Cetinje :: Moj grad

Omaž Živku Nikoliću na Cetinju

Posted on 14. Dec, 2011 by Vesko Pejović in Iz kulture

-Živko Nikolić već deset godina nije među nama, dok njegovi filmovi s vremenom sve više postaju dio nas, naših ličnih kinematografskih uspomena i naše kolektivne kulture sjećanja. Ovaj mudrac među sineastima i slikar među mudracima kao da nam i sada svojim tihim glasom kazuje da prava umjetnost nije stvar mode i trenutka, da upravo ona mora da pobijedi iluziju oličenu u vremenu.“Legenda o Živku” – Omaž Živku Nikoliću, najznačajnijem crnogorskom filmskom reditelju i scenaristi, možda je suvišan kao podsjećanje, ali je neophodan kao simbolično vraćanje duga, složili su se sinoć prisutni u Ministarstvu kulture na Cetinju, povodom večeri posvećene ovom velikanu.

Najbolji način da se prisjetite nekog umjetnika jeste da ponovo doživite njegova djela, pa su povodom 70. godina od rođenja i deset godina od smrti Živka Nikolića, prikazana četiri njegova kratka filma: “Marko Perov”, “Ždrijelo”,”Trag” i “Ine”.

O životu i djelu poznatog crogorskog reditelja govorili su filmski reditelji Andro Martinović, Gojko Kastratović i Branko Baletić. Prije njihovih kratkih besjeda evo jednog lijepog osvrta na ovaj događaj, na Živka i njegovo stvaralaštvo koji je objavljen u subotnjem dodatku za kulturu “Art” – nezavisnog dnevnika “Vijesti”:

NA RAZVALINAMA JEDNOOBRAZNOSTI

     U redu, neko će sa pravom reći: “Da nije tih godišnjica, nekih se ljudi ne bismo sjetili.” Sa prijateljem iz kinoteke jedne od susjednih zemalja razgovarao sam o tim programima koji često liče na jednu vrstu mementa. Sredina najlakše prihvati stvaraoca koji više nije među živima. Tek tada je na sigurnom. Možda je i otuda, a ne samo iz svojih filozofskih uvjerenja, Bunjuel u svom posljednjem intervjuu kazao da bi želio da njegov pepeo prospu nad okeanom i, ako je moguće, zaborave da je ikada živio.

     “U svako doba i svuda sretao sam jednog te istog čovjeka koji šeta tamo-amo kao da nekog ili nešto traži.”, rekao je u jednom od svojih posljednjih intervjua Živko Nikolić. U eponimičnim predjelima zavičaja sanja se o svijetu koji je sa druge strane brda. Ali i taj svijet je, najčešće, svijet začuđujuće jednoobraznosti. Jer, kako to konstatuje Jung, „arhaična psihologija nije samo psihologija primitivnog već i modernog, civilizovanog čovjeka“. Sindrom prepoznavanja jedan je od razloga sa kojih su Nikolićevi filmovi, pa i on sam, bili predmetom javne eluzije. U svjetonazoru koji očekuje prije svega dobronamjernog posmatrača, žrtva za dobro stvarnosti je pretpostavka za to da budete prihvaćeni. Otuda traganje za faktima, za verifikacijom empirijske zbilje. I razočaranje pred slikama koje potiču od nekoga ko je samo dobar posmatrač. Pogledate li kratke dokumentarne filmove, koji se po cjelovitosti i kompleksnosti izdvajaju iz njegovog opusa, vidjećete porijeklo karaktera koji su, kada se govori o igranim filmovima, olako označeni kao groteskni tipovi, uz pretjerivanje na ivici kiča ili patetike. Istinitost, čini se, počiva baš u toj karakterizaciji.

     Jedan stih Hilde Domin kaže da čežnja za zavičajem ostaje u nama još dugo poslije povratka. Nikolić je autor koji je, uzevši u obzir ukupno trajanje, naposlijetku prihvaćen i od publike i od kritike. Kao u rijetkim slučajevima, publika je tu prva uzela riječ. Vjerovatno je tome doprinijela ona zaštićena anonimnost bioskopskog gledaoca. Lakše je prihvatiti da ti filmovi govore o nekom drugom, o karikaturalnom svijetu koji je zauvijek ostao iza brda. Biće dovoljno da ga se odreknemo; pa da postanemo drugačiji, bolji. Zato se određivanje prema tom nasljeđu, i kada je savremeni crnogorski film u pitanju, odvija po principu supresivnog odricanja.

     Pogledajte kroz prozor i vidjećete trag onog istog čovjeka koji nekog ili nešto traži, kao biljeg u vremenu.

                                                                                                                Andro Martinović

– Omaž Živku Nikoliću je potreban kao simbolično vraćanje duga. Moram da kažem da je Nikolić pripadao onoj vrsti reditelja koje prvo prihvati publika a tek nakon toga njegovi filmovi su dobijali valorizaciju kritike.

Za Živka su slike zavičaja doživotno zračile biblijski. Crna Gora nije uvijek sa lakoćom prihvatala Živkove slike. Mnogi su željeli da se te slike zakopaju za sva vremena – rekao je između ostalog Andro Martinović, filmski reditelj.

-Živko Nikolić se, na svoj način, bavio crnogorskim mentalitetom na kojemu je gradio svoju poetiku i dostigao najveće visine.

Kada je napravio film “Biljeg”, u kojemu je prikazao kako je izgrađena čudesna hidrocentrala sa turbinama i svim ostalim ali bez vode, Mjesna zajednica tog kraja je organizovala sastanak na kojemu je osudila Živka (što je to pokazao svijetu) a ne onoga koji je donio odluku da se gradi hidrocentrala bez vode -naveo je Gojko Kastratović, filmski reditelj, producent i scenarista.

– Živko nije volio da priča o svojim filmovima, bježao je od parada, bio je skroman. Njegovi filmovi za Crnu Goru imaju arheološku vrijednost.

Ministarstvo kulture i Crnogorska kinoteka su napravili važan korak u osiguranju da filmovi Živka Nikolića budu prisutni u našoj sredini, tako što su napravili nove kopije najvećeg dijela njegovih igranih i dokumentarnih filmova a postaraće se da prikupe i odštampaju preostale.

Moram da kažem da je Cetinje večeras veoma srećan grad jer se u njemu iste večeri održava omaž Živku Nikoliću i u Zetskom domu gostuje Šijan, a sve to u gradu koji nema bioskopsku salu.

Zato mislim da bi se Crna Gora Živku Nikoliću najbolje odužila kada bi u njoj jednog dana bilo otvoreno svih 47 bioskopskih sala, koliko ih je nekada bilo.

Ipak, Crna Gora je ostala dužna Živku Nikoliću, kazao je Branko Baletić, filmski reditelj i direktor Crnogorske kinoteke.

Poštovani čitaoci,

Kako je ovoj večeri prisustvovao i Živkov sin Petar koji se takođe bavi režijom, bila je to prilika da sa njim malo popričam o Živku, njegovom životu i njegovom stvaralaštvu i faktorima koji su uticali da i on pođe očevim filmskim stopama, pa vam prenosim dio tog razgovora:

-Kao što najveći svjetski umjetnici ostaju besmrtni tako je i Živko Nikolić uspio da dostigne te univerzalne visine i ja kao njegov sin, vodim sa njim taj dijalog putem duha.

Živko je u sebi nosio dvije podijeljenosti. Jedna je bila silna ljubav i vezanost za svoj zavičaj koji je doživljavao kao svoj identitet a druga – želja da se otisne u svijet, da se oslobodi tog bremena zavičaja.

Međutim, kako je prošao kroz život, shvatio je da je zavičaj nemoguće prodati ni po koju cijenu.

To su dvije struje koje objedinjavaju sudbine svih ljudi koji su ponikli na ovom kamenu a posegli su da dohvate i dokuče svijet koji ih čeka spolja.

Dok je bio mali, Živku je baba, pored ognjišta u porodičnoj kući u Ozrinićima, pričala strašne priče i podostroške legende tako da su one najviše uticale na formiranje njegovog svijeta koji je on, u svom brašnjeniku ponio u taj drugi svijet.

Živko je do četrnaeste godine živio u Ozrinićima i tada odlazi u Herceg Novi gdje upisuje Srednju umjetničku školu i upoznaje raskoš i ljepotu pitomog pejzaža i tek tu film doživljava kao istinsku umjetnost.

Kao učenici u umjetničkoj školi radili su pozorišne predstave i Živko je tu bio neprikosnoveni vladar scene, tako što je umio sa malo glumačkih sredstava da baci publiku u gromoglasan smijeh… Nakon toga, otvara vrata Beograda i upisuje glumu.

Imao je adresu druga iz Ozrinića, Vuk Ćetković, Dunavska 17, koju je grčevito stezao u ruci prepanut da se ne izgubi u onolikom gradu. Drug mu je bio smješten u nekakvoj baraci na Dunavskom keju, prepunoj raznih ljudi.

Znajući da će se baviti filmom, a snažno osjećajući da ono što nosi u sebi mora da ispolji, on je bukvalno utekao sa Akademije za glumu.

U to vrijeme u Beogradu je bila velika stvar baviti se filmom. On se priključuje grupi filmskih stvaralaca među kojima je bio i Dušan Makavejev i tu je dobro izučio i usvojio ono što je tada bilo dostignuće jugoslovenske filmske kulture ali u svom stvaralaštvu ostaje vjeran sebi i uspijeva da na svoj osoben i delikatan način otrgne komad zavičaja i da se njime bavi.

Najznačajnije je da se Živko u strukturi filma, koji je inače jedna industrijska i komercijalna umjetnost, bavio osnovama i utemeljenjem gramatike filmskog jezika. Može se slobodno reći da je napisao azbuku filma koji je stopljen sa crnogorskim narodom i koji ni na jednom drugom mjestu ne bi mogao postojati.

Kako sam rođen 1979. godine u Beogradu, na prvu klapu filma Jovana Lukina koji je vezan za kamen, to sam i ja imenom (Petar = Stijena) vezan za njegovu bjelinu i predodređen da budem vezan za taj crnogorski kamen.

Kao dječak, volio sam da crtam i pratim snimanja i to što sam naučio od oca  je uz gen koji nosim u sebi dovoljno za ovaj posao režisera. Imam nekoliko snimljenih filmova koji su takođe vezani za Crnu Goru i čekaju se sredstva da se oni montiraju.

Kako je Živko u Ozrinićima imao staru kamenu kuću (koju mu je ostavio otac) koja zbog oštećenja i zapuštenosti nikada nije “zaživjela” (tako da je on prilikom odlaska u Ozriniće boravio u kući svoga strica), smatram da bi ta kuća, iz koje je poteklo svo Živkovo filmsko stvaralaštvo, trebalo da se uredi i da bude mjesto i stjecište ljudi koji vole Živka i njegov film.

Stvaralaštvo mojega oca ima baladični – plačni ton čovjeka koji žali za izgubljenim domom i ognjištem.

Bilo bi lijepo da mu se u Ozrinićima podigne i adekvatan spomenik (da se vidi on sa kamerom) i da tako mogu mnogi da ga se sjete i da bude uzor budućim pokoljenjima.

JOŠ PONEŠTO IZ BIOGRAFIJE ŽIVKA NIKOLIĆA

Rođen je 29. novembra 1941. u Ozrinićima kod Nikšića. Pohađao je umjetničku školu u Herceg Novom, a Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Upisao je glumu, ali se cijelog života bavio režijom.

Dobitnik je tridesetak nagrada na našim i međunarodnim festivalima, među kojima se izdvajaju: “13. jul” Republike Crne Gore, Zlatne medalje 1976. i 1981. godine i Srebrne medalje “Beograd” 1972. i 1974. godine, Srebrnog zmaja u Krakovu 1975. godine, Srebrne nagrade u Moskvi 1984. godine.

Na festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma dobio je Povelju za životno djelo.

Prve dokumentarne filmove Nikolić je snimio 1968. godine. Bili su to “Blaženi mirotvorci” i “Sebi za života”. Potom slijede filmovi po kojima je postao poznat i van granica Jugoslavije kao što su “Ždrijelo”, snimljen 1972. godine za koji dobija Srebrnu medalju Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkog filma. Zatim slijede filmovi: “Polaznik”, “Bauk”, “Marko Perov” za kojeg dobija Srebrnog zmaja u Krakovu 1975. Potom film “Prozor” za koji dobija Zlatnu medalju Festivala u Beogradu.

Slijede filmovi “Ine”, “Ane”, “Graditelj” film “Biljeg” rađen 1981. godine a govori o Hidroelekrtrani u kršu kao simbolu nečije gluposti i obijesti. Za taj film dobija veliku Zlatnu medalju u Beogradu, Nagradu FIPRESI i Zlatnog zmaja u Krakovu.

Svoj prvi film “Beštije” snima 1977. godine, “Jovanu Lukinu” dvije godine kasnije, a “Smrt gospodina Goluže” 1980. godine. Film “Čudo neviđeno” dobija Srebrnog medvjeda na festivalu u Moskvi 1984. godine i tuče mnoge rekorde u gledanosti u ondašnjem SSSR-u.

 Film “Ljepota poroka” u Izraelu postaje najgledaniji. Živko Nikolić snima i filmove “U ime naroda” i “Iskušavanje đavola”.

Živko Nikolić, je ništa manje značajan opus uradio i na televiziji. Više od dvije decenije trajala je plodna saradnja sa Televizijom Crne Gore. Za njega nije bilo malih projekata: prihvatao se realizacije i niskobudžetnih emisija. Posebno poglavlje u Živkovom stvaralaštvu čine televizijske drame i serije: “Đekna još nije umrla a kad će ne znamo”, “To kad uvati ne pušta”, 1988. godine i serija “Đekna”, potom “Narodni neprijatelj”, da bi 1996. snimio “Oriđinale”.Sve što je ikada snimio, snimio je na crnogorskom tlu, duboko u sebi noseći pečat rodnih Ozrinića. Govorio je “Čovjek uvijek nosi pečat zavičaja, nosi svoje zavičajno breme, opterećenje. Stalno ima potrebu da ga se oslobodi, a istovremeno, bez tog zavičaja ne bi ništa značio. Jer, čovjek koji ne voli svoj zavičaj, ne voli ni ljude, ne voli sebe. Zavičaj je djetinjstvo. Otuda potreba da ga slikamo, da ga pokažemo drugim ljudima. Nikada nećemo da se pomirimo sa činjenicom da zavičaj za druge ljude nema ono značenje i onu ljubav kao za nas”. Žalio se što su ga neki optuživali pa je govorio: “Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao”.

Živko Nikolić je bio dostojanstven i veoma hrabar čovjek. Često je bio meta političkog establišmenta i ljudi koji su željeli da sačuvaju lažnu predstavu o društvu, a koju je Živko vješto rušio u svojim filmovima.

Umro je 17.08.2001. godine u Beogradu a sahranjen je na Ozrinićima.

Živko Nikolić je za sobom ostavio veliki trag koji je značajan ne samo za crnogorsku i jugoslovensku, već i za evropsku kinematografiju.

Prilog pripremio: Vesko Pejović