Cetinje :: Moj grad

Zemlji sjenke, Naši očevi, Lom mraka – Martin Perović

Posted on 17. Dec, 2010 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć je u lijepom ambijentu  Gradske biblioteke i čitaonice “Njegoš”

održana promocija tri knjige pjesama Martina Maja Perovića.

 O njegovoj poeziji govorili su publicista Žarko L. Đurović,

prof. Nikola Vujanović i pjesnik Sreten Vujović dok je prikaz

akademika Mladena Lompara pročitala direktorica biblioteke

 i voditeljka programa Saša Božović Lovre. Umjetnički dio programa

 ide na adresu mladog i vrsnog gitariste Petra Dobričanina. 

O AUTORU

Martin Blažov Perović je rođen 07.10.1943.

godine na Cetinju.

Poeziju je počeo pisati kao učenik Cetinjske

gimnazije. Maturirao je u Nišu a diplomirao na

Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1969. godine.

Stihove je objavljivao u “Mladosti”, “Našim danima”, “Studentskoj riječi”

 i “Koracima”.

Godine 1976, izlazi mu prva knjiga poezije “Zemlji sjenke”, kao IV knjiga

 III kola edicije Grlica, Cetinjskog Oboda. Ista tročlana recenzentska komisija

 preporučuje dvije godine kasnije istom izdavaču i tadašnjem uredniku i ovu

zbirku “Naši očevi”. Knjiga, međutim, iako pripremljena za štampu, do danas

 nije objavljena iz autoru nepoznatih razloga.

MLADEN LOMPAR – POVRATAK PJESNIKA

Troknjižje Martina Maja Perovića, potvrđuje pjesničke mogućnosti koje su

krajem sedamdesetih, silom prilika ostavljene po strani i na njegovom

radnom stolu zatrpavane drugim, naučnim i stručnim problemima. Siguran

sam da je povratak  poeziji Martin iščekivao i da je sve ono što ga je sklonilo u

pjesničku apstinenciju, osjećao kao balast.

Na mene je najsnažniji utisak ostavio čisti, nastasijevićevski stih, kratak i bez

formalnih opterećenja kojih se u to vrijeme nijesu mogli osloboditi ni onda

neprikosnoveni crnogorski “bardovi”. “Zemlji sjenke” je čisti komad srca

postavljen na pladanj kao Holofernova glava. To je njegov kultivisani ropac,

artikulisanje njegovih udara u tami beznađa.

Istu formu i senzibilitet ima i “Lom mraka” i “Naši očevi” i danas sam

siguran da sam ih ja sedamdesetih godina, kao recenzent Martinovih knjiga,  

preporučio izdavaču, po izboru urednika Pavla Đonovića. Ne mogu znati zašto

se nijesu pojavile. Ali sam siguran da su bile novi prilaz poeziji i rijetki kvalitet

u ondašnjoj crnogorskoj pjesničkoj produkciji. Martin Perović ih objavljuje

danas onakve kakve ih je napisao onda, bez ijedne ispravke; uostalom njima i

ne treba bilo kakva ispravka. Pitanje je što bi Martin u svojim ondašnjim

pjesmama mogao popraviti.

Jer, ni danas ovakve kakve su, nedirnute trideset i više godina, ne ostavljaju

mnogo prostora za uživanje koje piscu donosi čišćenje starog teksta.

Martinova prepoznatljivost, koja se vidi u svakoj knjizi, izgubila bi se

promjenom bilo koje pjesničke promjene ovih knjiga. Uostalom, sam je

priznao svoje uvjerenje da je  jednom davno ostavio svoj čisti stih i da ga nije

dirao.

Martin je na radnom stolu pronašao svoje stare dragocjenosti. Godine 1976.

Poželio  sam dobrodošlicu jednoj novoj mogućnosti savremene crnogorske

poezije. Danas joj želim srećan povratak.

GENERACIJA

Kad su gruali topovi i puške                                                                                                     

I kada se išlo na ura                                                                                                                      

I tada                                                                                                                                        

Majke su dizale suknje                                                                                                               

A očevi padali potrbuške                                                                                                           

I znojili se                                                                                                                                      

Da bi napravili sebi trag

 

Dok su zanosile                                                                                                                         

Dok su nosile                                                                                                                        

Nijesu znale da im djecu guše pupčanom vrpcom                                                    

 

Kad su gruali topovi i puške                                                                                                     

I kad se išlo na ura                                                                                                               

Majke su rađale tragove                                                                                                             

I rata                                                                                                                                          

Djeca su plakala                                                                                                                       

Kad su prvi put vidjela sunce                                                                                        

Htjela su natrag.

PRAVO

Bestidno je raditi kako treba                                                                                       

Bestidno je tražiti parče hleba                                                                                

Bestidno je istinu voljeti                                                                                              

Bestidno je časno umrijeti

 

Nije stidno kukolj trijebiti

MORE

Stajao sam satima i danima                                                                                                

Na tvojim obalama                                                                                                                      

I gledao

Pjenušave zore na tvom licu                                                                         

Nemirne oči                                                                                                                                     

I kose                                                                                                                                      

Gledao sam noći                                                                                                                   

Kako ti se u skut zavlače

 

 Sve dok mi oči                                                                                                                            

Ne postadoše tvoji izvori                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     

Žarko L. Đurović, O  POEZIJI  MARTINA  –  MAJA  PEROVIĆA

 Uvažene dame i gospodo, dragi poštovaoci poezije!

Počastvovan sam i imam zadovoljstvo što mi se pružila prilika da

 govorim o knjigama  profesora Martina – Maja Perovića koji mi je

predavao istoriju u Cetinjskoj gimnaziji prije četiri decenije. Doduše,

 malo su čudne okolnosti koje su dovele do toga da  tek prije desetak

dana upoznam   pjesnika Martina Perovića. Trebalo je da prođe više

 od tri decenije da se objelodane njegove knjige pjesama koje su  nastale

 između 1975. i 1980. godine. No, ipak je važnije od toga da su se najzad

pred nama našle tri njegove pjesničke zbirke:  Zemlji sjenke, koja je prvi

put objavljena davne 1976. godine, Naši očevi i Lom mraka. 

Napominjem da je teško i nezahvalno u desetak minuta sažeti objektivnu

 kritičku analizu,  ocjenu estetske vrijednosti književnoga djela, proniknuti

 u tvoračku smisaonost i umjetničku deskripciju, a nakon svega toga

inspirativno iskazati snažne utiske koje sugestivna i suptilna poetska

interpretacija izaziva kod čitaoca. Naravno,  ne može čovjek ostati gluv i

nijem na misaone izraze i emocionalne reakcije pjesnika. U pokušaju da

sagledam najbitnije u ovoj  poeziji, ukazaću samo na one njene vrijednosti

koje nijedan kritičar ne može ignorisati. Istina o tragici ljudskoga postojanja i

življenja probudila je misaonu energiju tada mladog Martina – Maja Perovića i

podstakla ga da  stihom  iskaže svoja razmišljanja,  saznavanja, uvjerenja i

otkrije stanja sopstvene psihe i ośećanja. Čitajući njegovu poeziju, dolazim do

zaključka da je u lavirintskoj mreži života tražio put koji će ga  dovesti do

zračka svjetlosti. Tražio je izlaz iz neharmonije paklenoga svijeta

svakodnevice koji ga pritiska neslobodom, stiska i pritiska skučenošću i

oporošću,  čiji je ukus često probao u sudarima sa životom. „Nužda“ koja

ispunjava cio horizont pjesnikova života podstakla je  dušu punu  liričeskog

magnetizma da podigne svoj glas protiv „čaše žuči“ koja se tako često pije. 

Želio je da se glas „jedne slamke među vihorove“ čuje daleko, pa se odlučio da

stihovima progovri protiv nezasluženo teške ljudske sudbine i opore

stvarnosti. 

Čitajući stihove iz zbirke Zemlji sjenke došao sam do zaključka da je pjesnik

često razmišljao o tome kako bi bilo lijepo kad bi se mogao promijeniti svijet

sa kojim je  svaka ljudska jedinka, zbog njegova nesvršenstva, manje ili više, u

nepomirljivom sukobu.  Ili da to kažem još jednostavije: njegovi stihovi

otkrivaju veliku i stalno prisutnu čežnju da odgonetne tajnu zašto čovjeku 

nije dato da živi u nekom boljem, ljepšem, harmoničnijem, savršenijem i

srećnijem svijetu! Oskudno ljudsko znanje, bez obzira na intelektualni sklop

ličnosti,  vazda traži jednu saznajnu notu više.  Upravo tom  traganju za

saznajnom notom više najviše su skloni i podložni pjesnici.  Neposredan i

neporečan dokaz za ovaj sud našao sam u stihovima Martina Perovića: „Mi

smo vrijeme / I ono što je bilo juče / I ono što će biti sjutra“ (pjesma Ljubav

je voljenje iz zbirke Naši očevi).  Posredstvom detalja koje zapaža i bira za

poetske motive autor gradi sliku svijeta krcatoga sveopštim suprotnostima.

To se neizostavno primjećuje u ovoj pjesmi, u kojoj dominioraju dvije

intenzivne složene emocije, odnosno dva stanja ili dva snažna ośećanja:

 ljubav i mržnja, kao dvije naglašene suprotnosti koje određuju način

čovjekove egzistencije  i otkrivaju unutrašnji duhovni prostor pjesnika.  O

ljubavi,  najintenzivnijem čovjekovom  ośećanju i zanosu koju ono izaziva,

autor je sve rekao naslovom, to jest posljednjim stihom: „Ljubav je voljenje“.

Gotovo poslovički sažet pjesnički iskaz  simbolički upućuje na svu

dubinu ljubavi, najvažnije, najsnažnije  i najplemenitije čovjekove emocije, 

koja ga zavisno  od intenziteta doživljaja vodi u stanje blaženstva i potpune

ekstaze.  Konciznošću nije oštećeno sadržajno bogatstvo i smisaono značenje

pjesme, jer se u ovom stihu nalazi ogromno  misaono i životno iskustvo. 

Svaka od tri riječi pažljivo je odabrana, a njihovo značenje  ostvaruje

apsolutnu jasnoću i filozofsku dubinu.

Naravno, protivrječno ośećanje ljubavi  je mržnja, za koju je pjesniku trebalo

mnogo više  riječi i stihova kao bi je prikazao u pravom svijetlu: „Mržnjo

moja / Mi smo satkani / Od tebe“. Mržnja je za pjesnika zlo, prokletnica koja

„tako malo / Ostavi vremena za voljenje“. Lutajući od čovjeka do čovjeka, ona

šuruje sa nesrećom. Sreća je onamo đe nema mržnje, ili, kako to pjesnik reče:

„Sreća je ne disati s tobom“. 

Zanimljivo je da se leksem ljubav javlja  svega tri puta u pjesmi, od čega

jednom u naslovu. Ista je zastupljenost leksema  voljenje. Interesantnim

stvaralačkim postupkom Perović riječ pretvara u kratki uzdah dok traži

 lijek za bolest nesanice. Posebno ga muči ośećanje stalnoga prisustva

nesreće. U istoimenoj  pjesmi nesreća je svuđ oko njega: ispred i iza, sa strana,

i što je najvažnije, u korak ga prati. Nesreća je u njemu i on u nesreći živi.

Kao i mnogi pjesnici prije njega, Perović njeguje refleksiju o individualnoj i

univerzalnoj  ljudskoj egzistenciji, koja se javlja kao odgovor na doživljaj i

prisustvo svijesti o ljudskoj  konačnosti i neminovnom kraju. U zbirci Naši

očevi u naslovu je ključni motiv koji daje obilježje jednom broju pjesama.

 Karakteristična  pjesma iz ove zbirke je Zbog čega, u kojoj autor nastoji da

filozofski osvijetli svrhu sopstvenog i ljudskog postojanja. On se pita:

 „Koga je stalo / Ko sam ja /Kakve mi je boje koža /Gdje sam prvi put sunce

ugledao / /  Koga je stalo / Ko mi je otac / Ko majka / Ko brat ko sestra“. 

Rafiniranim pjesničkim jezikom i izrazom iznosi zaključak koji potvrđuje

prisustvo religijskog senzibiliteta i duha: „Važno je / Da je majka zemlja“. Ako

se priśetimo starozavjetne  Prve Mojsijeve knjige, koja se zove Postanje,

uočavamo sličnost, ako ne i istovjetnost,  završnih stihova  pjesme sa

biblijskom interpretacijom postanka svijeta.  Po njoj, Bog je stvorio Adama,

prvoga čovjeka, od praha zemaljskoga i udahnuo mu duh životni. Biblijska

interpretacija u jednom segmentu odlično je poslužila pjesnikovom

umjetničkom cilju. Zahvaljujući tome, sud  da je njegova majka zemlja dobija

smisao univerzalnosti, što svakako povećava vrijednost ove pjesme.

Krećući se ivicom egzistencijalnog ambisa, uklet gazeći zemlju, pod olovnim

teretom nejasne i nedokučive slutnje, u stalnom traganju za tračkom životne

svjetlosti, pjesnik  Martin Perović otkriva rane svoje duše i zabrinutost i

nespokojstvo zbog ljudske sudbiine.  Poezija je utočište za očajnike, za duše

koje ne mogu imati miran san zbog misli  o nepravednoj sudbini ljudskoj. 

Upravo te misli emotivno su pokrenule Perovića da uskoči u nemirne talase

pjesničke bujice i da zapliva duhovnim prostorom koji je dostupan samo

obdarenima. Stihovi i napisane pjesme śedoče o postojanju estetsko-

umjetničkoga talenta i nadarenosti autora. Njegov pjesnički iskaz u nekim

stihovima dostiže kriterijum univerzalnosti, što potvrđuje vrijednost poezije

o kojoj govorimo.  Zbirke  koje je Perović napisao ostaju da śedoče o

zanimljivom pjesničkom talentu koji je uspješno kreirao nesumnjivo

kvalitetne pjesme.  Prava je šteta što pjesnik nije nastavio da piše stihove, jer,

kako on sam reče u pjesmi Noć i dalje traje: „Svog značenja riječ se ne

stidi“. 

Poručujem pjesniku Peroviću da se trajanjem pjesničke riječi odupiremo

prolaznosti ljudskoga života u kojemu se smjenjuju ljubav i mržnja,

svjetlost i tama, med i žuč, radost i tuga, mir i nespokojstvo. To znači da je

pjesma naše pribježište od ništavila, odnosno potvrda pjesnikova bića i

trajanja. Stoga treba ustrajati i istrajati na uzburkanom životnom okeanu

braneći se stihom od nestalnosti i prolaznosti svega dobroga i lijepoga na

ovome svijetu.

ISTINA O SAMOĆI

Bila je sama                                                                                                                                     

I mogla je da kaže istinu                                                                                            

Praznom sobom tražila je ruke                                                                       

Oči                                                                                                                                        

Usne                                                                                                                                                

Htjela je                                                                                                                                         

Da čuje glas                                                                                                                           

Osjeti krv                                                                                                                                  

Htjela je                                                                                                                                   

Igrati žmurke

 

 A noć                                                                                                                                             

 Joj se smijala i pružala ruke

Nikola Vujanović,  Slovo o poeziji Martina-Maja Perovića

  Da za lijepu riječ i u najnepovoljnijim životnim okolnostima ima mjesta,

potvrdjuje  poezija Maja Perovica, koji je svoju prvu pjesmu objavio krajem

šezdesetih, a evo smo tek danas u prilici da njegov cjelokupan opus vidimo

objedinjen i dostupan širem krugu  čitalaca. U stvari, vjekovno pjesničko

iskustvo, da se najljepsa i najznacajnija djela stvaraju upravo onda kada

čovjek nailazi na ozbiljne životne probleme, potvrdila se i u njegovom

slučaju. I zaista, je li na ovim nasim prostorima i bilo ikad predaha od teških i

bremenitih vremena? Zagledajmo se u našu knjizevnost od Ljetopisa popa

Dukljanina na ovamo, pa ćemo sve jasno vidjeti.

Pred nama je zgusnuta, jezgrovita pjesnicka tvorevina, prepoznatljvog

autorskog pečata jer, kako reče Andrić, “treba pisati tako da je riječima

tijesno a mislima široko”. Majova je poezija upravo takva. Opsegom nevelike,

njegove se pjesme uvijek rado čitaju jer su prepune pjesničkih slika sažete

intonacije. Nema tu mnogo krčmarsko-boemskog štimunga ali ima

mnogo nečega što je danas gotovo zaboravljeno- iskrenog pjevanja,

odgovornog i prema čitaocu i prema sebi samom. Književni i duhovni izvor je

sami život i vlastito iskustvo. Malo je stihova u savremenoj crnogorskoj

poeziji kakvi su oni u pjesmi Naši očevi koji su tako  efektno ilustrovali

vjekovni čemerni i mukotrpni život naših predaka.

Majov tematsko-motivski prostor zahvata i Crnu Goru koju je kao inspiraciju

u gradu Njegoša i Lesa, jednostavno nemoguće zaobići, ali je njegov

unutrašnji svijet i sopstveno sjećanje značajno definisalo i pjesme sa ovom

tematikom. Biva u tim pjesmama i vedrine i  osmijeha, ali uvijek nekako s

gorčinom i grčem na licu pa se i ti *poetski incidenti* brzo stope sa sazvučjem

opšte pjesnikove poetike, uglavnom utemeljene na zivotnoj prolaznosti i

 opštem ništavilu. Prolazeci kroz sivu i mračnu svakodnevicu, Majo stvara

naturalističku sliku  nečega što bi, inače, bilo tema romantičarskog literarnog

postupka. Takvih pjesama ima u sve tri zbirke ali je pjesma Kiša proljetna

pravi primjer za to.

Pjesništvo o kojem večeras govorimo prepuno je emotivnog naboja, oštrih

slika i jasnog  izraza. Možda je upravo zbog toga svaki stih do detalja izbrušen i

dotjeran, snažne i gromoglasne  poruke i pouke. Pjesme su intimističke i lične,

duboko proživljene i ponekad bodlerovski pesimistične, često žanrovski

neuhvatljive. Ta se poezija moze nekome svidjeti, nekome ne, ali , svakako,

nikoga ne moze ostaviti ravnodušnim. Riječ je o vatrenom pjesnickom izrazu,

katkad svjesno dovedenom do ivice parole ili žestokog krika nezadovoljstva i

nemirenja sa nametnutim. Majovi se stihovi žustro opiru konvencionalnim

regulama i zato su još više nepredvidivi i provokativni, ne samo

suprotstavljeni nego i polemični sa svakodnevicom.

Poezija mu je upečatljiva, ponekad se cijela drama vidi kroz jedan detalj,

kazujući nam kolika je čovjekova obaveza da ostavi svoju riječ.

Na početku izlaganja, spomenuo sam one nepovoljne životne okolnosti a ove

pjesme kao da su, čini se, zamišljene i ispisane kao svojevrstan čin odbrane od

tih nepovoljnih okolnosti. Majo piše slobodnim stihom ali i slobodnim

duhom. Stilske figure su gradjene polako i postupno. Njegova je poezija

eksplozivna, sa jakim ritmickim udarima, ali nije haoticna ili anarhična. 

 I taman kad se stiče utisak da se kod Maja mogu sresti samo teske i mučne

slike, pjesme objedinjene u poglavlju Lom mraka iz istoimene zbirke,

podsjete kako je tema ljubavi nešto nezaobilazno u svakom ozbiljnom

pjesničkom stvaralaštvu te da je i  kod Maja imala značajnu ulogu. Te pjesme,

kao iz najplodnijih perioda Mike Antića ili Pera Zupca, dočaravaju autorovu

intimu i toplinu, istom snagom kao i sve drugo što je plod njegovog

umjetničkog rada jer je zbijen izraz i stih ono sto je još jedna od odlika njegove

spisateljske ličnosti.

Ova je poezija pisana bez pretenzija da bude grandiozno književno djelo kome

će se divitigeneracije već je samo odraz i izraz jedne buntovne, iskrene i 

otvorene duše koja nikada i ni u čemu nije pristajala na kompromise i koja je

željela da dočara ono što je u nekom trenutku i u nekoj prilici osjećala i

doživljavala.

 Ipak, kada se bude pravila Antologija novije crnogorske poezije, Majovo će

mjesto biti uočljivo i nezamjenljivo. Zemljom sjenki, Lomom mraka , i

Našim očevima unaprijed je sebe odbranio od zaborava.

KUDA

Noć je                                                                                                                              

Bezmjesečna i gnusna                                                                                                         

Idem                                                                                                                                               

Ne znam ni sam kuda                                                                                                              

Put blatnjav i klizav                                                                                                        

Silujem rođene noge                                                                                                                 

Da bih ga ostavio za petama

 

Padam                                                                                                                                               

U zvjezdana jata

 

Noć je                                                                                                                                       

Krvava i suzna

 

Noć je lomljiva glava                                                                                                        

Zemlja                                                                                                                                         

Iako raskvašena suzama                                                                                                  

Čvrsta                                                                                                                                        

Zube polomih ljubeći je

 

Idem …

U KAMENU

U kamenu                                                                                                                                        

U plamenu                                                                                                                                      

U suzi                                                                                                                                                

U jecaju                                                                                                                                          

Živim …                                                                                                       

 

U kamenu života nema                                                                                                             

U plamenu sagorijeva                                                                                                               

U suzi rastače                                                                                                                                

U jecaju kida                                                                                                                    

Živim …

 

Ko kamen                                                                                                                                      

Ko plamen                                                                                                                                    

Ko suza                                                                                                                                          

Ko jecaj

PRIVID

Nema ničeg u nama                                                                                                              

Van nas                                                                                                                                     

 Osim nas samih                                                                                                                 

Možda                                                                                                                                

Neizvjesnost                                                                                                                        

Nemoć                                                                                                                                     

Strah                                                                                                                                               

Da budemo                                                                                                                                     

U sebi sami                                                                                                                               

Što nas to mami                                                                                                                               

Da bude On sa nama                                                                                                               

Iako smo bogovi

 Mi sami 

 

Nema ničeg u nama                                                                                                               

Van nas                                                                                                                                      

Osim nas samih

SAVJEST

Savjest na groblju                                                                                                                

Ogrnuta crnilom čeka red                                          

 

Grobarima                                                                                                                              

Nijemim                                                                                                                                      

Nudi se

 

Mi ne sahranjujemo prodate                                                                                           

Reče jedan                                                                                                                                        

I pade

Na kraju programa promocije autor  Martin Perović se zahvalio gospodi

Kseniji Sekulić, Ladi Perović i Krstu Mijanoviću (na pomoći u pripremanju

knjiga), Štampariji “Obod” (koja ih je odštampala i izdala) i JU Biblioteka i

čitaonica “Njegoš” (koja je organizovala njihovu promociju) a druženje je

nastavljeno uz prigodan koktel…

KORACI STRAHA I RAZUMA 

Ko li to korača zamagljenim stepeništem                                                                      

Ko dahom svojim narušava mir                                                                                    

Zdanja                                                                                                                                             

Što godinama polaku mru                                                                                                       

U tišini                                                                                                                             

 Prošlosti                                                                                                                                    

 

Jesu li to davno utrnuli koraci žene                                                                             

Čovjeka                                                                                                                                         

Što ne vjeruju                                                                                                                                

U vječiti mir                                                                                                                              

 

Jesu li to koraci sunca                                                              

Vremena                                                                                                                                        

Ili                                                                                                                                               

Nastalog oblika što mre

 

Ko li to korača davno zamagljenim stepeništem                                                        

Ko dahom svojim narušava mir

PRILOG PRIPREMIO VESKO PEJOVIĆ