice, i posebno zbog meritorno sačinjene Radomanove prateće studije uz ovo djelo.

Cijeneći rano pretrgnuto Pejovićevo ljudsko i intelektualno obilje, čak izobilje (kako ga je posthumno ispratio kolega mu i pjesnik R.P.Nogo: „O Mitrovu dne počet trunut/U izobilju na sramotu/Liznuti rane u san sunut/U mlaku smrt U dobrotu“) – svojevremeno sam se ośetio dužnim da sačinim i publikujem cjelovitu bio-bibliografsku informaciju o prof. Boru Pejoviću (objavljena je 1984. godine, u cetinjskom  časopisu Bibliografski vjesnik). To potenciram iz razloga što je to jedini moj rad te vrste (iako sam tri i po decenije radio u bibliotečko-informativnoj djelatnosti), a to znači da sam prosto bio prisiljen da to uradim – izuzetno cijeneći ljudsku i stvaralačku dimenziju prof. dr Božidara Pejovića.

RIJEČ ALEKSANDRA RADOMANA:

Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji,

Pripala mi je posebna čast, ali i pomalo nezahvalna uloga – da pred probranim prijestoničkim auditorijem govorim o jednome izuzetnom Cetinjaninu, Božidaru Boru Pejoviću.

Knjigom Studije i ogledi o crnogorskoj književnosti XIX vijeka Matica crnogorska je više od tri decenije nakon Pejovićeve smrti na dostojan način odala pijetet čovjeku koji je, živeći i radeći izvan Crne Gore, u Sarajevu, itekako zadužio crnogorsku nauku i kulturu.

Može se reći da je pojava Božidara Pejovića jedinstvena na crnogorskoj književnoistorijskoj pozornici. A teško bi se i u cjelokupnoj južnoslovenskoj nauci o književnosti našlo ime koje bi mu po plodnosti i postignutim rezultatima moglo parirati. I po godinama i po uspješnosti vrlo je blizak Skerliću, koji je samo godinu dana kraće živio od njega. No dok oni koji baštine Skerlića itekako ističu značaj njegova rada, naša se nauka olako razbacuje vrijednim i zaslužnim montenegristima, koji su čak i izvan domovine, poput Pejovića, cio svoj radni vijek posvećivali toj domovini. Za svega trideset i osam godina života i petnaestak godina književnokritičkoga i književnoistorijskoga rada Pejović je ostavio četiri autorske knjige, osam priređenih izdanja i osamdesetak ogleda, prikaza i rasprava publikovanih u onovremenoj jugoslovenskoj periodici. Opus zamašan, zaokružen u smislu teorijsko-metodološke izgrađenosti, zavidne upućenosti i utemeljenosti uvida, no ipak nedovršen, u nagovještaju širokih poteza i sinteza koje su se od toga rijetko vrijednog i darovitog književnog istoričara tek mogle očekivati. S Pejovićevim radovima, razjedinjenim i rasutim po jugoslovenskim časopisima, zbornicima i knjigama susreo sam se još kao student da bi docniji razgovori s još jednim značajnim našim kulturnim stvaraocem – Ljubomirom Đurkovićem i lingvistom Adnanom Čirgićem bili presudni da se prihvatim posla njihova objedinjavanja u jednu cjelinu. Zahvaljujući, prije svega, tim dragocjenim sugestijama, stupio sam u kontakt s Pejovićevom kćeri Tanjom koja je s oduševljenjem i bez nadoknade dala pristanak da se štampa knjiga koja nas je večeras okupila.

No vratimo se Pejoviću. Ukupan njegov opus mogli bismo podijeliti u dva segmenta. S jedne strane su književnokritički osvrti i eseji u kojima je znalački, s izuzetnim ośećajem za mjeru lakonski i lucidno ukazivao na čvorišni problem  književnoga teksta, pratio recentne tokove tadašnje jugoslovenske književne produkcije. Nerijetko su predmet njegova književnokritičkoga interesovanja bili i crnogorski pisci (M. Lalić, M. Vešović, D. Kiš, S. Bulajić, V. Milošević, M. Glavurtić…). Premda se još kao student na grupi Istorija jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatski jezik Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, 1964. godine, počeo oglašavati esejima i književnokritičkim prilozima u domaćoj periodici te je u domenu književne kritike ostavio značajan trag, Pejović je, po svojim primarnim interesovanjima i ostvarenjima, zapravo istoričar književnosti. Kao dugogodišnji rukovodilac Kolegija za srpski i hrvatski romantizam Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, Pejović je, razumljivo, najveći dio svojega književnoistorijskoga angažmana posvetio upravo piscima južnoslovenskoga romantizma. Otuda ogledi o Mažuraniću, Radičeviću, Preradoviću, Kostiću, Zmaju, te posebna priređena izdanja tih pisaca. No pored interesovanja za epohu romantizma, Pejović je, u ovome domenu, dao vidan doprinos izučavanju srpske književne istoriografije, posebno priređivanjem hrestomatije Stojan Novaković i filološka kritika, a njegova razuđena interesovanja vidljiva su i u tekstovima vezanim za usmenu književnost, Andrića, Matoša… O tome segmentu njegova opusa vrijedno je zapažanje Novice Petkovića, njegova kolege s Filozofskog fakulteta u Sarajevu: „Ali ma koliko da je razgranato njegovo interesovanje, ono je bilo najplodotvornije i za nas  dragoceno onda kad se sužavalo ka tačno određenim, katkad neprimetnim pojavama u velikim tekstovima i kod velikih naših pisaca. Ovo je sužavanje – što je posebno zanimljivo – išlo uporedo sa Pejovićevim zrenjem…“ Ostajući izvan dominantnih tokova onovremene jugoslovenske akademske nauke o književnosti, kako onih pozitivističke orijentacije tako i onih bliskih marksističkoj kritici, Pejović se svojim usmjerenjem na sam tekst i nastojanjima da na nov način pročita i rastumači fenomene književnoga umjetničkog djela približava referentnim tendencijama savremene teorije književnosti, ponajviše onima strukturalističkoga smjera.

Središnje mjesto Pejovićeva opusa zauzimaju istraživanja crnogorske književnosti XIX vijeka. Tu, u prvome redu, mislimo na njegovu doktorsku disertaciju Književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše, odbranjenu na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1972. a objavljenu 1977. godine. Pored Ljubiše, Pejović je kontinuirano pokazivao interesovanje i za drugu veliku ličnost crnogorske književnosti XIX vijeka – Petra II Petrovića Njegoša. Već u njegovoj prvoj knjizi, Problemski ogledi naći će se tri ogleda o Njegoševu stvaralaštvu, radovi objedinjeni programskim naslovom „Za novi pristup Njegošu“ kojima se skreće pažnja na neke zanemarene, nedovoljno proučene ili nerazjašnjene elemente u Njegoševim najznačajnijim djelima, Luči mikrokozma i Gorskome vijencu. To su ogledi „Pjesnikov život u mitosu“, „Herkulova čaša“ i „Tragedija unifikacije u Gorskom vijencu“. Osim radova vezanih za dva stožerna pisca crnogorske književnosti XIX vijeka, Njegoša i Ljubišu, Pejović je u nekoliko radova ponudio i sintezu crnogorske književnosti XIX vijeka, najprije u tekstu o tokovima realizma u Crnoj Gori, a potom i u enciklopedijskoj jedinici pisanoj za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije.

Pejović je pripadao onoj generaciji crnogorskih naučnika koji su se autoritativno i beskompromisno suprotstavili okoštalim shvatanjima tradicionalističke književne istoriografije, zastupajući tezu o autentičnosti crnogorske nacionalne književnosti i kulture.

Svojom ukupnom pojavom i naučnim ostvarenjem Božidar Pejović sasvim sigurno pripada redu utemeljivača i najznačajnijih imena savremene crnogorske književne istoriografije. Iako prerano i tragično prekinuto, njegovo djelo čini izvjesnu cjelinu u okviru koje središnje mjesto pripada proučavanjima crnogorske književnosti XIX stoljeća. Rijetkoga dara da prepozna i rastumači estetski fenomen, lapidarnoga stila, silovite istraživačke energije i izuzetne erudicije, Pejović je ostavio neizbrisiv trag svojim ogledima o Njegošu, kratkom sintezom nacionalne književnosti XIX vijeka, pregledom perioda realizma te osobito neprevaziđenom monografijom o književnome djelu Stefana Mitrova Ljubiše. Ovaj izbor iz njegova opusa posvećenoga crnogorskoj književnosti XIX vijeka koji večeras promovišemo, inače prva Pejovićeva knjiga objavljena u zemlji njegova rođenja, zamišljen je  kao skromno podśećanje na jednu vrijednu i darovitu, no djelimično zanemarenu ličnost naše bliske povijesti. Matica crnogorska ima čast da baštini taj izbor koji je još davno mogao ugledati svjetlost dana da je na primjer Crnogorska akademija nauka i umjetnosti do naših dana ostala na kursu na kojemu je bila kad je Pejović s njome sarađivao. Ličnošću Božidara Pejovića još jednom se potvrdila teška istina da su u Crnoj Gori samo jake ličnosti nadomještale nedostatak institucija. Nažalost, i danas je tako. A većina tih ličnosti ili je s Cetinja ili je Cetinje birala za svoj dom. Jedan od njih i među značajnijima od njih svakako je i Božidar Pejović.

U saradnji sa gospođom Dankom Barović prilog pripremio Vesko Pejović