Cetinje :: Moj grad

Sahranjen Dado Đurić

Posted on 04. Dec, 2010 by Vesko Pejović in Iz kulture

Miodrag Dado Đurić sahranjen je juče, uz državne počasti, u mjestu Košćele iznad Rijeke Crnojevića. Sahrani su, pored rodbine, prisustvovali predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, predsjednik Vlade Milo Đukanović, ministar kulture Branislav Mićunović, kao i brojni prijatelji i poštovaoci Dadovog djela.U ime države Crne Gore, pred cetinjskom kapelom, od slavnog slikara oprostio se ministar kulture Branislav Mićunović, koji je kazao da ,,pred njegovim djelom uzmiče i nestaje postiđen veliki svijet, a sa smrću tone a izvire drugačiji početak Dadovog trajanja“.

– Iz prolazne vječnosti Dado je došao kući u trajnu vječnost. Krug koji danas, po njegovoj želji, ovdje zatvaramo počeo je na zidovima Dadove rodne kuće na Cetinju. Dječakova linija sa zida stigla je preko Ljubljane, Herceg Novog, Beograda, Njujorka, Pariza, Afrike, Indije do njegovog malog Eruala, do njegove Crkve Svetoga Luke… Govorio je da njegova umjetnost jeste istrgnuta iz Crne Gore, iz njenih najmračnijih i najljepših trenutaka. Želio je da zna sve o Crnoj Gori – kakvo je vrijeme, kako se pišu nova-stara slova, šta rade prijatelji sa Cetinja. Tako je ojačavao svoju liniju i uplitao je sa novim, neprežaljenim, sa lijepim i strašnim iz kruga svog života – rekao je ministar Mićunović.

U zemlji djetinjstva

Đurić je sahranjen, po sopstvenoj želji, u tradicionalnoj crnogorskoj nošnji, u grobnici rađenoj od nikšićkog mermera. U ime porodice, od Dada se oprostio njegov sin Malkolm.

– Dragi oče, kao dijete šetao si svojim planinama. Pričao si nam o pticama koje si gledao kako lete. Pričao si nam o svojim skokovima u vodu sa vrha litice ljeti i o svojim smrznutim nogama zimi. Jednog dana si otišao dalje, prema Francuskoj i njenim svjetlostima, Floberu i Bifonu. Mali čupavko sa balkanskim akcentom, nosio si u sebi stvaralačku energiju i rane djetinjstva. Imao si sreću da poznaš izuzetne ljude kao što su Daniel Kordije i Bernard Rekišo koji je za tebe bio kao brat. Svi ovi ljudi su preko tebe upoznali Crnu Goru i bili osjetljivi na univerzalnost tvoje kulture. Crnu Goru, zemlju svog djetinjstva, nikada nijesi zaboravio. Sada, kada te vraćamo tvojoj rodnoj grudi, shvatamo da je Crna Gora bila slika tvog djela, kako univerzalnog tako crnogorskog. Danas ti tvoj zavičaj ukazuje čast sa toliko emocija i plemenitosti. Hvala crnogorskom narodu koji je mog oca ispratio sa toliko emocija – kazao je Malkolm Đurić.

Ivo čuvar zastaveCrnogorsku zastavu sa Dadovog kovčega od oficira crnogorske vojske primio je njegov unuk Ivo. Nakon što je kovčeg spušten u raku, u nebo se vinulo jato jarebica. Od tišine nad grobom velikana otkinuo se šum krila čudesne ptice i jecaj sestre koja je izustila: „Kuku brate“. Bijelu ružu, koju je sve vrijeme boravka na Cetinju njegova suproga Hese držala u krilu, spustili su na grobnu ploču. Dado Đurić se vratio u zavičaj iz kojeg je ponio rano djetinjstvo, žene u crnom, zavjetne lovćenske misli i kult smrti.

Dado je rođen besmrtan

Njegova ljubav prema Crnoj Gori bila je dostojanstvena. Dado je odlučio da svoj krug zatvori ovdje, da pred besmrtnost njegov dan posljednji put umre ovdje, na Košćele, da odjeven u crnogorsku nošnju stigne doma. Smrt uvijek pokaže koliko smo prolazni mi koji ostajemo i koliko su vječni oni koji odlaze, a Dado je rođen besmrtan – kazao je ministar kulture Branislav Mićunović.

KOMEMORATIVNI SKUP I DAN ŽALOSTI

Povodom smrti Dada Đurića na Cetinju je juče bio proglašen dan žalosti. Komemorativni skup održan je u Vladinom domu, u sali „Ivan Crnojević“. U prisustvu porodice Đurić, visokih državnih zvaničnika i brojnih prijatelja i poštovalaca umjetnikovog djela, govorili su dr Milovan Janković, gradonačelnik Cetinja i direktor Narodnog muzeja Crne Gore akademik Pavle Pejović.

Pokušavajući da zamisli kako bi u trenutku kada mu odaju počast reagovao Dado Đurić, akademik Pavle Pejović konstatovao je da bi velikan „bio hladno uzdržan ili bi nam se cinično nasmijao“. Kazao je i da je Dado bio usamljenik koji je u slikarstvu našao utjehu i suštinu, svoj spokoj i prokletstvo.– Ovaj istinski sin Crne Gore, izmaštao je svijet naslonjen na njena pleća, ali nadgrađen onim suptilnim nitima koje nude velike sredine. Dado je i tamo ostao svoj, malo naš, malo njihov, a najviše svoj i svojeglav, što ga je učinilo velikim umjetnikom svijeta, velikim umjetnikom Francuske i velikim, jednim od najvećih sinova Crne Gore. No, bilo je previše bola i ožiljaka. Tijelo nije izdržalo, a njegov duh je tražio vraćanje početku. Evo ga opet među nama, u njegovoj i našoj Crnoj Gori, bez koje nije mogao, ali za koju nije znao da li mu je teže u njoj ili bez nje. Mi možemo sa sigurnošću reći da je živio za njen ponos i da je nikada nije obrukao, što se on ponekad pitao. A sada i mi možemo da budemo cinični pa mu poručiti: Smij se ti sokole, smij, ali sada si naš zauvijek – kazao je Pavle Pejović.Dr Milovan Janković, gradonačelnik Cetinja, je rekao da se odlaskom Dada Đurića potvrdio testament pjesnika kosmičkog bola Lesa Ivanovića koji je kazao da je „svaka smrt po jedna propast svijeta“.

– Dadovom smrću svijet je još jednom propao. Ali se i obnovio. Tako je i sa njegovim slikama i smrću kojima je opsjednut. Nad svim dominira neumrli ljudski duh. I danas kada predajemo majci zemlji zemne ostatke Dada Đurića, nad njegovom fizičkom smrću caruje besmrtni duh. Caruje da nas hrani i brine, osmišljava i onespokojava. Taj duh umjetnika vlada nad umjetnošću, nad Cetinjem i Crnom Gorom – rekao je dr Milovan Janković.

Dado bio usamljenik koji je u slikarstvu našao utjehu i suštinu, svoj spokoj i prokletstvo

Rekli su povodom Dadove smrti

Mihail Milo Pavlović: Sačuvajmo ga za sva vremena

– Ovo je veliki gubitak za sve ljude. Crna Gora imala je Dada. Bio je nevjerovatan umjetnik. Bio je drugačiji od svih nas. Ovo je bila njegova zemlja. Dado je sebe ostavio Crnoj Gori. Naumio je da ga zemlja crnogorska i ljudi na njoj čuvaju i sačuvaju za sva vremena. Dok bude zora koje pucaju nad Pavlovom stranom, slobodnih ptica i neba nad Cetinjem, trajaće Dado, govor o njegovoj umjetnosti i sjećanje na usamljenika u smijehu nad ljudskom sudbinom.

Rajko Todorović Todor : Svijet genija stvaran duhom

– Danas se Crna Gora oprašta od nečega što je najmanje Dado. Duhom a ne tijelom njegovim stvoren je čudesni svijet. Dado je genije. Nadam se da će jednom u Crnu Goru doći njegov veliki duh, njegova velika djela i da će zaživjeti. Zadatak ove generacije Crnogoraca je da prikupi veći broj njegovih značajnih djela, jer ovo što Crna Gora danas ima od njegovog stvaralaštva, samo je mali dio. Ako to ne uradimo, naredne generacije nam neće oprostiti.

Milan Beli Popović: Takav intelekt se vrlo rijetko rađa

– U svoje doba drugovao sam sa Dadom Đurićem. Stanovali smo u susjedstvu i nekoliko sam godina svako prijepodne provodio u njegovom ateljeu. Dado se otima svakoj definiciji. Veliki teoretičari i istoričari umjetnosti tumačili su njegovo djelo. Dado je bio čovjek – čudo. Takav intelekt rijetko se rađa. Teško čovjek može shvatiti obim i dubinu njegovog obrazovanja, njegovo poznavanje likovnih umjetnosti, muzike, literature. Poznavao sam mnoge slavne i velike ljude. Ako mi je neko nekada imponovao bio je to Dado Đurić. V. Simunović,  “Pobjeda” 04.12.2010

UMRO JE SLIKAR UMIRANJA

Vijest o smrti Dada Đurića duboko me dirnula. Dok ovo pišem u sjećanje mi naviru slike sustreta i druženja početkom 70-tih godina na Cetinju, u Parizu, u Eruvalu kada sam bio gost u njegovom domu.

Prisjećam se niza zanimljivih razgovora o Crnoj Gori, Cetinju, ljudima koje smo poznavali, o slikarstvu, umjetnosti i umjetnicima. Govorio mi je sa poštovanjem i njemu svojstvenom lucidnošću i pronicljivošću o Rekišou, Belmeru, Klosovskom, Bejkonu, Šejki, Stančiću… Dado je jedan od rijetkih savremenih umjetnika koji je živio svoju umjetnost na beskompromisan način. Smatram prikladnim ovom prilikom parafrazirati ono što je Andre Žid rekao u povodu smrti Stefana Malarmea. Da bi se sve žrtvovalo umjetnosti kao što je to činio Dado, trebalo je zaista u nju jedino vjerovati. \”Moja umjetnost mi nikada nije teško padala\”, znao je Dado reči uprkos mnogim životnim nedaćama. Vjerovao je u izražajnu moć slikarstva. U vremenima radikalnih umjetničkih praksi od 60-tih godina do danas, u intelektualnoj klimi gdje se naivno proglašavala smrt slikarstva ili naglašavala njegova izlišnost, Dado je pokazao i dokazao upravo svojom potentnom kreativnošću i profesionalnom dosljednošću vitalnost tradicionalnog medija što mu je osiguralo renome svjetskog umjetnika. Kada se govori o Dadovom djelu onda su neizbježni pridjevi, stravično, fantazmagorično, apokaliptično… i doista to je svijet koji fascinira svojom bizarnom bujnošću i spektakularnom maštovitošću.
Vijest o Dadovoj smrti vraća mi u sjećanje mnoge njegove kompozicije neodvojive od njegovog lika. To mi spontano nameće misao kao konstataciju: Umro je slikar umiranja. Sav taj košmarni svijet Dadovih kompozicija, svi ti prizori u plavičastim izmaglicama u nježnoj svjetlosti, u prostorima koje nastanjuju hibridna bića, u kojima se preobražavaju halucinantne spodobe što proživljavaju bolne metamorfoze ljudskih i životinjskih oblika, to je svijet koji živi umirući u kriku, u stenjanju, u nijemoj napetosti svoje nemoći i prokletstva.Kao simbolička slika ovog In memoriam javlja se Dadovo platno \”Arhitekt\” iz 1958. godine, djelo koje odražava tipičnu slikarevu poetiku. Sve na ovome svijetu podložno je umiranju. Čovjek i njegovo djelo, arhitekt i njegovo zdanje žive neminovni proces raspadanja. PS: Na fotosu se vidi Dadov unuk Ivo kako pušta ptice jarebice (koje je Dado kao dječak lovio sa praćkom) da slobodno lete i tako ispunjava Dadovu poslednju želju. (Vesko Pejović)

Svi smo sastavljeni od iste supstancije i sve nas čeka ista sudbina. Samo plavo daleko nebo u ovoj kompoziciji stoji kao ravnodušni svjedok zemaljskog procesa raspadanja i umiranja.

Danas kada Dadovi posmrtni ostaci počivaju na Cetinju, njegov će grob obasjavati ista ona svjetlost zavičajnog podneblja kojoj se toliko divio i o kojoj je sa čežnjivim zanosom često govorio. To je svjetlost koja je oplođivala njegovu imaginaciju. U toj su svjetlosti nastala njegova najranija djela čiji su se izdanci oplemenjivali i obogaćivali u drugoj sredini bogate kulturne tradicije. Iako je stvarao daleko od Cetinja bio je snažno vezan za svoj rodni grad. Ono što njegovo djelo svjedoči njegova je smrt akcentirala. Cetinje ima mistično podneblje u kojemu stasaju umjetničke individue jake personalnosti kao specifikum crnogorskog kulturnog bića.
Dadov bogati opus svojom autentičnom uvjerljivošću ostaće predmet novih istraživanja i biće nadahnuće budućim generacijama.
Dimitrije POPOVIĆ