Četiri knjige sistematizovane u 22 podcjeline sadrže ukupno preko 2.600 stranica i glavni dio materijala za ovu knjigu uzet je iz arhiva u Crnoj Gori i arhiva u inostranstvu.
Četvorotomno izdanje ,,Knjaz Nikola i Valtazar Bogišić’’ sadrži više stotina neobjavljenih dokumenata od posebnog značaja za Crnu Goru i veliki broj nepoznatih detalja iz života, velikana tog vremena, knjaza/kralja Nikole i Valtazara Bogišića i njihove saradnje koja je trajala skoro četvrt vijeka.
Autor Zoran P. Rašović je akademik CANU, redovni profesor Pravnog fakulteta Univeziteta Crne Gore, predsjednik Senata Udruženja pravnika Crne Gore i dobitnik najvećeg priznanja Udruženja pravnika – nagrade „Akademik Mijat Šuković“ koje Udruženje svakih pet godina dodjeljuje za posebna dostignuća u pravnoj nauci i stvaralaštvu.
Iz izlaganja autora:
Kada pred sobom imate djelo ovog obima, respektabilnog autora i kredibilnog izdavača, nužno počnete razmišljati na sljedeći način. Sjetite se primjera kolege i jednog od najtalentovanijih istoričara na Kembridžu, Delingera koji nije želio da piše na osnovu nepotpune građe, a za njega je svaka građa bila nepotpuna. Naravno, u konačnom nikada nije doktorirao, nije napisao niti jednu knjigu i završio je kao upravnik (istina jedan od najslavnijih) biblioteka, Kraljevske katedre za savremenu istoriju na Kembridžu. Istovremeno, drugi istoričar (Karl Beker) je tvrdio da “Istorijske činjenice za istoričara ne postoje, dok ih sam ne stvori”, misleći pri tome na kult činjenica kojim su mnogi, a pozitivisti posebno, opsjednuti, apstrahujući realnost da su one u suštini odabir iz mnoštva kojem su istoričari davali smisao i značenje. Šta u suštini želim da kažem? Prvo, da pred sobom imam četiri kapitalna toma sa ukupno 2591 stranicom. To znači da je autor znao “kada treba staviti tačku” kako bi uokvirio ovaj poduhvat, što je priznaćete umijeće i sposobnost, koju imaju samo oni “koji smatraju da je najviši nivo znanja, upravo svijest o tome koliko ne znaš”. Pri tome, svjestan granica upitanosti i sposobnosti promišljanja svakoga od nas, autor nam servira činjenice, ne po svom izboru, jer zna da je svaki izbor subjektivan, nego po uzusima naučnosti, koja poštuje potrebu da se svaki potencijalni korisnik ovog štiva, zadovolji “svojim izborom”, bez posrednika i bez nekoga ko bi umjesto njega to uradio. Kako je to moguće? Tako što nam autor podastire izvor saznanja, odnosno, istorijski izvor kao primarno svjedočanstvo o “onom što je bilo”. Tu već zadiremo u heurističku osnovu ovoga djela koju čini značajan dio svjedočanstava pohranjenih uglavnom u dvije arhivske institucije: Državnom arhivu Crne Gore i Bogišićevom arhivu u Cavtatu. I ne samo u njima. Odnosno, svugdje tamo gdje ima svjedočanstava o dvjema velikim i djelatnim ličnostima. O njima sam autor, akademik Zoran Rašović ima mišljenje, unutar kojeg ne krije divljenje i poštovanje prema njima, ali i potrebu objašnjenja takvog suda utemeljenog u svjedočanstvu, koje treba da odgovori na suštinsku upitanost: “Kako je Bogišić zadobio povjerenje dalekovidog knjaza i kako je to povjerenje održavano. Knjaz sa navršenih 31 godinom života, poslije 12 godina vladavine, francuski đak, opijen slavom Napoleonovog zakonika, odlučio se za veliki zakonodavni poduhvat u Crnoj Gori. Njemu, kao dobro informisanoj ličnosti, nijesu ostale nepoznate dostignute visine 38-godišnjeg Bogišića, redovnog profesora Novorusijskog univerziteta u Odesi, ruskog državnog savjetnika, akademika JAZU, doktora filozofije i prava i počasnog doktora državnog prava novorusijskog univerziteta, naučnika sa zapaženim radovima, naročito o običajima naroda slovenskog juga. Nesporno, knjaz se odlučio za njega nakon brojnih razgovora koje je vodio na Cetinju i drugdje sa istaknutim ličnostima, posebno sa A. S. Joninom, ruskim konzulom u Dubrovniku, nadležnim za Crnu Goru. Dakle, posredovanjem najviših ruskih zvaničnika, slavni pravnik porijeklom sa oboda jugozapadne granice Crne Gore dolazi u njenu prijestolnicu sa zadatkom da u jednom društvu koje je po svemu kasnilo za istorijom i modernom pravnom tradicijom, kodifikuje pravni sistem komplementaran modernim društvima. Bogišićevim dolaskom na Cetinje počinje impresivna priča o “dvojici junaka” kako ih autor naziva, priča o pravu, tradiciji i običaju, priča o moći i pravdi, o jeziku prava i pravde, kodifikaciji običaja, izvorima i filozofiji prava, o društvu, o Crnoj Gori. Jednom riječju priča o crnogorskom društvu od 1872-1909. ili o periodu njegove istorije kada i formalno i suštinski počinje proces ulaska u zajednicu savremenih društava i izlazak iz folklornog i predmodernog.
Pravnik po osnovnoj vokaciji, strastveni tragalac za novim i nepoznatim, akademik Rašović u ovim knjigama spaja izuzetnu erudiciju sa ogromnim heurističkim zahvatom, koji u konačnom amnestira rizik unutar kojeg pišući knjigu “o dva velikana “ ne krije uvjerenje da bi oni najviše kazali o sebi “kada bismo ih pustili da oni govore o tome”. Načelno, to je izvodljivo samo tako, što autor cjelokupnu ekspoziciju ovog volumioznog djela koncipira tako da “junacima daje riječ”, ali, na zadate teme. Tu je umješnost i znanje autora odredilo ekspoziciju koja je situirana problemski a ne prosto hronološki. Tako u prvoj knjizi, obima 621 strana, naslovljenoj sa “Biografije, rodoslovi, testamennti, zakonopisanje” akademik Rašović prezentira činjenice i dokumenta iz biografije svojih “junaka” u četiri tematska poglavlja. U prvom poglavlju koje počinje iscrpnom biografijom knjaza Nikole “Najznačajniji detalji iz ličnog, porodičnog i vladarskog života”, a zatim istorijatom razvoja prava u Crnoj Gori unutar kojeg su posebno akcentovane zakonodavne reforme iz 1888; 1898; 1902; 1905; 1906; pa sve do proglašenja Crne Gore za kraljevinu 1910. Ovo poglavlje se završava objavljivanjem teksta imovinskog testamenta kralja Nikole. Sličan koncept je primijenjen i u drugom poglavlju ali tako što je ono u cjelosti posvećeno biografiji i podacima vezanim za život i stvaralaštvo Valtazara Bogišića. U cjelini mnoštvo podataka i činjenica vezanih za navedene ličnosti čini temelj ove grandiozne intelektualne arhitekture unutar koje se sve ostalo može posmatrati kao nadgradnja koju autor suvereno kontroliše u naporu da nam pokaže sve što smatra bitnim za ovu temu. Da je to tako, pokušaću da to pokažem samo primjerom jednog dokumenta objavljenog na strani 258. prve knjiga TESTAMENT. (Nešto detaljnije svjedočanstvo o testamentu ali sa, očigledno pomiješanim datumima, nalazimo kod: Ilija F. Jovanović-Bjeloš, Na dvoru kralja Nikole, Cetinje 1998-str. 144 “Kraljevska porodica kreće iz Neji za Po u Bas Pirene blizu Bijarica. Ovo je mjesto blizu Pirinejskih Alpa. Ljekari su predložili to mjesto najblažija klima za zimovanje, jer Kraljica naročito nije mogla zimovati u hladnim predjelima. Sva familija osim kralja je iz Neji 27. decembra 1917. i Kralj je ostao u hotelu Meris u Parizu, jer je imao neke važne poslove da svrši. Međutim Kralj se poslabi i dobije zapaljenje plućne maramice. Misleći da će ovoga puta umrijeti riješi se da napravi testament. Pozove svog sekretara Miloša Živkovića i naredi mu da piše onako kako mu kralj naredi. Ovom testamentu bio je prisutan jedan svršeni francuski pravnik Likvije koji je stalno bijo kod kralja kao njegov sekretar na francuskom jeziku. Kraljevo bolovanje trajalo je 15 dana. Za ovo vrijeme morao sam svaki dan davati telefonsko izvješće Knjaginjici Kseniji u Po o stanju zdravlja Kraljevog. “Kada se uporede datumi na testamentu, vjerovatno je Bjeloš, mislio na 2. septembar 1916, kada je kralj u Parizu, dopunio verziju testamenta koju je napisao na Cetinju 12. avgusta 1915.)
Kada sam nedavno govorio u CANU povodom stogodišnjice od smrti kralja Nikole, ukazao sam na značaj ovog dokumenta iz više razloga. Prvo, original kopije kraljevog testamenta se nalazi jedino kod akademika Rašovića i kao takav predstavlja posebno svjedočanstvo. Naime, tamo gdje je akademik Rašović pronašao original (AJ. Fond 37, f 32) tamo ga više nema, ali ima verzija prekucane kopije, 2. XI. 1925 (AJ, Fond 37, f 52) te sam siguran da će se akademik Rašović, odazvati molbi da kopije ovih dokumenata pohranimo u Arhivu CANU, kako bi i u Crnoj Gori bila sačuvana verzija ovoga dokumenta. Drugo, sadržaj ovoga dokumenta prvi je objavio Jovan B. Markuš, Povratak kralja Nikole I u otadžbinu, Cetinje 2001. Autor ovoga djela se pri tome pozvao na verziju objavljenu u štampi, istina iz pera kraljevog sekretara Miloša Živkovića (Vreme 29. 01. 1928), koja u cjelosti odgovara originalu, ali važnije od toga je činjenica da je ovo jedini imovinski testament koji je kralj Nikola napisao. U početku mi je bilo čudno, odakle ovaj dokument ovdje, s obzirom da ga nije mogao pisati Bogišić (umro 1909), niti se tekst testamenta mogao nalaziti u njegovoj zaostavštini? Međutim, shvatio sam da je autor želio da obje ličnosti dokumentima “dovede do testamenta” i da je u tome uspio.
Treće i četvrto poglavlje posvećeno je procesu stvaranja zakonodavnog okvira iniciranog dolaskom Bogišića na Cetinje (1872) sa definisanim zadatkom izrade modernog zakonika. Od definisanog početnog cilja do razuđenog djelovanja u sljedećih skoro četvrt vijeka razvija se kompleksna naracija o crnogorskom društvu u čijem središtu su dva “junaka”. Jednog, vladara, moćnika i nalogodavca i drugog pravnika, kodifikatora, filozofa, antropologa. Različiti kulturni izdanci balkanskih prostora u stvaralačkoj sinergiji prave jedinstvene zahvate u društvu, koji rezultiraju konkretnim učinkom, koji mijenja i društvo i državu. Sve to čini osnov ekspozicije u narednim tomovima ovih knjiga, od kojih je u drugom, naslovljenom sa “Ministar, punomoćnik, nalogoprimač”, autor ušao u proces i način kodifikacije pravnih akata. U tom dijelu ekspozicije Valtazar Bogišić kao kreator pravnih normi, posrednik u porodičnim odnosima prilikom udaja i ženidbi na dvoru, dušebrinitelj za zdravlje Gospodara, i osoba za naplatu dugova svog poslodavca, postaje osoba posebnog značenja i povjerenja ne samo za dvor, nego i za društvo uopšte. To se posebno prepoznaje u trećoj knjizi ove tetralogije koja je naslovljena sa “Prepiska, Razgovori, Zapisi o Crnoj Gori”. Time nas je autor uveo u lične odnose, ali i u temeljna svjedočanstva o crnogorskom društvu, zahvaljujući opštem angažmanu Valtazara Bogišića koji svoj boravak u Crnoj Gori koristi, uz naklonost knjaza za reforme u društvu, koje želi upoznati. Zato je njegovo svjedočenje o tom društvu ostavljeno u brojnim zapisima više nego značajno, ne samo za istraživače društva nego i ne manje, za teoretičare i filozofe prava. Zanimljiva i intrigantna je posljednja (XV) glava trećeg toma, naslovljena sa “Teškoće, ljutnje, intrige”, što čini jedinstven prilog “istoriji mentaliteta” koja kod nas skoro da ne postoji kao predmet istraživanja.
Posljednji, četvrti tom, na 748 strana naslovljen “Pravni akti i druga ostavština za Crnu Goru” nas suočava sa vjerovatno jednim od najvećih pravnih akata tog vremena (Opštim Imovinskim Zakonikom) i njegovim izdanjima, potom Bogišićevim uredbama i naredbama, nedovršenim pravnim aktima i nacrtima, anketom, titulama Gospodara, pa sve do rodoslova Crnojevića i dokumenata o Šćepanu Malom. Sve navedeno je samo kratak prikaz glavnih putokaza sa kojima se čitalac kreće kroz pominjanih 2591 stranicu, tematski razuđenih u 22 (dvadeset i dva) poglavlja. Svaka dionica na putovanju kroz objavljena dokumenta od kojih se značajan dio prvi put objelodanjuje i koji kao takvi donose nova saznanja ali i racionalizuju postojeća, je poseban problem u mozaiku pitanja u čijem su fokusu, primarno ona koja mogu zanimati pravnike, istoričare, sociologe, lingviste, antropologe i mnoge druge istraživače. To je samo jedan od brojnih argumenata koji me uvjeravaju da svaki sud o navedenom djelu može biti ubjedljiv samo iščitavanjem i izučavanjem njegovog štiva. Ilustrovaću ovo stanovište jednom opaskom koja se odnosi na Bogišića, koju autor naglašava u Predgovoru. “Bogišić je posebnu pažnju posvetio jeziku i stilu. On se držao “jezika prostonarodnoga” i izbjegavao je, kad je to moguće bilo “rijeći i obrte riječi koje književnici uzeše iz tuđih jezika, ili ih po tuđim obrascima načiniše” (Str. 15). Na kraju, treba napomenuti da je Bogišić i sam naziv “Građanski zakonik” isključio, jer bi to u “narodu nerazumljivo bilo”, a zamijenjeno je sa prirodnimi razumljivim “Imovinski zakonik”. Pored toga Bogišić je dodao još jedan razlog zbog čega svoj Zakonik ne naziva Građanski zakonik”: U Crnoj Gori Nikšićane zovu građani i otuda građanski bilo bi isto što i “Nikšićki zakonik”. Bezbroj je takvih i sličnih zanimljivih detalja kojima obiluje ovo kapitalno djelo.
Ali cijeneći vrijeme i strpljenje čitalaca i slušalaca, slobodan sam da na kraju ovog mog uvida u ovo jedinstveno djelo, pokušam izvesti utemeljene zaključke. Ali prije toga, nekoliko opaski koje mogu biti marginalne, ali ne i provokativne. U tom smislu me zanima, ako je ime Valtazar, kako je nadimak “Baldo” i zašto se Zbirka Valtazara Bogišića u HAZU, naznačava sa ZBB HAZU, a ne recimo ZVB HAZU, kako bi se očekivalo? Ne sumnjam, da su ovo pitanja za najvećeg živog znalca ove problematike inspirativna ali i zanimljiva i za one koji pokušavaju razmišljati na logičan način.
Sigurno je, da bi utisak o ovom djelu pored brojnih nesumnjivih vrijednosti bio još veći, da je učinjen još jedan dodatni napor, da se sačinio indeks imena i eventualno pravnih pojmova. Ovu opasku zasnivamo na uvjerenju da od toga mnogo zavisi eventualno funkcionalnije i frekventnije korišćenje ovoga kapitalnoga djela, posebno ako imamo na umu njegov obim. No, i pored toga, nesumnjivo je sljedeće:
Prvo, ovakva djela ne služe čitanju u jednom mahu, nego pripadaju djelima koja svaki ozbiljni istraživač drži na dohvat ruke, jer je svjestan da je njihovo permanetno isčitavanje neiscrpan izvor saznanja. Ovo su djela koja ulaze u kulturnu riznicu naroda i države i kao takva čine dio njenog identiteta.
Drugo, vrijednost ovakvih djela će se protokom vremena uvećavati, jer će biti osnov za nastanak novih i inovativnijih. Time se potvđuje osnovni naučni smisao svakog naučnog djela, da svako naredno bude pomak u tom smislu.
Treće, divljenje autoru prema iskazanom entuzijazmu, upornosti i umješnosti a naročito prema intelektualnoj odgovornosti i hrabrosti, koja ukazuje na prosvjetiteljsku misiju, nije samo kurtoazni izraz poštovanja, nego utemeljenost koju brani djelo koje je pred nama.
Četvrto, simbolika objavljivanja ovog djela povodom 180 godišnjice od rođenja i 100 godina od smrti kralja Nikole čini isto vrijednim svjedočanstvom, današnjeg intelektualnog ambijenta u Crnoj Gori. Ako smijem sebi dozvoliti, ovakva djela su najbolja potvrda krilatice “Da se Crna Gora ne brani samo mahanjem, nego radom i znanjem “
Peto, Udruženje pravnika Crne Gore, na čelu sa intelektualno inovativnim i neumornim prof. dr. B. Radulovićem je publikovanjem ovoga djela, po ko zna koji put pokazalo, da zna da njeguje najbolje iz pravne tradicije Crne Gore. Zato se nema šta dodati konstataciji da: Udruženje pravnika Crne Gore, kao izdavač izražava posebno zadovoljstvo činjenicom da je ovo izdanje najveći izdavački poduhvat Udruženja pravnika za skogo 90 godina postojanja najstarije strukovne asocijacije crnogorskih pravnika.
PS: Sledeća promocija će se održati u februaru 2022 u Kraljevskom pozorištu “Zetski dom” na Cetinju.
