Cetinje :: Moj grad

Zapisano je 11 i 12 – Branislav Borilović

Posted on 02. Sep, 2022 by Vesko Pejović in Zanimljivosti

Zapisano je 11

Razni zapisi II.

Da je Popović u svojoj knjizi ,,Istorija Crne Gore“ zabilježio  da ,,Zemlja u kojoj se nalazi današnja Crna Gora, spadala je u vreme, kad prva istorijska svjetlost na nju pade, u Iliriju” i da je tek sa dodirom Grka i Rimljana dobila jasne oblike. Pominje Grka Pavsanija koji je u VI vijeku prije Hrista zabilježio da su Kelti Senoni pokorili sve narodeilirske. Takođe pominje i drugog Grka Skulaka za kojeg kaže da je obilazeći ove prostore još ,,500 godina prije Hrista“ opisao mnoge gradove i narode pa i Rizunite, Rizonite ( Rišnjane ) zatim Enheleje kojima je Butua (Budva) bila glavni grad kao i Dokleate (Dukljane).

Popović, Đorđe, „Istorija Crne Gore“, Beogra, 1896, str. 6-7

Da je Njegošev sekretar Dimitrije Milaković zabilježio da su ,,poslije mitropolita Vavile vladali u Crnoj Gori ovi mitropoliti: German, Pavao, Vasilije, Nikodim, Romil, Pahomije Komanin, Venijamin, Rufim Njeguš, Mardarije Kornećanin, Rufim Boljević, Vasilije Veljekrajski, Visarion Borilović-Bajica, Sava Kaludjeričić iz Očinića.

Ruvarac, Ilarion, „Montenegrina“, Zemun, 1899, str. 44

Da su se Kotorani u XI vijeku koristili novcem zvanim Folar. (Zanimljivo je da je od 1991 do 2007. godine u Sloveniji u upotrebi bio novac zvani Tolara u SAD je i danas u upotrebi Dolar. Razlika u nazivu ovih valuta  je samo u početnom slovu, prim. B.B. )

Škrivarić, Gavro, „ImenikgeografskihnazivasrednjevjekovneZete”, Titograd, 1959

Da su gradovi Bar i Ulcinj imali svoje Statute  koji nažalost nijesu sačuvani. Pominju se 1330. godine u istorijskim izvorima što znači da su vjerovatno redigovani negdje između Kotorskog i Budvanskog statuta. S obzirom da su barske presude slate na apelaciju u Dubrovnik može se rekonstruisati oko 20 članova Statuta grada Bara.

Istorija Crne Gore, knj. II, tom I, Titograd, 1970, str. 91

Da se Budva nekada zvala Avarorum Sinus.

Popović, Đorđe, „Istorija Crne Gore“, Beograd, 1896, str. 15

Da je ,,Frančesko Foskari po milosti božjoj dužd mletački” odobrio ugovor sastavljen između gospodina ,,Frančeska Bemba, Našeg ratnika, i po našoj naredbi glavnog zapovjednika Jadranskog mora i plemenitih Paštrovića…”.

U ugovoru u članu 5. se kaže:

,, Kad bi u ratno doba krenula protiv Paštrovića ili srpska vojska ili turska sila u tolikom broju da se paštrovski plemići i obični ljudi ne bi mogli odbraniti, staviće im duždevo gospodstvo na raspolaganje stan i utočište susjednim krajevima, odnosno u kotorskoj okolici, i platiće za njihovo izdržavanje tokom njihova zatočeništva bar onoliko koliko se daje drugim plaćenicima”.

Istorijski zapisi, Cetinje, 1959, god. XII, knj. XV, sv. 2, str. 483

Da su tri brata Balšića do godine 1369. Imali naziv župana, što se vidi iz latinske listine od 29. januara 1369. godine, đe piše ,,Stracimiruset Georgiusac Balsa fratres Zupan Zente”.

Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, knj. XV, 1895, str. 196

Da je Glas srpske Kraljevske akademije, knj. XVI, drugi  razred 56.  za godinu 1920. objavio zapis o prvim pomenima diplomatije u Crnoj Gori. Zapis se odnosi na Zetu to jest na Balšiće koji su imali razvijene diplomatske kontakte sa Dubrovnikom. Pominje se datum i godina 17. I 1368. godine.

Da su Balšići (Đurđe) poslije smrti kralja Vukašina zauzeli 1372. Godine Peć i Prizren a nešto kasnije 1374. i prostore između Dubrovnika i Kotora.

Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, knj. XV, 1895, str. 190 

Da se jedan od sinova  Đurđa II Balšića zvao Ivaniš. Tog Ivaniša Mavro Orbini (benediktinski monah i istoričar iz Dubrovačke republike, prim. B.B. ) zvali su Jovan (Giovanni). Orbini ga naziva knezom Cetinja (Contede Cetinje ), dodajući da je umro 1416. godine.

Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, knj. XV, 1895, str. 199

Da je druga žena štampara Božidara Vukovića Podgoričanina bila Polonija iz porodice Della Vecchia. Božidar je imao i vanbračnu ćerku Jelenu kojoj je „ostavio 40 dukata, kuću u Podgorici, magazin i sve svoje posjede pod Goricom”.

Tadić, Jorjo, „Testament Božidara Vukovića“, Beograd, 1963,str. 346-347

Da je ,,gosudarstvenaja vlast 200 letod 1497 -1697 bila vrukah samog černogorskogo naroda ili černogorskih plemeni: Cetinje, Neguše, Čekliče, Bjelice, Cuciit. d”.

Roganović, Jovan P., „Černogorskij teokratizm 1496-1851“, Kazan, 1899, str. 9

Da je grbovnik popa Stanislava Rupčića kasnije nazvan Fojnički grbovnik nastao po svoj prilici u XVI vijeku u Dubrovniku. Neka kopija toga grbovnika nalazi se u carskoj biblioteci u Beču, a izradio ga je u prvoj polovini XVII. vijeka Marko Skorojević Bošnjak.

Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, knj. XV, 1895, str. 179

Da je po pisanju istoričara Đorđa Popovića ,,Ruvim Boljević preveo Kuče Drekaloviće iz rimske vere u pravoslavlje”. (Boljević je bio cetinjski mitropolit od 1662 ili 1663 do smrti u januaru 1685. godini, prim. B.B. )

Popović, Đorđe, „Istorija Crne Gore”, Beograd, 1896, str. 76

Da Crna Gora do Berlinskog kongresa 1878. godine nije imala izlaz na more ali je na osnovu dva dokumenta iz 1717. i 1808. godine imala na pravo ,,istina kratko razvijanje crnogorskog krstaš barjaka na brodovima”.

Istorijski zapisi, Cetinje, 1956, god. IX knj, XII, br. 1.2, str. 318.

Daje ,,Serb Letopis” (Letopis Matice srpske, prim. B.B. ) za godinu 1825, u izdanju Georgia Magarašević objavila tekst o stanovništvu Balkana. Između ostalih opisan je i crnogorski narod. U tekstu se kaže:

„Cernogorci ( Montenegri) nazivaju se Slovenski obitatelji planina Cernogorski u Turskoj Albaniji, koja se ot primorja Antivarskog do Bosne proteže. Ot Turska nikad nisu pokoreni bili; i dan današnij jesu slobodni i nezavisni. S njima upravlja Episkop i Mitropolit Petar Petrović. Ima ih preko 53.000 ljudi koji su svi bez izjatija pravoslavni vost. cerkve sinovi“.

Serb Letopis za godinu 1825, perva častica, Budim, 1824. str. 57

Da je Smail-Agu Čengića 23. septembra 1840. godine ubio ugledni uskočki prvak Mirko Aleksić ( 1803-1890 ). Smail – Aginu glavu na Cetinje donio je Novica Cerović iako ga on nije ubio već Aleksić. Takođe Smail- Agin konj „Brnjaš” nije pripao Aleksiću već kaluđeru Dimitriju (Radojević, prim. B:B) sa čim se nije složio vladika Rade pa je sa kaluđerom Dimitrijem ,,zaratio“. Kasnije je vladika Rade napisao čuveni spjev „Čardak Aleksića”.

Letopis Matice Srpske, Novi Sad, br. 1/2, 1931, str. 82/83

Da ,,osim Klimenata i Kastrata koji su Katolici” tu su živjeli nekada slavna gospoda Bela Uroš koji rodi Simeonu Nemanju”.

Petrović, Vasilije, „Istorija o Crnoj Gori”, Titograd, str. 45

Da su Crnogorci u pismu ruskom knezu Potemkinu jasno stavili do znanja čiju vlast priznaju, pa kažu „Da je narod crnogorski već od trista godina priznavao i da i sada priznaje nad sobom vlast svojih mitropolita“. U tekstu se dalje kaže „Već od trista godin poslije posljednjega kneza Crnogorskoga Đorđa Crnojevića, pa i do sada upravljaju mitropoliti, koje bira narod po opštem saglasanju”.

Ruvarac, Ilarion, „Montenegrina“, Zemun, 1899, str. 39-40

Da je Vuk Karadžić zabilježio da u Crnoj Gori „drže da od osobite pomoći kad bolesniku očita molitvu vladika, ali kako svuda ne može vladika biti, to mu nose, običnu kapu bolesnikovu i mole da na njoj očita molitvu, i to im se uvijek  čini”.

Đorđević, Tih. R, „Uputstvo za prikupljanje gradiva o nošnji u našem narodu”, Sarajevo, 1926, str. 5

DajeVukKaradžić prilikom posjete manastiru Ostrogu zapazio da kaluđeri nose„odela slična grčkim”. Dalje kaže da je„sreo jednog kaluđera obrijanog i po spoljašnosti izgledao je kao kakav hrišćanski trgovac iz kakve turske varoši”.

Đorđević, Tih.R., „Uputstvo za prikupljanje gradiva o nošnji u našim krajevima”, Sarajevo, 1926, str. 9

Da su u Crnoj Gori „za vreme Petra I, sveštenici išli kao i drugi ljudi, noseći za razliku u odelu na postavi kape crno ili ljubičasto onde gde drugi nose crveno“.

Đorđević, Tih: R., „Uputstvo za prikupljanja gradiva o nošnji u našem narodu“, Sarajevo, 1926, str. 8

Da su Crnogorci u XIX vijeku rijetko nosili košulje, mnogi ih nikako nijesu ni imali ,,a ono malo što su ih nosili, ponajviše  imaju samo jednu, i kad je u nekoliko neđelja treba prati, idu za to vrijeme bez košulja“.

Đorđević, Tih.R, „Uputstvo za prikupljanja gradiva o nošnji u našem narodu, Sarajevo“, 1926, str. 11

Da je Petar I u Boki Kotorskoj koja je bila pod njegovom duhovnom upravom naredio da se sveštenstvo mora ponašati u duhu crkve pa kaže: „Ako li se koji sveštenik među vama nađe ovomu mojemu objavleniju neposlušan da ne hoće oružje ostaviti i kapu od svite ljubičastoga cvijeta nositi također i bradu pustiti, takvi neka ostavi epitrahilj i sveštensto“.

Đorđević, Tih. R., „Uputstvo za prikupljanja gradiva o nošnji u našem narodu“, Sarajevo, 1926, str. 9

Da je Njegoš obavijestio Jeremiju Gagića (ruski vicekonzul u Dubrovniku, prim, B.B.) da je promijenio ime i to na ostrvu Kom ,,đe je Ivanbeg Černojevič pogreben i tu me je proizveo arhimandritom i preinačio mi ime s ( Radivoje ) na Petar, ema to mu je bilo jerbo su to hćeli glavari koji su sa mnom bili na iso mjesto“.

Petrović, Petar II Njegoš, „Pisma“, I 1830- 1837, Beograd, 1951, str. 38-40

Da je Petar II Petrović Njegoš odgovorio Jeremiji Gagiću na njegovo pismo vezano za prodaju manastira Stanjeviće i Maine: ,,Da Mletačka republika nije ni paru poharčila ili ti pomogla manastir (Maine ) graditi ili zemlje štogod dala da se isti sagraditi. Za manastir Stanjeviće kaže ,,počeo je gradit pokojni mitropolit Danil Petrovič, a dograđeni su pokojnim mitr. Petrom Petrovićem…”.

Petrović, Petar II Njegoš, „Pisma“, I 1830- 1837, Beograd, 1951, str. 28 -30

Da je Njegoš u pismu Gabrijela Ivačiću (austrijski komesar I klase i okružni kapetan u Kotoru, prim. B: B) obavijestio o danu kad će biti ,,stiman“ manastir Maine. Za taj dan je određen dan 25. oktobar (5. novembar ), to jest u prvu neđelju poslati moga brata Georgija Petrovića, koje nadam se da ćete i Vi taj dan poslati Vašega čoeka ili ćete sami doć da ta dobra stimaju radi prodaje…(kao što se vidi iz ovog pisma Vladika nije tražio odobrenje od nekog višeg organa izvan Crne Gore već su Crnogorci sami odlučili o prodaji manastira Maine i Stanjevići, prim. B.B. )

Petrović, Petar II Njegoš, „Pisma“, I 1830- 1837, Beograd, 1951, str. 370

Da je vladika Petar II u prepisci sa Mikeli Martelini (okružni komesar I klase i vršilac dužnosti okružnog  kapetana u Kotoru, prim. B.B.) a u vezi prodaje „M(onastira )”Maine i Stanjeviće rekao da „monastir Maine sagrađen je u deržavu tader bivše Respublike Mletačke, i tako je isti danas panuo u deržavu austrijsku kako i ostala Boka. A što se tiče da ga je Respublika Mletačka gradila, budite uvjereni da ste veoma prevareni, no je on počeo se zidat vladikama ove mitropolije još kad je primorje bilo crnogorsko. Takođe i m(onsti)r Stanjevići ne prinadleže, kakoVi pišete, deržavi cesarskoj, kako starodevna i do danas oderžana granica naša dokazuje, nako nam je silom i krivdom pogranični guverner pomakne i Stanjevića naše posvoji…”. Dalje kaže „niti je ono zdanije s trudom pomoć u krom je narodske ograđeno i trudom i troškom vladika cetinskijeh, zato jer sve opšte što god pada u mitropoliju cetinjsku”.

Petrovć, Petar II Negoš, „Pisma“, I. 1830– 1837, Beograd, 1951, str. 24-26

Da je Njegoš bio impresioniran venecijanskim arhivom zbog čega je vidjevši sa kakvim blagom raspolaže uzviknuo: ,,Ali arhiv, Ah arhiv! On je za mene kao neko staro božanstvo koje me magično očarava”.

Kolendić, Petar, „Njegoš u Državnom arhivu u Veneciji”, Beograd, 1925, str. 270

Da je vladika Petar II reformisao crnogorsku kapu kao i  ,, u haljine crnogorske unio ljepši kroj”.

Đorđević, Tih. R., ,,Uputstva za prikupljanje gradiva o nošnji u našem narodu, Sarajevo, 1926, str. 19

Da su se Njeguši nekada zvali Ledinac koji je u tom periodu pripadao Kotoru zajedno sa Vrbom, Zalazima i Zaljevim dolom. U vrijeme Stracimirovića Balšića Ledenica dobila je ime Njeguši.

Kovijanić, Risto, „Preci admirala Matije Zmajevića”, Kotor, 1962, str. 67

Da je Nikanor Ivanović vladika crnogorski (1858-1860, prim. B.B.) rodom bio iz Drniša a porijeklom sa Njeguša.

Popović, Petar, „NikanorIvanović Njeguš“, NoviSad, 1959, str. 66 

Da se mitropolit Mitrofan Ban obratio „Gospodinu doktoru bogoslovije Nikodinu Milašu, episkopu dalmatinskom i istrijskom s poniznom molbom da bi izvolio uzeti na sebi trud da napiše ustav za Konsistoriju i sv. Sinod”. Nikodin se rado odazvao pozivu i uradio prvu verziju Ustava a ja sam mu „poslao sve nužne podatke za ovu važnu radnju”. Dalje kaže da je Gospodar bio zadovoljan ponuđenim tekstom koji je „ove ustave svojeručno podpisao naVasiljevdan – nove 1904. ljeto, 1. januara”.

Životopis ili uspomene iz života mitropolita Mitrofana Bana , Cetinje, 1991, str. 297-298

Da je mitropolit Mitrofan Ban govoreći o vladici Danilu i gradnji Cetinjskog manastira zabilježio sljedeće: ,,Čim je primio upravu crkve i zemlje odmah je podigao manastir i crkvicu u slavu Roždestva Presvete Bogorodice, ali ne na ovome mjestu na kome bijaše manastir Ivana Crnojevića podignuti nego onđe đe se danas Cetinjski manastir nalazi“.

Besjede mitropolita Mitrofana Bana, Cetinje, 1902, str. 168

Da se je mitropolit Mitrofan Ban u jednoj prilici obratio gospodaru riječima:

„Vaše kraljevsko visočanstvo,

Premilostivi Gospodaru!

Četrdeset godina već je prošlo, od kako mi je velika sreća u dio pala da stupim na službu Crnogorske crkve- na službu Vaše, Gospodaru junačke države”.

Spomenica o dvadesetpetogodišnjici arhijerejskoj službi, njegovo visokopreosveštenstvo mitropolita Crne Gore Mitrofana Bana, Cetinje, 1911, str. 13

Da je Miloš Obrenović zvani ,, Kodža Miloš” ili Miloš Veliki, rođen u CrnojGori u selu Klopot-pleme Bratonožića 1780. godine, od oca Radoja i majke Višnje. Radoje je zbog krvi prebjegao najprije u Bior, a potom u Užički kraj u Srednju Dobrinju, đe se nastanio.

Braković, Ilija M, „Porijeklo i kratak pregled vladavine Dinastije Obrenović“, Kruševac, 1939. god.

Da je u Bratonožićima, u selu Klopot živio Mušika Keković koji je živio 126. godina.  Pričao je da je zapamtio kada je Radoje Tomašev pobjegao od krvi iz Bratonožića i poveo sinove Miloša, Jovana, i Jevrema Obrenovića.

Braković, Ilija M, „Porijeklo i kratak pregled vladavine Dinastije Obrenović“, Kruševac, 1939, str. 11

Da je knjaz Danilo za čitavo vrijeme svoje vladavine ,,pregalačk iradio na unutrašnjem ustrojstvu svoje zemlje, ukinuo sve stare plemenske ustanove narodne samouprave, pa naredio da se premeri sva zemlja za obrađivanje i popiše sva stoka kroz svu Crnu Goru”.

Pajević, A, „Iz istorije Crne Gore i Hercegovine”, 1876, str. 87

Da je knjaz Danilo izdao ,,zapovijedi svijema i svakome da se od danas u đetinjstvu niko vjerivati ne smije do svršenoga vozrastva za ženidbu i udaju, a tako isto da otac i majka sina ili kćeri ne smije veriti bez znanja njihova, i koga bi po danas protivu ovoga bio i  pristupio ovu zapoved biće žestoko kažnjen“. Istim povodom pisao je i ,, popečitelj” Stefan Radičević koji kaže da se često dešavaju odvođenja devojaka i da se podvodači moraju kazniti. Takođe kaže da ,, roditelji devojački velike za svoje kćeri darovine izterzaju i tako ih nekim načinom i protiv svakog prava ljudskog, i protiv samog zakona Božjeg prodaju…“.

Đorđević, Tih. R.,„Nekoliko arhivskih podataka o našim narodnim običajima“, Beograd, 1938, str. 7-8

Da je knjaz Danilo zabranio „za poradi mrtvačkijeh trpeza da ih niko ne smije činiti, niti se nad mrcem grebsti, niti kosu sjeći, niti poslužbice nikakve činiti. Do samo u godini jednom krsno ime slaviti…”. Dalje kaže „Zato dobro, moj narode, znadite ko god prestupi preko ove danas moje zapovedi i dokaze se sudu Verhovnom e sudim o globe deset cekina”.

Đorđević, Tih. R., „Nekoliko arhivskih podataka o našim narodnim običajima“, Beograd, 1938, str. 6

Da je knez Nikola „podario 2-gog stepena crnogorski orden” knjazu Srbije Mihailu Obrenoviću (1839-1842 iod 1860 -1868, prim. B.B.).

Piroćanac, M.S., „Našazavršnareč”, Beograd, 1869, str. 29

Da je mladi knjaz Nikola volio da jaše konja. Jednom je jašući pao „i tako se ranio teško da mu je i život bio u opasnost“.

Sloboda, Ženeva, 10. IX 1864. god.

Da je „Balkanska carica” kralja Nikole prevedena i na italijanski jezik. Prevodioci su bili P. Valle pukovnik i njegov sin Humbert. Po pisanju lista „drama će biti uskoro izvedena u Florenciji”.

Delo, Beograd, knj. XIII, 1897, str. 569

Da je advokat Nilola Đonović za kralja Nikolu rekao : ,,volio je Crnu Goru iznad Crnogoraca. Bio je lično hrabar ispred Crnogoraca; njegov lični moral međutim, bio je ispod njegove dužnosti, i ispod shvatanja Crnogoraca”.

Đonović, Nikola, „Crna Gora pre i posle ujedinjenja“, Beograd, 1939, str. 30 

Da je 8. III 1898. godine svečano otvorena čitaonica u Bajice. Predsjednik čitaonice g. Mitar Martinović (1870-1954,crnogorski divizijar, kasnije divizijski general Jugoslovenske vojske, predsjednik vlade Kraljevine Crne Gore, ministar vojni u dva navrata i zastupnik ministra inostranih djela ) izgovorio je lijepu besjedu, punu ljubavi i bratske sloge…

Glas Crnogorca, Cetinje, 14. III 1898. god.

Da je fra. Andrija Kačić Miošić franjevac iz Makarske mnogo cijenio Crnogorce. On je u svojoj knjizi „Razgovori ugodni” veličao crnogorsku hrabrost, pa je rekao „Bićemo se kano Crnogorci“ i„ Puškom biju kano Crnogorci“.

Ruvarac, Ilarion, „Montenegrina“, Zemun, 1899, str. 27

Da je Šime Ljubić hrvatski istoričar takođe imao visoko mišljenje o Crnogorcima. Jednom je rekao: ,,Samo u Crnoj Gori, u onom divnom svetom hramu jugoslovenske slobode i nezavisnosti, onom čarobnom gnjezdu sivih i nepredobitnih sokolova i orlova osta, ako i mnogokrat teško krvlju napojena i rastrgana uvijek ipak naperena narodna zastava”.

Ruvarac, Ilarion,„Montenegrina“, Zemun, 1899, str. 29 

Dasuse Crnogorci kako piše u tekstu odužili srpstvu time što su ,, ostavili svo jLovćen nezaštićen – da li da uspije pokušaj, da se njihovi vrhovi, koji su više sižu u oblake, ponize, za račun inače niske Avale- vodili krvave borbe na  Mojkovcu, Javoru, NovomPazaru, Užicama i Čačku I uspjeli da ovaj mali dio Srbijanaca koji je htio bježati uteče”. Na kraju kaže da su Crnogorci izvršili najveću hrišćansku dužnost žrtvovanjem sebe za drugog.

Govor narodnog poslanika Mihaila Ivanovića vođe crnogorskih Federalista u Narodnoj Skupštini prilikom budžetne rasprave dne 9.II 1924, Mostar, 1924, str.14- 15

Da je mjeseca jula 1933. godine narodni poslanik Crne Gore i sekretar Narodne skupštine Gavro Milošević podnio predlog Skupštini da se Lovćen sa najbližom okolinom proglasi za Nacionalni hram.

Rajić, Milan L,„Nacionalni hram“, Bograd, 1933, str. 1

Da „se zvanična Srbija međutijem i dalje služi najnedostojnim i najnemoralnijim tajnim i javnim sredstvima, samo da se na jedan ponižavajući način uništi individualnost crnogorske države”.

Memorandum predsjednika kr. crnogorske vlade, ministra spoljnih poslova Jovana S. Plamenca upućen predsjedniku SAD g. Vudro Vilsonu. Neji kod Pariza, 1919,str. 1

Da je Plamenac u Memorandumu zapisao ,,Poginuti za slobodu svoje Otadžbine i za vaskrs svoje zarobljene braće, to su vjekovni ideali crnogorskog naroda”.

Memorandum predsjednika kr. crnogorske vlade, ministra spoljnih poslova Jovana S. Plamenca upućen predsjedniku SAD g. Vudro Vilsonu. Neji kod Pariza, 1919,str. 4

Da je „Crna Gora vodila četiri rata za oslobođenje svoje braće. U ta četiri rata tri puta ih je Srbija izdala” i to 1862, 1877, 1913.

Memorandum predsjednika kr. crnogorske vlade, ministra spoljnih poslova Jovana S. Plamenca upućen predsjedniku SAD g. Vudro Vilsonu. Neji kod Pariza, 1919,str. 6

Da je „prestolonašljednik crnogorski Danilo pozvao šta više g. Pašića pred francuski krivični sud zbog kleveta koje je vršio prema Crnoj Gori.

Memorandum predsjednika kr. crnogorske vlade, ministra spoljnih poslova Jovana S. Plamenca upućen predsjedniku SAD g. Vudro Vilsonu. Neji kod Pariza, 1919,str. 9

Da je zvanična Srbija optužila Crnu Goru da je imala tajnu vojnopolitičku konvenciju s Austrougarskom od12. jula 1907. godine. Taj ugovor je po naređenju Srbije potpisao „jedan gimnazijski profesor umjesto grofa Goluhovskog, a međutim, prema tome datumu koji stoji na ugovoru, grof Goluhovski nije moga biti već baron Erental”.

Memorandum predsjednika kr. crnogorske vlade, ministra spoljnih poslova Jovana S. Plamenca upućen predsjedniku SAD g. Vudro Vilsonu. Neji kod Pariza, 1919, str. 9 

Da je kraljica Elizabeta posjetila Titograd. Kraljicu je na titogradskom aerodromu dočekao Vidoje Žarković predsjednik Skupštine SR Crne Gore. Sa kraljicom iz Dubrovnika doputovali su njen  suprug Princ Filip i ćerka, princeza Ana. Tom prilikom rekla je da joj je drago što je posjetila Crnu Goru „čija joj je istorija poznata, kao i hrabrost crnogorskih ljudi u Drugom sv. ratu”.

Pobjeda, 22. X 1972. godine, str. 1- 3

Da je Jevgenij Viktorov Vučetić bio jedan od najvećih sovjetskih vajara. Porijeklom je bio iz Crne Gore, a rođen je u Jakaterinoslavu 15/28. XII 1908. godine. Umro je u Moskvi 12. IV 1974. godine. Njegova majka bila je Ruskinja francuskog porijekla. Nosilac je najvećih ordena i nagrada u Sovjetskom Savezu. ,,Najpoznatiji radovi Jevgenija Vučetića su skulptura Majka Otadžbina u Kijevu, visine 62/102m,i najviša skulptura na svijetu 1967. godine- Majka Otadžbina u Volgogradu (Staljingradu) , građena od 1959. do 1967. godine, visine 85 m.“. Pored ove uradio je mnogo skulptura kako u Sovjetskom Savezu tako i u Berlinu, Njujorku (ispred UN, skulptura Mačevi u plug), Parizu itd.

sr.m.wikipedia.org

Da je Rusija spriječila stvaranje „Realne unije” Crne Gore i Srbije. To pitanje je pokrenula vlada Mitra Martinovića u aprilu 1913.god. Razgovori su vođeni ali prepreka Uniji bila je Rusija „koja se nije složila s planom, posebno s onim što se ticalo vojske”.

Škerović, Nikola, „Crna Gora na osvitku XX vijeka”, Beograd, 1964, str. 599-602

Da je dug Crne Gore do „balkanskog rata iznosio devet i po miliona franaka”.

Memorandum predsjednika kr. crnogorske vlade, ministra spoljnih poslova Jovana S. Plamenca upućen predsjedniku SAD g. Vudro Vilsonu. Neji kod Pariza, 1919, str. 12

Da je Crna Gora do balkanskog rata imala svega stotinu i šest žandara, što će reći da nijesu bili potrebni „sva se je zemlja mogla proputovati sa blagom pri sebi, bez ikakve pratnje političke ili vojničke”.

Memorandum predsjednika kr. crnogorske vlade, ministra spoljnih poslova Jovana S. Plamenca upućen predsjedniku SAD g. Vudro Vilsonu. Neji kod Pariza, 1919, str. 12

Da je kraljevina Srbija crnogorskim građanima još u godini 1917. izdavala pasoše ,,u kojima stoji označeno, da se prijestonica Crne Gore, Cetinje, nalazi u Srbiji”.

Memorandum predsjednika kr. Crnogorske vlade, ministra spoljnih poslova Jovana S. Plamenca upućen predsjedniku SAD g. VudroVilsonu. Neji kod Pariza, 1919, str. 12

Da je Vladimir Popović u ime Odbora Crnogorskih Izbjeglica uputio Memorandum predsjedniku francuske vlade Klemensou i podsjetio ga na prijateljstva dvaju naroda a onda istakao: „Sa postupcima francuske vlade prema Crnoj Gori, nijesu dovedena u pitanju samo ova načela i tradicije plemenitog francuskog naroda nego i čast Francuske. Francuska vlada pogazila je svoje svečane obaveze prema Crnoj Gori kojih su neki i pisani“.

Za čast i pravo Crne Gore; Memorandum upućen nj. e. g Klemensou, pred. francuske vlade od strane ,,Odbora Crnogorskih Izbjeglica“ u Parizu, 1919, str. 4-5

Da se u predgovoru gore pomenutog Memoranduma kaže da je Crna Gora „za Balkan ono, što su bili za Švajcarsku prva tri kantona. On je bio leglo Jugoslovenskog preporoda, centar njegove emancipacije, luč Balkana. Sad su u Versaju ugasili ovu luč; i protiv volje naroda crnogorskoga, ova je legendarna zemlja prisajedinjena centralističkoj-ultra Srbiji”.

Za čast i pravo Crne Gore; Memorandum upućen nj. e. g Klemensou, pred. francuske vlde od strane ,, Odbora Crnogorskih Izbjeglica” u Parizu, 1919, str. 6

Da je Andrija Radović (predsjednik vlade Crne Gore u dva navrata, prim. B.B. ) po riječima Vladimira Popovića ,,kupljen za 500 000 franaka“ od strane Srbije da bi radio protiv Crne Gore.

Za čast i pravo Crne Gore; Memorandum upućen nj. e. g Klemensou, pred. francuske vlade od strane ,, Odbora Crnogorskih Izbjeglica” u Parizu, 1919, str. 9

Da su Crnogorci kao plemenski moralni kolektiv žalili umrlog na tradicionalan način. Tako je prilikom sahrane jednog Kuča u Banatu beogradska ,,Politika” zabilježila da je ožaljen sa ,,pet stotina Vujoševića i pet hiljada Kuča”.

Đonović, Nikola, „Crna Gora pre i posle ujedinjenja“, Beograd, 1939, str. 10

Da u Crnoj Gori „u ranije vrijeme, kad ko umre sva bliža svojta pokida perčine, kako muška, tako i ženska. Neki kidaju perčine te bacaju na grob, a neki pokinute među u rascjep palice te pobodu na grob“ dok „majke i sestre svoju kosu odseku  i na grob polože“.

Đorđević, Tih.R., „Uputstvo za prikupljanje gradiva o nošnji u našem narodu“, Sarajevo, 1926, str. 13

Da su Ćeklići, selo u Katunskoj nahiji dobili naziv po sv. Tekli, a Rosafa brdo iznad Skadra po sirijskom gradu Rosafe.

Dalo, knj, XVI, Beograd, 1897, str. 514

Da je u Podgorici otvorena veterinarska škola.

Narodna riječ, Cetinje, br. 28, 1925, str. 4

Da se u Kumboru nalazi spomenik posvećen poginulim vazduhoplovcima na prostoru bivše Jugoslavije. Spomenik je podignut 1939. godine i na njemu je uklesano 28 imena hidropilota, izviđača i mehaničara Treće hidroplanske komande Pomorskog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije. Ujedno Boka je bila prva baza u svjetskoj istoriji koja je koristilaa hidroavione u ratne svrhe.

Tekst se nalazi na spomeniku.

Da je ,,Upravni Odbor Samostalne Monopolske uprave konačno odobrio predračune i planove radnja odnosno solane u Ulcinj. Po izvršenoj revizijiMinistarstva Građevine predračunska suma iznosi pedeset osam miliona pet stotina hiljada dinara. Ova solana može se izraditi u roku od tri do četiri godine. Ona obuhvata prostor od oko 650 hektara a proizvodiće do pedeset miliona kgr. morske soli. Za budžet 1927-1928. g. odobren je kredit od dvadeset miliona dinara”.

Narodna riječ, Cetinje, br. 28, 1927, str. 2

Da učenici iz Crne Gore koji su se školovali u Srbiji na časovima ručnog rada ,, nipošto nijesu htjeli pripasti kecelju jerbi ih one, kao ženska odjeća ponižavala”.

Đorđević, Tih. R., „Uputstvo za prikupljanje gradiva o nošnji u našem narodu“, Sarajevo, 1926, str. 6

Da je u Parizu živio jedan od najuglednih i najagilnijih zagovornika okupljanja crnogorske dijaspore Branko Božov Martinović. Branko je sa prijateljima formirao udruženje „Solidarité France-Monténégro”, đe se svim svojim bićem borio da se Crnoj Gori vrati puna samostalnost i suverenitet. Zborio je „čekam da se Crnoj Gori vrati državnost pa nakon toga neka i umrem”. Bio je blizak prijatelj Žaka Širaka predsjednika Francuske republike sa kojim se sastajao jednom mjesečno na doručku. Mnogo je radio na tome da Crna Gora postane nezavisna, NATO i EU zemlja. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći pod nerazjašnjenim okolnostima 4. I 2002. godine u Parizu. Sahranjen je uz sve vojne počasti Francuske države na groblju ratnih veterana Mont Valerien.

Identitet, Cetinje, br. 6, ljeto 2021.

Da je Tijana Jovićević iz Maribora sa 13. godina bila evropska prvakinja u golfu. Isti uspjeh je ponovila i 2015. godine u Škotskoj. Takođe je na prvijenstvu u Italiji osvojila 1. mjesto a taj rezultat  je odveo na svjetsko prvijenstvo US KIDS golf u Sjevernoj Karolini  koje je održano od 28. do 31. jula 2016. godine. Tijana je porijeklom iz Crne Gore tačnije iz Dodoša, (Cetinjska opština). Trenutno je na školovanju i usavršavanju golfa u SAD.

www. golfklubbovec.si

Da je u Crnoj Gori po popisu stanovništva od 15. III 1948. godine živjelo:

Srezovi/gradovi

Barski…………………..36224

Bjelopoljski…………..40326

Bokokotorski…………32861

Durmitorski…………..21490

Ivangradski……………64998

Kolašinski……………..16067

Nikšićki………………..31888

Pljevaljski……………..35926

Titogradski……………54129

Cetinjski……………….26083

Nikšić, grad…………..6013

Titograd, graad………10338

 

Ukupno………………….377189

Statistički godišnjak NRCG 1955, Titograd, jul, 1955, str. 28

 

Da je u Crnoj Gori živjelo :

 

1951…………………….407000

1961…………………….474000

1971…………………….525002

1981……………………..585671

1991……………………..591843

2001……………………..614791

2011………………………620079

2012………………………620601

2013………………………621207

2014………………………621810

2015………………………622159

2016……………………….622303

2017……………………….622373

2018………………………..622227

20119………………………622028

Crna Gora Uprava za statistiku

Statistički godišnjak 2020, Podgorica, 2020, str. 38

 

Popis stanovništva prema narodnosti 1971. godine.

 

Bar

Crnogoraca…………..17769

Srba……………………..1208

Hrvata…………………..273

Muslimana…………….2701

 

Bijelo Polje:

Crnogoraca……………29862

Srba……………………..3496

Hrvata…………………..67

Muslimana…………….18553

 

Budva

 

Crnogoraca…………..3953

Srba……………………..1469

Hrvata…………………..136

Muslimana…………….30

 

Danilovgrad

 

Crnogoraca…………….14325

Srba……………………….376

Hrvata…………………….39

Muslimana……………….95

 

Žabljak

 

Crnogoraca………………5835

Srba…………………………273

Hrvata………………………5

Muslimana………………..6

 

Ivangrad (današnje Berane)

 

Crnogoraca…………………..31150

Srba…………………………….3920

Hrvata………………………….85

Muslimana……………………12362

 

Kolašin

 

Crnogoraca…………………….11982

Srba……………………………….1368

Hrvata…………………………….75

Muslimana………………………151

 

Kotor

 

Crnogoraca………………………10134

Srba…………………………………3362

Hrvata………………………………2612

Muslimana…………………………98

 

Mojkovac

 

Crnogorci…………………………….9409

Srba…………………………………….194

Hrvata………………………………….29

Muslimana……………………………72

 

Nikšić

 

Crnogoraca………………………….61565

Srba…………………………………….2442

Hrvata………………………………….272

Muslimana……………………………1137

 

Plav

 

Crnogoraca…………………………..5246

Srba…………………………………….584

Hrvata………………………………….37

Muslimana…………………………….9401

 

Plužine

 

Crnogoraca…………………………..8182

Srba…………………………………….651

Hrvati…………………………………..23

Muslimana……………………………99

 

Pljevlja

 

Crnogoraca…………………………..29606

Srba…………………………………….7923

Hrvata………………………………….43

Muslimana……………………………8530

 

Rožaje

 

Crnogoraca…………………………2082

Srba……………………………………189

Hrvata…………………………………6

Muslimana…………………………..12483

 

Tivat

 

Crnogoraca…………………………..1647

Srba……………………………………..971

Hrvata………………………………….3375

Muslimana…………………………….41

 

Titograd (današnjaPodgorica)

 

Crnogoraca…………………….73090

Srba…………………………….5176

Hrvata…………………………..788

Muslimana……………………….3626

 

Ulcinj

 

Crnogoraca………………………3442

Srba………………………………223

Hrvata……………………………70

Muslimana………………………..687

 

Herceg Novi

 

Crnogorci…………………………8581

Srbi…………………………………..5216

Hrvati……………………………..1195

Muslimana…………………………82

 

Cetinje

 

Crnogoraca……………………….21066

Srba………………………………..378

Hrvata……………………………60

Muslimana……………………….73

 

Šavnik

 

Crnogoraca…………………………6650

Srba…………………………………98

Hrvata………………………………4

Muslimana………………………….9

Statistički godišnjak SR Crne Gore, Titograd, 1978. str. 272

 

Da je po riječima Predraga Mitrovića,nekadašnjeg direktora Uprave za dijasporu Crne Gore, u Srbiji 1981. godine živjelo građana koji su se izjašnjavali kao Crnogorci 147046, a deset godina kasnije 1991. 118 000 građana. Godine 2002 takvih građana je bilo 69 000 hiljada da bi 2011. taj broj pao na nešto više od 38 000.

Danas, Beograd, 30. I 2020. godine.

Razni zapisi III dio

Da su Crnogorci svojim susjedima Albancima često pomagali, pa i u čuvenoj Malisorskoj buni 1910.na 1911 godine. Pomoć se sastojala i u tome što su dozvoljavali da Malisori pred turskom najezdom ,,preskaču“ na teritoriju Crne Gore zbog čega su Rusi kao crnogorski saveznici bili izuzetno ljuti. Tražili su da se,,ta čeljad“ u najkraće vrijeme vrate svojim kućama u protivnom ,, Rusija će prekinuti subvencije koje joj je do tada davala,,. No, i pored tog ultimatuma kralj Nikola je nastavio da im pruža pomoć.

Dragićević, Risto J.,„Malisorske bune 1910. i 1911. godine“, Cetinje, 1940, str. 16

Da je kralj Nikola opisao cijelu Malisorsku bunu u 860 stihova.

Dragićević, Risto J., „Malisorske bune 1910. i 1911. godine“, Cetinje, 1940, str. 8

Da skoro sva malisorska plemena imaju veze sa brdima ,,Hoti se dovode u krvnu vezu sa Piperima i Vasojevićima, Kastrati sa Kučima, Klimenti sa Piperima…”

Dragićević, Risto J., „Malisorske bune 1910. i 1911, godine“, Cetinje, 1940, str. 3

Da je „Zapadna Srbija, skoro ceo Toplički okrug i Jablanički srez u Vranjskom okrugu, više od pola Šumadije, izvestan deo okoline Aleksinca i Soko Banje i nekoliko velikih naselja u istočnoj Srbiji…” crnogorskog porijekla.

Tomić, Svetozar, „Desetogodišnjica ujedinjenja Srbije i Crne Gore“, Beograd, 1929, str. 4

Da je ,,Narod iz obe kraljevine uvidio da mu nema spasa ni života bez jedinstva i iz toga razloga prelazio je preko dinastičkih interesnih pojava, koji su se ponekada, naročito na Cetinju, izdizale iznad narodnih interesa”.

Tomić, Svetozar,„Desetogodišnjica ujedinjenja Srbije i Crne Gore“, Beograd, 1929, str. 5

Da je ,, kralj Nikola napustio Crnu Goru 8-21 januara1916. godine u 9 časova pre podne, sa Medovskog pristaništa. Sa njim su otišli članovi njegove familije kao i članovi Vlade.

Tomić, Svetozar, „Desetogodišnjica ujedinjenja Srbije i Crne Gore“, Beograd, 1919, str. 7

Da je u Podgorici živio „silan Turčin” po imenu Juso Mučin Krnjić. Juso je snabdijevao ,,asker“ (arapska riječ za vojnika, prim. B.B.)ovnujskim mesom i tijem bogatio sebe i ortake komandantske askerse ,,kao što se kod Turaka javno praktikovalo“.

Vuković, Gavro,„Ubistvo Jusa Mučina Krnjića“, Kotor, 1928, str. 4

Da je poslije ubistva Jusa Mučina Krnjića od strane Pera Kuča (Popović, prim. B.B. ) došlo do Podgoričkog pokolja (u istoriji poznat pod tim nazivom ). Tom prilikom stradalo je sedamnaest Crnogoraca a osam je bilo ranjeno. Da bi se utvrdila istina o događaju formirana je Komisija sa ciljem da riješi ovo i sva druga pitanja koja su opterećivali dvije strane. Iako su iskazane razlike Crnogorci koji su bili članovi Komisije dogovorili su se da otiđu i čestitaju svojim kolegama muhamedancima Bajram kojije baš tih dana padao. Na večeri jedan član crnogorske delegacije je rekao,, da Crnogorci ne drže na vrhu mača svoju nezavisnost, već i na diplomatskom polju”.

Vuković, Gavro,„Ubistvo Jusa Mučina Krnjića“, Kotor, 1928, str. 10

Da je Simeon Popović (kasnije sv. Simeon, prim. B.B.) bio rodom sa Cetinja. U Dajbabe, mjesto blizu Podgorice, došao je 6. decembra tačno na Sv. Nikolu 1895. godine. Kaže da mu se mjesto dopalo ,,izgled divan, samoća, ali bez drevadi samo jedna drača, a nedaleko od varoši”. Zemlju je od mještana otkupio i platio ,,od svog imanja s Cetinja” ovjerio u sud, te odmah ,,iskopao živu vodu, ubao”. Sledećeg ljeta 1896. godine kupio je ,,štice u Podgorici za 23 forinta i za jedan dan moj stan bi gotov“ ali mu ,,manjka” štica za vrata pa mu seljanin Vaso Murtov dade jednu ,,ljesicu“ pri kojoj priši malo slame i napraviše vrata a za postelju stavi nekoliko mačica slame. Uskoro je počeo graditi i crkvu, a u samoći je počeo učiti slikati bojama, kopirao je ikone i pisao pjesme u ,,štihove“. Izabrao je i mjesto đe će službe obavljati ,, jedan kamen” pa je radnicima naredio da,,minama šire kamen u duboko i to će biti sredina crkve“ kaže Simeon. Na tome su radili čitavo ljeto i na kraju je ,, crkva izgledala unutra kao lađa na istok i zapada uža na sredini šira”. Radovi su  završeni 1897. godine. Crkvu je osveštao Mitrofan Ban u ime Uspenije svete Matere Božje 15. avgusta. Ubrzo se čulo za crkvu pa ,, stadoše bolesni da se isceljuju, a prilozi da bivaju sve veći”. Na kraju kaže da država u ovim radovima nije učestvovala ali kaže nije ni smetala.

Popović, Simeon,„Postanak manastira Dajbabe”, Podgorica, 1926, str. 5-13

Da je Oto Blau (pruski konzul, putopisac) zabilježio predanje o manastiru Piva. Predanje kaže da su Turci odveli dva brata Gagovića iz Pive u Carigrad, pa jedan od njih postade paša a drugi vladika. Njih dvojica osnovaše ovaj manastir ,,u zahvalnost uspomeni na svoj zavičaj”. Dolaskom u Carigrad imali su privilegiju da ih primi sultan koji im ubrzo dade jedan zadatak. Naime, sultan je testirao njihovu visprenost pa im dade da jedu dugačkim kašikama veličine jednog metra. Bistri Pivljani brzo su shvatili da se takvom kašikom ,,neće najesti” pa počeše da hrane jedan drugoga. Sultanu se dopala njihova visprenost, pa reče: „Ha sokole! Po tome se oni i prozvaše Sokolovići. Kasnije je jedan od njih u Turskoj dobio titulu velikog vezira sa imenom Mehmed a brat mu Makarije. Po ovom zapisu njihov sinovac Savatije bio je osnivač manastira Pive.

Mihailović, B.Đ., „Manastir Piva“, Nikšić, 1937, str. 4-5

Da je pivski manastir rađen punih 13 godina i to od 1573. do 1586. godine. Dimenzije crkve su prilično velike. Dužina njena sa oltarom i pripratom iznosi preko 23 metra, širina  skoro 15, a visina do svoda oko 12,50. Unutrašnjost crkve je bogata, svuda su po zidu freske. Na jednoj je freska velikog vezira Mehmeda Sokolovića; koji je predstavljen sa  ,,upola naprijed pruženih rukama i kao da nastupa za Savatija“.

Mihailović, B.Đ.: Manastir Piva, Nikšić, 1937, str. 7-8

Da su se,, Vasojevići koji su bili u Crnoj Gori zvali Gornji a Donji su bili oni koji su ostali pod Turcima do balkanskog rata (beranska nahija). Po popisu iz 1903. godine njih je u turskoj granici bilo oko 11 000 duša. Od toga pravoslavnih muškaraca je bilo 5 775 a muhamedanaca 775.

Dragićević, Risto J.,„Vasojevići i Cetinje 1903. godine”, Cetinje, 1939, str. 1

Da je kapetan Miljan Vukov Vešović u dogovoru s Cetinjem organizovao ,,jednu vlast u okviru vasojevićkog plemena svuda dokle je god dopiralo naselje pod imenom ovog plemena” od krajnjih granica lijeve rijeke prema Bratononožićima do blizu Bijelog Polja, na liniji sa više od stotinu kilometara.

Dragićević, Risto J., „Vasojevići i Cetinje 1903. godine”, Cetinje, 1939, str. 1

Da su veze,,Vasojevića i Cetinja bile sve tješnje tokom prošlog vijeka i da se za sve teškoće i muke traži pomoć s Cetinja”. Te su veze bile sve jače kako su se Vasojevići oslobađali od Turaka čime su im i sve teškoće koje su ih toliko vremena tištile pod turskom vlašću nestajale.

Dragićević, Risto J.;, „Vasojevići i Cetinje 1903. godine”, Cetinje, 1939, str. 12

Da ,,pre sto godina Kuč nije smio preći na teritoriju vasojevićkog plemena niti Vasojević na teritoriju kučkog plemena, jer su bili u krvnoj zavadi i među njima u to vreme nije praktikovano gostoprimstvo” ni prijateljstvo.

Jelić, Ilija, „Postanak i razlog vršenja gostoprimstva”, Cetinje, 1931, str. 7

Da se ,, poslije namirenih punih sto godina, opet rascijepi jedinstvo crkvene uprave u turskim oblastima Balkanskog  poluostrva”. U tekstu se dalje kaže ,,Kad crkva u Grčkoj i crkvi u Srbiji i crkvi u Crnoj Gori, u Rumuniji pa i u Bosni i Hercegovini, koja se takođe odvojila, ništa drugo nije dato do ono što je u državnim granicamaimenovanih država i oblasti, misle li fanarski savetnici datražeputa kojim bi se spriječilida jedna Bugarska crkva ima pod sobom tolike eparhije izvan Bugarske”.

Carigradska patrijaršija pravoslavlje u evropskoj Turskoj, Beograd, 1895, str. 5-6

Da se jula 1907. desila poznata Bombaška afera. Bombe je na Cetinje donio Stevan Rajković, Đorđije Nastić, kao i kapetan Vaso Ćulafić. Rajković je bombe preuzeo u Beogradu od Todora Božovića, studenta beogradskog univerziteta. Plan je bio do detalja razrađen pa je jedan dio tog tovara trebao da se preda Miroslavu Raičeviću a jedan dio Mihailu Ivanoviću kako bi ih upotrijebili, prvi da digne Vasojeviće na ustanak a drugi Kuče. Bombe su inače bile namijenjene ,, kako bi razrušili dvorove i skupstinsku zgradu i da u njoj ubiju sve članove dinastije kao i narodne poslanike”.

Lopičić, Stevan J., „Cetinjska bombaška afera u vezi sa zagrebačkim procesom“, Beograd, 1927, str. 11-13

Da je poslije prvog čitanja zapisnika Lopičić imao priliku da prvi vidi reakcije našljednika Danila i knjaza Nikole u vezi sa Bombaškom aferom. Danilo je odsječno rekao:„Bravo Lopičiću!“ Na tu njegovu reakciju knjaz je uzviknuo:„Što bravo! Ja sam omiljen u narodu i mene nema razloga niko da ubije.“ Ponovo je reagovao našljednik Danilo riječima: ,, Nijesu ovo, tata Crnogorci, no je ovo Nikola Pašić i naš zet”. U knjizi su objavljena i imena svih zavjerenika.

Lopičić, Stevan J., „Cetinjska bombaška afera u vezi sa zagrebačkim procesom”, Beograd, 1927, str. 14

Da je 1909. godine osuđenik Stevan Rajković poslao pismo isledniku Stevanu Lopičiću u kojem je otvoreno govorio da je ,,prevaren i postao žrtva prohtjeva drugih i traži da se pusti na slobodu”.Ubrzo je bio i oslobođen pa je čak dobio zapošljenje u Državnu štampariju na Cetinje.

Lopičić, Stevan J., „Cetinjska bombaška afera u vezi sa zagrebačkim procesom“, Beograd, 1927, str.41

Da je u zavjeri protiv knjaza Nikole učestvovao i njegov šura Marko Vukotić i njegovi sinovi koji su bili ,,zakleti neprijatelji dinastije”. Za to je znala i knjeginja Milena pa je suprugu jednom rekla: ,, Ja nemam ništa od roda do njega, i ako je kriv ne želim da mu kosti okapaju u Guvernadurnici…”. Na te njene riječi knjaz Nikola je samo rekao: ,,da mi Marko miću (telj-žica sa kojim se dinamit aktivira, prim. B.B.) postavi pod posteljom ne bi ga sudio zbog ugleda knjeginje“.

Lopičić, Stevan J., „Cetinjska bombaška afera u vezi sa zagrebačkim procesom“, Beograd, 1927, str. 25

Da je po završenom isleđenju zavjerenika knjaz Nikola pitao islednika Lopičića ko je zapravo kriv u ovom procesu. Lopičić mu je odgovorio: ,, Po mom mišljenju, kriv je samo Stevan Rajković i niko više: A Andrija Radović pitao je knjaz. Lopičić mu je odgovorio da je Andrija utekao uz pomoć knjaza Mirka ,, koji mu je dao znak da bježi” i da po kazivanju Rajkovića ,, protiv njega, nema nikakvih stvarnih dokaza”.

Lopičić, StevanJ., „Cetinjska bombaška afera u vezi sa zagrebačkim procesom“, Beograd, 1927, str. 37

Da je ,,jedan Crnogorac s Cetinja, Martinović, glavio” sa skadarskim pašom ubistvo Petra II Petrovića- Njegoša. Martinović je bio iselio u Tursku 1832. godine nezadovoljan zbog toga što su mu dva brata mušketana. Stupio je u vezu sa pašom i napravio plan kako Njegoš kaže da ga ,,izgube”. Vladika u zapisi kaže da je Martinoviću ponuđeno da ,, zapali centu praha poda mnom, đe ležim”. Za taj posao bi dobio ,, oni čas hiljadu kesah gotovijeh parah”. U međuvremenu se Martinović predomislio i odustao od ubistva Njegoševa najviše iz razloga što se pribojavao da paša isti uslove ne ponudi i nekom drugom Crnogorcu ,, i da mu grdno tursko namjerenije objavi”.

Vuksan, Dušan, „Vladika Rade i skadarski veziri”, Cetinje, 1936, str. 20-21

Da je u Crnoj Gori bila samo jedna ,,tavnica” i to na Cetinje. Bila je ,,mračna, vlažna, bez odrine i bez svake potrebe koja se oće za ljude”.

Petrović, Radmila, „Zakonik Petra I vladike crnogorskog”, Cetinje, 1929, str. 25

Da su Crnogorci za života Petra I nazivali svetim, pa ipak ih je bilo ,,koji su ga ćeli ubiti iz puška i on begaše sa Cetinja na Stanjeviće”. Zbog toga je jednom ceklinski knez ,,nategao pušku” i rekao ,,ko takne u moj dio (vladike) toga ću ubiti”.

Petrović, Radmila, „Zakonik Petra I vladike crnogorskog“, Cetinje, 1929, str. 28

Da je sudije u staru Crnu Goru koji su uzimali mito čekala kazna ,,kaštiga po sili dvadeset petog paragrafa našega zakonika, da takav sudik ima biti zaliven s onijem istijem mitom”.

Petrović, Radmila,„Zakonik Petra I vladike crnogorskog“, Cetinje, 1929, str. 29

Da je Đorđe Popović u svojoj knjizi ,, Istoriji Crne Gore” zabilježio da se ,, svetovni ljudi ne pleću u duhovne stvari”.

Petrović, Radmila, „Zakonik Petra I vladike crnogorskog“, Cetinje, 1929, str. 37

Da je knjaz Nikola ukinuo ,,telesnu kaznu (šibiku) nad ženama, koja jedo sada postojala kako za ljude tako i za žene”.

Petrović, Radmila, „Zakonik Petra I vladike crnogorskog”, Cetinje, 1929, str. 37

Da je Andrija Radović (predsjednik vlade Crne Gore u dva navrata, prim. B.B.) primio ,,500 000fres” od Nikole Pašića da radi protiv knjaza Nikole i Crne Gore.

O tajnim ugovorima između Austrije i Crne Gore, Neji kod Pariza, 1919, str. 5 

Da je knjaz Nikola lažno optužen da je pravio tajni dogovor sa Austrijom. O toj optužbi najbolje govori datum potpisivanja tog ugovora. Naime, ugovor je potpisao 12. jula 1907. godine od strane grofa Goluhovskog koji u tom periodu nije bio ministar austrijskih spoljnih poslova. U tom periodu ministar spoljnih poslova Austrije bio je baron Enertal čiji bi potpis morao biti na ugovoru.

O tajnim ugovorima između Austrije i Crne Gore, Neji kod Pariza, 1919,str. 6

Da je ruski ministar inostranih poslova Slavin predajući knjazu Nikoli akreditivna pisma rekao: ,, Vi ste prvi koji ste trgli mač u odbranu srpskog brata”.

O tajnim ugovorima između Austrije i Crne Gore, Neji kod Pariza, 1919, str. 8

Da su 24 vlastelina za vrijeme Stefana (Crnojevića 1451-1465) utvrdili međe između Gruda i Podgorice”. Pri razgraničenu je bio prisutan i Đuro Malonšin.

Solovjev, Aleksandar, „Zetskapresudaiz 1445. godine”, Beograd, 1931, str. 13

Da je u trećoj godini vladavine knjaza Danila (1854.) bilo i previše nedaća. Po pisanju Vuksana u zemlji je vladala velika glad; problemi na dnevnom nivou saTurcima, Rusija nije davala šesnaest mjeseci uobičajen esubvencije; nije htjela ,, dati ni pare”, što je ostavio Vladika Rade u ruskim bankama; Austrija zabranjuje uvoz municije; izbija pobuna Bjelopavlića itd.

Vuksan, Dušan, „KnjazDaniloPetrović-Njegoš, trećagodinavladavine 1854“, Cetinje, 1936, str. 1

Da je knjaz Danilo na vijest da Crnogorci ne mogu ulaziti sa oružjem u Kotor zamolio kotorskog poglavara Dojmija da se dozvoli ulazak njegovim činovnicima ,, koji znak mojega imena na glavi nose. Taj znak je dvoglavi orao, držeći ispod lava, a u sredini moje ime DI i dijeli se na senatorski, kapetanski i perjanički”.

Vuksan, Dušan,„Knjaz Danilo Petrović -Njegoš, treća godina vladavine 1854“, Cetinje, 1936. str. 5 

Da je knjaz Danilo na Bjelopavlićku bunu odgovorio oštrim pismom.U njemu ih opominje da je čuo da drže nekakve ,,zborove” pa bi bilo dobro da se batale toga ,,jer se mogu brzo kajati“. Autor teksta kaže da je knjaz Danilo još mnogo toga prigovorio Brđanima pa zaključuje da je  znao da je Danilo prijeke naravi ali da je u ovom pismu bio prenaglio.

Vuksan, Dušan, „Knjaz Danilo Perović – Njegoš, treća godina vladavine 1854“, Cetinje, 1936, str. 17

Da je knjaz Danilo aktivirao naredbu Petra I koja se odnosila na svešteničke nagrade. Istu je aktivirao i u formi naredbe dao kapetanima i starješinama u svaku crnogorsku nahiju sa ciljem da se sprovede:

-Svaka kuća da predaje popu svake godine 30 litara žita prostoga;

– Za domaćina, ili domaćicu, da se za pogreb predaju talijera 2;

– Za dijete koje umre, za pogreb F.1;

–  Za 7 leturđija, budi kome se odgovara,da popu preda 7 proskura;

– Za masla popu 6 k. i objed;

– Za Krsno ime proskure dvije;

– Za vodice svaka kuća 1 k;

– Za vjenčanje 20 k. i objed;

– Za krštenje, ko može, sami objed, a u nuždi ništa.

Vuksan, Dušan, „Knjaz Danilo Petrović – Njegoš, treća godina vladavine 1854“, Cetinje, 1936, str. 22

Da je Petar II Petrović -Njegoš stvorio stražu ( 1831. god.) zvanu,, gvardija”.  Gvardija je bila organ Senata a zadatak joj je bio da vrši policijsko-vojne i sudske poslove na prostoru  Crne Gore. Svaka nahija je dala po:

Katunska……112 ljudi i 3 kapetana;

Riječka………55 ljudi i 2 kapetana;

Crmnička…..53 ljudi i dva kapetana;

Lješanska…..17 ljudi i 1 kapetan;

Bjelopavlićka…55 ljudi i 3 kapetana;

Piperi ………..26 ljudi i 2 kapetana;

Morača i Rovci 25 ljudi i 2 kapetana;

Kuči……………45 ljudi i 3 kapetana.

Ukupno 388 ljudi i 18 kapetana.

U tekstu su podaci koji govore o prihodima sa kojima je Njegoš raspolagao a i o rashodima.

Finansije vladike Rada (1838 – 1841), str. 1

Da je Sima Milutinović stigao na Cetinje 5 oktobra 1828. godine kod Sv. Petra sa lažnim ,,pasaportom” u kojem je pisalo da je rođen u Herceg Novom. Podaci su kao što je rečeno bili lažni, Sima je rođen u Sarajevu, ali da bi lakše stigao do Crne Gore on ih je morao krivotvoritii. Kako kaže autor teksta on je stigao na Cetinje u ,, malome životu i nahodi se danas u postelju, budući osam dana bez ikakva jela stojao u pustoj planini prekrivenoj maglom, ne znajući kojom bi stranom imao okrenuti za doći ovamao“.

Vuksan, Dušan, „Dolazak Sime Milutinovića u Crnu Goru“, Cetinje, 1931. str. 8

Da je oskudica u naoružanju i taktici Crnogorce naučila da budu još bolji na jataganima i handžarima, pravi ratnici neprikosnoveni borci prsa u prsa. Kad je u pitanju crnogorska vojna taktika poznat je događaj koji je detaljno opisao Broneski. On govori da su Crnogorci, da bi zavarali neprijatelja, svoje kape postavljali po crnogorskim kršima da bi ostavili kod neprijatelja utisak da ih ima mnogo više.

Dragićević, Risto J., „Počeci savremenog naoružanja i organizacije crnogorske vojske“, Cetinje, 1939, str. 1

Da su Crnogorci ,,od ljute nevolje pravili sami prah: Od đubreta su dobijali salitru, po malo sumpora kupovali, a ljeskovinu goreli i pravili ugalj, pa su sve tukli u stupu… Mjesto olova upotrebljavali komade gvožđa, sitno oblo kamenje a i zrna kukuruza”.

Dragićević, Risto,„Počeci savremenog naoružanja i organizacije crnogorske vojske“, Cetinje, str. 3

Da je Crna Gora 12. novembra 1877. godine dobila izlaz na more i to pod Bar. Zadovoljan tom činjenicom knjaz Nikola je ispjevao pjesmu:

Vjenčanje s morem 1877. godine

Pozdravljam te, sinje more,

o livado tečna ravna,

ti velika prostorijo,

željo naša preodavna.

 

Budi moje, more plavo,

i uz kamen moj pjenuši,

dok je svijeta, dok je ljudi,

dok te sunce ne isuši.

Božović, Vuk B, „Crna Gora i patentirani istoričari“, Subotica, 1936, str. 7

Da je ,,seriju pustolova u Crnoj Gori otvorio Šćepan Mali, za njim dolazi grof Dimitrije Vujić, pa konte Zanović i na kraju famozni Duka od Meduna”. Vujić je bio rodom iz Vojvodine. Služio je neko vrijeme kod potonjega poljskog kralja Stanislava Ponjatovskoga, bio je kod njega šambelan i postao kavaljer ordena sv. Stanislava. Kad je Poljska propala Vujić se obreo u Francusku, đe je dobio čin general – majora i kao takav šiljan je u balkanske hrišćanske zemlje, koje su bile pod Turcima, da skuplja vojnike za francuske legije. Bio je u dobrim odnosima sa Petrom I. Imao je titulu grofa. Vojvoda Davidović o njemu piše ,,u Crnu Goru je došaoneki grof Vujić, koji je bio u Carigradu i tamo pregovarao s Portom u ime crnogorskog naroda, mada ni to ni od koga nije bio ovlašćen”. Pričao je da ga je Porta ,,postavila za crnogorskoga knjaza i dala mu sredstva da zavede novu upravu i da skupi armiju od 25 000.

Vuksan, Dušan,„Pustolov Dimitrije Vujić i Crna Gora“, Beograd, 1932, str. 1

Da je prvu vodu u Gusinju izveo Smailaga Omeragić u prvoj polovini 19. vijekz, a u Plavu Elmazbeg Redžepagić sa Đuričke reke ispod Završa. Voda je dovedena uz goč i daire što će reći uz igru i pjesmu.

Vlahović, Mitar, „O navodnjavanju u okolini Gusinja i Plava“, Beograd, 1937, str. 167-169

Da se Grbalj prvi put pominje u Ljetopisu Popa Dukljanina. Pominje se početkom 14. stoleća a možda i prije potpadao je pod Kotorom. Ime je dobio po antičkom gradu Akruvija – Acruvium. Poznat je još i po Grbaljskom zakoniku iz 1427. godine.

Jedan prilog za istoriju Grblja, str. 1

Da je 21. septembra 1862. godine buknuo ustanak u Boki Kotorskoj. Na ustanak su se digli Bokelji zbog austriskog nepoštovanja njihovih prava. Ovaj događaj je u istoriji poznat i kao Krivošijski ustanak. U knjizi je objavljena,, ubojita pjesma kojom su se krijepili u junačkoj hrabrosti”. U pjesmi se između ostalog kaže: ,, Čujete li one gromovske pjesme?

Ono je Crnojević, i eno ga gdje prispijeva sa hrabrim i vjernim svojimCrnogorcima.

Oni će stati na čelo sokolova, on će ih predvoditi u boj“. U knjizi je objavljen i ustanički proglas.

Ustanak u Boci Kotorskoj 1869, Beograd, 1870, str. 11-12

Da su srednjevjekovni dubrovački karavani prolazili i preko naših krajeva i to u dva pravca. Zvali su se ,,via Drine“ i ,,via jezera ili via Anagasti“. Prvi je vodio iz Dubrovnika preko ,, Trebinja – Bileće – Gacko – Čemerno- Tjentište- Foča, dalje ili uz Ćehotinu preko Pljevalja, ili Drinim do Lima”.  Drugi put je išao preko Nikšića i Jezera. Od Trebinja se odvajao od prvog da bi skrenuo za Onogošt, zatim u izvornu oblast Pive, na današnji Šavnik. odatle se penjao u oblast Drobnjaka – Jezera, zatim preko Tare izbijao na lim. Nerijetko se koristila još jedna trasa od Onogošta preko Župe – nikšićke Morače i Kolašina u Gornje polimlje.

Dubrovački srednjevjekovna karavanska trgovina, str. 125

Da su Crnogorci pri zauzimanju Bara oktobra 1877. godine zaboravili ,,kapsule” za top. Za taj nemio događaj odgovoran je bio artiljeriski komandir Đuza Vukotić koji ih nije ponio sa sobom. Zbog tog propusta knjaz Nikola odmah mu je skinuooficirski grb a zatim ga poslao u tamnicu na Cetinje. Tamo nije dugo ostao jer je bio ,,deficitaran” kadar pa je bio potrebniji na frontu. Za kaznu, vojničku dužnost je vršio bez komandirskog zvanja.

Vuković, Gavro, „Opsada Bara 1877. godine“, Sarajevo, 1930. godine. str. 9

Da je knjaz Nikola prilikom zauzeća Bara u djelovima đe su živjeli katolici ,,strogo zapovijedio vojsci da postupa lijepo i da im niko za živu glavu ništa ne takne protivu njihove volje”.

Vuković, Gavro, „Opsada Bara 1877. godine“, Sarajevo, 1930, str. 11

Da je knjaz Nikola prilikom zauzeća Bara 1. novembra 1877. godine, izdao naredbu da se ,,strogo zabrani da niko ne smije ništa uzeti u svoju korist…” iz kuća koje su napuštali barski muslimani.Ako bi se nekome desilo da nešto uzme morao je to ,,položiti u administraciju ratnog plijena naročito za to stvorenu”.

Vuković, Gavro, „Opsada Bara 1877. godine“, Sarajevo, 1930, str. 17

Da je knjaz Nikola zabranio crnogorskoj vojsci sječu maslina prilikom zauzeća Bara 1877. godine uprkos činjenici da je vojska bila mokra, smrznuta, iscrpljena i gladna.

Vuković, Gavro,„Opsada Bara 1877. godine“, Saraajevo, 1930, str. 23

Da su Crnogorci priikom zauzeća Bara,na knjažev nagovor ,,blagodarenje” zakazali u katoličkoj crkvi sv. Nikole u Zupcima.

Vuković, Gavro, „Opsada Bara 1877. godine“, Sarajevo, 1930, str. 26

Da je Bar oslobođen 27. decembra 1877. godine na Šćepan dan. ,, Prema dobijenom izvještaju Ibrahim beg, vojni zapovjednik, anadolac, hrabar, čovječan i ozbiljan oficir (kome je dato pravo da zadrži oružje), Selim beg Barski, Šaban beg Bušatlija došli su kod Gospodara i izjavili da se predaju”.

Vuković, Gavro, „Opsada Bara 1877. godine“, Sarajevo, 1930. str. 32

Da je Miralaj pri predaji grada Nikšića izgovorio ove riječi: ,,Predajem grad, topove i sve drugo carsko, što je pod mojom komandom bilo, ali ne odgovaram za Nikšiće, koji su izgubili svijest, te ne znaju što rade”.

Vuković, Gavro, „Opsada Nikšića 1877“, godine. str. 38

Da se knjaz Nikola pred zauzećem Nikšića 1877. godine sastao sa građanima kojima je poručio da se predaju ako ,,misle spasiti svoje živote, svoju čeljad, svoje kuće i cijelo imanje neka se predaju. Vjera će im biti poštovana. Hrz sačuvan, cijelo imanje pokretno i nepokretno biće njihovo”.

Vuković, Gavro, „Opsada Nikšića 1877. godine“. str. 23

Da je starina Šobota Avdić nikšićki muslimanski prvak kad je vidio Petra Vukotića rekao: „Valahi Bilahi, gledao sam mnogo carskih paša i vezira, ali takvog nikad nijesam vidio. Šteta samo što nijesi Turčin”.

Vuković, Gavro, „Opsada Nikšića 1877. godine“. str. 41

Da je ,,knjaz našljednik Danilo imao svoj dvor u Kap-Marten, udaljen od grnice italijanske samo 25 minuta”.  U tom dvoru kralj Nikola je namjeravao živjeti.

Nikola Petrović i njegov dvor, Sarajevo, 1919, str. 22

Da je kralj Nikola uputio pismo američkom predsjedniku Vilsonu u kojem između ostalog kaže:

„Predragi i veliki prijatelju…

Jučer je u jednoj od glavnih varoši crnogorskih proglašeno moje zbacivanje s prijestola pomoću srpskih bomba i novca, koji je prosut u narod umirujući od gladi. Tako je ujedinjenje moje države sa Srbijom odlučeno zloupotrebom srpskih vojnika i to u trenutkukad je pet hiljada crnogorskih prvaka, od kojih dvije hiljade oficira, bilo u austrijskim koncentracionim logorima i kad je njihov kralj od Saveznika zadržan u Fraancuskoj”.

Nikola Petrović i njegov dvor, Sarajevo, 1919, str. 30-31

Da je Crna Gora u administrativom pogledu bila podijeljena na četiri nahije (Katunska, Riječka, Crmnička, Lješanska ) i Brda. Nahije su bile podijeljene na kapetanije, kapetanije na sela. Selom je upravljao desečar; u sudsko pogledu on je bio primiriteljni sudija, kapetanski sudije bile su prvostepeni, a Senat nije bio samo vrhovni sud, on se bavio i sa svim drugim potrebama zemlje; raspisivao poreze, izdavao državna imaja pod arendom, sklapao svih vrsta ,, kontrate” starao se o svim potrebama i nabavkama državnim itd.

Vuksan, Dušan, „Prva godina vlade kraija Nikole“, Cetinje, 1936, str. 16

Da je 1925. godine otkopan dio arhivskog materijala koji je trebao da odnese sa sobom kralj Nikola u izbjeglištvo. Sa Plavnice je vraćeno oko 30 paketa tog materijala pa je u nedostatku adekvatnog prostora a i zbog bezbijednosti zakopan u dvorište Dvora kralja Nikole. U tom periodu upravitelj arhiva bio je Dušan Vuksan koji je zabilježio: ,, Arhiv je bio napola truo- ležao je pod zemljompunih pet godina – i raspadao se, tako reći, pred očima”. Dalje kaže da nije uspjelo ni to da se ,, neka akta konservišu” pa čak nije uspjelo ni prepisivanje. Kaže da je on pravio zabilješke iz gotovo svih akataa naročito iz onih  koji su se raspadali.

Prve godine vladavine kralja Nikole, Cetinje, 1936, str. 1

Da je Aleksa K. Matanović ( jedan od deputata koji su pozvali srpske trupe u Crnu Goru 1918. godine ) za crnogorsku omladinu koja je zdušno pomagala onim snagama koje su kralja Nikolu svrgli sa prestola rekao,, ne bi bilo ujedinjenja da nije bilo te i takve omladine “. (da nije ništa slučajno najbolje govori početak devedesetih godina prošlog vijeka kad je omladina odigrala sličnu ulogu, prim. B.B. )

Crna Gora za ujedinjenje, Cetinje, 1929, str. 1

Da je prof. Nikola Banašević kritički analizirao Njegoševo dijelo pa je rekao da bi i mi: ,,dobili jedan spev koji bismo mogli, bez mnogo zazora, staviti uz bok Božanstvene komedije ili Miltonovog Izgubljenog Raja”.

Vladar u Njegošu pesnika, Novi Sad, 1930, str. 7

Da je 1917. godine krenula snažna srpska propaganda u Crnoj Gori a već 1918. godine cijela Crna Gora je prekriljena četnicima, koji javno propagiraju ujedinjenje  sa Srbijom”.

Crna gora za ujedinjenje, Cetinje, str. 5

Da je Tade Radova Krivokapić na Grahovcu u ,, zagonu posjekla Turčina”. Tade je bila od junačke kuće Samardzić iz Krivošija. Bila je udata za plemenskog kapetana Rada Krivokapića (na uži ogranak Radović ) iz Cuca. Njih dvoje izrodili su desetoro đece i to šest sinova a i četiri šćeri. U Dugi nikšićkoj poginuo je 1862. godine njhov prvijenac sin serdar Krsto. Kada je čula tu  tužnu vijest majka Tade je rekla: ,,Rodila sam ga da pogine za slobodu i čast Crne Gore”.Ostalim sinovima koji su bili junaci i učesnici iste bitke rekla je ,, …ako mi Krsta osramotite i donesete bruku domu i plemenu ni jednoga majka više ne gledala“.

Vujačić, Marko, „Znamenite Crnogorke“, Titograd, 1961, str. 26-28

Da je kosa u Crnoj Gori ,, s preda nisko šišana ili brijana, a ostatak pleten u pletenice”.

Đorđević, Tihomir, „Kosa u južnih Slovena“, Zagreb, 1926, str. 7

Da je poznato da su u Crnoj Gori ljudi nosili duge kose, čak je i Njegoš smatrao da je ,, to sasvim prirodno“. Zabilježeno je da su duge kose nošene i u vrijeme vladike Danila. U jednom članku o Crnogorcima kaže se da su im ,, glave od čela gore ošišane, a od potiljka dole kose opletene više”. Isto smatra i Medaković koji kaže da Crnogorci ,, bradu briju i glavu podbrijavaju, a svaki nosi brkove, ali perčin ostavlja da mu po vratu pada”.

Đorđević, Tihomir,„Kosa u južnih Slovena“, Zagreb, 1926, str. 7-19

Da je Rešetar odustao od daljnjeg istraživanja kome je Njegoš posvetio ,, Gorski vijenac“. Odustao je jer je saznao ,, od pouzdane strane, da knjaz Nikola na Cetinju ima posvetu potpunu, kako se je našla poslije smrti pjesnikova u njegovoj ostavini”.

Priloz za književnost, jezik, istorija i folklor, knj. XI, sv. 1-2, 1931, str. 1

Da je Rus Kovalevski, koji je lično poznavao Njegoša zapisao: ,, Vladika je bio jedan od najobrazovanijih ljudi našeg doba. Osim svog rodnog jezika, on je lijepo govorio i pisao francuski i ruski, govorio je italijanski i poštogod njemački”.

Banašević,  Nikola, „Njegoševo učenje stranih jezika”, Cetinje, 1929, str. 2

Da Ilija Garašanin nije cijenio knjaza Danila za kojeg je u jednom pismu rekao  da je ,, jedna alačina i sva sila ruska ne može ga drugačije napraviti ”. Cijenio je Iva Radonjića za kojeg kaže ,, Ovaj senator moga’ bi s častiju biti kod nas preosedatelj Savjeta”.

Stranjaković, Drag, „Srbija pijemont južnih slovena 1842-1853”, Beograd, 1932, str. 41

Da je februara 1868. godine književnik Jovan Ristić u ime kneza Mihaila krstio šćer kneza Nikole Stanu (rusku knjeginju ). Tom prilikom po nalog kneza Mihaila Ristić je prenio izraze nezadovoljstva između dvije dinastije.

Ristić, Jovan, „Posljednja godina spoljne politike knjeza Mihaila”, Beograd, 1895, str. 50

PRILOG PRIPREMIO: VESKO PEJOVIĆ