Cetinje :: Moj grad

Nove knjige: Misterijum Luče mikrokozma, Dimitrije Popović

Posted on 26. Mar, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

-Čovjekova svijest o kazni koju ispašta na Zemlji

Za razliku od ciklusa radova inspiriranih Danteovim Paklom (Dimitrije e Dante, Centro Dantesco, Ravenna, Skaner Studio, Zagreb, 2002.) gdje je sve bilo koncentrirano na ljudsko tijelo kao svojevrsnu sliku pakla, u kompozicijama inspiriranim Lučom mikrokozma ljudsko tijelo i prostor imaju gotovo istu formalno simboličku vrijednost. Ovakav je koncept nametnula činjenica da se čovjek kao mikrokozmos ne može sagledavati odvojeno od makrokozmosa. U osnovi, oni čine jednu nedokučivu mističnu cjelinu.

U pristupu Luči mikrokozma manje su me zanimale one analize u kojima se ovo djelo dovodi u vezu s mogućim izvorima inspiracije. U kojoj mjeri ovaj spjev odgovara mističnoj filozofiji i antičkom herojskom mitu, Platonovoj filozofiji odnosno neoplatonističkoj misli, Filonu ili Origenu, Kabali i Zoharu, Miltonu ili Bayronu…

Tragično biće

Ono što čini osnovu na kojoj se koncipira ciklus Misterijum Luče mikrokozma jest čovjekova svijest o kazni koju ispašta na Zemlji „gnjezdilištu čovječije nesreće“. On je vječno proklet. „Krasotu nebeskog voinstva smrtni nikad postići ne može“. Čovjek je tragično biće. Njegošev se „metafizički dualizam“ ogleda u padu duše, u njenom utamničenju u ljudsko tijelo. Ono je „okov fizičevski“, grobnica duše.

Duhovni je život na nebesi, materije u carstvu gnjilosti. (I, 200)

Čovjekovo se biće iscrpljuje u vlastitom antagonizmu. Premda je slobodne volje, njegova je „duševna tablica načertana“ sa dva protivna zakona. Na jednoj je zakon „pravde blage“ a na drugoj „adski spomen sveze sa Satanom“. Ono što dominira čovjekovim bićem je adsko prokletstvo. Čovjek je raspet između svijesti o krivici i mogućnosti spasenja. Ali ideja tvorca mu osvjetljava dušu koju će voditi „zraka ognja besmrtnoga“.

Simultana težnja

Posebnu dimenziju njegove zemaljske kazne čini samospoznaja kroz sjećanje na preegzistenciju. Duša se bori i muči kako bi se izbavila iz naručja „mračne vladalice“, iz materijalnog tijela i ograničenosti. (Pomišljam na Baudelaireovog čovjeka i njegove dvije  „simultane težnje“; jedna ka Bogu druga ka Sotoni).

Dinamičnost Njegoševih poetskih slika inicira ili određuje dinamičan karakter likovnih kompozicija. Zato su u većini radova pokreti ljudskih glava usmjereni prema beskrajnom prostranstvu neba, kao i ispružene ruke koje teže nedohvatljivom. Dezintegriranost ljudskog tijela simbolizira nepomirljivi konflikt čovjekove prirode koji se odvija u njemu samom. U permanentnoj tenziji i naporu za oslobođenjem i izbavljenjem kroz svijest o sebi čovjek postaje svjestan vlastite tajne. Luča vlastitog prosvjetljenja otkriva mu nemogućnost spoznaje sebe, a ne samo Boga.

S točke svake pogledaj čovjeka, Kako hoćeš sudi o čovjeku- Tajna čojku čovjek je najviša

Duša ljudska jeste besamrtna, Mi smo iskra u smrtnu prašinu, Mi smo luča tamom obuzeta. (130-140)

Iako se u spjevu ističe da je čovjeku podarena „iskra vječne ljubavi“, pesimistički aspekt ljudskog bića je dominantno naglašen.

Mučitelji će jedan drugom biti. Svaki sebe ponaosob najveći. (VI, 60)

Najsuptilniji izraz tog pesimizma, kao jedan od vrhunaca Njegoševe poetsko- filozofske misli, izražen je u stihovima:

U čojka je jedan hram vozdigunut, zla obitelj tuge i žalosti; svaki smrtni na Zemlju rođeni ovom mračnom obitelji vlada

Ovo grko nasljeđe ljudsko čovjek čojku, čovjek sebi dava, najsretnji ga iz ništa stvaraju radi smrtne tužne armonije. (110-120)

Tužna armonija

Čovjeka određuje tragična spoznaja vlastitog položaja. U nekim sam kompozicijama ovoga ciklusa simbolički sjedinjavao ljudsku lubanju i fetus. Pod svodom lubanje, tog mističnog antropomorfnog neba, rađa se, razvija i obitava svijest. Tu luču, misao, ideju, svjetlo duha personificira fetus. Ljudsko će biće postati ono u čemu se rađa „hram tuge i žalosti“. Mistično se izražava organskim. Život i smrt se rimuju uspostavljajući „tužnu armoniju“.

Plod utrobe se u jednoj kompoziciji javlja kao otjelovljenje Božje riječi. U VI pjevanju Njegoš govori o dolasku Božjeg sina. U „stanište kažnjenog bića“ Krist dolazi kao otkupitelj. Dinamičnost poetskih slika u sukobu nebeskih vojski pobunjenog Sotone i Adama protiv Boga projicira se simbolično također u prikazima ljudskog lika.

Otpadnici od neba ustrašeni, S krikovima strave i huljenja. (V, 470)

Kroz transformacije likova s detaljima životinjskih kostura (što se odnosi na Njegoševu kritiku Pitagore i Epikura i na čovjekovo adsko nasljeđe), uspostavlja se dinamička veza s nebeskim, odnosno kosmičkim sferama, s „nebeskom mašinom“.

Kamena pučina

Spomenuo sam važnost prostora u kompozicijama ovoga ciklusa. U formalnom i simboličkom smislu njegova je uloga, kao što je istaknuto, važna gotovo koliko i uloga ljudskog tijela, odnosno lika. Prostor je definiran figurativnim i nefigurativnim likovnim idiomom. Zemaljski je prostor predstavljen fragmentima prepoznatljivog crnogorskog pejzaža „kamenih pučina“. U većini pejzaža dominira planina Lovćen, snažnog simboličkog značenja za pjesnika i vladiku, te stoga funkcionira i kao poveznica sa nebeskim prostorom, što upućuje na Njegoševu koncepciju kozmogonije.

Nebeski je prostor simboliziran apstraktnim plohama, nedefiniranim površinama što sugeriraju nesagledivost i nemjerljivost kosmičkih prostranstava, odnosno  „pankozmičkog centra“, te tamnim površinama sfernih oblika koje sugeriraju nebeska tijela, prostore mraka i mrtve materije. Njegoševo koncipiranje kosmosa o pokretnim, nepokretnim ili koncentričnim nebesima, o stazama po kojima se kreću zvijezde, o poljima kozmičkih prstenova, općenito njegova kozmogonija otvara niz zanimljivih pitanja i asocijacija, od filozofsko -teoloških do onih atomske fizike.

Ljudski lik

Čitajući Luču pomišljam na Svetog Augustina i njegove koncepcije o „intelektualnom nebu“, o „nebu neba“ o toj „duhovnoj supstanciji“ koja je od Stvoritelja primila svoje određenje, kao što je i Zemlja oblik „tjelesne supstancije“. Također mi se nameću misli o Heisenbergovoj Fizici i metafizici.

Ovakve su asocijacije i razmišljanja utjecale i na koncipiranje kompozicija moga ciklusa u kojima se uspostavlja dinamika prostornih odnosa, međudjelovanje apstraktnih polja, čija se tenzija uvećava dodatnom energijom što je emaniraju fragmentarni prikazi ljudskog tijela u pokretu. Tako se u likovnom smislu usuglašavaju figurativni i apstraktni elementi, oblik i ploha, tijelo i znak. Ipak, glavno težište u kompozicijama se odnosi na ljudski lik, na ekspresiju tijela ili njegovog kostura, organskih oblika, čijim se transponiranjem u medij slike simbolizira kompleksnost njegove tajne. Žestina sudara kosmičkih svjetova reflektira se u prikazu ljudskog bića. Čovjek je, kako je naglašeno, biće zemaljske patnje, koje teži nebeskoj slavi. On je mala manifestacija velike tajne. Ta ga spoznaja istovremeno čini i moćnim i ništavnim. Ako ne doseže do „nebeskih vrata“, luča mu osvjetljava vlastiti tragični mikrokozam.

Nesagledivi i nepojmljivi Bog je u permanentnoj kreaciji. On se potvrđuje svijetom kojega kreira. Iz kaosa stvara kozmos, iz amorfne materije jasan oblik.

Alegorijski karakter Njegoševog spjeva otvara mogućnosti različitih karaktera likovnog izražavanja.

Granice prostora

Njegošev je svijet svijet dinamičkog procesa. Linija kao izražajno sredstvo u nekim kompozicijama istovremeno izražava formalnu i simboličku vrijednost. Javlja se kao elementarni grafički znak i kao trag energije nesputanog, oslobođenog pokreta. Ona je također praelement od kojeg se strukturira i oblikuje forma, te se njome i određuju granice prostora. Tako, na određen način, poetska misao dobija ekvivalent u likovnoj prezentaciji. Bjelina podloga kompozicija sugerira dominaciju svjetlosti, ali ne samo kao fizičke kategorije, nego kao simbola duhovnog prosvjetljenja. Duša u tijelu spoznaje sebe. Granice ljudske moći nemoćno se napinju ne bi li se nadišle u beskonačnom prostoru makrokozmosa. Na niz pitanja koja nalazimo u Luči mikrokozma, čije nam svako novo čitanje istovremeno približava i udaljava ovo djelo, pitanja o Bogu i Sotoni, dobru i zlu, zemlji i nebu, svjetlu i tami, o čovjeku i njegovoj tajni, o smislu postojanja Njegoš daje odgovor prije odgovora: „Ovoga su u grobu ključevi“.

Mi smo nemoćni pred apsurdnom spoznajom da se tajna brava nalazi duboko u nama. Pokušaj da se otključa prije smrti jest i ovaj ciklus radova nadahnut misterijem velikog spjeva.

Stvarno i metafizičko određuju i karakter pjesnikovog portreta

Pjesnik je postao otjelovljeni duh što lebdi iznad Lovćena, iznad svoga groba, iznad nevidljivih munjama opaljenih i začađavljenih kostiju, tamnih kao boja neba njegovog mističnog putovanja. Na tom putu pjesnika nosi orao, simbol slobode. Ali sloboda je ograničena, „natkriljena“ krilima simbola pod kojima danteovski kazano „pati zlo sjeme Adamovo“. Dva pola toga zemaljskoga svijeta, dva profila kao da niču iz pjesnikove glave, unoseći u njegov fantomski lik izraze trpljenja i muke, leleka i pobune. Stvarno i metafizičko se prožimaju i određuju karakter pjesnikovog portreta.

Mistično nebesko tijelo što odolijeva snazi zemaljske gravitacije

Smatrao sam da u ovaj ciklus radova, koji je puno rječitiji od ovih par sažetih eksplikacija, moram unijeti pjesnikov lik. U tu sam svrhu kao model koristio nekoliko Njegoševih općepoznatih portreta. Svu sam pažnju usmjerio na pjesnikovo lice, na njegovu glavu, na taj, u duhu Luče kazano, sferni oblik mikrokozma. Njegoševa se glava pojavljuje kao mistično nebesko tijelo što odolijeva snazi zemaljske gravitacije. Ona lebdi ili putuje kao „šar“ nesagledivim prostranstvima kozmosa. (Slika o kojoj je riječ nastala je 2003. godine i njom započinje ciklus Misterijum Luče mikrokozma).

„LUČA“ LUČE, dr. sc. Lidija Vukčević

Znali smo za Dimitrijevu likovnu umjetnost da je velika, nesvodiva, neusporediva. Nakon iskustva njegova slikarskog iščitavanja zapretanog smisla Njegoševa spjeva u ciklusu od 84 rada „Misterijum Luče mikrokozma“ zapažamo djela koja nemaju analogije ni u njegovu vlastitom nemalom slikarskom iskustvu.

Nove Dimitrijeve slike vidimo najprije kao vrlo osobne odgovore na Njegoševo djelo.

Ako spjev – središte nadahnuća – nije posve proničan, Dimitrijev ciklus Misterijum „sam sobom čudo sočinjava“.

Dimitrije je učinio ono što se iznimno dešava u slikarstvu: jednome spjevu, objavljenom skoro prije 170 godina dao je u Slici oblik svevremenosti i apsolutne suvremenosti.

Nije to samo posljedica velikog umijeća figuracije, povezivanja klasičnog i modernog, suptilnosti iskazivanja začudnoga. Djelom što stoji pred nama Dimitrije je transliterirao filozofiju „Luče mikrokozma“ u izuzetan autopoetički iskaz: uspio je značenjsku gustoću spjeva prikazati do razvidne opojnosti Slike. Svjedoci smo i sudionici stvaralačkog čina integracije poetskih kreativnosti: s jedne strane njegoševske zamisli „idejo, iskro besmrtna“ a s druge, dimitrijevske lirske, do perfekcije kultivirane Slike. Koja može stihu, misli, filozofemu dati likovni signum.

Ne manje magičan od inspirativnog središta, tajne Luče. I nije bitno nosi li nas u poimanju ovog ciklusa razum ili intuicija, logika ili čuvstva, razumijevanje ili srodnost, shvatljivo ili nepojmljivo. Dimitrije je majstor nemogućeg, umjetnik suprotnosti, paradoksa. Ovim ciklusom Dimitrije nas je naučio da slikarstvo može biti ne samo umjetnost imaginacije, podsvijesti, snova već i historija ljudskosti.

Obasjava nas saznanje da Autor lako veže izvorno i krajnje, uzvišeno i zemno, svjetlo i sjenu, život i smrt, konačno i beskonačno, mir i krik, kako je sublimno nazvao jednu od svojih slika. Ne zaboravimo, Dimitrije je pravi princ paradoksa i katarze. On drži konce tenzijama Slike a istodobno ih razrješava napetosti do harmonije, simetrije, ravnoteže. Mnogi se planovi naziru iza linearnog u njegovoj figuraciji – nerijetko su na ravni skulpturalnosti. Kao ruka Stvaratelja koja se ponavlja u ciklusu slika Umjetnik poseže za četvrtom dimenzijom koju, i sam suptilni filozof, naslućuje, nazire ili vidi.

To je esencija kozmosa, kaos egzistencije. I obratno, kozmos esencije, egzistencija kaosa. Dimitrije je ne samo uspio iskazati svoj krik – umjetnički i ljudski – nego i dati mu začudnu lakoću izraza do eteričnosti forme. Nijedna od ovih slika ne trpi težinu znaka a svaka je polifona u svojem govoru. I iščitava mnogoznačno: pejzaž podneblja izrasta u likove Ljudskosti, simboli u enigme bivanja. Nisu li i one najdramatičnije slike s fetusom postavljenim u lubanju upozorenje o labirintu kao amblemu postojanja?

Na takvim bi rješenjima i Njegoš pozavidio Dimitriju: kako slika nebo i vječnost, vrlinu i Dobru Sreću, luču i tamu, svemir i nemir. Duboko narativne, Dimitrijeve slike govore mnogim jezicima suvremenosti: tjeskobe, straha, prolaznosti, nestanka, nemoći, užasa. Njima je uspio pomiriti tragičko i dramsko i dati im lirski okvir. Oslobođena, dramska napetost slike djeluje umirujuće, spokojno, jasno. Kao objava bestežinskog neba, zemlje bez tenzija, života bez nevolje.

Muk i krik? Muk krika? Krik muka? Otkrivanje vlastitih otkrovenja „u ljetopis opširni vječnosti. “

Dimitrijeva studija za monumentalnu skulpturu U slavu Njegoša – Misterijum Luče mikrokozma, koja će predstavljati poklon Crnogoraca van Crne Gore Cetinju  a koja će povodom dvijestote godine od rođenja Njegoša (2013) biti izložena ispred Biljarde, tokom tromjesečnog trajanja  izložbe oko 80 njegovih radova iz ciklusa Misterijum Luče mikrokozma.

Prilog pripremio i likovno opremio: VESKO PEJOVIĆ