Cetinje :: Moj grad

Voda, žeđ, muk, muka – Jelisava Kalezić

Posted on 27. Nov, 2010 by Vesko Pejović in Budućnost Cetinja, Cetinje danas

STAV

Piše: Prof. dr Jelisava Kalezić

VODA
Svaka odgovorna i organizovana zajednica nastoji da obezbjedi dovoljno kvalitetne vode za piće i druge neposredne potrebe ljudi. Naravno, da voda bude dostupna svima. Etrurci, a onda preuzevši njihova graditeljska znanja, i Rimljani, dovodili su vodu u svoja naselja iz udaljenih planinskih izvora, gradeći vodovode i rezervoare koji nas i danas zadivljuju. Ta graditeljska umijeća nastavlja zatim Vizantija. Rezervoar za vodu izgrađen u blizini Sv. Sofije u tadašnjem Konstantinopolju (jedan od više njih iz sistema snabdijevanja grada vodom) početkom VI v.n.e. (532. g.) i danas doživljavamo kao vrhunski graditeljski poduhvat. Rezervoar je površine oko 10.000m2, a zapremnine 80.000m2. Postoji podatak da je izgrađen za manje od pola godine. Prema arheološkim istraživanjma na lokalitetu antičke Duklje, zna se da je grad imao dva vodovoda, iz dva različita izvorišta.
Već petnaestak dana stanovnici Podgorice su obaviješteni da, do daljeg, vodu iz gradskog vodovoda ne treba piti. Moguće da nijesam dovoljno obaviještena, ali izgleda da nije organizovano nikakvo snabdijevanje stanovništva vodom za piće dok traje oglašena zagađenost vode u gradskom vodovodu. Recimo, vrtići i škole, KBC…
Opštepoznato je da je dnevni minimum unošenja vode za zdravu odraslu osobu 7 – 8 čaša, odnosno 1,5 l. Optimum je dva litra. U slučajevima uzimanja nekih lijekova preporučuje se povećano unošenje vode. Važna je napomena da se voda ne može zamijeniti drugim napicima (čaj, sok, kafa). Ipak, zadržimo se na minimumu. Domaćinstvo od četiri člana, samo za piće, dnevno treba da obezbijedi 6 litara vode. U ovom slučaju flaširane. Dnevni izdatak za to je između 1,12 i 2,0 eura. Zavisi od toga koju vodu možete naći u trgovini. Naravno da najviše ima one skuplje. Mjesečno bi taj izdatak iznosio između 35 do 60 eura. Jasno je da ima domaćinstava kojima toliki izdatak preveliki. Druga mogućnost smanjenja unošenja potrebne količine vode. Žeđ.

ŽEĐ
Prije nekoliko godina, došla mi je do ruku izvanredna knjiga \”Vaše telo vapi za vodom\”, sa porukom autora: \”Vi niste bolesni, vi ste žedni. Na lečite žeđ lekovima\”. Autor knjige je dr Ferejdun Batmangheliđ, Iranac koji je studije medicine završio na Londonskom univerzitetu. Nakon islamske revolucije u Iranu zatvoren je, a revolucionarna garda ga je poštedjela skoro sigurne smrti zbog rezultata koje je postigao liječeći zatvorenike u zatvoru oko dvije godine, koliko je proteklo do oslobađajuće presude. Nakon izlaska iz zatvora, uspio je da 1982. ode u Ameriku gdje je nastavio svoju ljekarsku praksu. Pomažući zatvorenicima počeo je da uočava i istražuje medicinsku vrijednost vode u smanjenju stresa i liječenju bolesnih stanja tijela povezanih sa stresom. A stresa i bolesnih stanja usljed toga bilo je obilato u zatvorskim okolnostima i neizvjesnosti od revolucionarnog terora.
U Americi je dr Batmangheliđ nastavio svoja istraživanja. On saopštava: \”Otkriveno je da ljudsko telo poseduje veliki broj složenih indikatora koji ukazuju na nedostatak vode – indikatora dehidracije i žeđi. Telo ima mnogo više od jednih \”suvih usta\” da ukaže na nedostatak vode. \”
Svako od nas ima sopstveno iskustvo \”osušila su mi se usta\” od straha, iznenađenja, umora, žalosti. Pitanje je koliko smo, kao pojedinci, osvijetlili značaj i značenje vode za zdravlje. Takođe, koliko smo kao zajednica odgovorni i organizovani za obezbjeđenje dovoljne količine kvalitetne vode za zdrav život ljudi. Da se utoli žeđ.

MUK
Obavještavanje ljudi o činjenicama bitnim za njihove živote, zdravlje, bezbjednost, slobodu odlučivanja je nešto što se podrazumijeva u svim savremenim zajednicama. Okolnost da nije upotrebljiva za piće voda koju koristi oko jedne četvrtine stanovništva države zahtijeva ne samo svakodnevno izvještavanje o toj situaciji, već izvještavanje preko svih sredstava obavještavanja, sa činjenicama i detaljnim uputstvima kako da građani postupaju. Ako voda nije za piće, da li je riječ o bakteriološkoj ili hemiskoj zagađenosti? Da li se može prokuvavanjem osigurati bezbjedno korišćenje? Koliko dugo prokuvati? Da li treba dodati neke hemijske agense? Koje i koliko? Da li se voda iz česme može koristiti za ličnu higijenu? Za kupanje beba?
Svakodnevno pri jutarnjoj trgovini (hljeb, mlijeko novine, a sada i voda) slušam komentare da je saopštenje o neispravnosti vode zapravo još jedna manipulacija građanima, kako bi se rasprodale zalihe flaširane vode. Ne mislim da je tako, ali je očigledno da izostanak svakodnevnih obavještenja građana samo doprinosi ovim nagađanjima.
Kiša ponovo pada, muk traje i dalje. Kupujemo vodu koje ima i koliko ko može.

MUKA
Izraz muka odnosi se na neku veliku životnu teškoću (nemaština, stradanje, bolest). Kao u pjesmi A. Šantića (O, klasje moje ispod golih brda… ko li mi te brani od gladnih ptica, muko moja tvrda), ista riječ može da se odnosi i na nešto što je stvoreno uz veliki napor, žrtve i odricanje. Zaista, snabdijevanje vodom crnogorskih gradova obezbijeđeno je uz napore, odricanja i ulaganja mnogih generacija stanovnika.

Poznato je da u mnogim velikim gradovima voda iz česme nije za piće. Pije se flaširana. Takođe je poznato da je veliki dio planete bez dovoljno kvalitetne vode za piće. Zbog toga se često, i sa razlogom, ističe prednost Crne Gore, koja ima dovoljno vode, sada i za budućnost. Vrijeme muke bez vode, kada se u nekim djelovima oskudijevalo toliko da se voda za piće i potrebe domaćinstva nosila po više kilometara u burilima (bucatima), na leđima pretežno, rjeđe na magarcu, sadašnje generacije znaju samo iz priča. Tamo gdje su zbog nezdrave vode bila endemska oboljenja štitaste žlijezde i uzrokovala fizičku i umnu degeneraciju, napravljeni su vodovodi sa zdravih izvorišta i stanovništvo zaštićeno. Nema pojava epidemija tifusa, žutice i dr. zbog zagađene vode, već decenijama.
Pitanje se nameće samo. Zašto se od skoro idealnih mogućnosti koje Podgorica ima za snabdijevanje vodom pravi ljudska muka.

Autorka je vanredna profesorica na Građevinskom fakultetu UCG

 ND “Vijesti“, 26.11.2010.