Rajko Radulović: Kroz sjene prošlosti do izlječenja

Posted on 25. Oct, 2021 by Vesko Pejović in Iz kulture

Da li živimo u Traumatologiji?

Ili

Kroz sjene prošlosti do izlječenja

Odavno je jasno da slika načina života na Balkanu koju zamišlja (projektuje, sugeriše) Evropa, pa i svijet, i ona koju živimo u velikom je mimoilaženju i disbalansu. Čak se može reći da trenutno imamo vrlo malo dodirnih tačaka sa »ostalim dijelom planete«. Neusaglašenost, nekompaktibilnost, nerazumijevanje… riječi koji se sve češće koriste u javnom diskursu – »Gordijev čvor« u koji smo zapleteni. Evropi (a i ostatku svijeta), je sigurno nejasno zašto se iznova i iznova, glorifikuju anahroni koncepti koji imaju čak i odlike mitskih formi, naročito poslije ratova, stradanja i trauma 90-tih godina. Mitska paradigma je referenca kojom se vode i tvorci i nosioci takvog promišljanja, nema tu mjesta za činjenice, apriori se prihvataju stavovi koji u sebi imaju čak elemente magijskog pa i fantastičnog – i Tolkin bi imao dosta posla kod nas, da je kojim slučajem živ. Mitovi su upravo zbog tog i privlačni, ali i opasni, zavisi od načina na koji su, i prema kome plasirani.

Mi trenutno živimo u državi koja je istraumirana, možemo reći da živimo u Traumatologiji, a ne u Crnoj Gori. Sve manje smo država; imamo zastavu – prečesto gori, imamo i himnu – pola parlamenta ne ustaje na intoniranje, imamo i Ustav – gazi se bukvalno i simbolički, imamo vladu – ne podržava je parlamentarna većina (vlast), imamo premijera koji bi trebao da predstavlja državno jedinstvo – potencira vjersko jedinstvo. Može se reći da mi njegujemo stare traume, nove zalivamo suzama od šok bombi, dima suzavca i gumenih metaka – plaćajući dodatnih pola miliona eura(naših para) policajce za dobro »odrađen« posao. Sljedećom prilikom će zbog stimulansa sigurno biti preciznija i obilnija upotreba »vaspitnih sredstava«. I tako… jedna idilično – lirska, raspjevana jesenja idila u našoj Traumatologiji.

Zaobilaženje bolnih i neispričanih trenutaka, postaje opšte mjesto unutar kojeg nastaje bolest društva. Dakle, za društvo bi trebalo biti ljekovito, suočiti se sa traumama. Da bih napravio mali »otklon« od sumorno-idilično-lirske stvarnosti, podśetiću naše drage čitaoce na jednu pozorišnu (ljekovitu) predstavu koja svakako ima veze sa temom. Ovo iz razloga, jer je pozorište medij-prostor koji daje mogućnost da se kolektivni nemir ili trauma, ispolji i prezentira na najbolji mogući način, istovremeno blagotvorno djelujući na gledaoca u svakom smislu.

Kroz sjene prošlosti do izlječenja

Koliko je samo simbolike bilo u ponovnom „uzdizanju“ Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ 11. februara 1994. godine, pozorišta koje je bilo zaboravljeno, prepušteno zubu vremena, samom sebi. Nakon skoro četiri decenije tišine, scena je oživjela „povratkom crnogorske kraljevske porodice Petrović iz egzila“, makar kroz priču, premijerom predstave „Princeza Ksenija odCrne Gore – Izgnanička tugovanka doma Petrovića“, rađenena po ekstu i režiji Radmile Vojvodić.

Po Aristotelu, umjetnost se na specifičan način bavi pojedinačnim, koje se probija do opšteg, kroz određeni postupak transformacije. Individua i individualno, postaje ujedno i simbol opšteg. Bitna stvar u svakoj predstavi je sklop događaja kao i karakteri (lica).

“Princeza Ksenija od Crne Gore” je suočavanje publike sa strahom, nepravdom, nasiljem, traumom i bolom karaktera na sceni, put kroz sjene prošlosti do katarze u najčistijem obliku. Rijetke su predstave koje uspijevaju da “prebace rampu”, nevidljivu liniju koja razdvaja glumačku igru od publike. „Princeza Ksenija od Crne Gore“, bila je mnogo više od od predstave, i da bi je razumjeli potrebno je sagledati društveni kontekst vremena u kojem je nastala. Cetinje je tih godina bilo svijetla tačka, svetionik u mraku velikosrpske nacionalističke histerije, mjesto sa kojeg je krenuo suverenistički i antiratni pokret, a predstava je na svoj način, nesumnjivo dala dodatni zamah i nadu ideji o „novoj“ CrnojGori. Od samog početka, oko sebe je stvorila oreol magije, nestvarnog, suverzivnog, jer je kroz priču princeze Ksenije na jedan ubjedljiv način, ponuđen pogled na tešku istorijsku, nacionalnu i državnu traumu. Istovemeno je i ispunjavala misiju angažovanog pozorišta, koje osvješćuje, edukuje, oplemjenjuje, pokazujući da riječ i istina trebaju da se čuju ma koliko teško bilo.

Radmila Vojvodić, najavljujući premijeru u „Monitoru“ od 21. jauara 1994. godine, između ostalog, govori i atmosferi na Cetinju: “…To je više nego dirljivo. Puno njih nastoji da pomogne, čak i mladi ljudi sa kojima se družimo ovdje, slučajni sagovornici sa ulice ili iz kafane. Mislim da je dirljivo da će Zetski dom prvi put poslije 40 godina imati predstavu na stalnom repertoaru i što će to biti baš ova predstava o princezi Kseniji”.

Katarzično djejstvo bilo je jako prisutno prilikom svakog izvođenja predstave, publika je precizno osjećala i proživljavala sa glumcima ovaj svojevrsni ritual pročišćenja. Tekst, rediteljski postupak (estetika i poetika), gluma, scenografija, muzika – sve je bilo postavljeno u kompaktnu cjelinu i disalo je jednim dahom. Pozorište, Kraljevsko pozorište “Zetski dom” na Cetinju i “Princeza Ksenija od Crne Gore”, kako je gordo zvučalo tih dana. Prilikom ulaska na scenu Miše Janketića (kralj Nikola), publika u sali je ustajala, ovo svakako nije bio akt pozorišne naivnosti, već svojevrsna demonstracija podrške i bunta, aktivne emocionalne razmjene, potvrda rušenja nevidljive barijere između glumca i publike. Poruka koja govori: odlično se razumijemo, isto osjećamo, iste nas stvari bole, istim stvarima težimo… Publika je pratila predstavu u nestvarnoj tišini – sleđena.Toliko “gusta”, skoro da se mogla opipati, prekidana je uzdasima i jecajima, kojisu je dodatno pojačavali. Pozorište je postajalo utočište, pokret otpora, mjesto ohrabrenja, mjesto promišljanja (ovo bez imalo patetike), “glad za pobunom protiv stvarnosti”, a Cetinje i Kraljevsko pozorište “Zetski dom”, mjesto svojevrsnog hodočašća.

Bio sam dio grupe mladih ljudi, kako je kazala prof. RadmilaVojvodić – koja je od početka bila uz ekipu predstave, onako, da im se “nađemo pri ruci” u tim smutnim vremenima. Bili smo u foajeima i holovima “Zetskog doma” tokom proba, ispred samog pozorišta, ulici, kafani… Nakon proba čitali tekst, kako bi glumci “uhvatili” cetinjski akcent i dijalekat. Isti oni koji su nakon premijere ispred pozorišta, dugo, dugo otćutali tek odgledanu premijeru. A u srcu i duši – oluja: velika tuga, bijes, sreća, nada, sve smiješano, a tako jasno i čisto!

“Princeza Ksenija od Crne Gore” je gostovala na Sterijinom pozorju u Novom Sadu pred prepunom salom, i osvojila dvije nagrade. Kvalitet se nije mogao osporiti. Izvedena je i u Beogradu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, i pored prijetnji da će biti prekinuta. A trebalo je otići tamo… u ono vrijeme.

Nesporna činjenica: godinu dana nakon premijere Kraljevsko pozorište “Zetskidom”, je i formalno pravno obnovljeno. Princeza Ksenija je za života bila veliki poklonik umjetnosti, podržavala je “Zetski dom” uvijek i bez razmišljanja.

Kraljevsko pozorište “Zetski dom” je na kraju 20. Vijeka uz pomoć “Princeze Ksenije od Crne Gore” ponovo zablistalo u punom sjaju. Kroz sjene prošlosti do ponovnog obnavljanja.

P.S

Predstavu možete naći na internetu…

Izvor: “Pobjeda”

PRILOG PRIPREMIO I LIKOVNO OPREMIO: VESKO PEJOVIĆ