O promociji drugog izdanja monografije Cetinje 1950-1980 iz albuma Krsta Đuričića

Posted on 13. Mar, 2026 by Vesko Pejović in Gradske aktuelnosti, Iz kulture, Valorizacija prošlosti

Sinoć je u Galeriji Centra za kulturu Prijestonice Cetinje predstavljeno drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje monografije autora Veska Pejovića CETINJE 1950-1980 iz albuma Krsta Đuričića, koja predstavlja i vizuelni podsticaj za sjećanja, legende i priče o Cetinju kojeg više nema.

Tekst Marka Špadijera, publiciste, koji iz zdravstvenih razloga nije mogao prisustvovati pročitala je moderatorka Gorana Kusovac:

Poštovane Cetinjanke i Cetinjani,

Na početku izlaganja o knjizi „Cetinje 1950–1980“ fotomonografije Krsta Đuričića, koju je, kao prošireno izdanje prvog publikovanja 2010. Godine u izdanju Matice crnogorske, priredio Vesko Pejović, a izdao Centar za kulturu opštine Cetinje 2024. godine, kazao bih nešto u vidu uvoda.

Preko 12 hiljada fotografija Cetinja je svojom „altix“ kamerom napravio naš sugrađanin Krsto Đuričić.

„Krsto Đuričić je bio skromni službenik (rođen 1927, umro 1983) i savjesni opštinski činovnik – bavio se fotografijom sa jedinstenom amaterskom predanošću ljubitelja fantaste od 1948. godine do smrti“ (Čedo Drašković). U Matici crnogorskoj smatrali smo da je to dragocjeni dokumentacioni materijal koji treba sačuvati. Zahvaljujući ljubaznosti njegove porodice taj fond je dospio u vlasništvo i pohranjen u Matici crnogorskoj.

Vesko Pejović, Čedo Drašković i Luka Lagator, uz moju pomoć, napravili su prvu selekciju. Definitivni izbor od 600 fotografija, sistematizaciju i legende obavio je Vesko Pejović. Taj posao je rezultirao organizacijom izložbe izabranih fotografija u Biljardi i štampanjem pomenute fotomonografije 2010. godine. Tiraž od 200 primjeraka je razgrabljen, a Vesko Pejović je pripremio dopunjeno izdanje za koje je dobio podršku gradskih institucija i posebno gradonačelika Đuraškovića i tako se danas ova monografija nalazi pred vama.

To su činjenice,a sada priča koju provocira pojava ovog izdanja. Ova vrsta knjige izaziva mnogo posebnih interpretacija i svako od nas može da je ispriča na svoj način.

Svaki Cetinjanin, pa i svaki Crnogorac, ima svoju priču i svoj doživljaj Cetinja. Nekad to dodirne dubine istorijskog, herojskog ili čemernog, a nekad je intimno sjećanje bez patetike. Krsto Đuričić je bio običan, gotovo nevidljivi građanin, i ostao bi jedna od onih Lesovih „ljudi sijenki“ o čijem životu bi svjedočile posmrtne plakate koje bi kiša sprala sa nekog direka, da nije ostavio vrijedan foto dokumenat o Cetinju. Vodio je svoj gotovo tajni intimni život posvećen gradu. Neumorno je godinama i decenijama snimao svojim aparatom gradske pejzaže i javna događanja za svoju dušu. Nije na tome poslu zarađivao novac, nije imao skupe kamere, nije izlagao, nije službeno snimao za neku insitutuciju, već stvarao svoj svijet svjetlosti, trenutke crno-bijelog odraza života i gotovo zavjerenički skupljao svjedočanstvo o Cetinju u svom vremenu. Đuričić je otišao siromašan, bez pohvale i nagrade, ali nam je zato ostavio dosta. Fotografije Cetinja nastale od 1950. do 1980. su realne do bola, bez dorađivanja, glamura, bez uljepšavanja, bez službene zvaničnosti, bez tehničke perfekcije dokumentuje jedno vrijeme i pruža mogućnost čitaocu – gledaocu da se vrati pola vijeka nazad i ogledne u vremenu. Knjiga o kojoj govorimo je nastala iz ličnog odnosa prema gradu i postala vizuelni svjedok jednog vremena koje kod savremenika izaziva sentiment, nostalgiju ili prosto pruža priliku za legende, snove i sjećanja.

Maja Đurić, govoreći o ulozi fotografije kaže da „se njome sačuva privid, bljesak, utisak, prizor, zabilježi neuhvatljivo, da se iskušava memorija i neki poseban trenutak zapečati za vječnost, makar on bio i dio naše banalne svakidašnjice“.

Često ta „banalnost“ kasnije može svjedočiti, kao u slučaju ove monografije, o arhitekturi i izgledu grada, načinu života, transportu, odjeći, navikama, običajima, pa i o onome čega više nema (Higijenski zavod, hoteli Grand i Park, Dječja bolnica, Balšića pazar, kafane i lokali…)

Toliko o autoru fotografija koje čine knjigu o Cetinju. Zadovoljstvo mi jeda kažem nekoliko riječi o drugom autoru, koji je uobličio i u najvećoj mjeri omogućio da se knjiga štampa u ovom obliku. Riječ je, naravno, o vama dobro poznatom ing. Vesku Pejoviću, sekretaru Ogranka Matice crnogorske na Cetinju i neviđenom entuzijasti kad je u pitanje bilo koji posao za bolje Cetinje. Kao što sam već rekao, Vesko je iz obimne zaostavštine Krsta Đuričića, izabrao oko 600 fotosa i sistematizovao ih u desetak poglavlja: građevine i ulice na Cetinju, Njeguši i Rijeka Crnojevića, društveni život, događaji, ljudi, gradnja, sport… Posebno je akcentovao posjete gradu važnih ličnosti, običaje, izgradnju Mauzoleja na Lovćenu, zanimljivosti… Pejović je nastojao da identifikuje predmet i mjesto svakog fotosa, lica na fotografijama i objasnio legendama. Poslije gotovo pola vijeka trebalo je „prepoznavati“ brojne ličnosti koje su davale dušu gradu, zato je posebnu pažnju obratio na „oriđinale“ iz raznih društvenih slojeva i statusa (od Miloša Vuškovića, Rista Dragićevića, dr Gladovića, Petra Tomanovića, Periše Spasića, Draga Jovovića, Nika Ražnatovića, do Rute Pajevića, Marka Releze, Sima Cuce ili Branka Kovačevića i Lesa…). Time je kod građana koji pamte taj period probudio sentiment i nostalgiju, a za mlađe obnovio legende, jer mnogi ne poznaju mnoge gradske pejzaže, ni velike snjegove.

Ovo je još jedna knjiga o dobu koje je nanijelo i odnijelo vrijeme, i o ljudima u njemu. Vizuelni izazov za sjećanja, legende, priče o ljudima kojih više nema… Foto album o Cetinju ne samo što budi radoznalost o svom gradu u jednom vremenu, već pruža mogućnost da se proučava urbanizam i arhitektura grada, gradski običaji, odjeća, obuća, moda, transport, način života… O gradu koji je ovjenčan slavom, sjetom i beskrajnom ljubavlju.

Upravo je tu fascinaciju Cetinjem pokazao Vesko Pejović uređujući ovu knjigu. On ne prestaje da svoju pasiju i svoju ljubav za rodni grad stalno na mnoštvo načina ispoljava i zbog toga je zaslužio naše poštovanje i čestitke.

Umjetnik Luka Lagator dao je vrlo interesantan prikaz ovog projekta:

Odlično se sjećam KRSTA ĐURIČIĆA. Mršav, koščat, dugog lica, izraženih jagodica, malo povijen i jedva primjetno „ zanosi“ kad se kreće. Bilo je to na samom početku 1970. godine, kada sam dobio poziv da neizostavno dođem u vojni odsijek. „Škola rezervnih ofocira „Maršal Tito“-Sarajevo, javiti se tamo prvog marta najkasnije do 20 časova, i sa srećom pitomac Lagator“, kratko i jasno mi saopšti, svojim hrapavim glasom, Krsto. Svakom vojniku, a posebno cetinjanima, koji se nijesu baš rado odazivali ovakvim pozivima, to ostaje kao nezaboravan doživljaj. No, bez obzira na to, Krsta svi pamtimo kao: dobrog, poštenog, dobroćudnog, skromnog i vrijednog čovjeka. Još kada se tome pridoda njegov neizostavno foto-aparat, koji je bio gotovo prirastao za njegov dlan, eto prave njegove slike.

A slika-fotografija, koje je on „uhvatio“svojim objektivom je bezbroj.

Večeras imamo izuzetnu priliku da se, makar ukratko, preko ove promocije, informišemo i čujemo osnovne stvari o prilično obimnoj monografiji, i njenom drugom, izmijenjenom i dopunjenom izdanju, u kojoj je objavljen veliki broj fotografija, koje praktično ispisuju hronologiju Cetinja u periodu od 1950 do 1980 godine.

Imamo, praktično na dlanu, jedan od mogućih pogleda na Cetinje iz vremena koje je već odavno za nama, ali koje živi u nama, otima se od zaborava, podsjeća i opominje i ne dozvoljava nam da budemo ravnodušni prema svojoj prošlosti.

Crno-bijele fotografije odmah asociraju na prošlost i pomisao da se radi o davnim vremenima i istoriji koja je neponovljiva, donekle nestvarna, pa i neshvatljiva za sadašnje pojmove i vrijeme u kome caruju: globalno informisanje, društvene mreže, internet, virtualne modifikacije i vještačka inteligencija. Ali, u ovom slučaju i nije baš tako. Cetinje je i danas na ovim fotografijama lako prepoznatljivo.

I ne samo Cetinje, nego i Cetinjani, ovi sadašnji, još u životu, Cetinjani, koji liše pametnih telefona, nijesu osjetili Bog zna kakav napredak. No ipak, desila se jedna velika promjena, bez ikakve naše zasluge. Nemamo više onih čuvenih cetinjskih snjegova koje je Krsto tako upečatljivo prikazao. Samo se povremeno javi opršica a Lovćen, u pozadini panorame, kao ogromni bijeli labud natkrili Cetinje, ljubomorno štiteći svoje gnijezdo.

Na ovim starim fotografijama može se vidjeti mnogo toga čega više nema: period privrednog razvoja Cetinja, neke ulice, Bajice, Humci, Donji kraj…sa po nekoliko kuća, puni život Balšića pazara, neke društvene manifestacije iz Titovog perioda, poznate ličnosti koje su, raznim povodima, boravile na Cetinju, brojni Cetinjane koji su davali naročiti šarm ovome gradu, bezazlene dječje igre, možemo vidjeti bivše hotele, sportske i druge objekte kojih više nema i nekadašnje cetinjske sahrane. Sahranili smo, kao i mnogi, dosta, ali dosta je i ostalo što nam daje snage i mogućnosti za nova rađanja.

Cetinje, naravno, nastavlja da živi svoj život, koji bi danas, što se fotografije i tehnike tiče, mogao biti predstavljen u punom sjaju i koloru, što bi mogao biti najozbiljniji razlog da neko pomisli kako je sada sve bolje, bogatije, ljepše i humanije.

Ova knjiga, „Cetinje-iz albuma Krsta Đuričića,“nastala je na osnovu ideje i ogromnog angažovanja VESKA PEJOVIĆA. Da toga nije bilo, mi danas ne bi imali ovaj veoma značajan dokumenat koji postaje bogata foto-riznica iz koje će se u buduće moći zahvatati dokumenti od posebne vrijednosti.

Vesko je, uz određenu pomoć drugih, znalački pristupio obradi obimne foto-dokumentacije koja mu je bila ustupljena od strane porodice Đuričić. Bio je to njegov ogroman istraživački, a donekle i stvaralački rad. O tome svjedoči osnovna koncepcija i sadržina knjige koju je on veoma smišljeno definisao. Strogo je vodio računa o: prioritetima, hronologiji, ambijetalnim vrijednostima, događajima, ličnostima i o logičnim pa i likovnim sadržajima koji prirodno proizilaze jedan iz drugoga.

Legende, koje je on takođe definisao, na svojevrsan način dopunjavaju fotografije što doprinosi da posmatrač stvori potpunu sliku o ljudima i događajima.

Interesantne su legende ispod pojedinih fotografija, koje je Vesko neobično, pomalo duhovito, ali svakako sa određenim šarmom definisao, npr.

„Autobus skreće pored Vatrogasne stanice u Ivanbegovu, dok dvoje poziraju“(iz 1965.), „Trotoar od bubulja u Bajovoj“(iz 1967.), „Ako produžite od Vatrogasne stanice pravo (Grahovskom ulicom), stižete na autobusku stanicu“ (iz 1963.), „Šarmiranje sa prozora“(iz 1971.), „Momčina je tu neđe a magarca niđe nema“(iz 1962.), „Još po jednu“(iz 1963.) itd.

Tu su takođe i detaljni opisi i vlasnička pripadnost imovine i objekata što možda izgleda bizarno, a ustvari je korisno i zanimljivo, npr. „Gornji dio Lovćenske ulice i Simove livade, sa „Govedarnikom“i Pecarom boksita (iz 1963.) ili „Gornji dio Bogdanovog kraja, kuća Veljka Radovića, livade Luke Radunovića i Ilije Martinovića, Veterinarska stanica i kuća Mirka i Ljuba Martinovića (iz 1963.).

Vođeno je računa o određenoj dinamici i hronologiji prilikom prikazivanja pojedinih fotografija, npr. „Rušenje kuće Martinovića za izgradnju Investicione banke na Balšića pazaru (iz 1974/5), a odmah zatim fotografija i legenda „Radovi su počeli 1976. a završeni 1978.“ili „Rušenje hotela „Park“ počelo je decembra 1979, a završeno u maju 1980 godine, pa zatim fotografija sa legendom „Na mjestu gdje je bio hotel „Park“ kopaju se temelji za novi hotel „Grand“ iz 1980. itd. itd. Dakle, nijesu ređani samo fotosi, nego su navedeni i precizni podaci koji upotpunjavaju datu informaciju za što je trebalo uložiti poseban napor pri istraživanju.

Ne može se reći da je Krsto Đuričić bio isključivo hroničar svog vremena i događaja, te da su njegove fotografije nastajale pukim registrovanjem događaja. Postoje tu fotografije za koje se s pravom može reći da su produkt majstorstva koje je proizašlo iz sposobnosti pravovremenog zapažanja i volje da se određeni motiv ili događaj stavi u povoljan kontekst kako bi postigao efekat što ga je ponekad približavalo određenoj umjetničkoj vrijednosti. To se više odnosi na sam motiv koji je vješto zapažao, nego na traganje za određenom perspektivom, igrom svjetlosti i sjenki, isticanje prvog plana i karakterističnih detalja. Naravno, sa običnim fotografskim aparatom, bez odgovarajuće opreme, nije se od njega ni moglo očekivati da razmišlja o nekoj umjetničkoj fotografiji. Ipak, inventivnost mu se svakako ne može poreći jer je njegovo oštro oko hitro registrovalo povoljan motiv i pravi trenutak da ga ovjekovječi. To se naročito vidi na fotografijama uz koje je Vesko Pejović definisao sljedeće legende:

„Lutke“ (iz 1960.), „Karić Lala Jovetića i Fijat 1300 Ljuba Lopičića“(iz 1967.), „Braća Vukmanovići Dr Savo i Dr Jovan (iz 1969), „Ručni rad u Malom parku“ (iz 1969), „ Nošnja za đetića-elegancija za curicu“ (iz 1970.), „Nikud bez štapa“(iz 1975.), „Svetozar Vukmanović-Tempo šutira…“, „Lavlja glava“ itd.

Mi smo sigurno u velikoj mjeri prepoznali Prijestonicu i dio njenog duha, neki i sami sebe, ali što je sa Cetinjem? Hoće li neki novi fotografi, školovani ljudi od zanata, kojih svakako ima i biće ih, gledajući kroz moderne široke objektive, vidjeti ovaj grad i njegove žitelje u novom svijetlu i slavi? Hoće li im Cetinje otvoriti svoju dušu i nametnuti se kao neodoljiva inspiracija što je vjekovima, od svog nastanka do sada, uvijek bilo? Nadamo se da hoće – tako je bilo i tako će biti.

Evo i riječi autora Veska S. Pejovića:

Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji,

Nakon riječi, Marka Špadijera i Luke Lagatora, legendi našeg grada, red je da vas upoznam prvo sa nekim detaljima oko toga KAKO JE NASTALA MONOGRAFIJA – CETINJE 1950-1980 – IZ ALBUMA KRSTA ĐURIČIĆA I ŠTO JE SVE URAĐENO NA AFIRMACIJI OVOG ALBUMA

-Iako sam znao da je Krsto Đuričić bio foto-hroničar Cetinja (od 1949. do 1983. godine), njegov foto-album od oko 6000 fotografija prvi put sam vidio 1995. godine. Tragajući za fotografijama koje bi što bolje dočarale šahovski (i ne samo šahovski) život u mojoj knjizi „Šah na Cetinju“ (od Njegoša do 1996. godine), došao sam i do porodice Krsta Đuričića, koja mi je vrlo srdačno i s puno razumijevanja izašla u susret.

Drugi put sam njegov album pregledao deset godina kasnije, kada sam tražio nekoliko fotografija za moju knjigu o cetinjskom humoru „Ovoga niđe nema“.

Iako sam oba puta bio preokupiran određenim temama, primijetio sam da je foto-dokumentacija Krsta Đuričića veoma dragocjen materijal za noviju istoriju Cetinja.

Negdje 2008. godine došao sam na ideju da preuzmem taj material i nakon saglasnosti Krstovog sina Dada, obratio sam se na par adresa ali je jedino Matica crnogorska pokazala razumijevanje. U razgovoru sa Markom Špadijerom, Čedomirom Draškovićem i Lukom Lagatorom, došli smo do varijante koju je prihvatila Krstova familija, da se ovaj fond od 344 filma sa 12.050 fotografija sačuva i prezentira na pravi način i da dalje aktivnosti vodi Ogranak MC na Cetinju čiji sam ja bio sekretar.

Prvo smo u Podgorici sve fotose „prebacili“ na 22 CD-a a potom izradili po jednu malu fotografiju kako bismo Luka i ja počeli da pregledamo i selektiramo ovaj fond.

Na filmovima su se pored snimaka vezanih za Cetinje nalazili /u manjem broju/ i motivi sa Ivanovih korita, Lovćena, Njeguša, Rijeke Crnojevića, Titograda, Nikšića, Kotora, Prčnja, Herceg Novog, Dubrovnika kao i porodični fotosi…

Nakon nekoliko selekcija došlo se do prvo do 4.000 a potom do oko 2000 fotosa vezanih za Cetinje. Kako ni za jedan fotos nije bilo legendi niti se znao datum njegovog nastanka, trebalo je naći načina da se dođe barem do približnih podataka. U ovaj rudarski posao krenuo sam sam …

Pregledao sam štampu, literaturu o Cetinju, konsultovao brojne sugrađane i institucije analizirao vrijeme realizacije pojedinih filmova (na osnovu nekih događaja i detalja sa fotosa), a Hidrometeorološki zavod Crne Gore mi je poslao tabelu sa pregledom padavina na Cetinju za taj period) i da ne nabrajam…

Iako sam se trudio da ovo uradim što sam bolje mogao, svjestan sam da su u ovakvoj vrsti posla propusti u manjem procentu – neizbježni…

U prvom izdanju priču o životu Cetinja u periodu 1950‒1980. godine, “komponovao” sam sa 600 fotografija, koje su hronološki poređane u tri teme: GRADSKI AMBIJENT, ŽIVOT GRADA i ZANIMLJIVOSTI, a promociji prvog izdanja čiji je izdavač bila Matica crnogorska, koja je održana 12. jula 2010. godine ispred Biljarde uz prisustvo velikog broja posjetilaca, dodao sam i izložbu sa oko 220 /novih/ fotografija na temu CETINJE-NEKAD.

Kako je prvo izdanje monografije /štampano u samo 200 primjeraka/ brzo „planulo“ i zbog velikog interesovanja građana, uz saglasnost Krstove familije, a sa ciljem da otrgnem od zaborava što više ličnosti i događaja i i tako dam doprinos njegovanju kulture sjećanja, nastavio sam sa aktivnostima …

U želji da foto-pričom Matica crnogorska skrene pažnju na zapuštenu i zaboravljenu crnogorsku prijestonicu Rijeku Crnojevića, na njenu nesvakidašnju ljepotu i opasnost da bude zaboravljena, a ujedno da nastavimo priču o Krstovom foto-stvaralaštvu, pripremio sam knjigu „RIJEKA CRNOJEVIĆA 1960–1970” iz albuma Krsta Đuričića čiji je izdavač takođe bila Matica Crnogorska Ogranak Cetinje, koja je promovisana 23.11.2014. na platou ispred OŠ ”Boro Vukmirović” na Rijeci Crnojevića uz divne besjede prof dr Maje Đurić, istoričarke uumjetnosti i Marka Špadijera.

Nakon toga, priredio sam i nekolike izložbe sa preko 200 fotografija na temu CETINJE–NEKAD u Matici crnogorskoj Ogranak Cetinje u decembru 2014. a u Podgorici u februaru 2015. godine u KIC-u Budo Tomović.

Od 2020 do 2023. godine radio sam na pripremanju drugog, izmijenjenog i dopunjenog izdanja sa oko 1200 fotosa.

U drugom izdanju obradio sam sve što je bilo vezano za teritoriju opštine Cetinje a fotografije su tematski grupisane u 15 cjelina. Gradski ambijent, Izgradnja, Lovćen – Mauzolej, Snijeg, Život grada, Đeca, Događaji, Opšte, Tito, Pokajanja, Sport, Ivanova korita, Njeguši, Rijeka Crnojevića i Zanimljivosti i dopunio legende ispod skoro svih fotosa. U monografiji su i svi tekstovi sa navedenih promocija i otvaranja izložbi kao i briljantan predgovor iz prvog izdanja Marka Špadijera “Grad koji nije pristao da umre”…

U njemu se govori o tome kako su Cetinju 1946. godine za jednu noć, bez ijednog valajnog razloga, oduzeli atribut glavnog grada što je dovelo do seljenja skoro svih državnih institucija u Titograd a sa njima i kadrova, čime se stavila tačka na razvoj grada, posebno kada je u pitanju infrastruktura a foto-priča u poglavlju “IZGRADNJA” je najbolje svjedočanstvo o neadekvatnom odnosu države /u periodu 1950-1980/ prema gradu koji je dao veliki doprinos njenom stvaranju i očuvanju, što je ostavilo trajne negativne posljedice koje će osjetiti mnoge generacije.

Moje aktivnosti oko pripreme i štampanja drugog izdanja 2024. godine naišle su na podršku gradonačelnika Cetinja Nikole Đuraškovića i Centra za kulturu Prijestonice Cetinje koji je izdavač ove monografije, pa im se ovom prilikom zahvaljujem kao i svima koji su mi na bilo koji način pomogli dok sam radio na ovom projektu a posebno dizajnerki Nikoleti Ćorović i lektorki Mileniji Vračar.

Trudio sam se da izaberem najbolje i najljepše fotografije kako bi priča ovog mozaika bila vjerna i pitka a i kako bih dao doprinos rehabilitaciji i valorizaciji nepravedno dugo zaboravljenog djela Krsta Đuričića.

Mogu slobodno reći da je u ovoj monografiji “komponovana” filmska priča o Cetinju kojeg više nema a osjećaj da radim nešto veoma lijepo i značajno za rodni grad dao mi je energiju da istrajem…

Još jednom hvala na razumijevanju porodici Krsta Đuričića, Matici crnogorskoj, hvala CZK oganizatoru ove promocije, Marku Špadijeru i Luki Lagatoru na lijepim besjedama, Božidaru Proročiću na divnom prestavljanju monografije u nekoliko medija, a vama gospodo, hvala na prisustvu i podršci …

Za kraj evo i video zapisa RTV Cetinje i novinarke Marine Sekulić: