Iz Dnevnika Peđe Đonovića

Iz Dnevnika Peđe Đonovića

Posted on 13. Jul, 2011 by in Iz kulture

Ponedjeljak , 13. jul 1998. godine

          Nekad je ovaj dan bio praznik u pravom smislu riječi. Grad bi bio okićen zastavama, izjutra bi Njegoševom ulicom prolazio orkestar Gradske muzike svirajući okupljajući gomilu djece koja bi trčkarala za muzikom. Nakon toga, razne delegacije i zvaničnici bi polagali cvijeće na spomenik žrtava NOR-a.Polaganje vijenaca 13.11.1964, Snimio Krsto Djuricic U vazduhu se prosto osjećala neka praznična atmosfera. Na TV-u bi obavezno bio neki partizanski film i prenos neke svečane skupštine. I ma koliko to zvučalo stereotipno ili kako bi danas rekli „komunistički“, imalo je to neku svoju draž. U dušama ljudi tog dana skrivao bi se neki lijep osjećaj, koji je taj dan činio drugačijim od ostalih.      Gradska muzika ispred Zetskog doma 13.11.1964, Snimio Krsto Djuricic             A danas?  Danas nema zastava, nema Gradske muzike i djece koja trčkaraju. Danas djeca voze rolere. Nema filmova na TV-u, nema cvijeća na spomenicima, nema svečane skupštine, nema prazničnog osjećaja u dušama ljudi.Njegoseva ulica 03.05.1972, Snimio Krsto Djuricic           Trinaestog jula , moj đed Mihailo bi u bašti kuće na Cetinju, svake godine pravio veliki ručak , okupljajući svoje prijatelje i porodicu. Bilo je to nešto poput ljetnje nove godine. Dan za okupljanje njemu svih dragih. U bašti bi se ređali stolovi i stolice, a moje tetke i majka bi radile kao sat, trudeći se da sve bude kako treba i postavljeno na vrijeme. Znalo se da ručak mora početi tačno u podne, da krompir i meso moraju biti topli kad se iznesu na sto, Ne, taman posla, nije smjelo biti podgrijavanja. Sve je moralo biti tempirano na vrijeme i ničeg nije smjelo faliti.

            Naravno, mi djeca smo se igrali po bašti, pazeći da ne skrećemo previše pažnju na nas. Veselili bi se malom stolu, pstavljenom pod jabuku, samo za nas. Bila je to mala trpeza sa svom svojom važnošću poput one velike za kojom su sjeđeli odrasli.

             U kuhinji je sve funkcionisalo filigranskom preciznošću i nikad niko nije osjetio napor i trud koji bi ulagale tetke i majka da to bude tako.

             A danas ? Danas đeda više nema. Danas mi ta bašta nije onakva kao što je bila. Danas nema svečanog ručka u krugu prodice i prijatelja. Danas su četri porodice svaka na svojoj strani. Danas je sve drugačije. Više praznik nije praznik, već je to postao još jedan izgovor za neradni dan i neodlazak na posao. Jedan običan letnji dan , monoton poput mnogih drugih, čiju posebnost, kao što već rekoh, čini to što je slučajno ponedjeljak a ne odlazi se na posao.

Tužno. Više bih volio da se takav „praznik“ ukine, jer onda bi bio više ispoštovan, nego na ovaj način. Ovako, to više nije praznik već ironija.

Pedja DjonovicPeđa Đonović je rođen je na Cetinju 15. 11. 1967.
godine. Fotografijom se amaterski bavio u srednjoj školi. Od 1990.
godine je radio kao fotograf u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika
kulture na Cetinju. Osim dokumentarne fotografije koju je radio u
Zavodu, učestvovao je u snimanju nekoliko monografija, kao i u snimanju
većeg broja kataloga i kalendara. Više puta je izlagao na kolektivnim
izložbama.

Fotografiju je, kako je zapisao, doživljavao kao način
bilježenja prolaznosti vremena i vid umjetnosti koji mu omogućava izražavanje unutrašnjih osjećaja i ideja.
Bio je član Udruženja profesionalnih fotografa Crne Gore.
Pedja Djonovic okruzen svojim radovima ..
Peđa je bio izuzetno umjetnički i stvaralački obdaren. Pored fotografije bavio se dizajnom, slikarstvom, književnošću … 

Život je izgubio nesrećnim slučajem 22. 1. 2003. godine.

PS

Zahvaljujem Pedjinoj majci Sonji koja mi je dozvolila da objavim ovaj tekst  i tako podsjetim mnoge čitaoce sajta na jedno minulo vrijeme i Cetinje kojeg više nema …

Vesko Pejović

Vaš komentar