
Retrospektiva Miloša Vuškovića u Podgorici
Posted on 05. Mar, 2011 by Vesko Pejović in Iz kulture
U utorak 01. marta u Dvorcu Petrovića u Podgorici, u organizaciji Centra savremene umjetnosti Crne Gore i Narodnog muzeja Crne Gore, otvorena je Retrospektivna izložba Miloša Vuškovića (1900-1975), na kojoj je predstavljeno 105 radova (slika, karikatura i skulptura). Izložbu je otvorila direktorica Umjetničkog muzeja Crne Gore Ljiljana Zeković.
Miloš Vušković je rođen na Cetinju 17 avgusta 1900. godine, od oca Radoja, iz Pipera, i majke Milice, rođene Obrenović iz Kolašina. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završava na Cetinju. Po izbijanju Prvog svjetskog rata je interniran u Austriji, u Beču. Po okončanju rata upisao se na Umjetničku školu u Beogradu. Od 1921. do 1924. godine, studira slikarstvo u Beču, poslije čega se vraća u Beograd, odnosno Pančevo gdje od 1926. do 1933. godine radi u gimnaziji kao profesor crtanja. Nakon toga prelazi ponovo u Beograd gdje nastavlja sa pedagoškim radom (profesor crtanja u Prvoj muškoj gimnaziji) i djeluje kao karikaturista i satiričar. Poslije Drugog svjetskog rata, zajedno sa Lubardom i Milunovićem dolazi 1946. godine na Cetinje gdje radi kao profesor u novoosnovanoj Umjetničkoj školi. Nakon preseljenja ove škole u Herceg Novi 1948. godine, postaje njen direktor a od 1952. do penzionisanja 1965. godine radi kao direktor Umjetničke galerije Crne Gore (čiji je bio i osnivač) na Cetinju.
Za svoje stvaralaštvo dobio je brojne nagrade. Umro je 06. marta 1975. godine na Cetinju gdje je i sahranjen.
Miloš Vušković je jedini crnogorski slikar koji je prošao sve faze naše umjetnosti od impresionizma do apstrakcije.
Evo osvrta Ljiljane Zeković, dipl. istoričara umjetnosti na stvaralaštvo ovog svestranog umjetnika:
Strasti pretočene u likovni jezik
Rijetki su stvaraoci na našim prostorima koji su, istovremeno, postigli značajne rezultate u domenu samostalnih medija slikarstva i karikature, čije dodirne tačke, „na rubu tragične istine“, možemo pratiti kroz istoriju umjetnosti, počev od praistorije do danas. Umjetnik, koji je u oba kreativna izraza dostigao visoke estetsko-jezičke i psihološko-etičke vrijednosti, je crnogorski likovni stvaralac, pedagog, esteta i erudita Miloš Vušković.
Lirski intimizam
Odnos prema slikarstvu kao suštinskoj potrebi samosvojnog bitka i prema životu kao prometejskoj trpeljivosti i arkadijskoj svetkovini, predstavljaju temeljne vrijednosti na kojima će formirati slikarski vokabular. Njegovo likovno djelo, bez obzira na stilske i iskazne karakteristike, možemo posmatrati u okvirima poetike lirskog intimizma. Ono tematski obuhvata portretno slikarstvo, pejzaž, žanr-scene, mrtve prirode.
Vuškovićev bogati slikarski opus možemo, uslovno, podijeliti u dva perioda, koji u suštini predstavljaju jedinstvenu cjelinu i logičan razvojni put jedne izuzetne likovne fizionomije. Prvi se odnosi na međuratni period koji ga vezuje za Beč, Falun, Pančevo i Beograd i drugi, poslijeratni, koji realizuje u Crnoj Gori. U skladu sa savremenim kretanjima u umjetnosti treće decenije, kada se formira i kristališe njegova umjetnička personalnost, Vušković je uspio da sačuva originalnost slikarskog izraza, o čemu svjedoči tadašnja likovna kritika, kao i prva nagrada Politike na VI jesenjoj izložbi u Beogradu 1933. godine. Plastično-pikturalni postulati, nagoviješteni ili formulisani za vrijeme službovanja u Pančevu i Beogradu, postaće karakteristični za kasnije stvaralaštvo. Ekspresionizam boje i gesta predstavljaće jezgro iz kojeg će uspjeti, u jednom zamahu, da u likovni jezik pretoči svoje kreativne potrebe i strasti.
U poslijeratnom periodu, 1948. godine, vraća se u Crnu Goru gdje pored kreativnog rada daje veliki doprinos razvoju crnogorske umjetnosti, kao pedagog i direktor Umjetničke škole u Herceg Novom i dugogodišnji rukovodilac Nacionalne galerije na Cetinju, od 1952. do penzionisanja 1965. godine. To je bilo vrijeme kada se u Crnoj Gori dešavaju kapitalne promjene u pravcu njegovanja i razvoja likovnog stvaralaštva koje je svoje temeljne vrijednosti našlo u djelu tri izuzetne ličnosti – Mila Milunovića, Petra Lubarde i Miloša Vuškovića.
Mediteranski korijeni
Dolazak u rodni kraj vratio ga je mediteranskim korijenima, svjetlosti, bojama i intimnoj poeziji predjela. Njegovo slikarstvo postaje „duševna dimenzija romantične prošlosti“. Predjeli rodnog kraja pokrenuli su snažne emocije i težnju da u njima potraži onu misteriju nepoznatog i uzvišenog unutar sopstvene poetike i senzibiliteta. U bjelini krečnjaka, plavetnilu neba i mora, vibrantnom zelenilu, „malim, crvenim, cetinjskim krovovima“, Vušković nalazi onu iskonsku jednostavnost koja je uslovila promjene u njegovom slikarskom iskazu.
U Vuškovićevom slikarstvu, zapravo, sve se zasniva na istinitosti govora, a ne na simbolima, alegorijama, aluzijama, tako da udaljena asocijacija, a ne apstrakcija, predstavlja osobenost njegovog slikarskog izraza. U tom periodu, pored pejzaža, Vušković radi portrete, figuralne kompozicije, cvijeće i enterijere.
Među njima izdvaja se dramatično intoniran portret Tužbalica Ćetna (1952) u kojemu su snažno i sugestivno sublimirani bol i tuga tako duboko ukorijenjeni u crnogorsko duhovno-etičko biće.
Cijenjeni karikaturista
Miloš Vušković bio je jedan od najcjenjenijih karikaturista na prostorima bivše Jugoslavije. Posebno je značajna njegova uloga u formiranju crnogorske karikature 20. vijeka, koju je postavio na veoma respektabilan nivo, što je obavezalo buduće generacije da njeguju i poštuju njegove visoke vrijednosti. On je posjedovao izuzetan talenat i sposobnost da minimalnim sredstvima, čistim oblikom i sigurnim crtežom izrazi ono što je karakteristično i primarno u njegovom duhovitom komentaru.
Kao ličnost svestranog interesovanja, lucidan i radoznao posmatrač, u težnji za istinom i dosljednošću, u skladu sa svojim životnim principima, nije mogao ostati ravnodušan prema duhovnom i fizičkom ugrožavanju čovjeka u mnogim aspektima kompleksne društvene zbilje. Njegov nemirni duh i egzaltirani temperament učinili su da, na poseban način, izrazi nezadovoljstvo, strahove i čitavu lepezu emocionalnih i duhovnih stanja. Najplodniji period njegovog rada na karikaturi vezan je za Beograd i humorističko-satirični list Ošišani jež koji osniva 1936. godine sa Pjerom Križanićem i drugim poznatim karikaturistima. U poslijeratnom periodu sarađivao je sa listovima Glas, 20. oktobar, Pobjeda, Jež i drugima.
Boemska neobaveznost
Bogat umjetnički opus Miloša Vuškovića, svestranost njegovih likovnih interesovanja – slikarstvo, skulptura, karikatura i uticaj na likovni život Crne Gore druge polovine 20. vijeka, govore nam o umjetniku kojeg je karakterisao iskričav duh, nemiran temperament, boemska neobaveznost i stvaralačka zanesenost. U Vuškovićevom likovnom djelu nije bilo naglih promjena, lomova i mijena, sve je išlo postupnim logičkim putem zahvaljujući njegovom stavu da apriorno poštuje vlastite likovne zakone.
Bard crnogorske savremene umjetnosti Miloš Vušković bio je dobri duh – lar domaćeg ognjišta o čemu svjededoče radovi prezentirani na izložbi u Dvorcu Petrovića, koji pripadaju fondu Narodnog muzeja Crne Gore. Muzej ima privilegiju da posjeduje njegov legat koji obuhvata oko 300 slika, karikatura i skulptura.
Antologijske vrijednosti
Retrospektivna izložba Miloša Vuškovića podsjeća nas na umjetnika čije djelo pripada antologijskim vrijednostima savremene crnogorske likovne umjetnosti, na profesionalca koji je sakupio kapitalna djela u fond UMCG, na visprenog komentatora društveno-političkog života svoga, ali i našeg doba, ali i na izuzetnu i nezaboravnu ličnost bez koje se ne bi mogla zamisliti nijedna mozaička priča koja govori o specifičnom humoru i jedinstvenoj duhovnoj klimi njegovog rodnog Cetinja.
Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović