O promociji knjige “Spomenik princezi Kseniji Petrović Njegoš na Cetinju”

Posted on 10. Nov, 2023 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć je u prostorijama Centra za kulturu Prijestonice Cetinje u okviru programa proslave 13. novembra, održana promocija knjige “Spomenik princezi Kseniji Petrović Njegoš na Cetinju” koji je autorsko djelo poznatog crnogorskog slikara i vajara Dimitrija Popovića. O knjizi su govorili sekretar Sekretarijata za kulturu Prijestonice Cetinje Željko Vušurović, predsjednik Inicijativnog odbora za podizanje spomenika Marko Špadijer i član Odbora Luka Lagator…

Nakon numere Salud d’Amor (Edward Elgar) koju je izvela Ljubica Tomašević, profesorica violine, prisutne je u ime organizatora Inicijativnog odbora za izgradnju spomenika princezi Kseniji, Prijestonice Cetinje i Centra za kulturu pozdravila medijatorka večeri Marija Jovanović, novinarka RTV Cetinje.

Danas se navršila godina dana od svečanog otkrivanja spomenika princezi Kseniji koji je oplemenio Njegoševu ulicu i postao njen najposjećeniji dio. Tako se princeza Ksenija vratila u punoj simbolici svome gradu i svojoj Crnoj Gori.

TEHNIČKI PODACI O KNJIZI:

ČLANOVI REDAKCIJE: Marko Špadijer, urednik, Vesko Pejović, Radmila Vojvodić, Mladen Ulićević, Nebojša Đukanović, i Ivana Mrvaljević; ZA INICIJATIVNI ODBOR (koji je izdavač knjige) potpisan je Vesko Pejović, GRAFIČKO OBLIKOVANJE uradila je Ana Špadijer, obim knjige je 50 strana, a FOTOS na naslovnoj korici je djelo Igora Benića, grafičkog dizajnera i profesionalnog fotografa a ostale fotografije u knjizi snimili su Novak Abramović, Vesko Pejović i Dimitrije Popović; ŠTAMPA (sa popustom od 20%) pripada renomiranoj firmi DPC (PG) čiji je vlasnik naš Cetinjanin Mirko Đurić, grafički dizajner; SADRŽAJ KNJIGE: Princeza Ksenija (1881-1960), biografski tekst Anđe Kapičić; Dimitrije Popović, kratka biografija; Dimitrije Popović: “Žena koja je pobijedila svoju nesreću”; Od ideje do cilja; Inicijativni odbor; Donatori; Otkrivanje spomenika.

Ovo veče je podsjećanje na poduhvat građana koji su poklonili svome Cetinju spomenik za sva vremena kao trijumf patriotizma, pa je iz tog razloga ovaj događaj uvršten u program svečanosti povodom obilježavanja Dana oslobođenja Cetinja.

Sekretar Sekretarijata za kulturu Prijestonice Cetinje Željko Vušurović ukazao je na probleme koji su se pojavili na samom početku postavljanja samog spomenika, kada je papirologija u pitanju, što ih nije zaustavilo da i pored prolongiranja, spomenik prošle godine u ovo vrijeme na veliko zadovoljstvo Cetinjana, ali i turista koji posjećuju naš grad, bude postavljen.

Vušurović se zahvalio Inicijativnom odboru, Marku Špadijeru, Vesku Pejoviću i drugima što su ovaj projekat osmislili i pomogli u njegovoj realizaciji.

Predsjednik Inicijativnog odbora Marko Špadijer kazao je da su u ovoj knjizi zabilježeni svi donatori koji su doprinijeli da se spomenik postavi kao i kompletna priča o procesu njegove izgradnje.

Špadijer je istakao da bi se taj prostor mogao iskoristiti kao mjesto gdje bi se trebao odvijati i dio kulturnog života Prijestonice Cetinje, pjesničke i književne večeri, likovne izložbe, i slično.

Član Inicijativnog odbora Luka Lagator dao je svoje viđenje rada na skulpturi princeze Ksenije uvaženog kolege Popovića:

Čin krštenja obavljen je sa Ćipura

topovskom salvom iz 21 topa.

»Knjaz i knjaginja čekali su pred

spoljašnjim vratima od dvora i tu su

prihvatili svoje milo kršteno dijete i

unijeli ga u dvor.«

Tako je izvještavao »Glas Crnogorca« povodom krštenja i desetog đeteta u knjaževskoj porodici, nakon rođenja knjaginice Ksenije. Ova činjenica, bar donekle, obara predrasudu koja vlada među Crnogorcima i o Crnogorcima, kada je u pitanju rođenje ženskoga đeteta. Salve iz dvadesetjednog topa sasvim priliče i prvorođenom princu bilo kog kraljevstva , a kamoli u jednoj maloj knjaževini. Ali, znalo se što priliči i što treba. Rođena je djevojčica-princeza, Bog daje, pa zašto bi bila manje vrijedna od muškoga đeteta? I nije bila manje vrijedna. Treba se samo prisjetiti životnih puteva princeza i prinčeva, đece knjaza Nikole i knjaginje Milene, kasnije kralja i kraljice, i njihovog mjesta i uloge u istoriji. Kseniju je kralj zvao V e l i k a.

Neću o Princezi, nego, koliko mi to bude u mogućnosti, o njenom spomeniku. Umjetnici su se interesovali za lik mlade knjaginice još od njene najranije mladosti. Slikar na crnogorskom dvoru Vlaho Bukovac načinio je njen portret još kada je imala samo dvije godine, a negdje kada je imala dvanaest godina, njen portret je uradio i knjaz Aleksandar Dabiša koji je na Cetinju boravio kao gost 1883, godine, povodom obilježavanja 400. godišnjice Obodske štamparije. Taj portret rađen je u akvarelu gdje je vrlo interesantno prikazan produhovljen lik mlade princeze.

Naravno, bilo je i mnoštvo fotografija sa portretom princeze Ksenije ili zajedno sa članovima kraljevske porodice.

Na te fotografije, prirodno, oslonio se naš poznati i priznati likovni umjetnik Dimitrije Popović koji je prihvatio ideju i molbu, koja je došla sa njegovog rodnog Cetinja, da realizuje spomenik princezi Kseniji Petrović-Njegoš.

Znam da je to Dimitrije prihvatio sa oduševljenjem, ali isto znam koliku je buru taj zadatak stvorio u njegovom suptilnom umjetničkom biću. Uzbudi stvaraoca pomisao na to da ima pred sobom tešku obavezu da u isti mah odgovori na zahtjev istorijskih okolnosti vezanih za dinastiju, sudbinu države, kraljevske porodice, jedne princeze, i samoga Cetinja u svemu tome, s jedne strane, i na buru emocija, inspiracija, dilema, unutrašnjih lomova i kreativnih ideja koje nailaze, sa druge strane. Mislim da ga je vukla ideja o tome kako da zadovolji i jedno i drugo, a da, pri tom, ostane svoj, da bude jasno prepoznatljiv, da ostane Dimitrije. Nema on dileme. Zna on svoje Cetinjane. Neće biti lako sa njima. No, to je, vjerovatno, manji problem. Osnovno je u svemu, pošto je dobro proučio pricenzin život, lik i djelo, kako da na skulpturi izrazi, kako i sam kaže njenu prirodnu »ljepotu i snagu duha, suzdržanu strogost, otmenost, eleganciju i dostojanstvenost«. Ali, suočavao se on sa Juditama, Magdalenama, Salomama… bio omađijan Leonardom, Danteom, Dalijem, Njegošem… i kako kaže: »Premda se u mom stvaralaštvu bavim podjednako skulptorskim i slikarskim izrazom raditi djelo posvećeno konkretnoj osobi zahtijeva drugačiju vrstu umjetničkog angažmana od oblikovanja neke mitske ili imaginarne osobe« i izborio se.

Njegovo ogromno umjetničko iskustvo povelo ga je pravim a za njega dobro poznatim putem i nije pogriješio. Napravio je u isti mah i skulpturu »zadate« ličnosti i umjetničko djelo.

Skulptura predstavlja princezu koja sjedi na jednostavnoj klupi gdje je, u odgovarajućim uslovima, postignuto željeno jedinstvo forme i sadržine. Forma ide ritmički, prema prirodnim zahtjevima sjedeće figure, ne ispoljavajući nikakav upadljiv suvišni elemenat koji bi taj ritam remetio i to od samog tjemena do sigurnih oslonaca, prvo na klupu a zatim i na tlo. Kada se posmatra čitava figura, tu se zapažaju dva elementa koja se susrijeću gotovo u tački »zlatnog presjeka«. Prvi je gornji dio skulpture koji je realistički prikazan i koji daje osnovnu notu prepoznatljivosti lika, a drugi koji predstavlja dvije trećine jeste draperija koja doprinosi određenoj dinamici i koja, rekao bih, čitavom djelu daje pečat Dimitrijevog rukopisa.

Sadržina je ono što čini duh ovog djela. Lice je to koje odaje osnovne karakteristike princeze kao ličnosti, o čemu smo dosta čitali i slušali, i koje na prvi pogled sugeriše ljepotu ali i tragiku življenja koja ostavlja duboke tragove. I mada skulptura, gledano uopšte, daje vrlo skučene mogućnosti autoru da formira željene efekte preko očiju, odnosno pogleda, Popović ovdje postiže onaj pravi izraz iz koga se jasno prepoznaje melanholija ali i izvjestan prkos. Ruke i zatvorena knjiga koje sugestivno nameću; sve je rečeno, sve je napisano, sve je pročitano, sve je završeno… izvanredno potvrđuju taj utisak. Pažljivom posmatraču, pogled odmah pada sa lica na ruke i zatvorenu knjigu i obratno, pa na toj relaciji traži ono što čini esencijalnu suštinu autorove zamisli i prave sadržine djela.

Ova skulptura »diše«u prostoru, ispunjava ga novom sadržinom i kako Dimitrije kaže: »Dobija onu vrstu životnosti kojom počinje egzistirati ne kao dekorativni objekat u urbanoj javnoj površini, nego kao imaginarni elemenat koji čini dinamično jedinstvo koje se ostvaruje spontanim prožimanjem života i umjetnosti«.

Zahvalni smo Dimitriji Popoviću što je još jedanput podario, ukrasio i oplemenio naše i njegovo Cetinje.

Za kraj ovog priloga evo i citata iz teksta (strana 42) Marka Špadijera: Ovaj bronzani momument će uljepšavati Njegoševu ulicu zahvaljujući u prvom redu viziji, inicijativi i angažovanju Veska Pejovića…