O knjizi “Crnogorska politička kultura” Radovana Radonjića

Posted on 13. Jul, 2022 by Vesko Pejović in Iz kulture

U čast Dana državnosti Crne Gore, sinoć je u organizaciji Matice crnogorske Ogranak Cetinje, održana promocija 63. knjige prof dr Radovana Radonjića “Crnogorska politička kultura”.

Prisutne je pozdravio Luka Lagator, predsjednik Ogranka a o knjizi su govorili gospoda: Marko Špadijer, Tijana Lopičić, Ana Kovač i autor. U umjetničkom programu učestvovala je Ljubica Tomašević, prof. violine a moderatorka večeri bila je Marija Jovanović, novinarka RTV Cetinje…

Luka Lagator je između ostalog primijetio da bi istorijski i naučni prilaz političkoj kulturi mnogo veće države od Crne Gore mogao stati između korica Radonjićeve knjige što svjedoči da i mi, iako ovako mali, geografski ili po broju stanovnika ili kako hoćete, u smislu koji određuje neku veličinu, zaslužujemo i imamo što reći kada je u pitanju politička kultura.

Riječ publiciste Marka Špadijera:

Govoriti o knjizi obima gotovo osam stotina strana, sa tako delikatnom temom je neprimjereno i čak drsko. No, što je tu je!

U nedoumici sam kako da vam preporučim za čitanje najnoviju od preko šezdeset monografija Radovana Radonjića pod nazivom „Crnogorska politička kultura“.

Autor se na samom početku suočio ne samo sa nedostatkom izvora i stavova crnogorske istoriografije o naslovnoj temi, već i sa određenjem pojmova politika i kultura. Prihvatio je stav da je kultura „cjelina koja uključuje znanja, vjerovanja, moral, pravo, običaje i navike koje čovjek kao član zajednice posjeduje“ dok politika obuhvata „načela ustrojstva i razmatranje oblika državnih zajednica“.

Rukovodeći se tim principima izveo je jedno vratolomno putovanje kroz cjelokupni lavirint vremena, civilizacija, okolnosti i političke prakse koje je prolazila ova zajednica, nastojeći da pronikne u autentičnost političke kulture koju je izgradila. Uzimajući slobodu kao najviši ideal koji čovjek ovog prostora baštini, on opisuje događaje, institucije vlasti i ličnosti koje su taj ideal održavale ili dovodile u iskušenje. Uzimajući crnogorski zbor kao najuzvišeniji izraz jednakosti i slobode, a vlast koja se ustoličila na integralističkim idejama rusofilstva i srpstva, kao deformaciju prirodnog svojstva crnogorskog čovjeka, on ulazi u omiljenu disciplinu sporenja sa istoričarima i razračuna sa „dvorskom istoriografijom“. Radovan postavlja pitanja, uočava nelogičnosti i daje svoje odgovore. Naročitu kritičnost ispoljava prema „zvaničnoj“ istoriografiji koja se bavi periodom Petrovića i navodi da je ta politika opredijelila buduću istoriju Crne Gore, mitologizirala vazalski odnos prema Rusiji i pretvorila slobodnog građanina u podanika. Dragocjenost njegovih upozorenja je da oslobađa crnogorsku istoriju mita, romantičarstva i približava je životu. Krunski argumenti razrađeni su u odnosu Petrovića prema guvernadurima Radonjićima, inače njegovoj opsesivnoj temi. Bez ustezanja skida oreol pozlate sa likova svetog Petra, Njegoša, knjaza Danila i kralja Nikole. Prikazujući iscrpno manje više poznate detalje novije crnogorske istorije, gubitak države, socijalistički period, antifašizam i otpor staljinizmu, AB revoluciju i buđenje suverenističkih pokreta, dolazi do zaključka da se pored svih nevolja kroz koje je prolazio crnogorski supstrat ponaša kao drvo koje su stalno sjekli, a ono se podmlađivalo.

Esencija političke kulture cjelokupne crnogorske istorije, po Radovanu Radonjiću, je u tome kako jedan mali narod brani slobodu. Njegova je, a i naša dilema da li Crna Gora danas ima utemeljenu političku kulturu na kojoj bi počivala demokratija, a suverena država odolijevala asimilatorskim aspiracijama susjeda i ravnodušnosti Evrope.

Pored vivisekcije crnogorskih političkih tema na kojima je u svojim ranijim knjigama stekao intelektualnu kondiciju i zavidan broj protivnika, Radonjić neumorno traga za novim činjenicama i komparacijama koje obogaćuju crnogorsku istoriografiju.

On nastoji da nas primjerima političke prakse uvede u dijalektiku protivurječnosti koja djeluje u svim fazama crnogorske istorije. Prateći istorijske etape i društvene elite kako artikulišu političku kulturu, on upozorava kako se manifestuje vjernost Crne Gore Rusiji i Srbiji i zaključuje da je rezultat tog uticaja udaljavanje od političkih ideja Evrope. Analizirajući „vraćanje Crnogoraca srpskim korijenima“ prije 1918. i od 1989, pita se da li će Crna Gora biti kolateralna šteta rješavanja srpskog pitanja ili će uspjeti da sačuva svoje istorijsko ja.

Radonjić svoju knjigu završava gorkim konstatacijama i pesimističkim prognozama o sadašnjem trenutku naše domovine.

„Crna Gora je, svakako najviše svojom krivicom, utonula u najneobičniju, najdublju i najneizvjesniju krizu u svojoj istoriji. Nijedan izlazak iz takvog stanja, uključujući i njen nestanak kao države, ne bi bilo nikakvo iznenađenje“.

Preporučujem ovu knjigu hrabrima da je čitaju i iščitavaju, ali i posjeduju kao hrestomatiju koja na provokativan način izaziva da se uspostavi sopstveni odnos prema događajima u dugoj crnogrskoj istoriji.

O NAUČNOM STVARALAŠTVU PROFESORA RADOVANA RADONJIĆA GOVORILA JE KNJIŽEVNICA TIJANA LOPIČIĆ:

Dame i gospodo,

Čast mi je i zadovoljstvo da vas povodom promocije knjige prof. dr Radovana Radonjića CRNOGORSKA POLITIČKA KULUTURA kratko informišem o njemu i njegovom naučnom radu.

IZ BIOGRAFIJE

Rodna kuća Radovana Radonjića ispred koje se vidi crkva Guvernadura Radonjića

Radovan Radonjić rođen je 13. XII 1936. na Njegušima. Završio je Višu pedagošku školu i Fakultet političkih nauka. Magistrirao je (1969) i doktorirao (1973) na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Redovni je profesor univerziteta i redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

Sa suprugom Jelenom i djecom Zoricom i Zoranom

Oblasti naučnog interesovanja i rada profesora Radonjića su politički odnosi u Evropi (posebno u evropskom radničkom pokretu); pravna i politička misao; sociologija prava; retorika; crnogorska istori(ografi)ja.

Radovan Radonjić je bio:

– dekan i profesor Pravnoga fakulteta Univerziteta Crne Gore;

– dekan i profesor Kulturološkoga fakulteta Univerziteta Crne Gore;

– autor projekta, autor programa, jedan od osnivača i profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore;

– šef Katedre za sociološke nauke i rukovodilac postdiplomskih studija na Pravnome fakultetu Univerziteta Crne Gore;

– profesor na Muzičkoj akademiji Univerziteta Crne Gore;

– prifesor na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore;

– profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore;

– profesor u Centru za međunarodne studije Univerziteta Crne Gore;

– profesor na Univerzitetu „Mediteran“;

– profesor na Fakultertu za državne i evropske studije;

– osnivač i voditelj prve Škole demokratije u Crnoj Gori;

– osnivač i voditelj prve Škole retorike u Crnoj Gori;

– autor projekta, autor programa, autor više udžbenika i utemeljivač izučavanja retorike u crnogorskom visokom školstvu, i to kao prvi crnogorski univerziteski profesor retorike.

Dobitnik je velikog broja domaćih i stranih nagrada, priznanja i odlikovanja, među kojima posebno cijeni:

– Nagradu oslobođenja Cetinja (1973);

– Trinaestojulsku nagradu Crne Gore (1975);

– Nagradu oslobođenja Titograda (1981);

– Zlatnu plaketu, za izuzetan doprinos razvoju Debatnog programa u Crnoj Gori (2012);

– Zlatnu plaketu, za izuzetan kulturni razvoj Njeguša (2018);

– Godišnje priznanje SIGURAN KOMPAS, za izuzetan doprinos i širenje ideje evroatlantizma u Crnoj Gori (2014);

– Nagrade časopisa “Komuna” za žitvotno djelo (2021)

Odlikovan je:

– Ordenom rada sa zlatnim vijencem;

– Ordenom republike sa srebrnim vijencem.

Spisateljski rad i stvaralaštvo

U impozantnom spisateljskom opusu profesora Radonjića za sada, nalaze se 63 knjige, (od kojih su deset univerzitetski udžbenici iz isto toliko naučno – nastavnih disciplina: i sada u opticaju na prostorima bivše SFRJ) i nekoliko stotina stručnih i naučnih radova (od kojih je više od 50 prevedeno na svjetske jezike – engleski, francuski, ruski, italijanski,španski, njemački, japanski, kineski), odnosno predstavljeno u periodici i zbornicima širom svijeta. Do sada ima preko 1.500 bibliografskih jedinica.

Prvih 57 knjiga profesora Radonjića

U spisateljskom opusu profesora Radonjića nalazi se i edicija “Montenegrina”, koju čini 17 knjiga, pretežno klase tzv. kapitalnih djela.

Sadržaj tih knjiga, koje imaju ukupno 7.569 strana (što je do sada jedinstven, najobimniji i najraznovrsniji osvrt jednog autora na Crnu Goru), a odnosi se na gotovo sve važnije teme ove zemlje, od njenog nastanka do danas. Radonjićev kritički i naučno fundirani pristup svim predmetnim temama rezultira mnogim novinama u saznanjima o njenom biću i bitku tokom više od 1.000 godina trajanja i, kao takav, već i po sebi, ima izuzetnu vrijednost.

Riječ je o knjigama:

– Tranzicije (Podgorica,1998, str. 268)

– Crnogorska enigma (Podgorica, 2002, str. 312)

– Politička misao u Crnoj Gori (Podgorica, 2006, str. 654)

– Montenegro de te fabula narratur(Zagreb, 2008, str. 310)

– Guvernadursko – mitropolitska kontroverza u crnogorskoj

istoriografiji (Podgorica, 2009, str. 665)

– Crnogorska retorika (Podgorica, 2012, str. 784)

– Nagnute vertikale (Podgorica, 2012, str. 384)

– Socijalizam u Crnoj Gori (Podgorica, 2013, str. 704)

– U predjelima duha (Podgorica, 2015, str. 336)

– Razvoj i dometi crnogorske retorike(Podgorica, 2015, str. 334)

– Trinaestojulski ustanak (Podgorica, 2016, str. 365)

– Crnogorska teokratija (Podgorica, 2019, str. 508)

– Znalo se (Cetinje, 2018, str. 352)

– Oni i Ja (Cetinje, 2018, str. 341)

– Razgovori(Podgorica, 2018, str. 230)

– Crnogorska 1948 (Podgorica, 2019, str. 258)

– Crnogorska politička kultura (Podgorica, 2022, str. 784)

Knjige profesora Radonjića iz ove edicije dobile su mnoge veoma laskave ocjene – mahom iz Crne Gore, ali i izvan nje. Među takvim ocjenama stvaralaštva profesora Radonjića, primjera radi, nalaze se:

Edicija MONTENEGRINA

– Konstatacija akademika Sretena Perovića o knjizi Tranzicije, koji glasi:

“Rijetki su autori koji u nekoliko mjeseci objave tri potpuno apartne knjige koje, iako nijesu iz oblasti beletristike, po svojoj suštini jesu istovremeno i nauka i politika, i poezija i umjetnička proza. Među takvim autorima našao se naš poznati univerzitetski profesor, ranije istaknuti ‘savezni’ političar, akademik Radovan Radonjić. Njegova knjiga ‘Tranzicije’, koju je prije nekoliko mjeseci objavio CID, sadži autorova oštra reagovanja u formi intervjua i tekstova, isprovociranih postupcima protagonista ‘nove razvojne filozofije’ (u vrijeme, kako veli autor, kada su izvodili ‘završne radove’ u definitivnom nametanju ‘svoje logike i politike crnogorskom društvu i dražavi’), te dublje analize kroz oglede i rasprave, u kojima su razmatrani gotovo svi aktuelni problemi crnogorskog društva i njegove veoma bolne društveno-ekonomske, političke, pa i vjerske tranzicije” (Monitor, Podgorica, 10. decembar 1999, atr.46).

– Ocjena akademika, prof. dr Radoja Pajovića o knjizi “Politička misao u Crnoj Gori”, koja glasi:

“Govorim o knjizi vrsnog naučnika i profesora univreziteta, redovnog člana DANU, Radovana Radonjića, “Politička misao u Crnoj Gori”.

Riječ je o kapitalnom djelu ovog autora, koje je naša saznanja o poslednjih dva stoljeća crnogorske istorije uzdigao do vrhunskih naučnih visina… Ovo djelo predstavlja virtuoznu sintezu crnogorske istorije novijeg doba. Rezultati do kojih je Radonjć došao odlikuju se visokim nivoom teoretske misli, objektivnošću, utemeljenošću sudova, koji ni u čemu ne izazivaju sumnju. Ovom knjigom Radonjić je ispunio očekivanja ne samo najzahtjevnijih čitalaca nego i moderne nauke. Hvala Ti Radovane Radonjiću za ovakvo djelo vrhunske vrijednosti” (KIC, 28. maja 2008. godine).

– Ocjena mr Nela Savković – Vukčević o knjizi “Crnogorska retorika”, u kojoj se, uz ostalo, kaže:

“Monumentalna Crnogorska retorika, akademika Radovana Radonjića, čini nas ponosnim jer dokazuje da su Crnogorci svojim mudrim, pravednim i lijepim riječima uzdigli domaće beśedništvo do vječnosti i uzornosti. Jedna od najstarijih definicija retorike, još iz Katonovoga doba, glasi da je rječit čovjek pošten čovjek koji umije dobro da govori. Druga izreka kaže da samo dobar čovjek može biti dobar naučnik. Te blistave misli srećno su se srele u ličnosti i djelu uvaženoga prof. Radovana Radonjića” (Oni i ja, Cetinje, 2019, str. 295).

– Recenzija Radonjićeve knjige “Montenegro de te fabula narrautr”, prof. dr Jovana Mirića, sa Zagrebačkog fakulteta političkih znanosti, koja glasi:

„Radovan Radonjić gotovo 50 godina svjedoči i aktivno participira u crnogorskoj i jugoslovenskoj povijesti, i piše o njoj. I jedan je od rijetkih autora koji se ne mora odricati svojih prijašnjih knjiga i angažmana. Ovdje se ne radi samo o autorovom moralnom i intelektualnom integritetu koji je odolijevao primamljivosti ideoloških pomodnosti. Riječ je prije svega o tome da se Radovan Radonjić u svim lomovima, prelomima i iskušenjima usudio ozbiljno misliti, a to znači misliti o bitnom. A takva misao nije pomodna, nije sezonska i sektaška, takva je misao svakom vremenu bitno supripadna. Teško je na tako malom prostoru naći toliko proturječja, aporija, različitih interesa i sukoba nacionalnih, plemenskih, ideologijskih kao što nalazimo u Crnoj Gori. Ne bi li tako netko izvan konteksta, sine ira et studio, mogao o tome govoriti? Teško. Teško to može i Crnogorac. Radovanu Radonjiću, Crnogorcu, to ipak uspijeva. I kad govori iz žive magme zbivanja kojima je i sam određen i zahvaćen, on, insajder, ostaje na kritičkoj distanci. I to je jedini način da se nešto bitno kaže o Crnoj Gori i Crnogorcima. Stoga možemo da kažemo da knjiga Radovana Radonjića, Montenegro: de te fabula narratur, parafraziramo vladiku Vasilija, izvodi Crnu Goru i Crnogorce ’svijetu pred oči’. Što se mene osobno tiče, ni jedna knjiga poput ove nije tako uvjerljivo pokazala kako je za Crnogorce pa i za Crnu Goru, bilo sve lakše nego opstati. No, Crna Gora i Crnogorci nijesu opstali samo kao materijalna, fizička i demografska činjenica, oni su opstali i kao duhovni supstrat… Priča o Crnoj Gori Radovana Radonjića dramatična je, zgusnuta i uzbudljiva priča o crnogorskoj povijesti. Ona se može čitati kao zanimljiv istorijski roman. Ta čitkost i pitkost priče, međutim, nije na uštrb kategorijalne jasnoće, naučno-teorijske konzistencije i uvjerljive empirijske verifikacije. Znati i umjeti tako pisati odlika je najvećih iz intelektualne elite ili, kako bi rekao Hegel, iz ’literarne republike“(Crnogorski glasnik, Zagreb, br. 54/2008, str. 16/17).

– Riječi akademika Sreten Perovića, prigodom promocije studije profesora Radonjića “Crnogorske retorika”, koje glase:

“O profesoru Radovanu Radonjiću relativno pouzdano predznanje ima većina crnogorskih građana. Njegova radna i stvaralačka biografija mogu da imponuju jednako vrijednosnom fondu Ujedinjene Evrope kao i Crnoj Gori i prijestonom Cetinju. Oni koji će nepristarsno pogledati bio-bibliografiju Radovana Radonjića zaključiće da to nije samo jedan stvaraklački život, niti samo jedno cjelovito djelo – već da je to riznica osmišljenog i sistematizovanog znanja iz više naučnih disciplina, plodotvornost specifičnog patriotizma bez izvinjenja, čiji autor stalno nadopunjuje kritičku vizuru u svakom djelu, što neminovno dovodi do novih saznanja i najčešće do bitnog prevrednovanja ustaljene istoriografske i sociološke slike o crnogorskoj prošlosti i sadašnjosti. Djelo Radovana Radonjića u punoj je saglasnosti sa temeljnim stavovima najistaknutijih crnogorskih prerodbenika, utemeljitelja montenegristike, od Ivana i Đurđa Crnojevića do najkreativnijih predstavnika naših obnoviteljskih, poratnih generacija”(„Pobjeda“ – dodatak „Kultura“, 28. januar 2012, str. IV)

Cetinje, 1970. godine

– Aksiološka rapsodija mr Nele Savković – Vukčević, povodom knjige profesora Radonjića “Crnogorska teokratija”, koja glasi:

“Zahvaljujem profesoru Radovanu Radonjiću što sam bila među onima sa kojima je dijelio svoje misli povodom oslobađanja istine o guvernadurima Radonjićima, i samim tim, o crnogorskoj istoriji i politici. Još od 2005. godine znala sam da će ovaj stvaralac svoj naum pretvoriti u knjige, razumjela sam iz razgovora sa pofesorom da dobro zna koliko je teško krčiti put koji je zatrpan nanosima nekritičkih stavova. Uspio je profesor Radonjić da stigne na cilj:

zato što kao pravi naučnik redefiniše pasivno naslijeđene poglede;
zato što mu je savjest nalagala da svojim velikim znanjem doprinosi razumijevanju delikatnih pitanja sadašnjosti i osmišljavanja budućnosti;
zato što se na ishodištu neravnoga puta uzdigao iznad interesa i predrasuda, a iskustvo pokazuje da se samo tako može ispravno posuđivati;
zato što profesor živi u duhu mudrosti da se „… akcija ne rađa iz mišljenja, već iz spremnosti na odgovornost“;
konačno, zato što kao izdanak crnogorske tradicije Radovan Radonjić besjedi dobronamjerno i vjerodostojno, a njegovi su nastupi veliki retorički događaji, riječi za sva vremena”.

Knjigu „Crnogorska teokratija“ doživljavam kao izraz najdubljeg poštovanja prema crnogorskome narodu jer doprinosi našoj samospoznaji. A za to je uvijek trebalo hrabrosti” (Pobjeda, Podgorica, 25. april 2018, str. 18-19).

– Jednoglasno obrazloženje Redakcije i žirija časopisa Komuna da nagradu za životno djelo 2020. godine dodijele profesoru Radovanu Radonjiću, budući da je ovu zavrijedio kao „jedinstvena intelektualna figura u novijoj povijesti države Crne Gore koja je dosljedno njegujući kritički odnos dala nemjerljiv doprinos ukupnoj njenoj emancipaciji, snaženju državotvorne svijesti i crnogorske nacionalne samobitnosti, njenog jezika, kulture i duha” (Komuna, Podgorica, novembar 2020, str. 1)

O NAUČNOM STVARALAŠTVU PROFESORA RADOVANA RADONJIĆA GOVORILA JE I ANA KOVAČ, EKONOMISTKINJA

Dame i gospodo,

Čast mi je i zadovoljstvo da vas povodom promocije knjige prof. dr Radovana Radonjića CRNOGORSKA POLITIČKA KULUTURA kratko informišem o njegovom naučnom radu i stvaralaštvu van zemlje, kao i o njegovom društveno političkom radu.

Naučni rad i stvaralaštvo – van zemlje

Profesor Radonjić je učesnik mnogih međunarodnih okruglih stolova i naučnih konferencija. Član i predvodnik najviših jugoslovenskih naučnih timova na bilateralnim konferencijama (u SAD, SSSR i drugim zemljama). Predstavnik Jugoslavije i član jugoslovenskog naučnog tima na svih deset svjetskih okruglih stolova “Socijalizam u svijetu” (u Cavtatu) i član uređivačkog tima istroimenog međunarodnog časopisa koji je izlazio na više svjetskih jezika. Član redakcija u nekoliko drugih međunarodnih časopisa.

O referentnosi naučne misli profesora Radonjića van prostora Crne Gore i bivše SFRJ, posebno govore sljedeća dva primjera.

Jedan se odnosi na njegovo predvodništvo jugoslovenske delegacije na najvišem nivou na naučnoj konferenciji u Moskvi, decembra 1988. godine, povodom sukoba Jugoslavije i SSSR-a iz 1948 godine. Sovjetska sredstva informisanja posebnu pažnju su posvetila Radonjićevom učešću u radu toga naučnog skupa, budući da je on bio prvi naučnik u svijetu koji je doktorirao na toj temi. O tome svakako svjedoči i ovaj tekst: “Predstavnici SSSR-a i Jugoslavije bili su jednoglasni u uvjerenju da savremeni procesi obnove, restrukturiranja socijalizama takođe polazi od pouka niza tragičnih događaja u odnosima između socijalističkih zemalja, od kojih je prva, po hronologiji i po broju učesnika u njoj, i po gorčini ideoloških polemika bio je sukob 1948-1953. No, bio je to događaj veoma važan za početak reformi društveno-ekonomskih i političkih struktura kolektivističkog društva u skladu sa iskustvom razvoja svetskog socijalizma i zahteva epohe naučnih tehnološka revolucija, na svoj način dizajniran da eliminiše mogućnost prerastanja prirodno nastalih razlika u politici socijalističkih država u antagonističke odnose. U tom smislu, učesnici ‘okruglog stola’ bili su jedinstveni upriznanju istorijskih značenja principa odnosa između komunista i radničkih partija socijalističkih zemalja koje su krenule deklaracije iz Beograda i Moskov 1955. i 1956., odnosno sovjetsko-jugoslovenske Deklaracija iz 1988. o rezultatima zvanične posjete SFRJ Generalnog sekretara Centralnog komiteta KPSS M.S. Gorbačova.

Представители СССР и Югославии были единодушны в убеждении, что современные процессы обновления, перестройки социализма исходят и из уроков ряда трагических событий во взаимоотношениях социалистических стран, первым из которых и по хронологии, и по количеству вовлеченных в него партий, и по ожесточенности идеологической полемики был конфликт 1948—1953 гг., что реформирование социально-экономических и политических структур коллективистского общества в соответствии с опытом развития мирового социализма и требованиями эпохи научно-технической революции призвано исключить саму возможность перерастания естественно проявляющихся различий в политике социалистических государств в антагонистические отношения. Так же едины участники “круглого стола” были и в признании исторического значения принципов отношений между коммунистическими и рабочими партиями социалистических стран, изложенных в Белградской и Московской декларациях 1955 и 1956 гг., советско-югославской декларации 1988 г. по итогам официального визита в СФРЮ Генерального секретаря ЦК КПСС М.С. Горбачева. Обоюдным было высказанное желание опубликовать материалы “круглого стола” и в СССР, и в СФРЮ.

Глава югославской делегации Радован Радонич был принят в Идеологическом отделе ЦК КПСС, а делегация в целом — в Международном отделе.

Правда. 1988. 6 дек.

Šef jugoslovenske delegacije Radovan Radonjić, bio je primljen i imao razgovore u Ideološkom odeljenju Centralnog komiteta KPSS, i delegacija u celini – u Međunarodno odeljenju” (Правда. 1988. 6 дек.).

Za ocjenu rezultata razgovora na skupu u Moskvi, gledano iz ugla koja je strana bila uvjrljivija u davanju tačnijih i naučno utemeljenijnijih ocjena o karakteru i ishodištima sukoba iz 1948. godine, relevantna je zajednička ocjena, izložena u zaključku jednog od njegovih učesnika. Nakon konstatacije da su u objašnjenju uzroka i suštine sukoba iz 1948. godine, koje nudi zajednički tekst Gibianskog i Volkova zanemareni neki važni fakti, bez kojih se svaki zaključak o tom događaju čini sumnjivim, on kaže: “Mislim da se Radonjić u svom referatu kretao putem koji je bliži kompletnom odgovoru na pitanje karaktera tog sukoba. Riječ je o sukobu koji s punim pravom možemo označiti kao sukob između jedne autentične revolucije i staljinstičkog dogmatskog diktata”.

“Мне кажется, что интерпретация, которая содержится в статье Л. Я. Гибианского и В. К.Волкова, грешит тем, что в ней забыты или оставлены без внимания некоторые важные факты и весьма глубокие проблемы, связанные с этим конфликтом. И отсюда следуют выводы, которые кажутся мне сомнительными. Я думаю, что Р. Радонич в своем докладе пошел понаправлению, которое более близко к полному ответу на вопросы охарактере этого конфликта. Он исходил из тех посылок, которые, по моемумнению, могут быть исторически подтверждены. Речь идет о конфликте,который с полным правом можно охарактеризовать как конфликт междуаутентичной революцией и сталинистским догматическим диктатoм» (Политические уроки однаго конфликта, Mocквa, 1989, стр. 47).

Drugi primjer odnosi se na činjenicu da je pomenuti moskovski skup privlačio pažnju čitavog svijeta, osobito njegovog zapadnog dijela, i da su analize o tom događaju, koje je profesor Radonjić već ranije bio izložio u svojim djelima, imale širok odjek u međunarodnim naučnim krugovima. O tome, uostalom, govori tekst:: “Stare su procjene o broju informbirovaca u Jugoslaviji pretežno proizvod raskola. Danas znamo da su bile ili pogrešne ili varljive. Na jednom seminaru za novinare 1975, Jure Bilić, tada sekretar Izvršnog komiteta CK SKJ, naveo je da je u toku sukoba bilo registriranih 54.000 kominformovaca. A u augustu 1983. Radovan Radonjić, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Titogradu i jedan od vodećih crnogorskih komunista, objavio je prvu potpuno novu statistiku o kominformstvu, koja je unesena u onaj dio nove službene Historije SKJ (1985) koji je on pripremio; te je podatke takođe unio u svoju monografiju o kominformskom fenomenu. Radonjićevi nalazi, u kojima se navode 55.663 registrirana i 16.288 zatvorenih ili osuđenih kominformovaca, prikazani su na tabelama 2. i 3″.

“The old estimates were largely a product of the split. We now know that they were either wrong or misleading. At a seminar for journalists in 1975 Jure Bilić, then secretary of the KPJ CC executive committee, noted that in the course of the conflict there were 54,000 registreed Cominformists. And in August 1983, Radovan Radonjić, professor of political science at the University of Titograd and a leading Montenegrin Commuinist released the first of completely new Cominformist statistics, which were incorporated in Radonjić’s portions of the new official party history (1985) and his simultaneous monograph on the Cominformist phenomenon. Radonjić’s findings, which cite 55,663 registered and 16, 288 arrested or sentenced Cominformists, are presented in Tables 2 and 3” (Ivo Banac, With Stalin against Tito: Cominformist Spislts in Yugoslav Communism, New York, 1988, str. 148-149).

Društveno – politička ličnost profesora Radonjića

Radovan Radonjić je bio poznati i veoma cijenjeni crnogorski i jugoslovenski političar. Tim povodom ovdje će biti navedena jedna od manje poznatih “epizoda” njegovog stvaralaštva i u toj oblasti. Zvanično je, na primjer, smatran za jednog “od najaktivnijih članova Centralnog komiteta SKJ, koji je borbu za drugačiji rad CK SKJ i čitavog Saveza komunista počeo davno” . Po tom osnovu je, na 13. Kongresu te partije izabran iz predsjedenika Ideološke komisije Centralnog komiteta, ili kako se to tada zvalo, ideologa SKJ.

Lijevo je Radovan Radonjić a u sredini je Stane Dolanc, član predsjedništva CKSKJ , Cetinje 1972.

ProFesor Radonjić je sa te pozicije, u vrijeme raspada SFRJ, časno otišao s crnogorske i jugoslovenske političke scene, ali je ostao čvrsto vezan sa Crnom Gorom, jednako kao i prije, ili možda još i više, angažovan u borbi za njen opstanak i razvoj. Između više neporecivih dokaza u tom smislu, dovoljno je navesti ova tri:

Radovan Radonjić u društvu Tita, Staljina i Gorbačova

Prvo. Devet crnogorskig političkih stranaka imalo je priliku da na velikom zajedničkom mitingu, održanom na Cetinju, 1. februara 1992. godine, burnim odobravanjem pozdravi, i prihvati, “Izjavu o suverenoj Crnoj Gori”, koju je profesor Radonjić lično napisao i koja je, znatnim dijelom, predstavljala potku svih kasnijih crnogorskih dokumenata te vrste. Njen izvorni tekst glasi:

„1) Samostalna i suverena Crna Gora, jedina je politička realnost koja građanima Crne Gore omogućava da izađu iz sadašnje političke krize i preuzmu sopstvenu sudbinu u svoje ruke. Pod suverenitetom Crne Gore podrazumijevamo apsolutno, neotuđivo, nezastarivo i nedjeljivo pravo njenih građana da slobodno, samostalno i demokratski uređuju sva pitanja unutrašnjih odnosa u svojoj državi i odnosa države Crne Gore sa drugim međunarodno-pravnim subjektima.

Vladika Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo sa moderatorkom večeri Marijom Jovanović

2) Suverenitet Crne Gore temelji se na nacionalnim i državnim interesima njenih građana, a to su: mir, demokratija zasnovana na vladavini prava, tržišna privreda, ekonomski, socijalni i kulturni prosperitet, nacionalno i vjersko uvažavanje i tolerancija, ekološka zaštita, razvoj u skladu sa savremenim etičkim normama i tehničko-tehnološkim standardima, otvorenost granica države Crne Gore i svestrana saradnja sa svim narodima i državama koje to žele na principima ravnopravnosti, međusobnog uvažavanja i uzajamne koristi. Ostvarivanje tih ciljeva i interesa od životne je važnosti za građane Crne Gore, a ima i širi, principijelni značaj. Zato tražimo međunarodnu podršku i zvanično priznanje međunarodno-pravnog subjektiviteta Crne Gore, kao i njen prijem u EZ, KEBS i OUN.

3) Polazeći od temeljnih karakteristika društvenog i državnog bića suverene Crne Gore: prihvatamo dokument Haške konferencije i mirovni plan Ujedinjenih nacija, kao osnovu za rješavanje jugoslovenske krize; pozivamo građane Crne Gore, koji se nalaze u oružanim snagama van naše teritorije, da se vrate kući; priznajemo suverenitet svim bivšim jugoslovenskim republikama koje to traže; opredjeljujemo se za Crnu Goru kao demilitarizovanu i neutralnu državu i tražimo međunarodno priznanje takvog njenog statusa.

4) Samo suverena Crna Gora može ravnopravno odlučivati o oblicima i sadržajima svog učešća u novom jugoslovenskom zajedništvu, za koje ćemo se svesrdno zalagati tek po uspostavljanju trajnog mira i nakon demokratskih izbora i konstituisanja novih organa vlasti. Odluke, koje bi se donijele prije toga, na brzinu, u uslovima raširene gladi i straha, pod prijetnjom vojne sile, ili bilo kakvim spoljnim pritiscima i ucjenama, smatraćemo nelegitimnim.

5) Ova izjava je temelj cjelokupne naše aktivnosti do okončanja jugoslovenske krize i konstituisanja Crne Gore kao nezavisne i međunarodno priznate države“(Izjava o suverenoj Crnoj Gori, Titograd, „Monitor“, 13. januar 1992, str. 30).

Drugo. Osam mjeseci kasnije, uslijedila je njegova poznata ocjena: “I ne treba imati iluzija: antinomija Srpska pravoslavna crkva – Crnogorska država, spada u red nepomirljivih. Problemi koji iz nje emaniraju javljaće se, možda čak i u još oštrijem vidu, sve dotle dok ili Crna Gora dobije svoju autokefalnu crkvu, ili pak Srpska pravoslavna crkva ne učini Crnu Goru svojim državnim prostorom”(“Liberal”, Podgorica, 3. oktobar 1992, str. 10 -13).

Budislav Budo Šoškić, Radovan Radonjić, Veljko Milatović, Cetinje 1975.

Treće. U knjizi Radivoja Rada Brajovića “ Sjećanaja” može se pročitati: “Početkom 1995. godine , na prijemu koji je organizovan, ako se dobro sjećam, poslije godišnje konvencije SDP-a Podgorice, u Hotelu ‘Crna Gora’, Božina Ivanović, predsjednik Matice crnogorske, i Radovan Radonjić upoznali su me sa razmišljanjem o osnivanju pokreta koji bi širio ideju i krug pristalica za slobodnu, suverenu i demokratsku Crnu Goru. Pitali su me što mislim o toj inicijativi i da li bih prihvatio da im se pridružim u radu na razradi te ideje i izradi programa i drugih osnovnih akata pokreta. Prihvatio sam. Poslije nekoliko naših susreta predložio sam da se našoj trojki pridruži i Veselin Veso Đuranović. Složili su se. i Veso je prihvatio”(Radivoje Rade Brajović, Sjećanja, Podgorica, 2018, str. 434).

Drugi s lijeva je Veselin Đuranović, predsjednik Izvršnog komiteta SKCG, Njeguši, 1971.

Tako je počeo crnogorski veliki marš ka 21. maju 2006. godine!

Evo kako je šarmantna moderatorka večeri Marija Vujović, novinarka RTV CETINJE najavila autora:

Prof . dr Radovan Radonjić, akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, političar, ideolog, retoričar, autor više od šezdesetak knjiga, nekoliko stotina stručnih i naučnih radova od kojih je više od 50. prevedeno je na svjetske jezike, veliki borac za obnavljanje crnogorske državnosti i jasno definisanje svih crnogorskih identitetskih pitanja, jedan od „stubova“ Matice crnogorske, rođen je na Njegušima 1936. godine.

Njegov intelektualni i politički angažman, njegova politička mudrost, njegov glas razuma ali i britke kritike, dali su poseban doprinos crnogorskom društvu.

Na Ivanovim koritima, 1962.

I danas kada je prešao osmu deceniju života sa istim žarom, svojom autentičnom retorikom, drži predavanja, učestvuje u debatama i sagledavanju društvene i političke scene i procesa u Crnoj Gori ali i u okruženju, objavljuje knjige.

Iz izlaganja prethodnih govornika čuli smo da ljudi politici prilaze na različite načine pa tako i definišu političku kulturu. Najčešće se čuje definicija da je politika vještina mogućeg a da li je to tako reći će nam autor knjige, uvaženi prof dr Radovan Radonjić.

-RIJEČ AUTORA

Dame i gospodo,

Hvala vam na prisustvu ovoj promociji. Time iskazujete izuzetnu čast i meni i mojoj knjizi. O zadovoljstvu što sam danas s vama, na Cetinju, đe sam počeo i đe kanim završiti svoj spisateljski rad – nemam riječi.

Hvala organizatorima i glavnim akterima ove promocije. Toplo zahvaljujem predstavnicima sredstava javnog informisanje i uopšte svima koji na bilo koji način iskazuju interes za ovu knjigu.

Naš današnji zajednički sud o korespodentnosti sadržaja i poruka ove knjige sa aktuelnim dešavanjima u Crnoj Gori, a tim povodom i u nama samima, mogao bi, možda, da bude od neke koristi za ono što nam valja činiti, ako zbiljski želimo da ovaj u mnogom pogledu ružni dio svoje istorije ostavimo iza sebe. Ovo tim prije, što je crnogorski zli put, čijem se kraju ubrzano bližimo, započeo baš ovdje, na Cetinju, đe je početkom XVIII vijeka potpisan sporazum o čvrstom vezivanju sudbine naše zemlje za fatalno rusko „pokroviteljstvo“. Tim činom, zna se, Crna Gora je napravila tri po sebe katastrofalne greške:

a) napustila je raniju strategiju pragmatske ekvidistance prema okruženju i opredijelila se, bezuslovno i trajno, za jednog (vanjsko)političkog partnera;

b) prihvatila da bude glavni oslonac ruske velikodržavne i velikosilske politike na evropskom jugu;

c) podredila je sve svoje konkretne interese i ciljeve ideji sveslovenskog oslobođenja i ujedinjenja.

Njeno tada započeto odricanje od vlastitog političkog racija u korist iluzije „višeg cilja“ postaće kintesencijom svekolike novovjekovne crnogorske (vanjske) politike i – dovesti nas tu gdje smo sada.

Ova knjiga je, kao što je rečeno, posvećena stanju i razvoju (tj. kretanju) političke kulture u Crnoj Goti tokom čitavog hiljadugodišta njenog postojanja. Pod političkom kulturom se, pak, u njoj, kao i svekolikoj relevantnoj politikološkoj literaturi, podrazumijeva odnos ljudi prema institucijama svoje države i njene politke, u smislu razumijevanja važnosti ovih i spremnosti da budu učesnicima njihovog stvaranja i razvoja. Kao takva, politička kultura se objektivno javlja prije nekih desetak hiljada godina, s prelaskom ljudi iz sakupljačko-lovačkog u agrarno-stočarsko društvo. Subjektivno, međutim, kao predmet čovjekove svjesne pažnje i naučno-teroriskog izučavanja, nepoznata je prije pojave studije Civilna kultura (1963), američkih naučnika Gabrijela Almonda i Sidnija Verbe. Nešto kasnije, postala je sastavnim dijelom korpusa društvenih nauka, pod nazivom Politička kultura, a time i predmetom naučno-teorijskog izučavanja, odnosno drugih organizovanih čovjekovih radnji na njenom odgovarajućem razvoju, njegovanju i korišćenju.

Zagreb, 26. novembar 2001.

Razlika između vremena pojave političke kulture kao svojevrsnog merituma čovjekovog neposrednog uticaja na karakter i kakvoću njegove društvene i državne organizacije, s jedne strane, odnosno svijesti o postojanju nečega takvog i nužnoj uzajamnoj uslovljenosti tih narativa, s druge, usljed čega je (tek s pojavom Almond-Verbine studije) počelo njegovo proučavanje, implicira više teškoća u objašnjenju kako determinanti i indikatora toga procesa, tako i njegove intra-dijalektike. U tom pogledu posebno su interesantna i složena tri momenta.

Prvi momenat se odnosi na ozbiljne teškoće koje se javljaju u slučajevima, kakav se ima upravo u ovoj knjizi, a odnosi se na objašnjenje kretanja političke kulture u uslovima nepostojanja kako odgovarajuće kategorijalno-pojmovne aparature, tako i seta primjenjivih metodološko-teorijskih opservacija – kao bar nekog oslonaca i repera za preciznu i tačnu analizu i ocjenu predmetne materije. Prvo se počelo stvarati tek nakon pojave Almond-Verbine studije, a u korpusu drugog nema političke teorije ili nauke u opticaju koja nije starija od dvije hiljade godina ili više. Što to faktički, znači može se objasniti na primjeru poimanja ideje, odnosno političkog sistema demokratije. Naime, u Herodotovoj istoriji može se pročitati razgovor iz VI vijeke prije nove ere, u kome jedan persijski visoki vojni funkcioner kaže svom kolegi da bi demokratija najviše odgovarala njihovoj zemlji nakon srušene diktature, jer demokratiji „i samo ime govori da je nešto najljepše na svijetu, budući da znači slobodu i jednakost za sve građane“. Kolega mu, međutim, odgovara da je iznenađen takvim njegovim mišljem, pošto bi trebalo „da zna da kad svjetina dođe na vlast, najgori izbiju na površinu“.

Objektivno, teško da bi se i danas, poslije dvije i po hiljade godina, moglo nešto bolje, ljepše i preciznije reći „Za“ i „Protiv“ demokratije. Uz to, iz navedenog dijaloga se može zaključiti još i to:

a) Da se demokratija u Persiji javlja prije nego u Grčkoj, iako mi u školama i na fakultetima i dalje učimo obrnuto;

b) Da Herodot (Grk) džetlemenski Persijancima priznaje prvenstvo u tome;

c) da se čovječanstvo više od dvije i po hiljde godana bezususpješno rva s demokratijom, ali i da nikako, makar formalno, ne odustaje od nje.

Pa ipak se navedeno objašnjenje demokratije ne mođe koristiti danas, jer onda je ona bila robovlasnička, a ova današnja, kako Robert Dal kaže, podrzumijeva poliarhiju koja je nešto sasvim drugo u odnosu na antičke vizije ideje, odnosno sistema demokratije. I ta stvar i sa činjenicom da „lijevo orijentisani“ evropski humanisti i filozofi XVIII i XIX vijeka nijesu prvi promovisali „komunističku ujdurmu“ o svijetu u kome „svi rade za sve, a svako uzima koliko mu treba“, već da je to bio kineski filozof i državnik Konfučije, 2.200 godina prije njih, iako ga politička nauka najčešće smatra misliocem patrijarhalno-paternalističkog koncepta države, sazdane na idejama harmonije, hijerarhije i discipline. Realnost takvog ili sličnog kategorijalno – pojmovnog kontekstai stanja u društvenim naukama, vjerovatno je bio razlog što Almond i Verba u određenju (definisanju) pojma političke kulture, kao realno separabilnog fenomena u širokoj lepezi svih kulturnih emanata i supstrata uopšte, ne idu dalje od naznake da se radi o dominantnom odnosu ljudi prema politici i političkom, koji se iskazuje kao:

parohijalni – u kome su ljudi nesvjesni ili malo svjesni značaja politike i političkog, pa prema tome i daleko od bilo kakvog razmišljanja o vlastitom učešću u njemu;

podanički – u kome su ljudi jesu svjesni značaja politke i političkog, čak i za njihovu konkretnu društvenu poziciji (i sudbinu), ali ne i potrebe vlastitog učeća u njihovom formiranju i primjeni, što faktički znači lične odgovornosti za to kakav će biti njihov realni svijet i život;

participativni – u kome ljudi, saobrazno svojim potrebama i mogućnostima, učestvuju u političkom životu i procesima donošenja političkih odluka i odgovorni su za njihov ishod.

Drugi veliki problem, odnosno izazov za autore koje se bave istraživanjempolitičke kulture u prošlosti, predstavlja činjenica da im je istorija – koju mnogi poznati naučnici (od Marsela Preloa pa nadalje) uopšte ne smatraju naukom, faktički jedini „opipljiviji“ izvor podataka na osnovu kojih mogu procjenjivati zbivanja releventna za odnos ljudi prema državno-političkoj superstrukturi svojih društava.

Drugi, pak, takođe veoma poznati teoretičari iz oblasti društvenih nauka, poput Hegela na primjer, ukoliko i priznaju istoriju za prihvatljiv izvor podataka u pomenutom smislu, čine to pod uslovom da se uvaži činjenica da postoje tri istorije – izvorna, reflektivna i filozofska – tako da se tek njihovom optimalnom sintezom može doći do podataka upotrebljivih u navedenu svrhu. Međutim, takva misaona operacija je i objektivno i subjektivno veoma teška i dostupna samo malom broju velikih umova.

Razlog:

-izvorna istorija je ona čiji autori nude opise stvari koje su neposredno posmatrali (kao u slučaju Herodota i Tukidida – u antici), a takvi su veoma rijetki i subjektivni su;

-eflektivna istorija je ona koju nude autori na temelju pisanih dokumenata, među kojima ima dosta falsifikata pa je i ona problematična;

-filozofska istorija je, pak,ona koja se temelji na uvjerenosti u predestiniranu šematiku tog procesa, bez koje bi on bio nerazumljiv zbir slučajnih dešavanja.

U pravu je, stoga, poznati filozof Fridrih Niče, kad kaže: „Samo iz najviše snage sadašnjosti smijete tumačiti prošlost: samo u najvećoj napetosti vaših najplemenitijih svojstava pogodićete šta je u prošlosti vrijedno znanja i očuvanja i šta je veliko. Isto istim! Inače ćete prošlost srozati do svog vlastitog nivoa. Ne vjerujte istoriografiji ako ne izlazi iz glave najređih duhova“. Jednako je vrijedna i njegova opaska da „samo onaj ko izgrađuje budućnost, smije da sudi prošlosti“.

Treći veliki problem u naučnom bavljenju karakterom i kakvoćom političke kulture kroz istorijsko vrijeme jedne zemlje, koji u svemu i sasvim važi i za Crnu Goru, odnosi na nešto što je još Aristotel potencirao u svojoj Retorici. Riječ je o tome da su činjenice o nečemu manje važne od onoga što stoji iza njih i pravi ih takvim kakve jesu. To faktički može da znači da ni najviši – participativni – stupanj političke kulture ne mora nužno da postulira društveni napredak i razvoj, već – kao u aktuelnom crnogorposkom slučaju – može da donese i neshvatljivo posrnuće i nazadak.

U knjizi je, uvjeren sam, taj naš udes, za prvo šire naučno bavljenje svim njegovima uzrocima i karakteristikama, solidno obrađen. Dat je odgovor na sva pitanja koja su u Uvodu naznačena kao njen cilj, tako da se iz nje relativno jasno i uvjerljivo vidi zašto je Crna Gora, tokom hiljadugodišta svog postojanja, zakonito prešla put od osam stotina godina dugog perioda najdemokratskije evropske države do današnje metohijske „proklete avlije“ pod faktičkom upravom neprijateljske strane crkve, koja se po više osnova, a posebno duhovno, guši u rusko-mongolskom sindromu služenja tuđim gospodarima da bi se time steklo pravo gospodarenja izmoždenim sopstvenim narodom.

Dame i gospodo, tačno je da sam ovu svoju obimnu studiju završio krajnje pesimističkom konstatcijom da put na kome se Crna Gora nalazi, i to ne samo od 30. avgusta 2020. godine, može završiti i njenim krajem. Učinio sam to, zbunjen činjenicom da trenutno ne odiše nijednim indikatorom uvjerljivo suprotne prirode. Ako se ipak varam, a volio bih da je tako, tj. ako je kojim slučajem u ovoj zemlji zbiljski ijedan djelić njene nekadašnje ljudskosti preživio tako užasnu svetosavsku poharu i poniženje, tada molim sve njene građane, nezavisno od toga kako se zovu, pišu ili vjeruju, da mu se vrate i ponovo od njega stvore onu jedinu potku na kojoj Crna Gora mogla i nastane i opstane tako dugo – svemu uprkos.

Uostalom, reče li mudri Edmund Berk, da je „ljudski materijal (hiljadu puta) važniji od svih formalnosti čitavog svijeta“. Dakako, u konkretnom crnogorskom slučaju, opredmećen u ličnostima spremnim i sposobnim da – kad treba i koliko treba – svim, baš svim raspoloživim legalnim sredstvima razbiju front, kako V. Stambolović još 1966. godine u beogradskoj „Politici“ napisa, odjednom, u isto vrijeme i na istom mjestu sabranih i čvrsto ujedinjenih kojekakvih falangi stranih i domaćih „imperijalističkih ljevičara i nacionalističkih intelektualaca, fundamentalističkih duhovnika i rogoljubivih zločinaca i mafijaša“, budući da protiv takvih „čuvara svetinja“ ne pomaže ni jedna varijanta gandizma, odnosno na pasivnoj rezistenciji utemeljenog naloga, razloga ili dijaloga.

Provjerimo, najzad, jesmo li tu i za to? Sapientia sat est.

Poštovani čitaoci, veče je bilo divno, pravo cetinjsko … oduševljena publika nagradila je aplauzom sve govornike a zvuk violine na Njegoševoj ulici, miris lipa, priganica i meda dao joj je poseban šarm …

VESKO PEJOVIĆ