Cetinje :: Moj grad

O izložbi slika Veska Vujića

Posted on 12. Sep, 2025 by Vesko Pejović in Cetinje

Sinoć je u Matici crnogorskoj Ogranak Cetinje, uz zvuke violine Ljubice Tomašević i pred velikim brojem ljubitelja umjetnosti otvorena samostalna izložba slika Veska Vujića. Govorili su Luka Lagator, slikar i karikaturista, Ljiljana Zeković, istoričarka umjetnosti i autor. Program je vodila Marija Jovanović, novinarka RTV Cetinje. Izložba koju čine 38 slika rađenih u tehnici ulje na platnu i lesonitu i lijepo urađeni katalog, biće otvorena do 30.09.2025.

IZ BIOGRAFIJE

Samostalni umjetnik Vesko Vujić rođen je na Cetinju 1950. godine. Nakon završene osnovne škole počinje ozbiljnije da se bavi slikarstvom. U nedostatku adekvatnog platna prve slike radi na prepariranim vrećama od cukra. Prva svoja slikarska iskustva stekao je kod crnogorskih slikara u ateljeima na Cetinju i u Beogradu.

Posebno je zahvalan Mihailu-Muju Jovićeviću u čijem je ateljeu proveo dosta vremena. Studijski je boravio u Češkoj i Italiji.

Njegove tri slike u tehnici ulje na platnu: „Edenski vrt“, „Vaskrsnuće“ i „Stvaranje Marije“, bile su izložene na Likovnim susretima 1977. godine na Cetinju, Kotoru, Budvi i Tivtu, na kojima je dobio drugu nagradu.

U Narodnom pozorištu „Zetski dom“ 1980. godine, u organizaciji Centra za kulturu Cetinje, imao je prvu samostalnu izložbu na kojoj je ljubiteljima umjetnosti prikazao trideset svojih radova rađenih u tehnici ulje na platnu.

Od 1980. godine do 2013. godine živi u njemačkom gradu Darmštat. U galeriji Landwehr 2013. godine imao je samostalnu izložbu „Dah tajnosti“ sa 25 minimalističkih – figurativnih slika, što je bilo dobro propraćeno u lokalnoj štampi. Izlagao je na više grupnih izložbi od kojih se izdvajaju u Galeriji Kommunale, u Gradskoj kući „Justus-Liebig-Haus“… Njegove slike su prezentirane u časopisu za umjetnost „Atelier“.

Vesko Vujić, slikar i cetinjski oriđinal, Foto: Novak Abramović, 2021.

Zbog velike ljubavi prema rodnom gradu 2012. godine sa suprugom Elfride kupuje kuću u Donjem Kraju u kojoj je rođen veliki crnogorski liričar Aleksandar- Leso Ivanović.

Sin Mato koji je završio Univerzitet „Gete“ iako mnogo voli Cetinje i Crnu Goru ostao je da živi i radi Berlinu.

RIJEČ LUKE LAGATORA

Dame  i gospodo,

Dobro došli u Maticu Crnogorsku-Ogranak Cetinje, u ovaj naš mali prostor koji se, međutim, sve više, poput mnogo sličnih mjesta u velikim kulturnim centrima, prepoznaje i afirmiše kao mjesto kulturnih događaja i sadržaja gdje se uvijek možemo sresti sa dobrom knjigom, aktuelnim časopisom, i drugim publikacijama, sa dobrom slikom, grafikom i skulpturom, sa lijepom riječju i svime što na adekvatan način ističe vrijednosti i afirmiše našu Crnu Goru.

Večeras imamo jedan takav interesantan i lijep susret. Zadovoljstvo nam je i čast da predstavimo likovno stvaralaštvo našeg sugrađanina, slikara i kako neko reče, cetinjskog oriđinala, VESKA VUJIĆA.

VESKO VIJIĆ je, prije svaga, slikar. Prepoznatljiv, nedvosmislen, jasan, izvoran i misaon stvaralac koji se drži svog koda od koga je nemoguće pobjeći. Slijedi svoju neprekidnu liniju koja u osnovi definiše njegovo djelo. To je prava potvrda one narodne – da iver ne pada daleko od stabla. A, stablo je moćno i sigurno utočište koje, šireći svoje grane, poput Muze zaštitnice, čuva onu iskonsku iskru koju umjetnik skriva u sebi i povremeno je izvija u etar, osvjetljavajući i otkrivajući nove horizonte.

Vesko Vujić je, poslije duže vremena, pustio svoju izvi-iskru i podario nas ovom izložbom.   Vidimo ovdje jednu gotovo monohromnu paletu slika-crteža, jedno carstvo sterilne bjeline koja je, ustvari, svoja suprotnost.

Ta bjelina, ta brižljivo postavljena struktura u svojoj slojevitosti je izuzetna priprema za nešto esencijalno, za spontanu i i nenasilnu intervenciju autora, za crtež koji čitavoj kompoziciji daje duboki smisao.

Vesko je, takođe, i cetinjski oriđinal u nejpozitivnijem smislu te riječi; oriđinal koji ga čini iskonskim cetinjaninom, oriđinal kojega odaje prva izgovorena riječ, prvi učinjeni gest, prva povučena linija… On nije „ original falsifikata“kakvih, naravno, među nama ima dosta, već prepoznatljiv izdanak ispod Orlova krša, ispod Krša Koronjina gdje je konačno  svio svoje gnijezdo. 

Nije mogao u tuđini. Vratio se Vesko pod Lovćenom u svoj krš, u svoja „jutra jugova“, u svoju muzgavicu i dumedecu – u svoje prokletstvo za koje smo, eto, svi vezani, ali koje nas čini svojima na svome, čini nas onime što jesmo, koje nam daje krila da iz njega uzletimo, što gotovo bez izuzetka činimo i što nas čini ponosnim da kažemo – mi smo cetinjani. Vesko je jedan od nas.

RIJEČ LJILJANE ZEKOVIĆ

Osluškivanje tišine

I prvo, u početku, bješe crtež, najčešća je definicija ove slikarske tehnike, esencije svakog likovnog govora, iz kojeg se razvila misao i ideje o najuzvišenijoj civilizacijskoj duhovnoj tekovini – umjetničkom stvaralaštvu.

Duskurs o izložbi slika-crteža slobodnog umjetnika Veska Vujića u Matici crnogorskoj na Cetinju započela bih riječima majstorâ crteža – Dada Đurića koji kaže: „Crtež je moje pisanje, moja ispovijest, to je moj govor, način saopštavanja, moj najiskreniji dijalog sa svijetom i najdublji, nasuštveniji umjetnički izraz“; Uroša Toškovića: „Moja filozofija izbija kroz crtež. On je moj način mišljenja“, i Dragana Karadžića: „Crtež je stvaralačka iskra i eho, odraz ličnih ideja, ispovjesti, osjećanja i neposrednosti sa samim sobom“.

U ovom kontekstu, istakla bih mišljenje Zorana Todovića koji smatra da je: „Crtež … beskrajna linija ponornica koja se na svom putu čas vidi, čas ne vidi. Vidljive linije vide svi, nevidljive samo posvećeni“1, a koje nas upućuje na jedan od mogućih pristupa slikarskom djelu Veska Vujića.

Vujićev likovni svijet je svijet tišine koji daje smisao mentalnim, introvertnim projekcijama njegovog unutrašnjeg bića naklonjenog jezgrovitosti ljudske mudrosti da se sa malo „riječi“ iskazuju apsolutne istine.

Ono što ga čini osobenim je apstrahovana nedorečenost, svedenost na asocijativnu formu koja ima sopstveni život i sopstveno značenje u okvirima umjetnikovih realnih i nadrealnih fantazija kojima prati kretanje misli i ističe svojstva bića i predmeta.

To je prvenstveno samosvojna i jedinstvena likovna leksika koja se oslanja na principe perceptivnih nejasnoća i slutnji.

Vujić se apriorno bavi problematikom bjeline koju pokušava da „savlada“, minimalističkim intervencijama linearnih obrisa koji čine bit njegovog umjetničkog izraza. Zapravo, na ovim radovim evidentne su reminiscencije na praistorijske i dječje crteže uzdignute na nivo visoke artističke vrijednosti, kao i analogije sa slikarskim djelom poznatog crnogorskog umjetnika Cvetka Lainovića u kreativnom postupku, ali ne i u likovnoj poetici koja kod Vujića potencira notu lirskog, intimističkog prosedea. 1 Art Gallery Haos – Kolekcija, Beograd 2015, str. 125.

Skicoznim crtežom Vujić definiše formu koja je kao forma prima svedena na suštinsku prvobitnost, preko koje materijalizuje svoje ideje, misli, osjećanja…

Na njegovim crtežima nema strogih ravnih linija. One su slobodne, raspjevane, drhtave poput akorda neke udaljene muzike koja se odbija ili upija u pozadinu.

Međutim, one su istovremeno i oštre, grube. Tako crna linija para površinu slike prekrivenu bijelom čijim slojevitim nanosima, na podlozi od lesonita ili platna, postiže reljefnost sa blagim zasjenčenjima sivih refleksija, ili uglačane površine na kojima ovlaš ispisuje i oblikuje forme koje egzistiraju u „praznini“ prostora kao dvodimenzionalni entiteti.

Linija „oblijeće“ oko oblika da bi ga otkrila/istakla i obuhvatila njegovu bitnost. Neutralna bijela pozadina u koju su se slile sve boje spektra, postaje otvoreno polje likovno/jezičkih nejasnoća, dok vitalistička linija, nedovršena, isprekidana i usamljena opisuje realne predmete: ljudske figure, portrete/autoprortrete, naga ljudska tijela s naglašenim ekstremitetima koji su nekada i jedini motiv na slikama.

Ljudska obličja estetski prefinjena ili karikirana, usamljena ili u parovima, predstavljana su u formatu figure, polufigure ili definisana samo ekstremitetima. Zapravo Vujić iz „ništavila“ oživljava osoben svijet.

S nekoliko linija on postiže efekte psihološkog profila likova: stanje duševnog mira, ljubavi, tuge, blaženstva.

On, prije svega, prati govor tijela, virtuelnu taktilnost tjelesnih oblina, i njihovu voluminoznost, dok na ekstremitetima – nogama potencira tjelesne deformacije.

Na pojedinim radovima: prozorskim okvirima, elektičnim direcima, ogradom… situira figure u neposredno okruženje.

Međutim, predmetni sloj slike pored funkcije svog kompozicijskog subjektiviteta, ima i svojstva simboličkog (bodljikava žica) i metaforičkog značenja: enterijer – soba i eksterijer – ogoljelo drvo koje se savija na vjetru, kao dva antipoda koja simbolizuju dva aspekta života – toplinu doma i nevere prirodnih fenomena kao alter ego ljudskih nemira.

Slijedeći slobode svojih likovnih traganja Vujić se ne zadovoljava samo situacijama koje karakterišu realni svijet, već proširuje polje djelovanja nedrealnim fantazijama. Tako u kosi ženskog portreta smješta ribu, ptica i krst, kadrirajući ženski portret poput oreola, dok nedefinisani oblici i linije, nezavisni od forme, prate apstrahovana kompozicijska promišljanja umjetnika.

Zapravo, umjetnik animira naše čulne senzacije detaljima kojima otkriva tajne svog hermetizovanog svijeta koji je usmjeren ka eliminisanju bukvalnog i isticanju elementarnog.

Izložba slika-crteža Veska Vujića u Matici crnogorskoj na Cetinju, umjetnika koji se nakon više decenija predstavio cetinjskoj i crnogorskoj kulturnoj javnosti, otkriva majstora crteža koji je u atmosferi samoće i beskraja, u nesagledivoj bjelini vaseljene, otvorio pred nama svoje intimne prostore satkane od sjena i iluzija.

Na kraju programa autor se zahvalio Matici crnogorskoj, Luki Lagatoru, Vesku Pejoviću, Ljiljani Zeković, svima koji su doprinijeli da se uspješno realizuje ovaj projekat i publici koja je obogatila njegovo umjetničko predstavljanje u rodnom gradu nakon 45 godina.

VESKO S. PEJOVIĆ