Cetinje :: Moj grad

Marku Vešoviću uručena nagrada “Aleksandar Leso Ivanović”

Posted on 22. Nov, 2011 by Vesko Pejović in Cetinje

Uz dodjelu nagrade, sinoć je u dvorani Kraljevskog pozorišta Zetski dom upriličeno i predstavljanje knjige “Jutra jugova”, objavljene povodom stogodišnjice rođenja Aleksandra Lesa Ivanovića. O Ivanovićevom stvaralaštvu govorio je akademik Sreten Asanović:

– Pjevajući svoje Cetinje, Leso je pjevao čovjekovu sudbinu; pjevajući njegove ulice i krovove, njegovo trošno lice i tamno naličje – pjevao je sebe i svijet u kome živimo… Za razliku od Foknera koji je od američkog juga stvorio izmišljenu Joknapatofu, ili od Markesa koji je to učinio sa svojim Makondom – Leso je od Cetinja stvorio jedno drugo a isto Cetinje, metaforu, tamnih valera, tihe patnje i časne nemaštine; pjevajući tugu za nebom i jugove strune njegove, zalazak sunca i čapur u kršu, ljetnje oblake i kišne dane, lipe što mirišu, sive jeseni i ljude sjenke, neponovljive Kare Šabanove i sudbinsko i opšteljudsko Lesovo Slomljeno okno što se u njemu ogleda i Leso i njegovo Cetinje.

Od pjesama koje je pročitao  glumac Crnogorskog narodnog pozorišta Slobodan Marunović evo jedne Lesove i jedne Vešovićeve pjesme:
 

Aleksandar Ivanović: SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla

ko li te razbi, šta ti je bilo?

Je li te ruka kamenom takla, ili dok si odsjaj daljine pilo

zalupi vjetar prozorsko krilo?

 

Ko li ti uze odbljeske dana,

nebo i kuću u granju skritu?

Ko li ti ubi u letu pticu

i slomi grane jablanu vitu?

 

Da neko ko te po sudbi svoji

skrhano tvoje komade spoji,

da li bi sliku još krila staru

ta sitna parčad na trotoaru?

 

Slomljeno okno iz tankog rama,

u tebi vidim, dok slazi tama,

krajičak puta i golo polje.

 

A kad se malo zagledam bolje,

da li to vidim i sebe sama?

Marko Vešović: USPOMENA NA DAVNA DVORENJA MRTVACA

Kao na tocilu naoštreno lice,

Ne jedno, pamtim još, i skamenjene,

No u nekoj višoj budnosti, zjenice

Što drugi svemir gledahu kroz mene,

Među nama šumno je more,

Među nama tavne su gore.

 

I još pokojnike čujem kako kunu,

Skrštenih ruku i s čelom od leda,

To dijete kome u dušu je punu

Jedino luna umjela da gleda.

Među nama šumno je more,

Među nama tavne su gore.

 

Dvije tri vječnosti jahah na bijelcu

Što zasljepljuje njiskom kao bljeskom.

Posvuda tragovi zečji na cijelcu,

U zimska jutra, ko pismo kinesko.

Među nama šumno je more,

Među nama tavne su gore.

 

Tu čisti krik jedan jastreba nad gajem

Precrtao bi svu dosadu ljetnju.

Potok bješe nalik razredu što ga je

Učiteljica izvela u šetnju.

Među nama šumno je more,

Među nama tavne su gore.

 

Put nebeskog svoda, odvajkada ledna,

Zijevali su goluždravi tići.

Svjetska bit bje tako brza da nijedna

Riječ nikad nije mogla stići.

Među nama šumno je more,

Među nama tavne su gore.

 

Sad Gospod me dalji od svega zemnoga.

Njegov glas mami: u pustinju uđi.

A što preminuli grozno su nam tuđi –

Znamen je da su u rukama Boga.

Među nama šumno je more,

Među nama tavne su gore.

Žiri, u sastavu Aleksandra Nikčević Batrićević, Bogić Rakočević i Andrej Nikolaidis, Vešoviću je priznanje dodijelio za zbirku poezije „Knjiga žalbi“.

Predsjednik žirija Andrej Nikolaidis pročitao je obrazloženje:

– Vešović je propovjednik poezije, a ona je njegova religija. Samo neko tako potpuno posvećen poeziji, uvjeren u njenu moć iskupljenja amaterski satkane stvarnosti, moć iskupljenja životâ komičnih kao scena iz filma braće Marks, mogao je napisati djelo poput „Knjige žalbi“ – istovremeno tužno i trijumfalno. Jer „Knjiga žalbi“ je trijumf poezije, a tužna je misao koja se provlači kroz nju: da ništa, pa ni sva ljepota stihova, ne uspijeva izmaći životu, tom neumoljivom mehanizmu koji ne zna za razlike, kojem je, bojati se, sve svejedno, i koji na koncu sve poravna, i nadanja i strahove, i mucanje i pjevanje, poravna ih kao talas zamkove u pijesku.

Andrej Nikolais govorio je o ljubavi prema Crnoj Gori koja izbija iz Vešovićeve poezije, najčešće tamo gdje je slavni crnogorski pjesnik najstrože kudi.

– Kada kažem – Crna Gora, ne mislim, naravno, ni na državu, ni na narod, na bilo koji kolektiv koji može stati na bilo koju zemljopisnu mapu ili u ustav. Ljubav prema naciji i zemlji emocija je trećerazrednih pjesnika. Vešovićeva Crna Gora svijet je satkan od uspomena, svijet okončan, dovršen, svijet nevinosti koja je zauvijek izgubljena. Od svijeta čijem tvorcu Vešović upućuje knjigu žalbi, može se pobjeći jedino u svijet izgubljeni, sačuvan jedino u poeziji. Avaj, ni tamo nema mira, jer ničeg strašnijeg od vremena, koje kvari sve što dotakne.

Gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović, uručio je nagradu koja nosi ime velikog crnogorskog pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića, pjesniku Marku Vešoviću.

Vešović: Ovu nagradu nijesam mogao odbiti

– Nemam dobro mišljenje o nagradama. Mislim da nagrade služe za kvarenje umjetnika. Zato sam odbio tri nagrade. Odbio sam nagradu grada Sarajeva i Ratkovićevu nagradu. Odbio sam i nagradu „Skender Kulenović“. Ovu ne mogu odbiti. Dali su mi je pisci i žiri čiji je predsjednik Andrej Nikolaidis. Čast mi je primiti nagradu od žirija čiji je on predsjednik. To nije sve.

 Ovu nagradu mi daje Cetinje.

 Kada sam poslije rata počeo dolaziti ovamo, pitali su prijatelji: Kako smiješ ići u Crnu Goru? Rekao sam: Ne idem ja u Crnu Goru – idem na Cetinje. Ono je eksteritorijalno. Nagradu „Leso Ivanović“ primam i jer su za njegovo ime vezana dva Božidara. Prvi je Božidar Pejović, jedan od najboljih ljudi koje sam u životu sreo. Umro je od raka u 39. godini. Svojoj majci bio je dar Božji. Drugi je Božidar Ivanović, šahista, velemajstor u čijim je partijama bilo najviše poezije – kazao je Marko Vešović (veliki zaljubljenik drevne igre na 64 polja), primajući nagradu „Aleksandar Leso Ivanović“.

Shodno propozicijama, nagrada “Aleksandar Leso Ivanović” dodjeljuje se jednom godišnje, i to za najbolju knjigu poezije autora koji imaju prebivalište u Crnoj Gori ili stvaraju u inostranstvu na crnogorskom jeziku.

Vlatko Simunović