Cetinje :: Moj grad

Lesu u čast Cetinju na ponos

Posted on 14. Oct, 2022 by Vesko Pejović in Iz kulture

Spomenik cetinjskom i crnogorskom pjesniku Aleksandru Lesu Ivanoviću (1911-1965) otkriven je juče u „Parku pjesnika“ na Cetinju. Na prigodnoj svečanosti, uz brojno prisustvo ljubitelja Lesove poezije, govorio je gradonačelnik Prijestonice Cetinje Nikola Đurašković, nakon čega je sa gospodinom Božidarom Bonjom Ivanovićem, pjesnikovim sinom, otkrio spomenik.

Moderator programa bio je Mladen Zadrima direktor RTV Cetinje a u programu su još učestvovali glumci Ana Vučković i Vukan Pejović koji su recitovali Lesove stihove, istoričarka umjetnosti Anđela Ćipranić koja je pročitala autorski tekst o pjesniku i autor skulpture Zlatko Glamočak, akademski vajar.

Gradonačelnik Đurašković je između ostalog rekao:

Cetinje je grad o kojem je naš veliki Aleksandar Leso Ivanović uvijek pisao, kojim se ponosio i koji je rijetko kada napuštao. U to ime, postavljanjem ovog spomenika dajemo skroman doprinos u očuvanju lika i djela Lesa Ivanovića kao jednog od najznačajnijih pjesnika crnogorske poezije.

Ako je iko umio nebo prebaciti u sobu preko slomljenog okna, to je umio Leso Ivanović. Kao što svi znamo obim književnog stvaralaštva našeg Lesa Ivanovića nije bio velik, međutim, značaj koji koji jedno književno djelo ima ne mjeri se njegovim obimom, nego njegovim kvalitetom i tragom koji ostavlja iza sebe decenijama kasnije. Koliki je pjesnik bio govori činjenica da je sa dvije zbirke poezije ostao za uvijek upisan u istoriju kulture crnogorskog naroda i jugoslovenske književnosti. 

Naš grad Cetinje i cetinjska godišnja doba su u njegovoj poeziji bila nezaobilazan i sveprisutan element, a Leso Ivanović je to radio na način kako samo oko pjesnika može da vidi i u svojim djelima tako neprolazno opiše. U Predgovoru zbirke poezije “Stihovi”, koja je objavljena 1950. godine, Leso je napisao da je svojim načinom života “potpuno zapečatio svoju sudbinu kao književnika”. Međutim, sedam decenija kasnije, mi možemo izmijeniti smisao njegove rečenice i reći da naš Aleksandar Leso Ivanović jeste zapečatio svoju sudbinu kao književnik, ali je to uradio time što je postao jedan od najvažnijih pjesnika u crnogorskoj književnosti.

Umro je na današnji dan (13 oktobra) 1965 godine  u gradu sa kojim se ponosio i kojeg je rijetko napuštao.

Autor spomenika akademski vajar Zlatko Glamočak se na kraju ceremonije obratio prisutnima i istakao da mu je bila posebna čast da izvede ovaj spomenik i zahvalio se prisutnima što su svojim prisustvom uveličali ovaj događaj i dodao:

Okrenuo sam mu pogled ka nebu, ali u stranu gdje on u suštini ispraća oblake, gdje je Leso ustvari vrlo sličan drugoj usamljenoj osobi – Strancu od Bodlera, koji je odbacivao sve materijalno, osim oblaka. Tako i Leso taj svežanj papira u kojem su stihovi predaje nekome ne gledajući ga, jer je njegova misao i pogled vezan za nebo. Takođe, nastojao sam da ga ne radim uglačano već da ta materija podsjeća na krš kada se prilazi Cetinju, da bude jedna živa figura .

Božidar Ivanović je za naš sajt izjavio da ga je posebno dirnula reakcija prisutnih na ovaj događaj, da to govori o jednom lijepom činu koji je Cetinje posvetilo Lesu koji je opjevao pejzaže i ljude Cetinja i zahvalio se svima koji su učestvovali u realizaciji ovog događaja.

Moderator programa mr Mladen Zadrima, podsjetio da je poseban doprinos od ideje do realizacije ovog projekta dao Vesko S. Pejović a naveo je i članove Odbora:

Ideju o podizanju spomenika Aleksandru Lesu Ivanoviću i ideju da se prostor u kojem će spomenenik biti nazove “Park pjesnika” kroz građansku inicijativu pokrenuo je Vesko S. Pejović još 2015 godine a zahvaljujući njegovoj viziji, njegovim organizacionim sposobnostima, njegovoj upornosti i istrajnosti nakon 7 godina uspio je uz podršku članova Organizacionog odbora a posebno bivšeg ministra kulture Aleksandra Bogdanovića (koji je bio i predsjednik Odbora) da realizuje. Podršku je dala i Prijestonica Cetinje.

Na čelu Odbora bio je tadašnji gradonačelnik Cetinja Aleksandar Saša Bogdanović,  njegov zamjenik je bio Marko Špadijer, ispred književnika i pjesnika bili su Mladen Lompar i Milorad  Mijo Popović, od umjetnika Dimitrije Popović, od istoričara umjetnosti Aleksandar Saša Čilikov i  Anastazija Miranović, ispred familije Božidar Bonja Ivanović, a od inžinjera bili su Aleksandar Dajković, Rajko Radusinović, Predrag Pejović i Vesko S. Pejović.

PS: PARK PJESNIKA I LOKACIJA ZA SPOMENIK 

Ovom prilikom treba istaći i činjenicu da je autor inicijative za ovaj projekat Vesko Pejović sa puno senzibiliteta poslije “šahovskih” analiza došao na pravu ideju da se skver preko puta zgrade lokalne uprave na uglu ulica Bajove i Vojvode Batrića površine 520 m2, koji je praktično bio avlija kuće u kojoj je Leso dugo živio (u kojoj je danas restoran “Pjat”)   uredi i nazove “Park Pjesnika”i da u njemu bude Lesov spomenik-skulptura u prirodnoj veličini i to na mjestu gdje je on sjedio i čitao novine i knjige … 

Evo i malo Lesove poezije:

ČAPUR U KRŠU

Vama sam čežnje i dio srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.
Na mamite me zvijezdom vrh planine,
ne zovite me kad sunce rodno sija:
očima ovim bolne ste, o daljine,
al’ zavičaj je daljina najbolnija.

LIPE MIRIŠU

Po gradu se zabijeljeli zidovi,
mjesečinom u noći okrečeni.
Po rodnom gradu lipe mirišu.
Umorni ljudi, patnjama dugim gnječeni,
u julsku noć snažno i široko dišu.

O izađimo u ovu noć na ulice
da nam prostranstvo neba mekotom ozari lice!
Neka zazvone koraci naši između kuća
i nek nam raširi umorna i slaba pluća
taj čisti, svježi dah poslije rata.

U ovu noć, kakvu odavno duša žuđe,
pootvarajmo na sebi sve prozore i vrata
i pustimo da širina u nas uđe!…

POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?

O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.

Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti − siromašice moja slovenska!

BILJARDA

Na mjesečini grad ko danju vidan.
Pusta i gluva s kulama Biljarda
kraj manastira tužna čeka Rada
da s puta stigne od prsi izvidan.

I mjesečina po krugu prebira,
prstima žutim kroz noć pipa meku,
na stazi nekoj blizu manastira
Vladici brižnom da ocrta sjenku.

Noć grabi jutru a ni java Radu.
Tek crne sjenke zamašu iz kruga,
pa svukoliku kamenu Biljardu
opaše teška, stogodišnja tuga.

ŽALBA MRTVOM DRUGU
(Dragoj sjeni književnika Nikole-Punje Lopičića)

1.
Pišem ti mrtvom iz našeg mjesta,
dok jablan drhti od noći stravljen.
A niko ne zna ni koja cesta
do tebe vodi na grob zatravljen.

Zahuje kroz noć kao da kore
vjetrovi s juga ko fijuk biča:
o tebi s tužnim prizvukom zbore
mećave zimske iz tvojih priča.

2.
Usamljen rodnim prolazim gradom,
u sjenci kuća, kraj niskog žbunja,
i samo mi se pridruže kradom
umukli tvoji koraci, Punja.

Sa mnom druguje jedino munja,
vjetar i kiša i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva i mene živa.

 

KARI ŠABANOVI
Sjećanje iz djetinjstva

Sjećanje me lakom tugom ovi:
… veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
− s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima.

Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi…

LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.
I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikog ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

JUTRA JUGOVA

Skriše se oku modri bregovi,
skupi se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše − zajuži.

Pogledaš − puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.

Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.

VIZIJA

Cetinjsko polje i modri sumrak u proljeće
Puteljkom što brazda polje kao linija dlan
usamljen korača Njegoš, zamišljen i grudobolan
i zna, sjetan, da mu vijeka biti neće.

A svaka boja i šum večernji nagovijesti
svu tugu jedne mladosti bez zdravlja
i svu skrivenu i vječnu ljepotu
života što ga polako ostavlja.

Tolike tajne ovog svijeta bijela
a tako mali broj dana.
Ne muči njega svijest o smrti tijela,
već ga muči smrt svijesti, tako rana.

Pogled daljinu ore i buši horizont sivi:
„Blago tome ko dovijek živi“.
Šikti kroz njega snažno mlaz strašne volje
i preliva ga svega kao tečnost:
u džina raste Njegoš, bolestan od grudobolje,
i silan, krcat mišlju, on krenu kroz pusto polje
i zakorači pravo u vječnost.

SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla,
ko li te razbi, šta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kuću u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komađe spoji,
da li bi sliku još krila staru
ta sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok slazi tama,
krajičak puta i golo polje.
A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?

IZ BIOGRAFIJE

ALEKSANDAR IVANOVIĆ je rođen na Cetinju,21. novembra 1911. godine. Završio je Gimnaziju na Cetinju. Zbog nemaštine, bio je primoran da odustane od upisa na akademiju likovnih umjetnosti.
Dugo je radio kao službenik – prije rata u Higijenskom zavodu, a nakon rata u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvjete, Narodnoj knjizi. Posljednjihdesetak godina bio je lektor u „Pobjedi“.
Počeo je rano da objavljuje, kao šesnaestogodišnjak. Zabilježeno je i to da je kao gimnazijalac imao jednu izložbu likovnih radova.
Povremeno se javljao u periodici. Osim dvije knjige, ostavio je neznatan broj novinskih tekstova i članaka u sportskim rubrikama. Autor je zbirki pjesama: „Stihovi“ (Narodna knjiga, Cetinje, 1950) i „Čapur u kršu“ (Grafički zavod, Titograd, 1960).
Nakon smrti, objavljeno je više izbora iz poezije Lesa Ivanovića.
Dobitnik je nagrade Vlade Crne Gore (1950) i Trinaestojulske nagrade (1961).
Umro je na Cetinju, 13. oktobra 1965. godine.

EVO I VIDEO ZAPISA RTV CETINJE

ZAPISI O LESOVOJ POEZIJI

Živio je tiho, nije putovao po svijetu, nije pisao putopise, nije sjedio po književnim klubovima. Izvorište mu je i uvorište u sopstvenoj pjesmi „Ljudi sjenke“ – u koloni ljudi što mirno, kao ruže, ali sa „bodljama unutra okrenutim“ idu neprimjetno kroz život, da bi na kraju posmrtni plakati – i jedino oni – oglasili da su živjeli među nama.
BOŽO BULATOVIĆ

U neko doba, uz crmničko vino, začuh kako Leso divno peva. I, to je tako potpunilo ovu lepotu još jednim biljurom.
Bio je visok čovek, vitak, lepa lica, zalizane kose, tiha govora. Toliko tiha, kao da ništa od ovoga sveta nije zahtevao.
Znao sam nekako kako će on na Cetinju ostati i posle smrti i da će njegove stihove izgovarati u miru Cetinja mladići i devojke, ljudi i žene, jer nije bilo tamo čoveka koji ga nije voleo.
SLOBODAN MARKOVIĆ

Aleksandar Ivanović, darovit i prefinjen liričar, nikad nije pomodan i nikad nije pravio ustupke pojedinoj književnoj konjukturi: ostao je uvijek svoj, u svom dometu i vjeran svome poetskom nervu i onda kad se mogao ponekom učiniti da je bolećivo mek ili sentimentalan.
DUŠAN KOSTIĆ

U Lesovoj pjesmi ostvaruje se susret živog bića sa stasom Crne Gore – susret rodoljubiv i crnogorski u isti mah, a sveljudski na dubljem semantičkom planu.
ČEDO VUKOVIĆ

Ivanović je slikarski talenat, i to se vidi iz pjesama. On ima dragocjenu sposobnost, koja je samo ponekad opasna, da sve opredmećuje, da sve vidi, pa čak i tako apstraktan pojam kao što je život, za koji veli da ga prstom nije takao, ili vjetar – koji za njega ima lice u grču, „stisnuto bolom od uboda i rana“.
RADOSLAV ROTKOVIĆ

Pjevajući o bolu, sa vječito prisutnom sumnjom u bolje i svoju snagu, u samog sebe, pun tuge i umora, ali i gordosti ljudske, Aleksandar-Leso Ivanović i njegovo stvaralaštvo, mada ne obimno, ostaje u našoj književnosti kao dragulj.
PAVLE ĐONOVIĆ

Usamljenik sa Cetinja, koji osjeća da „Za patnje ljudske nosača nema“. A rijetko se javlja. No i kad ćuti, njegova tiha ostvarenja ostaju s nama, − ne možemo ih proći. Možda se nikad niko neće vratiti ovakvom cizeliranju minijatura, kao što se više malo ko vraća filigranu.
MIRKO BANJEVIĆ

Kao nijedan drugi crnogorski pjesnik, zagledan u svoju sliku tužnog svijeta, Aleksandar Ivanović se gotovo isključivo bavi problemima vlastite egzistencije, ne želeći da riješi nijedan od životom teškim postavljenih problema.
SRETEN PEROVIĆ

On je iz malena nosio u sebi bolove i sjete drugih i svoje stapao s njima. I na taj način postao pjesnik, i to istinski pjesnik Cetinja. Ko prošeta okolinom Cetinja ispod Orlovog krša sretne se s okamenjenim orlovskim krilima ranog Lubarde. Ko se sretne s katunskim i riječkim pazarlijama, sretne se sa likovima Nikole Lopičića Punje. A ko odškrine prozore cetinjskih duša, sretne se sa bolovima i vedrinama Aleksandra Ivanovića.
NIKO S. MARTINOVIĆ

Motivi Ivanovićevih pjesama najvećim dijelom su proživljeni, kao neke pjesnikove lične drame, odigrane u tišini i monotoniji svakidašnjice, prelomljeni fino i ekonomično kroz njegov unutrašnji spektar. U osnovi, to su urbani motivi, ukoliko je Cetinje već posjedovalo fizionomiju savremenog grada, kao neke vrste akvareli, nešto što donosi dokolica i kontemplacija.
JANKO ĐONOVIĆ

I ako nije pokazao otvorenost prema modernim poetskim strujanjima, prema modernoj fakturi izraza, za Ivanovića se ne bi moglo reći da je staromodan. Istinska proživljenost emocija i čistota slike učinili su da i neki opšti pjesnički atributi u njegovoj lirici dobijaju smisao i vrijednost otkrića. On cizelira jedno iskustvo koje je teklo gotovo neprekidnim bolom i trpljenjem.
MILORAD STOJOVIĆ

U savremenoj crnogorskoj poeziji Ivanović je priznat kao rodonačelnik intimističke lirike, što znači da se pjesnik zalagao za autonomnost ovog oblika duhovnih djelatnosti.
Sav je njegov kreativni i intelektualni napor usmjeren na to da pokaže mnoštvo odnosa između prirode i čovjekove prirode. Njih treba otkrivati različitim načinima, pa i lirskim viđenjima svijeta, kao što on čini u poetskom opusu.
RADOMIR IVANOVIĆ

Ali glas ovoga usamljenika, pjesnika samoće i rafinovane ljudske pečali, podario je poeziji minijature vanredne mekote i čežnje. Zbog toga se i danas vraćamo tom izvornom pjesničkom glasu. Zbog toga njegovi stihovi nijesu samo svjedočanstvo jedne ljudske sudbine već su poetski govor koji jesu ljudska sudbina. Autentičnost njegova pjesničkog govora tome iskazu ljudske sudbine daje pečat neponovljivosti.
VUK KRNJEVIĆ

Leso je uvijek i svagda bio pjesnik. Jedan od onih koji je morao da piše pjesme, da bi mogao opstati i odbraniti se od sudbine, jer što je umjetnost u biti nego odbrana od sudbine. Onako, sav krhak, prava „vejka na vjetru“, bio je rijedak primjerak sklada između njega i pjesnika, njegovih pjesama i njega kao čovjeka. Otuda, možda najprije, zbog te njegove iskrenosti, naglašene osjetljivosti i suzdržljivosti i ljudska i pjesnička vrijednost, javlja se ona njegova očigledan dostojanstvenost i ljudska i pjesnička vrijednost, kao njegove osnovne oznake. A možda je tu bilo i nešto genetičko, kada znamo da je njegovo bratstvo jedno od najstarijih na cetinjskom polju.
RATKO ĐUROVIĆ

Pesma „Kari Šabanovi“, po mom mišljenju, poseduje neka od onih takozvanih zagonetnih svojstava koja se ne daju tačno odrediti i imenovati, ali za koje smo svesni da u pesmi postoje kao „nešto“ što nas magnetski privlači i vezuje za nju, na takav način, da nas podsvesno gotovo razrešava i bilo kakve potrebe da se u sumu onih reči koje se nalaze u pesmi udubljujemo ili da o njima naknadno razmišljamo.
STEVAN RAIČKOVIĆ

Aleksandar Leso Ivanović, osobeni crnogorski lirik nije nigdje odlazio sa Cetinja. Jer to je mjesto jedno od onih koja su vjenčana s duhovnošću i poezijom. Svojim mirisima i pejzažima, nekim mističnim ambijentom… Ima gradova koji su jednostavno takvi, pjesnički, a da to ne moramo ni objašnjavati.
PAVLE GORANOVIĆ

Djelo Aleksandra Lesa Ivanovića ne prelazi petsto stihova. On se ne iskazuje obimom, nego čistotom stiha i intonacije. On je pjesnik cetinjskih gradskih vidika i cetinjske svjetlosti koja ima boje morskih širina i lovćenskih visina. Ta svjetlost se spaja sa osjećajem prolaznosti i čovjekove nemoći da utiče na svoju sudbinu.
BRANKO BANJEVIĆ

Aleksandar Ivanović je humanista vrlo određenih principa, pjesnik je za koga je čovjek veličina sa kojom se ne može upoređivati nijedna druga.
NIKOLA RACKOVIĆ

Pjesnikova misao provocirana je tišinom. Oni koji ocjenjuju poeziju došli su do zaključka da i tišina ima glasnost. Njena su odzvanjanja dostupna samo rijetkima. Jedan od njih je Leso.
ŽARKO ĐUROVIĆ

IZ PISMA LESA IVANOVIĆA PRIJATELJUA ja nemam ni dinara. I dužan sam. I uopšte, cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu za mene nerješivu zagonetku: kako, na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvijek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni…

VESKO PEJOVIĆ