Cetinje :: Moj grad

Medova kao simbol crnogorskog stradanja

Posted on 24. Feb, 2026 by Vesko Pejović in Iz kulture, Valorizacija prošlosti

Povodom 110 godina od potapanja broda „Brindizi“ u albanskoj luci Medova (Šenđin) kada je skoro četiri stotine crnogorskih dobrovoljaca iz Amerike izgubilo život, juče (232.02.2026.) su u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti održane panel-diskusija „110 godina od stradanja crnogorskih dobrovoljaca kod Medove (1916)“ i izložba „MEDOVA 1916–2026 – stradanje crnogorskih dobrovoljaca pod Medovom 1916“. Ovaj su događaj organizovale Matica crnogorska i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti pod pokroviteljstvom predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića.

Panel-diskusiju koju je moderirala prof. dr Vesna Kilibarda je otvorio akademik Zoran P. Rašović:

Poštovani prijatelji, danas smo u najvišoj naučnoj i umjetničkoj ustanovi u Crnoj Gori da obilježimo 110.godina od velike tragedije pod Medovom, sjećajući se rodoljuba koji su iz dalekog svijeta krenuli u pomoć svojoj domovini.

Molim vas da minutom ćutanja odamo poštu stradalim dobrovoljcima.

Poštovani predsjedniče Crne Gore, gospodine Milatoviću,

Poštovani predsjedniče CANU, gospodine Stankoviću,

Poštovani akademici, uvaženi panelisti,

Ekselencije,

Dame i gospodo, dragi prijatelji

       Velika je čast, ali još veća odgovornost, govoriti na ovom mjestu o rani koja nije ni nakon 110. godina zarasla, već je postala neraskidivi dio našeg bića. Dozvolite da vas sve pozdravim u ime CANU, koja zajedno sa Maticom crnogorskom, uz visoko pokroviteljstvo predsjednika Crne Gore gospodina Milatovića, organizuje ovaj skup povodom 110. godina od tragedije u Medovskom zalivu. U ime suorganizatora zahvalan sam što ste danas ovdje tako uzvišenim povodom.

Ovo je jedan od brojnih događaja i tema koje će CANU obilježiti, organizovati i otvoriti u ovoj godini u kojoj slavimo dvadeset godina od obnove državnosti Crne Gore i 55 naše Akademije.

Polazeći od činjenice da je CANU najviša naučna i umjetnička ustanova u Crnoj Gori, od posebnog nacionalnog i državnog interesa. I od njene misije: da objedinjuje naučne potencijale, organizuje, podstiče i razvija naučno umjetničko i kulturno stvaralaštvo, da afirmiše duhovnu, nacionalnu i državnu tradiciju Crne Gore i da svojim djelovanjem doprinosi ukupnom napretku države Crne Gore, naša Akademija i ugledni učesnici i gosti žele da daju konkretan doprinos u obilježavanju tako značajnog datuma za Crnu Goru. Ovo je još jedna potvrda da CANU, kao najviša naučna ustanova, prepoznaje svoju društvenu odgovornost da bude centar naučne misli o temama od suštinskog značaja.

            Današnji plan našeg skupa i redosljed izvršenja posla govore o njegovom značaju i prostranstvu. Pogledom na neobičnu važnost događaja čiju godišnjicu danas obilježavamo, ja uzimam slobodu da nešto progovorim o tome na samome početku.

            Poštovani prijatelji,

            Danas smo u CANU da odamo počast i da govorimo o onima koji su vođeni najčistijitom patriotskom iskrom krenuli ka svojoj otadžbini, ali su njihovi snovi i životi prekinuti na domak cilja. Badnji dan 1916. godine urezan je u istoriji Crne Gore kao dan neizmjerne tuge, ali i kao simbol vrhunske lojalnosti Crnoj Gori i golemi primjer patriotizma. Njihova žrtva nije bila samo vojnička; ona je bila duboko ljudska i civilizacijska.

            Tog kobnog Badnjeg jutra (6. januara) 1916. godine po novom kalendaru, oko osam sati, u blizini albanske luke Medova (San Giovanni di Medua, Sveti Ivan Medovski) brod Brindizi koji je prevozio crnogorske dobrovoljce iz Sjeverne Amerike prema Crnoj Gori, kako bi se na poziv kralja Nikole uključili u odbranu domovine je udario u podvodnu minu nakon čega je potonuo.Smatra da je na brodu bilo preko 560 dobrovoljaca. Poginulo ih je oko četristotine, od toga oko 390 dobrovoljaca i 12 članova američko-češke misije Crvenog krsta. Ova misija je bila mješovitog sastava, a među njima su se nalazile i medicinske sestre iz SAD-a koje su krenule da pruže pomoć crnogorskoj vojsci i stanovništvu.Pored ljudstva, brod je nosio i veliku količinu hrane i sanitetskog materijala koji je ova misija pratilaManji broj, odnosno 157 preživjelih putnika, svjedočio je o ovoj velikoj tragediji u najtežim trenucima za Crnu Goru i njene stanovnike.

            U njihovu čast 1939.godine podignut je spomenik “Lovćenska vila”, na Cetinju remek djelo Rista Stijovića, koje nosi nevjerovatnu emotivnu i umjetničku težinu. Mnogi ga smatraju najljepšim i jednim od najponosnijih spomenika u Crnoj Gori.

            Današnji govori, panel diskusije i izložba koju nam je podarila Matica crnogorska pokazaće svu veličinu onih koji nijesu čekali poziv sudbine – oni su joj požurili u susret.

            Dvanaestog decembra 1915. godine dobrovoljci su isplovili iz luke Halifaks (Kanada), a ne direktno iz SAD-a, iako su se prethodno okupili u Njujorku i Čikagu. Isplovili su na brodu “S.S.Thessaloniki” (Solun), koji je plovio pod grčkom zastavom. Dobrovoljci su iz Kanade stigli u Italiju, u luku Napulj oko 18. decembra 1915. godine. Iz Napulja su željeznicom otputovali preko Apeninskog poluostrva do luke Brindizi na istočnoj obali Italije. Brod “Brindizi” je isplovio iz luke Brindizi 5. januara 1916. godine. Samo nekoliko sati nakon polaska, u rano jutro 6. januara, brod je nadomak cilja naletio na minu.

            Dok je brod “Brindizi” tonuo, sa njim su u dubine jadranskog plavetnila otišli snovi stotine mladića, ali je po ko zna koji put isplivala vječna istina o crnogorskom karakteru. Njihova smrt nije bila uzaludna: ona je postala moralni temelj na kojem počiva savremena Crna Gora. Medova nas uči da se patriotizam ne mjeri riječima ili samo njima, već spremnošću da se za slobodu da ono najvrednije.

            Ideal naših dobrovoljaca bila je slobodna, ponosna, i vječna Crna Gora. Zato je Medova svetionik. Naša obaveza je da baklju koju su oni zapalili nosimo dalje, gradeći državu koja je mudra koliko je bila hrabra pod Medovom. Naši dobrovoljci su poklonili život majci Crnoj Gori koja je vjekovima rađala junake na kamenu da je krvlju brane. Često su gore naše plakale i jauci su bili česti. Ali su junaci i rodoljubi znali da ih sve za ove krše veže. Osjećanje otadžbine jeste jedno naročito osjećanje, ravno osjećanju časti. Patriotsko osjećanje je vezano za ognjište i dostojanstvo. Osjećanje tla i ognjišta je urođeno osjećanje. Zato ne može prestati.

            Kao najveća naučna i umjetnička ustanova u državi Crnoj Gori, CANU ima obavezu da događaje poput Medove čuva od zaborava, površnosti i ideoloških interpretacija. Naša misija je da kroz naučnu istinu osvjetljavamo podvig naših dobrovoljaca. Obraćanje predsjednika Crne Gore i panel diskusija prilika je da javnost još jednom sazna i analizira istorijske okolnosti, ali da naglasi značaj iseljeništva, koje je kroz istoriju bilo i ostalo neraskidivi dio bića Crne Gore. Obilježavajući 110. godina od tragedije u Medovi, mi potvrđujemo da Crna Gora ne zaboravlja svoje najbolje sinove.

            Poštovani prijatelji,

            Danas u ovom visokom domu od nauke i umjetnosti nije nas okupila samo istorijska činjenica, već jedna od najbolnijih i najuzvišenijih priča o ljubavi prema domovini. Ona je tako snažan dokaz da je Crna Gora za sve njih bila majka. A majka se ne ostavlja u nevolji.

            Primjer naših dobrovoljaca dokazuje da njihov patriotizam nije bio deklarativan; on je bio sudbinski. To je bio onaj duboki, instiktivni poriv da se vrate tamo gdje su prvi put ugledali svjetlost, da svoj život ugrade u temelje slobode onog krša na kome su se rodili. Naš kamen, često surov i posan, u njihovim srcima je bio dragocjeniji od svega blaga iz dalekog svijeta.

            Tragedija u Medovskom zalivu je simbol stradanja, ali i vrhovnskog moralnog čina. Ti ljudi su pod talasima Jadrana ostali zauvijek zagrljeni sa svojom zemljom, na samom pragu kuće u koju nijesu uspjeli da uđu. Njihova žrtva nas podsjeća da je otadžbina Crna Gora dom naše najdublje pripadnosti i da nas za nju nešto veže što je mnogo jako – dug prema precima i obaveza prema potomcima.

            Naša je dužnost da naučnim činjenicama branimo zaborav, ali i da kao ljudi nikada ne prestanemo da se divimo toj nepokolebljivoj vjernosti crnogorskom imenu. Dok god pamtimo Medovu, znaćemo ko smo, odakle dolazimo i kolika je cijena naše slobode.

            Poštovani prijatelji,

            Dobrovoljci sa “Brindizija” bacaju i danas, bacaće još dugo, čitav mlaz svjetlosti na jedno razdoblje crnogorskog bola i ponosa. Njihova ljubav za Crnu Goru bila je silnija od svake druge čovjekove ljubavi na svijetu. Njihov patriotizam je zauvjek uzidan u zidove Crne Gore – zemlje slave i bola. Nosići u sebi krv predaka sa velikog, epskog Grahovca – Vučjeg dola, Fundine oni su postali veliki ponos Crne Gore. O njima je dosta govoreno, ali nije sve rečeno. I danas je za to prilika.

            Vječna slava i hvala medovskim stradalnicima. Neka je vječna Crna Gora za koju su najbolji sinovi dalisvoje živote.

            Hvala.

Poštovani prijatelji,

            Imam zadovoljstvo da riječ dam gospodinu Jakovu Milatoviću, predsjedniku Crne Gore. Gospodine predsjedniče izvolite.

– Stradanje crnogorskih dobrovoljaca pod Medovom ostalo je u sjenci te lomne istorijske tačke za našu državu. No, sjećanje na nju je preživjelo. Preživjelo je u porodicama stradalih, među crnogorskim iseljenicima, u spomeničkom remek djelu Rista Stijovića „Lovćenska vila“ na Cetinju koje je bilo i ostalo simbol žrtve za slobodu, teškog pečalbarstva, patnje i čežnje za rodnim krajem. I sâm sam, kao i mnogi Crnogorci, porodično i intimno vezan za naše iseljenike koji su iz dalekog svijeta doplovili na brodu „Brindizi“, nosivši sa sobom zavežljaj teško zarađenih dolara i snove da mogu braniti svoje porodice i svoju Crnu Goru u već izgubljenom ratu. Četvorica Milatovića imali su sreće da prežive Medovsku tragediju. Ta činjenica za mene nije samo porodična priča, već podsjetnik koliko su istorijske okolnosti oblikovale sudbine naših porodica i koliko je, u tim vremenima, tanko bilo razdvajanje između života i smrti – rekao je Milatović i najavio da će prilikom njegove predstojeće posjete Albaniji biti postavljena i svečano otvorena spomen-ploča posvećena stradalima u Medovi.

O tragičnom brodolomu u albanskoj luci 1916. godine govorili su akademik Šerbo Rastoder, istoričar Dragutin Papović, profesor Ilir Čapuni i Ivan Jovović, predsjednik Matice crnogorske.

Jovovićevo izlaganje prenosimo u cjelosti. 

– Postoje neke riječi u istorijskom biću jednog naroda čiji pomen ima duboku simboliku. Tako je i sa riječju Medova, koja u crnogorskoj istoriji tako snažno i dalekosežno oslikava svu tragiku crnogorskog XX vijeka. Ovđe ne mislimo samo na pomorsku pogibelj koja je zadesila i desetkovala crnogorsku vojsku u Prvom svjetskom ratu, već i na ostale pogibije Crnogoraca, čije stradanje jeste bilo uzvišeno ali često puta iracionalno, najviše zbog loših procjena vlasti i političkih aktera koji su koristili bezrezervne patriotske osjećaje Crnogoraca prema svojoj otadžbini, odnosno usađenu ideju slobodarstva.

Takav je slučaj sa stradanjem crnogorskih dobrovoljaca blizu Medove, nadomak svog doma. Crnogorski pečalbari su se masovno odazvali na poziv svoga kralja i položili život za odbranu Kraljevine Crne Gore, ostavši na dnu mora, neznajući za gorku istinu da će koju godinu kasnije takozvani saveznici lišiti njihovu domovinu međunarodnog suvereniteta. Isti saveznici odnosili su se na prilično indolentan način, prema svjedočenjima aktera ovog događaja, i u akciji spašavanja preživjelih crnogorskih dobrovoljaca u Medovskoj luci, koja je bila pod upravom savezničkih snaga.

Istorijski usud broda „Brindizi“ na kojem su se tog kobnog Badnjeg jutra 1916. godine nalazili crnogorski dobrovoljci, opredijelio je sudbinu najveće crnogorske pogibije u jednom danu, koja nije bila rezultat neprijateljskog dejstva austro-ugarske mornarice, već podvodne savezničke mine.

Kao što je to lucidno zapazio i zapisao u publikaciji „Vijek sjećanja“ vjerovatno najbolji poznavalac ovog događaja, nedavno preminuli Marijan-Mašo Miljić, saveznici nijesu blagonaklono gledali što je crnogorska vojska u julu 1915. godine u Skadarskoj operaciju zauzela luku Medova, s obzirom na oštre diplomatske reakcije saveznika, naročito Kraljevine Srbije, a što se kasnije pokazalo da je upravo ta akcija crnogorske vojske bila spasonosni potez, prvenstveno za evakuaciju srpske vojske. Dok je evakuacijom srpske vojske u luci Medova rukovodio britanski kontraadmiral Troubridž (Troubridge), o crnogorskoj vojsci niko nije vodio računa, što su sve bile zloslutne naznake sloma crnogorske vojske, a potom i države.

Nažalost, dugo se čekalo na reinterpretaciju uloge, tj. tretmana crnogorske vojske u Prvom ratu, od strane saveznika odnosno pobjednika, zbog čega smo do nedavno u udžbeničkoj literaturi obrazovali generacije učenika i studenata kroz eufemizme o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, a ne na osnovu međunarodno pravne terminologije o nasilnoj aneksiji. Tako smo svi znali i sa pijetetom učili stihove pjesme „Plave grobnice“, obilazili na đačkim i studentskim eksurzijama grobove stradalih srpskih vojnika duž grčke obale, dok je crnogorske stradalnike kod Medove nekako zaobišla istorija i književnost, eventualno poneki redak ili fusnota, te se o njihovom junaštvu i mučeništvu uglavnom pričalo unutar porodičnih krugova, a sjećanje na njih je polako počelo da blijedi.

Da kojim slučajem nije podignut veličanstveni spomenik „Lovćenska vila“ na Cetinju gotovo ne bi imali materijalno svjedočanstvo kojim se ukazuje počast vojsci Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu. To ujedno govori o istorijskom narativu koji je propagiran od strane zvanične ideologije pobjednika, koja se najbolje očitovala u podloj i dobro organizovanoj kampanji u zemlji i inostranstvu, tokom i nakon završetka rata, a podrazumijevala je minorizovanje uloge crnogorske vojske i navodno nedržavničko ponašanje kralja Nikole do njegovog egzila iz zemlje. Zato su do danas opstala spomen obilježja poput onog na budvanskim zidinama starog grada na kojem umjesto istorijskih činjenica nailazimo na tekst koji je napisan u skladu sa ideološkim potrebama unitarističkog karađorđevićevskog režima u Beogradu. U tom kontekstu, među stradalim dobrovoljcima u Medovi bila su trojica Ivanovića iz Budve, čiji je rođak Krsto Ivanović razvio jedini krstaš barjak na Solunskom frontu oko kojeg su se okupili crnogorski dobrovoljci. Ovaj pasaž nije bio usmjeren da bi se iko poimenično izdvojio među 392 do sada utvrđena medovskih stradalnika, već je napravljen da bi se razumio međunarodni kontekst u kojem se našla Crna Gora, pri čemu treba istaći da među ovim žrtvama je bio znatan broj Srba sa prostora Austrougarske, Dalmacije, Hercegovine i Like, pri čemu nikad ne smijemo zaboraviti kada govorimo o ovoj tragediji i na poginule članove medicinske misije iz SAD.

Kao društvo i država ni poslije jednog vijeka još uvijek nijesmo sposobni da objektivno sagledamo uzroke i posljedice sloma crnogorske kraljevine, što se danas reperkutuje u javnom i političkom životu u Crnoj Gori. Mala je vjerovatnoća da ćemo svojevrsnu misteriju koja i dalje postoji oko potapanja broda „Brindizi“ razgonetnuti, s obzirom da od objavljivanja spomenute publikacije „Vijek sjećanja“ u kojoj je sistematizovana istorijska građa i do tada postojeća literatura, uz još neke publicističke pokušaje objavljene tokom 2016. godine, a koji se odnose na eksplanaciju ovog događaja, gotovo da cijelu jednu deceniju nemamo novih saznanja. 

Imajući u vidu da ovako bitan događaj crnogorske istorije zahtijeva kontinuirani fokus koji se manifestuje u njegovanju kulture sjećanja, Matica crnogorska je odlučila da sa drugim organizacijama iz zemlje i iseljeništva svake godine, 6. januara, odaje počast stradalima kod Medove, u nadi da će se u skorijoj budućnosti u tamošnjem lučkom akvatorijumu naći adekvatna lokacija za postavljanje spomen-obilježja, koje neće biti samo svjedočanstvo da se nadomak ovog albanskog grada nalazi „crnogorska plava grobnica“, već bi ona simbolički ukazivala na univerzalnu vrijednost rodoljublja, kao moralne dužnosti koju pojedinac ima i osjeća prema svojoj zajednici.

Obilježavanje 110 godina stradanja crnogorskih dobrovoljaca kod Medove  predstavlja svojevrsnu opomenu svim sadašnjim i budućim crnogorskim vlastima, naročito u vremenu velikih geopolitičkih poremećaja u kojima živimo i kojima smo izloženi kao demografski mala država. Dosadašnje stečeno istorijsko iskustvo ukazuje na činjenicu da su naši vojno-politički saveznici, kako u prošlosti tako i sadašnjosti, gradili odnos na maksimi da su vječiti samo interesi. Zbog toga bi bilo iluzorno da nakon brojnih tragedija koje su nas pratile tokom XX vijeka budemo involvirani u globalne sukobe koji bi ugrozili biološku supstancu našeg naroda. Upravo na tragičnom primjeru medovskih stradalnika prepoznajemo kako su nerealne političke ambicije, odnosno avanturizam tadašnjeg crnogorskog suverena potkopale temelje naše državne kuće, na čiju obnovu smo čekali gotovo jedan vijek.

Medova jeste simbol našeg stradanja koje je pokazalo da voskresenja ne biva bez smrti.

VESKO PEJOVIĆ