Cetinje :: Moj grad

Akademik Zoran Rašović: Uloga Valtazara Bogišića i Boža Petrovića Njegoša u sačinjavanju bračnog ugovora crnogorske princeze Jelene Petrović Njegoš i italijanskog princa Viktora Emanuela III Savojskog

Posted on 02. Jul, 2021 by Vesko Pejović in Zanimljivosti

Poštovani čitaoci, iz više razloga, za vas prenosim tekst izlaganja akademika CANU Zorana Rašovića koje je imao juče u Podgorici u  okviru programa obilježavanja Dana Udruženja pravnika Crne Gore i 88 godina rada najstarije crnogorske pravničke asocijacije.

Tekst je objavljen i u „Pravnom zborniku“ (br.1/2021) – časopisu za pravnu teoriju i praksu…

Prije 125 godina organizovano je vjenčanje crnogorske princeze Jelene Petrović Njegoš, kćerke knjaza Nikole i knjeginje Milene Petrović i Viktora Emanuela Ferdinanda Mari – Žanvijea od Savoje, prestolonaslednika Italije, princa od Napulja, sina italijanskog kralja Umberta i kraljice Margarite Marije Tereze Žane. Ovaj dogadjaj je izazvao neslućenu pažnju ondašnje javnosti. Evropa tada „uprije oči“ u malenu Crnu Goru. Ali, ovoga puta, to nije bilo zbog još jednog vojničkog podviga Crnogoraca, još jedne pobjede izvojevane radi odbrane „ognjišta slobode i nezavisnosti svoje“. Ondašnja evropska i uopšte svjetska javnost bila je okrenuta ka Crnoj Gori zbog srećnog dogadjaja u njenoj dinastiji.2

Vjenčanje crnogorske princeze i italijanskog princa je neuobičajeno izazvalo pažnje i u svjetskoj štampi, koja je „jednoglasno obasipala pohvalama“ ovaj čin. Velike novinske kuće su u Crnu Goru poslali „naročite korespodente“ radi prikupljanja što više materijala o ovoj zemlji i njenoj dinastiji. Za njih se „otvoriše“ venecijanski, vatikanski, dubrovački arhivi „da što više istorijskih fakata iznesu iz prošlosti Crne Gore“. O Crnoj Gori se tim povodom objaviše brojne knjige, brošure i drugi spisi na mnogim jezicima. Crna Gora u doba mira „nije mogla ljepših dana doživjeti od ovih“.

Od toga dogadjaja minuo je jedan vijek, a od drugog četvrt. Medjutim, do danas su ostale nerasvijetljene dvije značajne činjenice: bračni ugovor crnogorske princeze i italijanskog princa (predugovorna faza, faza zaključenja ugovora i postugovorna faza) i uloga Valtazara Bogišića i Božidara Petrovića Njegoša u njegovom sačinjavanju.

U deponovanoj građi Narodnog muzeja Crne Gore nalazi se primjerak Bračnog ugovora i Protokola u orginalu sačinjena na francuskom i na italijanskom jeziku. Koliko je nama poznato, do danas nemamo ni nezvanični prevod ovog ugovora sa francuskog jezika, kao autetičnog teksta. Istina do danas je objavljen prevod bračnog ugovora koji je sačinjen na italijanskom jeziku.4 U tom tekstu su, za razliku od teksta sačinjenog na francuskom jeziku, umetnute dvije konstatacije: jedna kralja Italije (na početku), a druga ministra Venoste (na kraju). O tim nijansama biće više riječi nešto kasnije.

4 Milica M. Dragićević, Ugovor o braku između Viktora Emanuela III Savojskog i crnogorske princeze Jelene Petrović Njegoš, Istorijski zapisi, godina LXXXIII, 1,20, str. 265-276.

Bračni ugovor u orginalu sačinjen na italijanskom jeziku ne može se smatrati autetentičnim tekstom, ali mu se ne može odricati svojstvo službenog teksta, budući da su se s njim saglasile obje strane (kraljevi i knjaževi punomoćnici). U načelu, kad postoji razlika u mišljenjima pri tumačenju autentičnog i službenog teksta, prvi ima prednost. Naravno, poligloti Bogišiću, sa dobrim znanjem francuskog i italijanskog jezika, nije mogla promaći nikakava bitnija razlika između dva teksta.

U svojim zapisima, Bogišić nam ,,svjedoči” o tome da je Bračni ugovor i Protokol u orginalu sačinjen na francuskom jeziku, a da je nakon toga sačinjen tekst na italijanskom najviše radi ,,domaćih” potreba.

Druga nepoznata činjenica tiče se uloge Valtazara Bogišića i Božidara Petrovića Njegoša u sačinjavanju navedenog bračnog ugovora. Bračni ugovor su potpisali punomoćnici knjaza Nikole i kralja Italije Umberta. Knjaževi punomoćnici su bili: vojvoda Božidar Petrović Njegoš, predsjednik Državnog savjeta, ministar unutrašnjih poslova, nosilac Velikog krsta više visokih redova i dr Valtazar Bogišić, ministar pravde u Knjaževini Crnoj Gori, tadašnji državni savjetnik Rusije i Crne Gore, nosilac Velikog krsta visokih redova. Kraljevi punomoćnici su bili: markiz Viskonti Venosta, senator kraljevstva, ministar spoljnih poslova, nosilac Velikog krsta italijanskih redova i više stranih redova i vitez Žak Žozef Kosta, advokat, senator kraljevstva, ministar milosti, pravde i vjeroispovjesti, nosilac Velikog krsta italijanskih redova, odlikovan sa više stranih odlikovanja.

Zaključenju bračnog ugovora prethodili su razgovori punomoćnika s knjazom Nikolom, vlastodavčeva uputstva data na Cetinju i višednevni pregovori između kraljevih i knjaževih punomoćnika u Rimu. Bogišić je o tome ostavio neobjavljeni materijal, koji se nalazi u njegovom arhivu u Cavtatu.5

5 Zbirka Baltazara Bogišića (u daljjem tekstu: ZBB HAZU), XXII/8.

6 Br. 32 od 5. avgusta 1896. godine.

Inače, u vrijeme Bogišićeve ministarske službe, u Crnoj Gori organizovale su se proslave vjenčanja knjaževih kćerki. U prvom redu misli se na vjenčanja knjaginjica Jelene i Ane. Aktuelno je bilo i vjenčanje princeze Ksenije. U godini kad je prestala ministarska služba Valtazara Bogišića organizovala se i svadba prestolonasljednika Danila. Mudrom knjazu nije promakla misao da u pregovorima oko sklapanja brakova njegovih kćerki angažuje, izmedju ostalog, Bogišića, naročito prilikom zaključenja bračnih ugovora knjaginjice Jelene i Ane. Takodje, on je kao tajni knjažev povjerenik, „opipavao“ teren za udaju princeze Ksenije za srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Uloga Bogišića u svemu tome ostala je do danas u dobroj mjeri nepoznata, pa evo zgodne prilike da se ona dodatno rasvijetli u onom dijelu koji se tiče udaje princeze Jelene.

U uvodnom dijelu ovog rada valja se podsjetiti na najvažnije detalje vjeridbe i vjenčanja najpoznatije crnogorske princeze. U „Glasu Crnogorca“6 od 5 avgusta 1896. godine je, između ostalog, objavljeno sljedeće: „Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, Princ Napuljski, Viktor Emanuel prispio je u strogom inkognitu jutros u 8 ½ na svoju jahtu „Gojali“ u Bar, gdje ga je dočekao Njegovo Visočanstvo Prestolonasljednik Knjaz Danilo“. Poslije kraćeg odmora u dvorcu na Topolici, dva prestolonasljednika su krenuli „u kolima preko Sutormana, s Vira do Rijeke, vozili su se na parabrodu „Danici“, pa s Rijeke opet u kolima stigli su na Cetinje u 6 sati uz najoduševljenije klicanje „Živio“ mnogobrojnog naroda“.7

7 „Glas Crnogorca“, br. 32 od 5. avgusta 1896. godine.

8 Br. 33 od 10. avgusta 1896. godine.

9 „Glas Crnogorca“, br. 33 od 10. avgusta 1896. godine.

10 „Glas Crnogorca“, br. 33 od 10. avgusta 1896. godine.

Na Cetinju, italijanski prestolonasljednik je odsio u dvoru crnogorskog prestolonasljednika („Plavom dvorcu“). Nedugo zatim uputio se u stari dvor (,,Dvorac Knjaza Nikole”), gdje ga je dočekala „cijela Knjaževska Porodica sa velikodostojnicima i dvorskim gospodjama“. Pred dvorcem je bila „uparadjena četa perjanička i četa počasna redovne vojske, a vojna muzika svirala italijansku kraljevsku himnu“. Od dvorca prestolonasljednika Danila do dvora knjaza Nikole „ulice su bile pune naroda, koji je najoduševljenije pozdravljao Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, i pri odlasku i pri povratku iz staroga dvora“. Po prijemu, knjaz Nikola je otpratio „svog milog Gosta u novi Dvor“.

U narednom broju „Glasa Crnogorca“8 objavljeno je da se knjaginjica Jelena Petrović vjerila za italijanskog prestolonasljednika Viktora Emanuela. Prije toga, „Knjaževska dinastija srodila se sa prvom srpskom Kućom Karadjordja, i utvrdila krvno srodstvo sa Carskom Dinastijom Moćnijeh Romanova“. Sada se „srodjuje sa Slavnom Kraljevskom Savojskom Dinastijom, jednom od najstarijih u Jevropi, koja je ujedinila razdrobljeni italijanski narod, najsrodniji nam po nacionalnijem našim težnjama“.9

Jovan Sundečić je tom prigodom napisao pjesmu u kojoj, izmedju ostalog, stoji:

„Odivu našu – sjajnu ka zoru,

Divnu ka nebo, kao roj milu,

Ka’ alen čistu, ka sunce svijetlu,

Dragu ka zlato, čarnu ka vilu;

Dostojnu krune – da pod njom bude

Narodu svakom danica zračna,

Da bude ona – u ma kom domu

Vladarskom – ures i sreća bračna;

Da ova kitna ćer naših gora,

Nakićen bude i tvoga dvora“.10 Pravni zbornik br. 1/2021

Upečatljiva je i sadržina telegrama koji je tom prigodom poslala kraljica Italije Margarita, majka princa Viktora Emanuela: „Njegovom Visočanstvu Knjazu Nikoli, Sreća Mog dragog Sina – to je najveća radost, koju osjećam i koju sam osjetiti mogla. Nemam riječi kojima bih mogla izraziti Vama a tako i Nj. Visočanstvo Knjaginji Crne Gore, koliko sam sretna, što ću imati Knjaginjicu Jelenu kao Kćer. Njezina posjeta Veneciji ostavila je u mom srcu jednu neizgladivu prijatnu uspomenu. Njeno Visočanstvo i Vaše Visočanstvo uvjeriti mogu da će Vaša draga Kći u Meni vazda naći najsrdačniju majku. Veoma sam sretna da je Vjerenica Mog Sina Vaša Kći i da pripada onom hrabrom i čestitom narodu Crnogorskom, komu Sam se još od mog djetinjstva divila i obožavala“.11

11 „Glas Crnogorca“, br. 33 od 10. avgusta 1896. godine.

12 „Glas Crnogorca“, br. 33 od 10. avgusta 1896. godine.

13 „Glas Crnogorca“, br. 34 od 17. avgusta 1896. godine.

14 Br. 34 od 17. avgusta 1896. godine.

Knjaz Nikola je „na Preobraženje, na devet i po ura“, sa balkona svoga dvora, proglasio vjeridbu okupljenom narodu. Tom prigodom varoš se „stala kititi italijanskim trobojnicama“. U 11 sati vjernici su se sa „cijelim Dvorom“ uputili u Manastir na Blagodarenje. Italijanski princ „nosio je crnogorsku lentu i krst Svetoga Petra od familije Petrovića – Njeguša“. Narodno veselje trajalo je „sve do noći“. Uveče, „građanstvo je nosilo bakljadu pred novijem Dvorcem, i predsjednik opštine g. Vuko Vuletić oduševljenom besjedom pozdravilo je Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Italijanskog Prestolonasljednika, koji je preko njegovog Visočanstva Gospodara toplijem riječima zahvalio prestonici na ovijem ovacijama. Iza toga slijedili su vatrometi u opštinskoj bašti, u sviranje muzike do ponoći“.12

U pratnji italijanskog princa su bili: „G. Djeneral Tercagi, prvi adjutant Nj. K. Princa Napuljskog; g. Karlo Viganov, major konjičkog artiljerijskog puka; adjutant Nj. K. V. Princa Napuljskog i g. Djulio Merli Miljeti di Kasteleto, kapetan konjički, ordonans oficir Nj. K. V. Princa Napuljskog“. Zabilježeno je da je Knjaz odlikovao generala Tercagija, prvim stepenom Danilovog reda, majora Viganova drugim stepenom, a kapetana Miljetija trećem stepenom istoga reda.13

Povodom vjeridbe princeze Jelene, u „Glasu Crnogorca“14 je objavljen poduži članak o savojskoj kući – istorijske crtice. Takodje, prestavljeni su i članovi Savojske kraljevske porodice.

Petnaestog avgusta 1896. godine, knjaz Nikola, knjaginja Milena sa italijanskim princom, knjaginicom Jelenom i prestolonasljednikom Danilom bili su u posjeti Podgorici. U pratnji su bili v. Božo Petrović i v. Petar Vukotić. Tom prilikom „gruvanje topova i burno klicanje oduševljenog naroda sve tri vjeroispovijesti dočekaše Visokog Gosta“.

U Podgorici, upriličena je i posjeta Katoličkoj crkvi, razgledala se Nova i Stara Varoš, poslata je posjetnica „u kući g. okružnom kapetanu Džakoviću“. U prvom mraku bilo je „divno osvjetljenje u Varoši i oko Varoši. Osobito je bilo osvijetljeno brdo Ljubović“. Ispred dvorca na Kruševcu organizovano je veliko narodno veselje uz učešće pjevačkog društva „Branko“.

Sjutradan upriličena je posjeta Spužu. Doček je bio „odličan i vojske i naroda“.

Te nedjelje uglednici su posjetili i Rijeku, gdje su bili „u lov u zabranu“, kao i Njeguše, gdje su se „izvozili preko Krsca preko granice, odakle je divan pogled na zaliv Kotorski“.15

15 „Glas Crnogorca“, br. 34 od 17. avgusta 1896. godine.

16 „Glas Crnogorca“, br. 34 od 17. avgusta 1896. godine.

17 Br. 35 od 24. avgusta 1896. godine.

Princ Viktor Emanuel je na Cetinju posjetio „vojnički stan“, gdje mu je knjaz Nikola pokazao dvoranu „potpukovnika Galijana, hrabrog zapovjednika makalske posade i bivšeg starješine našijeh oficira, što su u Italiji učili“. Upravo tada je pristigao i telegram italijanskog kralja Umberta, u kojem se kaže: „Vijest, koju sam primio od moga Sina, da je Vaše Visočanstvo naimenovalo imenom potpukovnika Galijana jednu dvoranu jednog vojničkog stana, bilo je premilo mome srcu, i biće primljeno od moje vojske dubokijem priznanjem. Ja izražavam V.V. moju živu blagodarnost na tako nježnoj misli i ponovo Vam zahvaljujem na udvornostima, kojima obasipljete moga Sina. Molim Vas da podnesete moje poklone knjaginji Mileni, moje pozdrave pune ljubavi Knjaginjici Jeleni“.16

U narednom broju „Glasa Crnogorca“17 je objavljeno da je u dvoru knjaza Nikole organizovan „veliki objed“ u čast italijanskog princa. Na objedu su bili i svi državni velikodostojnici. Uveče je bio „veliki dine, na kom su bili pozvani članovi diplomatskog tijela“. Tom prilikom razmijenjene su zdravice i svirane „muzike narodne himne italijanske i crnogorske“.

U istom broju „Glasa Crnogorca“ objavljeno je da je italijanski princ „krenuo sa Cetinja u šest sati izjutra“. Na ispraćaju su bili svi velikodostojnici. Pred dvorom je bila postrojena počasna vojnička četa sa oficirskim korom i muzikom. Na ulice je izašlo i cijelo gradjanstvo da pozdravi princa. Na Rijeci i na Viru priredjen je svečani doček. Sa Lesendra su pucali topovi. Knjaz Nikola i italijanski princ s pratnjom ručali su na Sutomanu. U Bar su stigli pred veče, gdje je takodje bio priredjen svečani i oduševljeni doček. U 7 i 30 časova je bio objed u dvorcu na Topolici, na koji je bio pozvan i arcibiskup barski g. Milinović. U devet sati, knjaz Nikola s pratnjom je ispratio italijanskog princa na jahtu „Gajola“. U deset sati princ je otputovao put Napulja. Ostalo je zapisano da je, za vrijeme svog dvadesetodnevnog boravka na Cetinju, italijanski princ svaki dan izlazio u šetnju i da je svojom skromnošću i ljubaznošću plijenio „srca cijelog gradjanstva“. Pred polazak „predao je predsjedniku cetinjske opštine 1.000 franaka da razdijeli cetinjskoj sirotinji“.18

18 Br. 35 od 24. avgusta 1896. godine.

19 „Glas Crnogorca“, br. 35 od 24. avgusta 1896. godine.

20 Br. 39 od 21. septembra 1896. godine.

21„Glas Crnogorca“, br. 40 od 28. septembra 1896. godine.

Po naredbi knjaza Nikole, u srijedu veče, priređena je „u opštinskom parku gradjanstvu cetinjskome večera u znak priznanja za njegovo učešće u radosti za vrijeme bavljenja Nj. V. Princa Napuljskog na Cetinju. Večeri je izvolio prisustvovati Nj. V. Prestolonasljednik Knjaz Danilo. Po večeri slijedilo narodno veselje“.19

U „Glasu Crnogorca“20 od 21. septembra 1896. godine objavljena je vijest da italijanski princ Viktor Emanuel ponovo „dolazi na Cetinje u utornik i stajaće sve do svadbe“. Prestolonasljednik Danilo „sjutra polazi u Bar da ga dočeka“.

U sljedećem broju „Glasa Crnogorca“21 objavljeno je da je italijanski princ došao u Crnu Goru: „Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Prestolonasljednik italijanski Viktor Emanuel stiga je na kraljevsku jahtu „Savoja“ u barsku luku u utornik ujutro“. Njega je dočekao prestolonasljednik Danilo. Pred knjaževskim dvorcem na Topolici bili su „glavari iz primorske nahije, narod oduševljenijem klicanjem, „Živio“, a dvije vojničke čete odavale su Njegovom Kraljevskom Visočanstvu vojničke počasti“. Pristan je bio okićen italijanskim i crnogorskim zastavama.

Na Sutormanu, princa je dočekao crmnički polubataljon, a na Viru crmnički, glavari i mnoštvo naroda. Dva prestolonasljednika su se potom ukrcala na parabrod „Danicu“ i nastavili put za Rijeku. Sa Lesendra, princ je pozdravljen sa „dvadeset i jednim metkom iz topova“. Na Rijeci ga je pozdravio narod „iz cijelog okruga sa glavarima i s vojskom“. Na Cetinju, pred dvorom knjaza Nikole, bila je „uparadjena vojnička četa sa svojom muzikom i perjanička četa“. Oko pet sati okupili su se i državni velikodostojnici. Varoš je bila okićena zastavama obje države. U 5 ½ sati sa tablje su se „oglasili“ topovi. Pred dvorom je svirala muzika italijanskog kraljevskog marša, a počasna četa, pod zapovjedništvom knjaževića Mirka, odala je vojničku počast. Tu je knjaz Nikola dočekao svog budućeg zeta. U dvoru ga je pozdravila cijela knjaževska familija. Nedugo poslije toga italijanski princ je odsjeo u Plavom dvorcu. Knjaz Nikola je, u pratnji adjutanta g. Djurkovića i princa Mirka, uzvratio posjetu italijanskom princu.

U istom broju „Glasa Crnogorca“ objavljen je datum vjenčanja: „Svečano vjenčanje Njezinog Visočanstva Knjaginjice Jelene sa Njegovijem Kraljevskijem Visočanstvom Prestolonasljednikom Italije Viktorom Emanuelom obaviće se u Rimu 14. oktobra. Njihova Visočanstva polaze u Rim 7. oktobra“. Takođe, objavljeno je i da su v. Božo Petrović i Valtazar Bogišić, u svojstvu punomoćnika, odredjeni da u Rimu zaključe bračni ugovor izmedju crnogorske princeze i italijanskog princa. Evo te kratke vijesti: „G. voj. Božo Petrović, naš ministar-predsjednik, i g.dr. V. Bogišić, naš ministar pravde, u ponedjelnik su otputovali preko Barija u Rim, da sklope ugovor braka Njezinog Visočanstva Knjaginjice Jelene sa Njegovijem Kraljevskijem Visočanstvom Princom Napuljskijem“.22

22 Glas Crnogorca, br. 40 od 28. septembra 1896. godine.

23 Br. 41 od 6. oktobra 1896. godine.

Objavljivanje datuma vjenčanja „popraćeno“ je podužim tekstom.23 U međuvremenu pomjeren je datum vjenčanja: Rim, „12 tekućeg oktobra“. Objavljeno je, takodje, da je na Cetinje došao i Njegovo Kraljevsko Visočanstvo Toma Duka iz Đenove.

U nedjelju, u počast italijanskog princa, priredjen je „veliki lov u riječkom zabranu“. Poziv su dobili: „diplomatsko tijelo i naši ministri sa gospodjama, nekoliko oficira sa „Savoje“, italijanski dopisnici, i nekoliko odličnijeh gradjana“. Na Rijeci je bila i cijela knjaževska porodica. Na ručku su razmijenjene zdravice. Poslije kratkog odmora u dvorcu na Ljeskovcu, oko 21 ½ sati, svi su se vratili na Cetinje.

U počast italijanskog princa, dva dana prije toga, objavljeno je „strijeljanje iz topova ispred novog Dvorca na brdo Dobrštak, na rastojanje od 2.000m. Bile su razaslane mnoge pozivnice. Strijeljali su Nj. V. Knjaz Danilo i g. kom. Mitar Martinović najodličnijim uspjehom“.

U istom broju „Glasa Crnogorca“ objavljena je vijest da je na Orlovom kršu podignut spomenik mitropolitu Danilu Petroviću, izradjen po nacrtu princeze Jelene, po „nastojanju g. inidjijera Radovića, a izrezali su ga od kamena sa Ljubovica korčulanski i domaći majstori“.

Narodni odbor cetinjskog gradjanstva je darivao italijanskom princu Gregovićevu sliku „Crnogorac i straža“.

U „Glasu Crnogorca“24 od 6. oktobra 1896. godine objavljena je vijest o povratku punomoćnika iz Rima: „G. vojvoda Božo Petrović – Njegoš i g. dr V. Bogišić povratili su se danas iz Rima gdje su sklopili ugovor braka Nj. V. Knjaginjice Jelene sa Nj. K. V. Princom Viktorom Emanuelom i potpisali ga od strane Nj. V. Gospodara“.

24 Br. 41 od 6. oktobra 1896. godine.

25 Br. 42 od 12. oktobra 1896. godine.

U narednom broju „Glasa Crnogorca“25 objavljeno je da su vjerenici otputovali iz Crne Gore u srijedu 8. oktobra 1896. godine, „u 5 ½ ura u jutro, na oklopnici „Savoja“. Sa vjerenicima su otputovali knjaz Nikola, knjaginjica Ana, knjaz Mirko, sin knjaza Nikole „sa odabranom svitom“.

Na putu od Cetinja do Bara narod je oduševljeno pozdravljao vjerenike. Tom prilikom „čuli“ su se i topovi sa tvrdjava Žabljak, Lesendo i Volujica. Svečanost je uveličala „riječka flotilija na Skadarskom jezeru, koja je uredjena u liniji od dva kilometra, činila počasti divnoj kiti svatova“. Uz gruvanje topova sa Volujice, sa „Savoje“ i sa sedam austrijskih oklopnica, vjerenici, knjaževska porodica sa svitom otputovali su put Barija „u 5 ½ ura“.

Brod „Savoja“ je prispio u Bari 9. oktobra 1896. godine, uz klicanje oduševljenog naroda i mornara i sviranje crnogorske i italijanske himne. Na dočeku su bili prestavnici kraljevske kuće sa ministrom Kostom i svim mjesnim vlastima. Kralj Umberto je odredio svoje adjutante, generala Ponzu i Palavićina da budu na raspolaganju knjazu Nikoli.

U „Glasu Crnogorca“ nijesu objavljeni detalji o mjestu i vremenu izvršenja konverzije. Medjutim, u Memoarima, vojvode Gavra Vukovića opisan je i taj dogadjaj. Vojvoda svjedoči da je sa italijanskim ministrom pravde Kostom stupio u pregovore o tome, „moleći ga da ta ceremonija bude izvršena na što skromniji način iz obzira na roditeljsku osjetljivost i cijeloga pravoslavnoga naroda crnogorskog, jer je taj čin koji se mora odmah izvršiti suviše delikatan“.26

26 Vojvoda Gavro Vuković, Memoari, 1896. godine, str. 533.

27 Vojvoda Gavro Vuković, Memoari, 1896. godine, str. 534.

28 „Glas Crnogorca“, br. 42 od 12. oktobra 1896. godine.

Italijanski ministar je po tom pitanju bio vrlo predusretljiv. Vojvodi Gavru Vukoviću je prenio naredbu kralja Umberta da se ceremonija konverzije izvrši na jahti „Savoja“, u uskom krugu prestavnika obje strane, što je bilo prihvatljivo i za knjaza Nikolu. Knjaz nije prisustvovao toj ceremoniji, nego je sa svitom pošao da razgleda velike oklopnice usidrene izvan pristaništa. S crnogorske strane, ceremoniji su prisustvovali vojvoda Gavro Vuković, knez Lujo Vojinović i gospodjica Neikom. Nakon završene ceremonije, knjaz Nikola „stegnutim srcem čestitao je svojoj kćeri novu vjeru, sa drhtećim glasom. Ostali nijesu se činili vješti, koliko da ničega nije bilo“.27

Knjaginjica Jelena je sa vojvodom od Đenove (kraljev predstavnik), knezom napuljskim sa svitom pošla u crkvu Sv. Nikole. Knjaz Nikola, knjaginjica Ana i knjaz Mirko su ostali na brodu „Savoja“. Na ulazu u crkvu mladence je dočekalo sveštenstvo sa primatom Pisićelom. U ckrvi su bili vojvoda djenovski i knez napuljski, sva svita, ministar Kosta i vojvoda Gavro Vuković. Poslije mise, mladence je do broda „Savoja“ „ispratilo“ pucanje topova, uz zvonjavu zvona i pjevanje himni.28

Uveče, grad Bari je bio divno osvijetljen. Knez napuljski, vojvoda djenovski i crnogorski knjaževi otputovali su u Rim u 10 sati. Knez napuljski je u Rim došao vozom, sat prije voza u kome je bila knjaginjica Jelena sa svojima. Prije odlaska u Bari, knjaz Nikola se sa knjaževićem Mirkom „inkognito“ provozao kroz varoš.

Desetog oktobra 1896. godine, knjaz Nikola, knjaginjica Jelena i Ana i knjažević Mirko su zvanično primljeni od strane vladaoca, knjaza Napulja i familije kraljevske, ministara i vlasti.29 Istog dana je bio vrlo srdačan susret knjaza Nikola i kralja Umberta. Knez Napuljski je otpratio princezu Jelenu do kraljice i kralja, koji su je tom prilikom prisno zagrlili. Potom je uslijedio odlazak u Kvirinale, uz pozdrave oduševljenog naroda i sviranje himni. Oduševljenje je dostiglo vrhunac pred Kvirinalom „gdje su se morali pokazati na balkon, najprije Knez Napuljski sa Knjaginjicom Jelenom, pa onda drugi Knjaževi, odakle su zahvalili narodu“.30

29 „Glas Crnogorca“, br. 42 od 12. oktobra 1896. godine.

30 „Glas Crnogorca“, br. 42 od 12. oktobra 1896. godine.

31 “Glas Crnogorca“, br. 43 od 19. oktobra 1896. godine.

32 “Glas Crnogorca“, br. 43 od 19. oktobra 1896. godine.

Jedanaestog oktobra organizovan je familijarni ručak, poslije kojega se knjaževska porodica vratila u svoje apartmane, u Palaci konsulta. Knjaz Nikola, knjaginjica i kraljevski bračni par su srdačno telegrafisali knjaginji Mileni. Uručena su i odlikovanja: knjaz Nikola je odlikovao kralja Umberta ordenom prvog stepena Danilovog reda, a kralj ordenima italijanske krune crnogorske ministre i knjaževu pratnju. Uveče je organizovana familijarna svečanost u Kvirinalu.

U subotu je bila svečanost zaključenja gradjanskog braka. U deset sati i dvadeset minuta „otpočeo je pred članovima Kuće Savojeske, Petrović – Njegoša i Bragaice; tu su još knjaz Petar Karadjordjević i princ Viktor Napoleon. Iza njih dvorske dame i nosioci reda Anuncijate. Prema uzvišenijem osobama, u pozlaćenijem stolicama predsjedništva Senata i Kamare, ministri, velikodostojnici predstavništva pokrajinska i drugi pozvani“.31 Predsjednik Senata Farini (državni predstavnik) i predsjednik ministarstva Rudini (krunski bilježnik) „sastavili su akt gradjanskog braka, a potpisali su ga Uzvišeni mladenci, pa, kao svjedoci, Duka od Aoste i Konte od Torina, pa kralj Umberto i knjaz Nikola, i Farini i Di Rudini“. Ta se ceremonija završila uz pucanje topova.

Potom je uslijedilo religiozno vjenčanje. Crkva, u kojoj je ono obavljeno, u rimsko doba je bila „prostorija u Kupatilima, koju je slavni Mikelandjelo pretvorio u crkvu“. „Sredinu crkve zauzeli su gradjanski i vojnički velikodostojnici. Do oltara, s desne strane, bilo je diplomatsko tijelo, a s lijeve dvorske dame. Niže tribune zauzela je rimska aristokratija, bivši ministri, senatori i narodni zastupnici. Više tribune zauzeli su „ostali odličniji pozvani“.“

U 11 ½ sati, u crkvu su ušli mladenci sa roditeljima i ostalim knjaževskim osobama. Dovezli su ih ovim redom: „u prvoj šestoprežnoj kočiji Njegovo Visočanstvo Gospodar, knjaginjica Jelena i knjaz Mirko, pa su slijedile dvoprežne: u prvoj Kraljica Portugalska, Dukesa Leticija od Aoste, Duka od Aoste, Duka od Oporta; u drugoj Dukesa Jelena od Aoste, Dukesa Elizabeta od Đenove i Princ Viktor Napoleon; u trećoj Dukesa Izabela od Đenove, Knjaginjica Ana i Konte od Torina; u četvrtoj Duka od Đenove, Knjaz Petar Karadjordjević i Princ Ferdinand od Đenove“.33

33 “Glas Crnogorca“, br. 43 od 19. oktobra 1896. godine.

34 Br. 44 od 26. oktobra 1896. godine.

35 “Glas Crnogorca“, br. 43 od 19. oktobra 1896. godine.

Dolaskom pred oltar otpočelo je vjenčanje. Zlatkotkanani potkrov držali su: knjaz Petar Karadjordjević i Konte od Torina, Duka od Aoste i Knjaz Mirko, kao svjedoci. Poslije kratkog objeda, počela je misa. Ceremonija religioznog vjenčanja je trajala do jedan sat poslije podne.

U „Glasu Crnogorca“34 od 26. oktobra 1896 godine objavljeno je da je kralj Umberto, uručio knjazu Nikoli „Savojski red, koji, kako sam razumio nemaju nego devetina, naš je Gospodar deseti. Ovo je najviše vojničko odličje u Italiji. Sastoji se od bijelog krsta sa zelenijem vijencem i nosi se o vratu. Dalje je njegovo Veličanstvo poklonilo prvi stepen Sv. Mauricija i Lazara Nj. Nj. S. S. Knjazu Petru Karadjordjeviću i Knjazu Mirku“.

Knjaz Nikola, knjaginjica Ana, knjaz Mirko vratili su se iz Rima u Bar 18. oktobra.

Knjaževi prethodni razgovori sa punomoćnicima

U kutiji XXII/8 Bogišićevog arhiva u Cavtatu nalazi se, između ostalog, njegov zapis kojeg je naslovio: „Vjenčanje Elene“. Ovaj zapis Bogišić je započeo podnaslovom: „Knjaginja Milena kao ugovorilac“. Novi podnaslov glasi: ,,O vjenčanju knjaginice Jelene”. Bogišić je utiske o svemu tome zabilježio i u ,,Dnevniku”.

Iz Bogišićevog neobjavljenog Dnevnika saznajemo da je 19/31 jula 1896. godine, na Cetinje stiglo pismo kralja Umberta u cilju prosidbe princeze Jelene. U pismu, izmedju ostalog, stoji: „Princesa Jelena najprije da pođe negdje na stranu, a ne na Cetinje (mala izmjena) da se pouči u vjeri katoličkoj, pa će po njenom povratku doći na Cetinje princ od Napolja, da se najprije dobro poznadu, a možda i vjeridbu formalno izvrši. Ni od Knjaza niti od Crne Gore prćija se nikakva ne traži, štaviše i svadbeni truso Kralj prima na sebe”.

Bogišić je sljedećeg dana konsultovan o redakciji odgovora, koji je knjaz Nikola poslao dva dana kasnije.36 Međutim, on nije bio jedini konsultant. Na crnogorskom dvoru je bilo mnogo kolebanja i nedoumica o tome kako će se sastaviti odgovor kralju, naročito u onom dijelu koji se odnosi na princezino primanje katoličke vjere. Mitropolit Mitrofan je bio protiv konverzije, zalažući se za to da princeza Jelena zadrži pravoslavnu vjeru i kao kraljica Italije. Knjaginji Mileni je, takodje, bila „preteška“ konverzija, protiv koje je inače bila i ranije. Vojvoda Gavro Vuković je odlučno bio za konverziju. Protivljenje konverzije nije skrivala ni Rusija i njena crkva.

36 ZBB HAZU, XXII/8.

Tokom juna, jula i septembra 1896. godine, u dvoru na Cetinju organizovani su brojni razgovori vodjeni izmedju knjaza Nikole i njegovih specijalnih punomoćnika. Tako je, na sastanku održanog posljednjeg dana juna, bilo govora o udaji princeze Jelene i o primjeni uslova da se ona uda kao pravoslavna princeza. Tom prilikom, Bogišić je od knjaza, kao uzor, preuzeo kopiju bračnog ugovora princeze Milice Nikoline Petrović i velikog knjaza Petra Nikolajeviča, zaključenog u Sankt Peterburgu 25. jula 1889. godine. Knjaz Nikola mu je tada saopštio da je sve uredjeno što se udaje i nasljedstva tiče.

Rekao mu je da je planirano da se princeza Jelena vjenča po pravoslavnom obredu, a poslije „postavši žena i podanica italijanska – može kako hoće“.37

37 Bogišićev dnevnik, ZBB HAZU, XXII/8.

38 ZBB HAZU, XXII/8.

39 ZBB HAZU, XXII/8.

Sredinom jula (13/25) 1896. godine, ponovo se organizovao sastanak knjaza Nikole i Bogišića. Knjaz mu je tada saopštio da je dogovoreno da italijanski princ najprije dodje u Crnu Goru krajem jula ili početkom avgusta iste godine. Medjutim, „neke opaske cara Vilsona o talijanskoj vojsci, učinjene upravo protiv de. Nap., dovedoše ovoga u nekakve smetnje, koje su povećane djelimičnom promjenom Ministarstva“. Zbog toga su na italijanskom dvoru htjeli da crnogorski povjerenici najprije pođu u Rim, ali je knjaz Nikola to odložio dok italijanski princ ne dodje u Crnu Goru.38

U drugoj polovini septembra (22 sep./4 okt.) iste godine, u Odžakliji, na crnogorskom dvoru, održan je novi sastanak knjaza Nikole i njegovih punomoćnika. Tom prilikom bilo je riječi o nekim elementima bračnog ugovora. Jedan od elemenata se odnosio na nasljedno pravo princeze Jelene: ona će imati „svoje nasljedno pravo na očinstvo, tj. na privatno imanje, razumije se poslije njega“. U ugovor će se umetnuti i „otkaz o svakih vladarskih prava svijeh potomaka koji izadju iz toga braka“. Knjaz je zamolio Bogišića da sačini „bronilon pisma papi, da ne bi pravio prepone da bude vjenčanja ovdje u pravoslanoj crkvi prije nego ode odavde. A poslije će u Italiji biti konversija i vjenčanje po rimsku.“ Bogišić je zapisao da za tako nešto nije imao vremena, na što mu je knjaz odgovorio da će taj posao povjeriti mons. Milinoviću, koga sjutra očekuje u dvoru, a odatle će otputovati u Rim. Knjaz Nikola je Bogišiću sugerisao da se u bračnom ugovoru ne spominje u kojoj crkvi će se konverzija i vjenačnje organizovati, jer je „to sve uredjeno“ izmedju njega i italijanskog kralja Umberta.39

Sistematičnom i temeljitom Bogišiću nije se svidjela hitnja koja je prethodila zaključenju bračnog ugovora. Po povratku iz Rima slegli su se utisci o svim pripremnim radnjama. O tome je sačinio ,,Zapis”, koga je radno naslovio: „O ugovoru bračnom crnogorskom i italijanskom“. U ,,Zapisu” je primijetio da o ugovoru na Cetinju „nije bilo ozbiljna razgovora prije odlaska“. To što je bilo zapisano u tzv. instrukcijama (uputstvo) sačinio je upravo on, a „ostalo je kao pro forma“. Bogišić je od knjaza tražio dozvolu da na nekoliko dana prije odlaska u Rim ode u Dubrovnik, kako bi proučio italijanski statut, njihov gradjanski zakonik i Statut kraljevskog doma, jer na Cetinju tih akata nije bilo. To mu nije bilo odobreno.40

40 ZBB HAZU, XXII/8.

41 Princ Toma, vojvoda od Djenove, rodjen 6. februara 1854. oženjen princezom Izabelom bavarskom s kojom je imao princa Ferdinada i princa Filverta“. („Glas Crnogorca“, br. 34 od 17. avgusta 1896. godine.).

42 ZBB HAZU, XXII/8.

43 ZBB HAZU, XXII/8.

44 ZBB HAZU, XXII/8.

Po dolasku u Rim „prvi dan i po do ponoći,“ izučavao je sve navedene akte. Žalio se na vrijeme boravka u Rimu: „nijesmo ostali ni puna 4 dana. Kad odbijemo vizite, formalnosti, koliko mi je vremena ostalo za posao!“ Primijetio je da je ipak donekle izučio posao. Našao je način da pogleda „dva predjašnja bračna ugovora Savojske kuće (Margarita i Bavarska princeza)“. To ga je „obodrilo“ da u ugovoru ne bude riječi „o nikakvu nasljedstvu i prćiji, jer prćije nije gotovo imala ni bavarska princeza“.41

Što se tiče odricanja od crnogorskog prestola, Bogišić je smatrao da princeza Jelena treba da sačini odgovarajuću ispravu o tome prije odlaska u Rim.42 Ipak je preovladalo mišljenje da se to pitanje ostavi za poseban protokol, o čemu će kasnije biti riječi.

Bogišić u ,,Zapisu” nije mogao da izostavi neka neprijatna iskustva iz tajne korenspodencije punomoćnika sa njihovim vlastodavcem – knjazom Nikolom. Razočaran što g. Božo Petrović nije odmah iz Rima otputovao u Moncu kod kralja Umberta, kako bi od njega dobio „neke koncesije koje se tiču formalnosti i vremena konversije“, knjaz Nikola im je prekorno telegrafisao da je njemu ugovor prosto „burnut u nos“.43

Bogišić je za neodgovarajuću pripremu za vodjenje pregovora u Rimu „krivio“ hitnju „u kojoj se sve ovo radilo“, a osim toga i „bagatelizacija forma koje imaju svakako svoje značenje“.44 Zadovoljno je primijetio da u ugovoru ništa nije bilo umetnuto „o prćiji i o nasljedstvu privatnom“.

Njegovom je zaslugom unesena odredba o 50 hiljada franaka godišnje, „garantiranih apanažom Knjaza Napuljskog, čega u projektu italijanskom nije bilo“. Intervenisao je i u odredbi u kojoj se „uglavljuje 100 hiljada franaka“ godišnje. Što se odricanja od crnogorskog prestola tiče, knjaz Nikola nije naročito insistirao na tome, što se uostalom i vidjelo prilikom odlaska punomoćnika za Italiju, kada je rekao „da će nastojati da se protokol poruši sasvijem“.45

45 ZBB HAZU, XXII/8.

46 ZBB HAZU, XXII/8.

47 ZBB HAZU, XXII/8.

Vlastodavčeva uputstva punomoćnicima

U Bogišićevom arhivu u Cavtatu našli smo materijal pisan Bogišićevom rukom s jednostavnim naslovom: „Uputstvo.“46 S formalno – pravnog gledišta riječ je o uputstvima (instrukcijama) koje je knjaz Nikola dao njegovim punomoćnicima g. Božu Petroviću i Valtazaru Bogišiću radi vodjenja pregovora sa punomoćnicima kralja Italije Umberta, u cilju sačinjavanja bračnog ugovora.

Uputstvo se sastoji iz pet djelova, koji nose sljedeće podnaslove: Uvod; O primanju vjere; Vrijeme i mjesto vjenčanja; Što će odprilike biti u ugovoru; Završne opaske. Iz Uputstva saznajemo da su punomoćnici od knjaza dobili jednu ispravu o punomoćju, „od koje je projekat“ već bio sastavljen. Iz Uputstva se vidi – da je vlastodavac tražio od svojih punomoćnika da u pregovorima budu „veoma smotreni, oprezni i promišljeni“ i da „svako pitanje koje se bude ovoga posla ticalo“ izuče „pažljivo, ozbiljno, temeljito i sa svake moguće strane“. Preporučio im je da bi bolje bilo da italijanski punomoćnici prvi ponude projekat ugovora, i to „ne samo jer je lakše kritiku praviti nego li sam sastavak“, nego i zato što će „na taj način od prve zapaziti sva mjesta koja će trebati da se dopune ili isprave“. Uz to, njima su poznatije „mjestne forme neprava“.47

Uostalom, pogledajmo kako glasi tekst Uputstva, koje se, ovom prilikom, koliko je nama poznato, objavljuje po prvi put.

,,Uputstvo za Gospodu: V. Boža Petrovića, ministra, Predsjednika državnog Savjeta, i Dra V. Bogišića, Ministra Pravde i Drž. Savjetnika, koji idu u Rim, kao moji opunomoćenici, da se sastanu sa delegatima Nj. V. Kralja Italijanskoga, te s njima da uglave sve uvjete koji će ući u ugovor braka moje mile Kćerke, Nj. V. Gospođe Knjaginice Jelene, s Nj. Kr. V. Napuljskim Knjazom, Viktorom Emanuelom Savojskim.“

,,Uvod

Kako je ovo prvi put da odiva iz našeg Knjaževskog Doma ulazi u Zapadni vladarski Dom, i to kraljevski, – gdje su običaji, vjera, uslovi života, državno ustrojstvo, istorički razvitak, uspomene, predanja veoma različni od našijeh, preporučujem Vam najtoplije, da u pregovorima budete veoma smotreni, oprezni i promišljeni; da svako pitanje koje se bude ovoga posla ticalo izučavate pažljivo, ozbiljno, temeljito i sa svake moguće strane.

I Odmah, čim stigne glas da su Kraljevi povjerenici imenovani, optutovat ćete, bez odgađanja i najkraćim putem u Rim, uzevši sa sobom ispravu o punomoćju, od koje je projekat već sastavljen.48

48 Napomena: Ova odredba je precrtana.

49 Napomena: prvi dio rečenice u ovoj odredbi je precrtan.

50 Napomena: ova odredba je postala odredba čl. I.

II (I) Prispjevši u Rim, otići ćete bez izlišna odgađanja u Consulta, t.j. u Ministarstvo inostr. poslova (ili Ministarstvo kraljevskog Doma) gdje će Vas spoznati sa kraljevim delegatima.49 Prvo je što će s njima preduzeti , ovo: pošto se pregledaju i izmijene punomoćja odredićete mjesto i vrijeme vaših sastanaka.50

III Trebaće nastojati da izaslanici kraljevi sami naprave ili spisak uvjeta o kojima će biti vijećanja, ili upravo projekat ugovora. Za vas bi bolje bilo kad bi oni to napravili, i to ne samo jer je lakše kritiku praviti nego li sam sastavak, nego i za to, što ćete na taj način od prve zapaziti sva mjesta koja će trebati da se dopune ili poprave. Osim toga, oni, naravno, bolje znadu mjestne forme nepravâ.

U ostalom, to će sve zavisiti od prilika, prema kojima će te se i vladati.“

,,O primanju vjere

IV Pošto buduća kraljica italijanska ne može pripadati drugoj Crkvi nego uprav onoj kojoj pripada i kraljevska porodica i gotovo sav italijanski narod, valja pristati da knjaginjica Jelena primi vjeru svoga budućega muža.

Najprije će te se dakle postarati da se vrijeme i način toga primanja naznači.

Ako to bude prije nek se uredi, možda neće ni trebati da se o tome što pominje u ugovoru, što bi jamačno najbolje i bilo.

Koliko sam to ja, vjerni sin pravoslavne Crkve, to jest Crkve moga doma i moga naroda, sklanjam se na prijelaz – knjaginice Jelene u drugu vjeru, pa ma kako ona srodna bila, samo radi toga što je to velika, neophodna potreba. S moje je dakle strane pristajanje na to, golema žrtva!

Ali zato preporučujem vam da se postarate kako će akt toga prijelaza biti što prostoji i neuvredljiv za našu narodnu vjeru. Bilo bi najbolje kad bi se moglo izraditi da se prijelaz svrši prostim potpisom osobito za to sastavljene reversale – zašto ima već i precedenat.“

,,Vrijeme i mjesto vjenčanja

V Vjenčanje će se svršiti u Rimu, a vrijeme će biti određeno izmeđ 20og i 30og oktobra ove godine.51 Kad bi, nedaj Bože, čija god smrt donijela potrebu domaće žalosti, tad će se dan vjenčanja odrediti tako kako će do toga dana proći najmanje 6 nedjeljâ danâ, brojeći od dana smrti, osim ako se nađe da je zgodnije suspendovati za koji dan oficijalnu žalost.“52

51 Napomena: s lijeve strane ove odredbe Bogišić je zapisao: Rim 24/12. oktobra.

52 Napomena: druga rečenica ovoga člana je precrtana.

,,Što će odprilike biti u ugovoru

N.B. Ovdje se navode samo napomene o člancima koje bi trebalo uvrstiti u ugovor, prema onima koji se nahode u bračnom ugovoru druge već udate Knjaginice, pa i inače prema potrebi. Na ove će napomene Nj. V. Gospodar izvoliti postaviti svoja riješenja; – tek poslije može doći konačna redakcija.

1. U prvome bi članku moglo biti ovo:

a) Izrečno pristajanje Gospodara kao oca i Knjaginje dati njihovu kćerku, Knjaginicu Jelenu, s njenom slobodnom i potpunom voljom, za suprugu punopravu i zakonitu Nj. K. V. Knjazu Napuljskom. Nasljedniku Italijanske Krune Viktoru Emanuelu (Vittorio – Emanuele Ferdinando – Maria Gennaro) jednorodnomu sinu sada sretno vladajućeg Italijanskog Kralja Umberta I.

b) Izrečno obećanje Knjaza Viktora Emanuila uzeti ju za punopravnu i zakonitu suprugu, imati vazda prema njom poštovanja i ljubav, ka ono prema svojoj supruzi;

c) Izrečno obećanje Kralja i Kraljice da će imati prema njihovoj budućnoj nevjesti sve one obzire i ljubav koje joj kao takovoj pristaje.

2. U ovome će se članku oderditi mjesto (možda i dan?) gdje će biti vjenčanje.53

53 Napomena: s lijeve strane ove odredbe Bogišić je zapisao: „Rim“.

54 Napomena: ova druga rečenica je precrtana.

55 Napomena: ova odredba je precrtana.

Treba li pominjati u kojoj crkvi, – Ko će pri tome biti?54

3. Kolika će biti prćija (dot) knjaginice?

Ko je daje? Da li Kralj Italijanski, kao što je Car Ruski dao Knjaginjici Milici?

Gdje će knjaginjica najmještena biti na čuvanje i na interes?

Treba kazati da će Knjaginica primati dohodke od ove glavnice sve dok je živa.

4. Ako će se govoriti u ugovoru o ruhu i t.d., što knjaginica dobija od roditelja, to bi trebalo da se ovdje reče.55

5. Hoće li Nj. V. Knjaz Napunjski odrediti za svoju buduću suprugu kakvu glavnicu kao dar? (Veliki Knjaz Petar Nikolaevič odredio je bio Vel. Knj. Milici 50.000 rubalja). Ako je to određeno, trebaće utvrditi na ovome mjestu: gdje će se glavnica namjestiti, i kako će Knjaginica primati od nje dohodke.

6. Koji če godišnji dohodak biti određen Knjaginjici Jeleni za njene svakdanje troškove (Vel. Knj. Milica ima godišnjih 20.000 rubalja), i odkle će se uzimati? Iz ove sume ne bi trebalo uzimati platu za lica koja će kod Knjaginice na službi biti.

Treba li govoriti što o troškovima za dvor u kome će stanovati dok bude Knjaginja nasljednica?56

56 Napomena: s lijeve strane ovih odredaba Bogišić je zapisao: „Kao napomena“.

57 Napomena: s lijeve strane ove odredbe Bogišić je zapisao: „U ovom slučaju bi trebalo uzet u obzir veliku žertvu učinjenu Knjaginicom Jelenom u promjeni vjere“.

7. Za slučaj kad bi Nj. V. Knjaz Napuljski umro za života njegove supruge i to kao nasljednik, treba utvrditi da će Knjaginica Jelena, dok god ne stupi u drugi brak i ne ode iz Italije bez kraljeva pristajanja, primati sav dohodak određen u predhodnome članku (6). Ali i kad bi se preudala, pa i iz Italije otišla, ona bi trebalo i opet da prima bar neki dio toga dohodka (za Vel. Knj. Milicu određeno je, da bi u takome slučaju primala trećinu takoga dohodka).57

8. Kad bi se u slučaju predviđenu u predhodnome članku Knjaginica Jelena i preudala ili bi ostavila Italiju; treba utvrditi da bi ona i tada zadržala svoju privatnu imovinu, i da bi njezina bila i svote označene u člancima 3 i 5, te će moći slobodno njima raspolagati i od njih dohodke primati.

Ipak, kad bi još žive djece imala od Knjaza Napuljskog, ona neće moći testamentom raspolagati s glavnicom označenom u čl. 6, osim kad bi to bilo na korist svoje djece.

9. Dvor Knjaginje nasljednice u kome bi obudovjela osta bi joj na uživanje, kao i do tada, i to na troškove onoga koga je i prije toga izdržavao.

Isto tako i njena bi se djeca izdržavala, vaspitavala i namjestila na troškove Nj. V. Kralja Italijanskoga.58

58 Napomena: s lijeve strne prve odredbe ovoga člana Bogišić je zapisao: „ovde da se obrati pažnja“.

59 Napomena: ovaj član je precrtan.

60 Napomena: posljednja rečenica u ovom članu je precrtana.

10. Možda ne bi bilo s gorega dodati i ovo:  

Kad bi Knjaginica Jelena obudovjela kao kraljica, ona će osim onoga što je kazano u predhodnim člancima, imati još sva prava koja imaju kraljice-udove, na osnovu pravilâ i naređenjâ domaćeg zakona Savojskog vladarskog Doma ili Ustava Italijanske Kraljevine.59

11. Knjaginica Jelena i njezina djeca mogu imati pravo nasljedstva, kao i druga djeca sada sretno vladajućeg Knjaza Nikole I, na jednaki dio s’ ostalom đecom privatnog imanja. Ali se razumije, da se ovim ničigova sloboda testamentarnog raspolaganja ne spriječava.60

12. U prethodnome (11) članku, naročito se i s jedne i s druge strane izjavljuje da potomstvo koje izađe iz ovoga braka ne može, samo po sebi imati nikakva prava nasljedstva ni nikakav imetak ni dio imetka Vladarske Kuće Crnogorske, sadašnji ni budući, – a još manje može imati kakva politička ili vladarska prava u samoj Crnoj Gori.

,,Završne opaske

– Članci i odredbe bračnog ugovora Vel. Knj. Milice ne mogu se nikako uzeti kao isključivi obrazac ugovoru o kome je ovdje riječ, i to radi dva glavna uzroka:

a) S ruskim carskim Domom ugovor je bio kao onaj što se glavi sa starim znancem, sa čovjekom gotovo jedne iste porodice, s kojim ne trebe sve to ciljati, jer je lako i poznije praviti dopune i popravke, kad bi zatrebalo.

1. b) Carski ruski Dom ima u ovakim ugovorima potpuno slobodne ruke, i sada kad ga glavi, i docnije kad bi trebalo kakve izmjene činiti. Na Zapadu, naprotiv, i same su Vladarske Kuće, čak u svojim domaćim poslima, podvrgnute svakojakoj kontroli i uticaju predstaviteljnih elemenata.

Ove razlike, mislim, treba postojano na umu imati pri glavljenju ovoga ugovora.

– Još prije uglave ugovora o kome je riječ, treba podrobno proučiti ovo troje:

1. a) italijansko porodično i nasljedno pravo u Građ. zakoniku;
2. b) to isto pravo po naređenjima i odredbama domaćeg Zakona Savojske Kuće, i razlika izmeđ ovog i opšteg prava što je u Građanskome zakoniku;
3. c) koji zakoniti uticaj ima Parlamenat na familjne odnošaje vladarskog Doma Italijanskog.

– Ne zaboraviti, da punomoćnici ponesu sa sobom šifre za korespodenciju.”61

61 ZBB HAZU, XXII/8.

62 ZBB HAZU, XXII/8.

Pregovori u Rimu i razgovori s kraljem u Monci

U Bogišićevom arhivu u Cavtatu našli smo veoma vrijedan zapis o vodjenju pregovora u Rimu sa italijanskim punomoćnicima i o razgovorima s kraljem Italije u Monci. U suštini, riječ je o svojevrsnom (neobjavljenom) Bogišićevom svjedočenju o toku pregovora (predugovornoj fazi), o njihovim rezultatima (fazi zaključenja ugovora), kao i o razgovorima s kraljem Italije Umbertom (postugovorna faza). 62

Iz Bogišićevog zapisa saznajemo da su knjaževi punomoćnici stigli u Rim 7. oktobra 1896. godine. Kralj Italije je za svoje punomoćnike odredio ličnosti visokog državnog ranga: markiza Emila Viskonti Venostu i viteza Žaka Žozefa Kostu. Italijanski punomoćnici su imali zasebna punomoćja.

Bogišić nije htio ništa da prepušta slučaju, pa je u Rimu izučio norme Italijanskog gradjanskog zakonika i Statuta.

Ljutio se na svog sapunomoćnika što je pregovore htio da završi što prije. Osim normi iz dva navedena italijanska akta, htio je da prouči i odgovarajuća pravila iz „kućnih zakona kraljevske familije“. Htio je da prouči i ugovore „knjaginja koje se udavahu u Savojsku kuću“. Upoređivao je projekat ugovora sa ugovorom velike knjaginje Milice, i to „tim više što je kopija toga ugovora bila već dana Knjazu Napuljskomu, a ovaj je dade kraljevim delegatima“.63

63 ZBB HAZU, XXII/8.

Uostalom, najbolje je da pogledamo Bogišićeve neobjavljene zapise o pregovorima sa italijanskim punomoćnicima i o razgovoru s kraljem Italije Umbertom.“

,,Početak

Put u Rim carnet rada 93 i 94

Rim 7 okt. 1896 srijeda

Dopadosmo u Rim okolo 1 ½ ure po podne. Dočeka nas pri izlasku iz vagona Commanatore Raffaele Lamborini, Direttore generale del Ministero delle Casa Reale, jer u Rimu nije bilo samoga ministra. Bilo je osim toga došlo mnogo radoznalih i novinara o našem dolasku bi izviješteno već u večernjim novinama istog dana. Najviše se naglašavalo da smo vestiti modestamente. I to je doista bilo jer se nadasmo dočeku. Lamborini nas uzme u dvorska kola, nama dade častnije mjesto a sam sjede sa strane konja.

Odveza nas u Svaud Hotel i posedi nas u apartamenat vrlo raskošan od 4 sobe i sale na prvome katu (piang mobile). Ostatak nam dvije dvorske sluge i kola bi određeno da ćemo se sastaviti sa kraljevskim delegatima: Marquis Visconte Venocta, min. inostr. poslova i g. Costa min. pravde. U šest ura obojicu nađosmo u Min. inostr. poslova. Prvomu je preko 60 god., visok simpatično arist. lice. Drugomu je okolo 50, puni čovjek već sijede brade: oba veoma ljubazni. Govorilo se francuski.

Oni već prigotoviše minutu ugovora i dadoše nam je te je uzesmo sobom. Napisana je italijanski, urečeno da ću se sjutra sastati sa Costom u njegovu ministarstvu.

Zatim g. Božo obznani telegram Gospodaru da smo prispjeli u Rim.

,,Rim 8. okt. 96 u četvrtak

Jutros počeh da čitam Codice Civile i Statuto ispisujući članke koji me interesuju za ovaj posao. U podne objed u Hotel-u.

Kad 7. okt., t.j. u srijedu pohodismo min. Costa-u, ostadoh s njime da ću danas od 5 do 7 biti u njega da razgovaramo o koječem.

Međutim, ja se poslije podne zabavih sa Code Civil i sa Statuto te okolo 4 ure odoh da se prošetam i neke stvari kupim. Međutim, dođoše oba ministra Venosta i Costa da nam učine vizitu i mene ne nađoše. G. Božo bio kod kuće komu kazaše kako im je žao što dođoše kad me nema; te odlazeći kazaše mu au revoir demain.

Prema tome i zato što je trebalo praviti vizite svijem ministrima, predsjednicima obje kamere, ne odoh u Koste.

Vizite ovaj dan učinismo, ali smo ostavljali karte: Pelloux (guere), Rudini (interno aprioiezza); Snicaiardini; Brin (marina); Prineti (lavori pubblici); Branca (finanze); Lineo (poste e telegrafi); Sianturco (pubistruzione). Venosti i Costi učinismo vizitu još juče. Tada nam ovaj posljednji dade minutu ugovora. U večer odosmo s g. Božom u karoci preko Corso do u Ville Borghese.

Danas dopadoše još karte od g-đe Barković. Okolo podne bio je u mene lično da me pohodi moj nekadašnji profesor Srehel, sada direttore dell’ Instituto austriano de studi storici u Rimu.

Podreka iz Cividale telegrafski pozdravlja. Još iz jutra ovog istog dana 8. oktobra (srijeda) posla g. Božo telegram Gospodaru ovoga od prilike sadržaja:

„Kontrat kratak. Budućnost vjerenice u slučaju udovstva osigurana, gotovo onako u ruskom. Ne zbori o prćiji Vašoj ni odrečenju od nasljednih prava“. Telegram je bio šifrovan. Uvečer dopade nam telegram na ime g. Boža od Gospodara, takođe šifrovan. Veoma je dug, dešifrovanje stajalo pred ponoće. Sadržaj je u glavnome ovaj: Primite onako kako je, t.j. ne govoriti ni o prćiji ni o odrečenju od nasljedstva na presto.

Tada dolazi druga naredba g. Božu da ode u Moncu ili inače onamo gdje je kralj te da mu objasni potrebu jedne koncesije a to je da u istoj crkvi gdje će vjenčanje biti bude i primanje vjere, ali poslije vjenčanja, i to radi političkih uzroka.

Mi bijasmo uvjereni da će to teško biti postići pošto je Knjaz sve bezuvjetno primio, ali ja pridadoh da se predlog razbije na dvoje: 1) da se traži vjenčanje religiozno prije primanja vjere; 2) ako to ne bude moguće da se traži da bar vjenčanje civilno bude prije primanja vjere. 3-će = vjenčanje religiozno.

Ova telegrama mit.la feu la pondr. g. Božo. G. Božo koji je sve hitio i nalazio da je u projektu ugovora sve dobro, jer se misli vratit na Cetinje te s nevjestom opet amo doći, poče još silnije prešiti. Ja se uslijed toga zagrijah, te pade i po koja opora riječ. I doista, nevolja mi je bila. Ja sam mislio postupati sistematično te prije potpisa izvršiti bar ovo:

1. a) Proučiti ital. porodično i nasljedno pravo po Codice civile;
2. b) La Statut.
3. c) Kućni Zakoni Kraljevske Familije;
4. d) Pogledati ako moguće bude pređašnje ugovore Knjaginja koje se udavahu u Savojsku kuću;
5. e) Sravniti projekat ugovora sa ugovorom Vel. Knjaginje Milice, i to tim više što je kopija toga ugovora bila već dana Knjazu Napuljskomu a ovaj je dade kraljevim delegatima.

Te na osnovu svega toga dati svoje predloge. Amen demenante cum causae cognitione.

Ali, osobito poslije gornjeg telegrama, to bi apsolutno nemoguće, jer na Cetinju to nije bilo moguće, putovanje nam je bio à tambour battant, a ovdje Gospodar prima sve pa i protiv instrukcije, i g. Božo hiti, jer sad osim što treba stignuti na Cetinje prije odlaska svatova, treba još ići ka Kralju koji je u Monci. On hoće dakle da se sjutra u jutro ide k delegatima i da se svrši posao. Međutim, ja ne mogah do sada nego dosta netemeljito proučiti ono pod a i b.

Za c, t.j. za kućne zakone Savojske kazaše nam da ih nema, nego da se vladaju običajem. Ali gdje naći običaje? Jesu li gdje zapisani? Niko ne zna!“

,,Rim 9. okt. 96. petak

U jutro g. Božo napre da idemo k delegatima, odoh poslije 10 ura jutro. On bijaše mišljenja da je projekat dobar, da izmjene ne treba, da ga Gospodar prima, da je veoma koristan za Knjaginjicu; jer kaže „glavno je, kao što i sami kazaste, da ona bude imala djece, pa će sve dobro biti“. Ali ako ih ne bude? Mi treba da sve predvidimo da budem pesimisma, pa ako bude dobro tim bolje! Naša je dužnost učiniti da položaj naše odive bude što sigurniji i ugodniji. Ali kao što se već na Cetinju mislilo da je ugovor samo formalnost, nije bilo kud kamo nego otići s njim odmah poslije 10 ura u Min. In. poslova.

Tu nađosmo ministra Mark. Viskonti – Venosta koji telegrafisa u Min. pravde da vidi je li Kosta onamo. Na odgovor da jest dogovorismo se šnjime da ćemo otići s njim da govorimo, pa da ćemo poslije podne na 4 ure opet doći u Min. in. djela ujedno sa Ministrom pravde Kostom.

Zatim odosmo k min. Kosti, ali putem on ne kaza da nikako ne vodim diskusije da je sve dobro kao što je u projektu, a osobito da ne stavljam take predloge koji bi pokazivali neko nepouzdanje s naše strane, ili zato što bi trebalo kralju oteti.

Ovo posljednje uvažih, pošto se imalo još jednom ići Kralju i primiti koncesije.

Pošto dođosmo ka g. Kosti izjavih da bi dobro bilo, da ako nema pisanog zakona kućnog kraljevske familije, radi jednakosti da nam pokaže ako je moguće bilo, bračne ugovore drugih knjaginja koje su se udavale u Savojsku kuću.

On tad izvadi i pročita nam ugovor Kraljice Margarite.

Tu već viđeh veliku razliku u određenju između miraza i donatio ante nupitas sa onim što se Knjaginjici Eleni određuje.

Za Kraljicu je Margaritu koja se takođe uda velika za nasljednika odredilo:

500. a) sa strane države 500.000 franaka prćije;
501. b) sa strane oca Nasljednikova 300.000;
502. c) sa strane samoga nasljednika, tj. samoga Kralja 300.000.

Knjaginjici Eleni određuje se tek 100.000 fr. u sve? Istina da je ona bila od iste kuće koja je i nasljednik i vjerenik, ali mi se opet razlika čini velika.

Knjaginjica bavarska nije imala tako bogate dotacije nego nešto slično Knjaginjici Eleni, ali ona nije imala biti žena nasljednikova.

Ali pošto Kralj nije htio predložiti Parlamentu ni apanaž Nasljedniku nego troškove uze na sebe (Kosta kaza da će se apanaž ipak iskati). Tim je meni manje moglo biti govora o dotaciji Knjaginjice sa str. Ital. Parlamenta. A pošto Gospodar ne daje prćije Knjaginjici nije moguće bilo trošiti od Kralja koji i bez toga predloži odma 100.000 na njeno potpuno raspoloženje. Dakle, to je ostavljeno tako. Grehota da nije moguće bilo podrobnije proučiti gornja dva ugovora. Ovo je rečeno u 2 članku prvobitnog projekta talijanski pisanog.

Ali, prije nego pređemo na 3ći članak, ima nešto i o 1om u kome nema nego samo opšte obećanje da će se ženidba zaključiti između napuljskog Knjaza i Knjaginjice Jelene.

Ovdje opazimo već unaprijeda s udovoljstvom da se ne govori o promjeni vjere u što osobito ja ne htjedoh ulaziti nipošto. Što je kazano da će vjenčanje biti a norme delle legge civile Auliana, e col rito religioso cattolico, to ne involvira nikakvu promjenu vjere. Ali, ja pitah Kostu pošto u Zakoniku ništa o tome nema: da li se vrši prije civilno ili poznije religiozno vjenčanje, kao što je u Francuskoj zakonom naređeno, odgovor da tako vazda biva, ali da zakon nije ništa o tome utvrdio, (ovo je dobro za predlog koji će g. Božo Kralju učiniti).

Zatim primijetih da samo Kralj ital. i Knjaz crnogorski ugovaraju i pristaju na ženidbu, a Kraljica se ni Knjaginja ne spominju, kao što je u ruskom. Ali, uzvidjeh da je ovo upliv rimskog prava čiji je tutor samo otac, mati se juridički ne miješa u posao, te i ne pravih nikakve opaske.

U 3ćem je članku obećanje da dok Knjaz Napuljski dobije svoj apanage da će Kralj od svoga trošiti za njihov dvor i kuću prema potrebi novoga stanja.

Ovo je opća naredba, nije se imalo što mijenjati.

Članak 4 (poznije 5) utvrđuje godišnji dohodak Knjaginjice od 50.000. Ja samo opazih da nema dovoljno garancije radi toga što je kazano da će to davati Knjaz napuljski, a međutim on nema apanaža. Da se ovo bolje utvrdi uvršteno u:

1. predhodni članak „compresa anche la a annuo assegno cotate all articolo seguente“;
2. u ovaj članak: „delle somme che il principe aura tvoje all’ articolo precedente“. Ovo znači da garantuje njegova apanaža.

Članak 5 (poznije 6) stipulira 100.000 fr. godišnjih kao donaire, koje obećaje Kralj sam. Suma je dosta visoka; dakle o tome ni riječi; ali umetak „quando non venga attrimenti provveduto per legge“ nije mi se dopao jer zakon može umanjiti sumu i način primanja. To je priznao da treba izmijeniti, i bi izmijenjeno ovako: quando per legga non foste provveduto in una misura piu large. Osim toga, u prvobitnome projektu bilo je kazano u 6-om članku „rimanga vedova senza pole“, predložih da se reče au croche senza pole. Bi usvojeno.

Sad je na red došlo pitanje o jeziku. Ugovor Kraljice Margarite je pisan talijanski, onaj s bavarskom Knjaginjicom njemački i talijanski. Mi kazasmo da pošto g. Božo ne zna dobro talijanski da se napiše ili prosto francuski, ili talijanski i srpski. Bi usvojeno da se oba egzemplara napišu francuski.

Pošto je na taj način svršen naš sastanak sa Ministrom Kostom, telegrafirao je on, Min. In. djela Venosta kad ćemo se sastati sa njime. Odgovoreno danas na 4 ure po podne. Međutim, ja još jednom kod kuće pregledah projekat ugovora te našah, ujedno sa onim što opazih i prije, ali nije vremena bilo da se govori o tome s Kostom, da treba promisliti o ovim tačkama:

1. Iako nas je Gospodar oslobodio telegramom da ne govorimo o prćiji, ipak nam se činilo da će nekako kao zazorno da bude nedodata, pa da se progovori o nasljedstvu privatnog imetka knjaževa kao dos. Ipak, sijećajući se od jutrašnjeg čitanja ugovora, da ni kraljica Margarita ni princesa bavarska nijesu bile dotirane od svijeh, pomislih da možemo o tome glissant dessus: govoriti, ali ne pisati.

2. O odrečenju od svijih političkih prava, odnosno crn. prestola.

3. Čl. 134 Građ. zak. tal. činio mi se da stješnjava ženu udatu, dakle i knjaginjicu. Ali u istom članku ima i način kako joj se može raširiti pravo raspolaganja. O tome treba govoriti.

Istoga dana u 4 ure po podne, odnosno u Min. inos. poslova gdje nađosmo Markiza Venostu.

– Najprije su se popravile one tačke (3, 4 i 5) o kojima je govoreno jutros sa Min. Costa.

– Zatim dvije riječi o nasljedstvu privatnog imetka Knjaževog, ali pokazujući čl. 454 j’y ai glisse tako da u ugovor ništa ne uđe. Razlog na vama!

– Zatim o redakciji na svako pravo na tron Crnogorski. Tu je bilo malo čuđenje s njihove strane, vidi se da se na to nije mislilo. Omalo nijesu kazali da nijesu ovlašćeni o tome govoriti. S druge strane vidim da g. Božo neće da ulazi u dublju diskusiju, jer se sve boji da ne bi kazali da treba Kralja pitati, a ovaj da ne pomisli da mi sumnjamo o njegovoj lojalnosti.

Ja, ipak, batto d’urso, te dovedoh posao do toga da ako neće da se uvrsti ugovor da se kaže o tome u osobitu protokolu koji će sastavljati partie integrante ugovora.

Redižirano je taj protokol – dodatak u kratko: „Pošto je zakon o nasljedstvu prestola u C.G. čisto saligne to se time taj fakt konstatuje te ga Kralj prima (accepte) za Knj. Napuljskog, Knjaginjicu i njihove nasljednike“. Redakciju sastaviti Costa a dopuni Venosta. Meni se redakcija nije dopala jer viđeh da se navlaš muti i udaljava od prostote, ali opet mi g. Božo čini znak da ne tražim popravke iz bojazni da se ne obrate na Kralja te da se ne nađe izlika da nas ne primi, a po naredbi Gospodarevoj, moramo mu govoriti.

– I o raširenju Knjaginjičina raspolaganja bi primljeno, da će Knjaz napuljski postupiti prema II rastavku ital. čl. 134 Građ. zak. čim ona to zaište.

– O jeziku bi konačno riješeno da će biti francuski pisan i jedan i drugi egzemplar.

Zaboravih kazati odmah pri početku sjednice bijahu izmijenjena punomoćja.

Oni imadijahu separatno punomoćje svaki za sebe.

U cijeloj sjednici ne bi ni riječice ni o konversiji, ni o mjestu, vremenu i načinu toga akta. Samo me je gluho pitao i jedan i drugi hoću li i ja doći na svadbu. Odgovorih da o tome nije bilo govora, a da, pošto je određeno da će samo Knjaževska familija biti pri tome, da po svojoj prilici neću. Time bijaše zaključena sjednica.

Bi određeno da će drž. savjetnik g. Malvano koga pozvaše prevesti minutu s talijanskog na francuski i najposlije da će pod one biti u nedjelju na tri ure popodne kaza Min. Kosta da će me doći uzeti te mi pokazati neke državne uredbe (Senat, Novi palazzo argint izia, Monumento Garibaldi, et).

Pošto dođosmo kući dopade neki poziv na objed u Min. inostr. poslova za u nedjelju (11. oktobra) na 8 ura u veče.

Zapade nam, takođe i prijevod francuske minute ugovora onako kako je određeno bilo. 

Pređimo sada korespodenciju s Gospodarom. Još ujutro dopade g. Božu telegram kojim mu se naređuje da ode odmah ka Kralju ostavljajući i ovlašćujući meni da svršim ugovor sam. Kralju da objasni žrtvu koju Knjaz čini i da ako se ne može dopustiti da vjenčanje bude na Cetinju u pravosl. Crkvi, neka bude vjenčanje a odmah poslije i ne izlazeći iz crkve da bude konversija.

Mi shvatamo važnost toga poručenja, ali ujedno s tim uvidjesmo kako će to biti teško, te ma kako Milinković govorio da to Papa može dopustiti. Pitanje je samo hoće li? Osim toga vremena nema da se o negocijama sada započne uspješno.

Mi bijasmo ipak toga mišljenja da se to pokuša, ali nam se činilo da ćemo alarmirati Min. Inostr. djela ako prije neg se ugovor podpiše jedno od nas ode odavde, a lako bi šta više, mogli učiniti da nas Kralj ne primi. Osim toga činilo nam se da se to može uzeti da mi potpis ugovora subordiniramo postignuću toga što tražimo.“

„U tome smislu g. Božo telegrafisa Gospodaru:

Rim que 10. oktobar 1896. Subota

U jutro primismo telegram od Gospodara. On počimlje: „Mislio sam da ćeš me poslušat itd.,“ u tonu prijekora, što je g. Boža veoma ogorčilo.

Do jedan sat dođe drugi telegram kojim se ipak odobrava odluka ne ići prije ka Kralju dok ne bude potpisan ugovor.

Okolo 10 ura jutra poslasmo odgovor Venosti da primamo sa zahvalnošću poziv na objed.

Okolo istog vremena odnesoh je ja lično k g. Malvano u Min. inost. poslova te mu povratih minutu s dvije tri popravke u jeziku, koje je primio (on bo je naznačen bio da učini prevod i konačnu redakciju).

Zatim progovorismo o članku kojim se raširuje imaoništvo Knjaginjičino, koji je bio uvršten kao „čl. 2“ kako bi dobro bilo da se uvrsti kao pretposljednji. Obojica nađosmo da je tako logičnije, i tako bi učinjeno.

– Sada dođe na red pitanje da li je riječ „Loi Salique“ ima značenje da je isključena žena od prestola, ili njihovi muški nasljednici?

Zamolih da donesu iz biblioteke dictionnaire du droit public et Ch. Calvo i nađoh u članku Salique među ostalim ovo: „Depuis cette époque (1316) l’ exclusion du tròne des filles et de leurs diseanoanty a post partir des lois fondamentales du toy anale de France“. Dakle vidi se da je riječ ima značenje i potomstvo muškog“.

Uslijed toga ostade riječ salique bez ikakvog dodatka. Mišljah da ja mogu bez dodatka ostaviti i radi toga što već juče pri dogovaranju sa dva ministra bi i o tome govora da Gospodar ako nađe da ovo nije dosta može činiti da mu sama Knjaginjica potpiše formalno odrečenje o svijeh prava na presto (nego što je to učinjeno u samome ugovoru za Knjaginjicu bavarsku). Poslije toga g. Malvano obeća da će ugovor biti gotov za sjutra 4 ure da se potpiše. Pošto se još progovorilo i o mjestu ratifikacije, ali se radi nekoliko uzroka ne dođe do zaključka, bi odlučeno da će to sjutra pri potpisivanju odrediti.

Okolo 10 ½ ura pred podne odoh k. Ev. Popović da s njim odem kupiti neke sitnice.

Pošto se kupovine svršiše on dođe u Hotel da pozdravi g. Boža, koga još od prije pozna.

Pozvasmo ga da dođe doveče s nama objedovati. Mišljasmo govoriti s njima o kakvu članku, pošto nam kaza da je novina ital. bilo koji u posljednje vrijeme zabaljuju Kralju što toliku važnost daje prijelazu Knjaginjice u katolicizam.

Okolo 2 ure dođe Tkalec i pokaza mi pismo koji pisa dnevniku Don Chriserotte da ne grdi C.G.. Dade mi kopiju toga pisma i uvjeriše da je pismo imalo uspjeha.

U današnjem broju Don Chriserotte ima humoristična stuba u kojoj sam ja, g. Božo, Venosta i Rimski kmet.

Na tri ure po podne dođe Ministr. Kosta za jednu Sous – Secrétare d’ etat Ronehetti s kolima da me uzme u šetnju.

Pogledasmo s njime la Corte de laperione koja ima 4 sekcije (ali ima još kasacija u Torinu i Palermu i Topui? i još na jednom mjestu kao palazzo de symmetry bude gotov možda će se sjediniti). Monte Granicolo i na njemu spomenik Garibaldijev, i Senata s bibliotekom (u njoj me pitaše za djela: Pravni običaji, Trox du droit Coutumier de Russie usar la parne… a ja im kazah titulu Zbornika običaja od 1884. god.).

U veče ne bi govora s Popovićem o članku. G. Božo ode poslije večere s njim da šeta a ja ostah doma te ne znam je li mu što govorio. U večer mi dođe i slavista De’ Nunzio.“

,,Rim que 11. oktobra nedjelja

Jutros promisliv da smo skoro pri kretanju, predložih g. Božu ove misli:

U poslu ženidbe Knjaginjičine mi imamo kako sada posli stoje tri pitanja ili da riješimo ili da se o njihovu stanju obavijestimo.

Evo ih:

1. Svršiti ugovor bračni;
2. Izvijestiti se o formama koji će biti pri aktu konversije Knjaginjičine;
3. Izvršiti naredbu Gospodarevu koja vam dođe po telegramu, a tiče se govora s Kraljem da konversija i ženidba budu u istoj lat. crkvi, ali da ova bude prije konversije.

Ad. 1. Ugovor je posve završen i treba samo da danas potpišemo, čim je sav posao svršen.

Ad. 2. Istina da u minuti ugovora nema govora o prelazu, ali ono što mi kao nehote, kaza Costa vidim da je o tome bilo razgovora između Vlade i Vatikana, a po Tolotos che Corponder vidi se da će formula ab jure crkvene preobladi.

Bilo bi dakle dobro da pri potpisivanju ugovora bude riječ o tome, da se zapita kao nehote Coste ili Venosta, što je učinjeno da se unizitaljne za nas forme isključe. Što je u tome smislu isključeno.

Ovo nam je naloženo instrukcijom da o tome nastojimo, a telegram Gospodarev ne tiče se ovoga posla. Mi imamo dakle i pravo, ali ne i dužnost o tome govoriti.

Drugo je pak pitanje o zgodnosti, o oportunitetu. Neće li priznanje, pa ma koliko diskretno bilo, ovoga pitanja učiniti da Ministarstvo osujeti pristup g. Boža ka Kralju? Pitanje se ovo može riješiti tek pošto bude govora o slijedećem.

Ad. 3. Poslije mnogo razmišljanja treba li govoriti o predidućem članku i o ovome sa ovđašnjih ministrima bojeći se ako im se ne dopadne da ne osujete avdjenciju u Kralja, riješeno je da ću ja ako se poslije potpisa pokaže prilika academiqu ement govorit s Kostom kao o informaciji: što je odlučeno o predmetu predidućeg članka; a da će g. Božo izraziti želju Ministru Venosti da po naredbi Knjaza može otići ka Kralju da mu zahvali za svu pažnju okazanu nam.

Kako je već prekjučer bilo, mi odosmo u 3 ure po podne danas, 11. oktobra u Ministarstvo in. djela radi potpisa. Tu nađosmo osim delegata i direktora Malvana i još jednog činovnika kao i Sous – senatoir-a d’etat Conte Bonin-a. Pošto je Malvano pročitao cijeli akt s protokolom, a međutim g. Božo držao pred očima drugi egzemplar i gledao je li jednak s onim šta se čita potpisasmo svi tako da potpis Venoste i Božov dolaze prije, a moj i Kostin poznije.

Zatim se priložiše pečati sve četvorice. A najposlije bi nam dan jedan avtitični egzemplar da ga sobom nosimo, a zatim čestitanja da bude sretno. Zaboravismo uzeti njihova punomoćja, jer oni zadržaše naše. Trebaće govoriti o tome sa Kostom.

Poslije toga Božo uze na stranu Venostu te mu kaza o namjeri da se pokloni Kralju. On kaza da će telegrafisati Kralju o tome. Ja s druge strane progovorih o formi konverzije sa Kostom, ali sasvim akademički: on mi kaza da se sva formalnost svodi na čitanje Credo, i kako će to biti u Kripti, publike biti neće. Zatim od sebe mi kaza da je on predlagao da i akt ženidbe bude na Cetinju po pravoslavnom odredbu, ali da je našao veliku i neodoljivu zapreku, štaviše apsolutni otkaz sa strane Vatikana. Ja opazih da bi se moglo prije konverzije učiniti zaključenje civilnog braka, on odgovori da je o tome trebalo prije misliti. Odatle okolo 4 ure svi zajedno u Min. finansija da čujemo conference Min. Lazzatti povodom otvaranja spomenika Aut. Scialoja u njegovu rodnom mjestu, što se upravo danas zbiva.

Tu nađosmo sve ministre kojima bijasmo predstavljeni. Conférence se svršilo u 5 ura; čestitav Lucati za uspjeh odosmo kući.

Izašav u 5 ura iz Conferenze Min. finansija odosmo k kommendataru Lamborini (Dirèttore generale de ministero della casa reale) da mu učinimo la visite de congé. Milo mu bi i mi mu kazasmo da ćemo ka Kralju, te on sa svoje strane telegrafira u Moncu i dade naredbu svijem direktorima di case reali u Pizi, Tepui i Milanu da nas dočekaju na željeznicama svojih gradova.

Isti dan, 11. oktobra, tj. u nedjelju u večer u 8 ura prema pomenutama pozivu odosmo na objed u Minist. inostranih poslova. Bilo nas je 25 glava, predsjedao je Viconti – Venosta. Bili su svi ministri s predsjednikom dr Rudini, pa i neki viši činovnici kao Sotto Secretari di stato (Ronchetti – min. duesina tozia), Conte Bonin (Min. affari citesi); Direttor Lamborini; direttor politico Malvano i td. Presjedao je, razumije se, March. Visconti Venosta, ja mu bijah od lijevu a g. Božo od desnu.

Bilo je živahna razgovora o svačemu a najviše o vještinama.

Pošto digosmo s trepeze dođe k meni i Rudini, pa s dosta ali rđava vremena pređesmo na druge stvari. Međutim, on ode k Božu a mene sakupiše svi ministri te bi govora do mile volje o Zakoniku, o metodi, o legislaciji u opšte, i tako ostaše sa mnom sve do svrhe. Okolo 10 ½ svrši se sve to, odosmo u najboljem raspoloženju.

Jela je bilo gotovo duplo od onoga što biva. Začudih se kad ni po objeda dadoše glace, pa i na kraju objeda opet glace druge vrste. Došav doma učinismo naše Malles više od polovice, a ostalo za sjutra u jutro.“

,,Rim 12. oktobra 1896 (ponedjeljnik)

Digoh se u jutro u 4 ½ ura do za jednu uru svrših malles za put. Okolo 6 ½ diže se i g. Božo te i on svrši svoje pripreme. Zapitasmo ko plaća hotel i hranu: kazaše nam Kralj. Staće ga skupo jamačno jer za neke stvari, što smo mi naređivali, na nas padaju i hranu, odriješe nas. Za prvi dan bi nam stavljen u račun brijačev: barba franchi 10. I kočijaš bi na račun Kraljev.

Mi tim više dadosmo obilno za opće svima. Npr. dve dvorske sluge koje nam bijahu stavljeni na raspoloženje dadosmo im po 3 napoleona svakomu, kočijaši dva napoleona itd.

Okolo 8 ura ujuro bijasmo na željeznici put Milana. Na željeznici nađosmo min. Kostu koji nas dođe pozdraviti ujedno sa Lamborini.

Putem na stacijama Piza i Tenua dođoše direktori kraljevskih dobara da nas pozdrave. Put nam je do Milana bio plaćen na kraljev račun.“

,,Milan

Okolo 10 ura u večer prispjesmo u Milan. Grof Santa Rosa Maôtre des cerémonies du roi dođe da nas pozdravi u ime Kralja koji nam nudi apartamenet u Hôtel Milan, baš apartmenat Verdin, a za sjutrašnji dan da smo pozvani u Kralja na doručak u Moncu. Ostavi na naše raspoloženje karocu, a da će sjutra okolo 10 ura sam doći da nas uzme.

N.B. karikature u 3 broja Don Chiseiatte.

,,Milan 13. okt. 1896. utornik

Okolo 10 ura jutra dođe Conte Santa Rosa karocom da nas uzme. Okolo 10 ½ otidosmo s njima u kraljevoj karoci put Monce. Prošle bijahu 11 ura kad prispjesmo. Zamak je krasan a još krasniji Kraljev park. Monca kao grad ima 20 do 25 duša.

1. Božo, kako je već bilo ugovoreno, ode sam i odma ka Kralju, te, kako mi je poznije kazivao, govorio mu je više od jedne ure, i to najviše o gore pomenutome poslu koji mu bi Knjazem naložen. Kad mu odkaza prvo zahvaljujuć se za Kraljicu, on ga zapita kao što se ja i on dogovorismo: ne bi li se moglo urediti da se prije konverzacije zaključi građ. brak. Za ovo mu kaza da je docna.

Mi se poslije razgovarasmo o tome i dođosmo do zaključka da je zaista docna, a da je jedno desetak dana bilo prije doći mogli smo postići sve što željesmo. Što se zaklanja za Kraljicu tim masira nemogućstvo učiniti nešto protiv odluke ministara i parlamenta i opšteg mnjenja.

Međutim, dok Božo bijaše sa Kraljem, dođe k meni Santa Rosa i i izvrši iz sebe koju mi bijaše naznačio to pozivanje te odvede u biblioteku koje je direktor. Ona ne broji više od 3-4000 voluma i to romana, priručnih knjiga i onih što avtori Kralju šalju na poklon. Rukopis ima jedan od Cesara Saluzyo (Saluces) Marquis Thomas: Roman de Chevalier cirant (francuski) sastavljenim 1394. god.

Okolo ¼ ure poslije podne izađe Božo od Kralja te otuda bijasmo uvedeni u Vel. Salon gdje nađosmo Gospoda i Gospođa sedmoro, osmoro: nama posve nepoznato.

Za 2-3 minute dođe Conte Santa Rosa, te nas predstavi najprije gospođama: La Duchesse de Gènes, mati Kraljičina (ona je rođena u knež. Saksonskoj kući), Knjeginja… sijećam se imena, žena 40-50 god, debela, ne odveć lijepa); Contessa Golli; dama d’ Honneur de la reine. Od muških bili su dva generala, ministar italijanski à la Haye (s njim dođosmo u istoj karoci iz Milana), osim toga la Conte de Turin, mladić od 20-25 god.

Okolo podne i ½ dođe i Kralj, a zatim i Kraljica. Obojici bijah predstavljen. I jedan i drugi dadoše mi ruku (Duchesse de Genès ne), Kraljičinu poljubih.

Odatle se uputismo za trpezu. Kralj je uzeo pod ruku Duchessa de Genes, Kraljici je dao ruku la Conte de Turin la contesse, dame d’ Honneur de la reine. Došav za trpezu i g. Božom, ja morah ostaviti naše gospođe te sjesti, ja na desnu de la Duchessu de Genes, a ona je bila na desnu Kraljevu, a Božo na lijevu Kraljičinu (na desnu joj je bio la Conte de Turin). Razgovor preko svega objeda ili doručka koji je trajao oko 1 ure, zatim svak uze svoju prvašnju damu te natrag u Salle de réunion. Kraljica sa ostale tri gospođe učiniše carela na sred sale i svaka uze svoju radnju najviše broderie. Mi se, međutim, razgovarasmo sa Conte di Santoreom i s drugima (među njima dva đenerala) koji nam bješe predstavljeni. Kralj najprije uze i Boža te se s njim porazgovara te i sa mnom tako isto; najposlije uze sa jedne trpeze zelenu škatulu sa ordenom sv. Mavricija i Lezari te je dade Božu s nekoliko komplimenata, isto tako dade i meni drugu crvenu škatulu sa ordenom Carena de Italia prvog stepena sa običnim riječima: je mis brenin de pauw vous donner cefte dis tinction est ce souvenir des naj popus main. etz… Poslije nekoliko minuta poklonismo se te pošto meni Kralj i Kraljica dadoše ruku (Ducluse de Sine. Ne!) odosmo u karoci Kraljevoj na željeznicu. Kralj bijaše naredio da nas prevezu po parku koji je sjajan, ali nas spriječi kiša.

Okolo tri ure popodne bijasmo opet u našemu stanu, tj. u Verdinu u apartamantu u Hôtel Milan.

Božo telegrafisa Knjazu niječni odgovor Kraljev, a ja odoh da se prošetam po gradu. Nađoh žurnalista Mario Borsa s kojim se spoznah na Cetinju; on me odvede da mi pokaže stari zamak Visconte u Stroza koji je tek lani ili preklani bio restoriran u prvobitnoj formi, jer avstrici bijahu ih prevratili u Kazarnu. Okolo 11 ura večer i pošto potrošismo nekoliko napoleona na darove prislugi Hotela (stanovanje i hrana na Kraljev račun) odosmo na željeznicu i krenusmo upravo put Trsta.

Zaboravih kazati da okolo 5 ura dobismo telegramu od Princip Tommaso (brat Kraljev, amiral u vojnoj redovlju) koji nam predlaže da ako ćemo do preksjutra u jutro biti u Brindizi da će nas sa sobom uzeti na brod Savoja i iskrcati u Bar. Kako bijasmo već umorni od oficijelnih dočeka, a i 26 ura puta u željeznici nas poplaši zahvalismo, dodav da preko Trsta do koga nemamo nego 12 ura željeznice mislimo da ćemo za po dana ranije stići na Cetinje.

U vagonu razgovarasmo se o odgovoru Kraljevoj i dođosmo do zaključka da Kralj nije mogao ništa učiniti od ministara koji već bijahu sve uredili, al da to nije htio kazati nego se zaklanjao za Kraljicu. Po onome što vidjesmo i čusmo u Rimu zaključismo da kad bi jedno 15 dana ranije bili poslani u Rim sve se je moglo urediti, i vjenčanje na Cetinju (ili bar građanski brak prije konversije) i td. Pregovarajući sa samim Kraljem nije se mislilo na državni ustroj talijanski i na položaj koji Kralj zauzimlje u političkim poslima, u koje je, dakako, spada i ženidba nasljednika prestola“.

,,Trst 14. oktobar 896 srijeda

Okolo 11 ura prispjesmo u Trst i odsjednemo u Hotel Delarine. Poslije kraljevskih apartamanata u hotelima bi nam dosta jedna sobica (N048) na 4om katu obojici; sve je ostalo bilo zauzeto. Tek poslije podne nađe se soba po N01 koju zauze g. Božo.

U Trstu Caffè Spenti sretoh Vita Goccu i Rešetara, a pohodi i Iva Čingriju. Sretoh i Jakića ali ne zaustavih s njime.

Nađoh u Trstu jedan broj Mattino u kome su moje pohvale, da sam Self mode men, pa da to bude pikantnije kaza da 18. godina još ne bijah naučio ni čitat ni pisat !“

„Trst 15. okt. 896 četvrtak

U 12 ½ jutros otputovasmo s parabrodom Svetlovom brand put Kotora. Kap. Bilafer, ljubazniji nego prvi put. S nama Supuk iz Šibenika, inspektor Glavinić i predsjednik dubr. suda Milić.“ 

,,16. okt. 1896. petak

U 6 ura popodne stigosmo u Kotor i odatle odma u kola, te put Cetinja. Na Cetinje stigosmo okolo ponoći. Odsjedoh opet u Vuka.“

,,17. okt. 1896. subota

Okolo 10 ura jutra jedva zahvatih Knj. da mu kažem rezultate naše misije. Razgovarajući se s njime uprav počesmo da mu govorimo o protokolu kako mu je sadržaj zlo redižiran, kako ne mogasmo ništa popravljati jer se bojasmo da ne pitaju Kralja koji bi vidjeće nepouzdanje mogao nas ni primiti. Odjednom iskače Knjaginjica J. i dolazi u mali salon, nepozdraviljni Knjaz ni mene, te opet ode. Čini mi se da u razgovoru s K. izrazih misao i o renuncijaciji Knjaginičinoj: Ja mu ne kazah ni polovinu: dopade telegram iz Petrograda sa glasom da je V. K. Milica rodila sina. Diže se, ode da svoj porodici kaže, i više ga ne vidjeh.

U večer objed. Diplomatskome zboru. Nov. stil.

,,18. okt. 1896. nedjelja

U jutro oko 10 ura uglavih ga u kući Knj. Mirka gdje govorih o Protocole dodam ugovoru braka. Tu bijahu Vojvoda Petar, S. Popović i još jedan od bližih k Dvoru. Ja kazah da mu moram govorit još o protokolu, govorih francuski tako da prisutni ne bi razumjeli. On mi odgovori naški da se on nada da će biti muških dosta u kući, tako da na Talijance neće red doći. Kaza da će najbolje biti da se protokol uništi te da se o tome ne govori.

Preko dan vidjeh i Gavra kome kazah o tome.”64

64 ZBB HAZU, XXII/8.

Bračni ugovor

U deponovanoj gradji Narodnog muzeja Crne Gore nalazi se orginalni tekst bračnog ugovora crnogorske princeze Jelene Petrović – Njegoš i italijanskog prestolonaslednika – princa Viktora Emanuela III Savojskog sačinjen na francuskom i italijanskom jeziku. Uz Ugovor je i Protokol, u kojem je knjaz Nikola (preko svojih punomoćnika) konstatovao da je nasljedstvo prestola u Crnoj Gori regulisano prema Salijskom zakonu i da je kralj Italije istu u svemu prihvatio (preko svojih punomoćnika), u ime princa od Napulja, njegove supruge i njihovih potomaka.

Kako je rečeno, Bogišić je u Rim odnio bračni ugovor starije kćerke knjaza Nikole princeze Milice i velikog knjaza Petra Nikolajeviča. Kao svog punomoćnika za zaključenje tog ugovora, knjaz Nikola je i tada imenovao vojvodu Boža Petrovića, predsjednika Državnog savjeta, tadašnjeg ministra pravde i kavaljera crnogorskog ordena Danila prvog stepena, Bijelog orla i mnogih drugih stranih ordena. Imperator sveruski je za svoje punomoćnike imenovao g. Nikolaja Girsa, državnog sekretara, senatora, tajnog savjetnika, kavaljera mnogih ruskih i stranih ordena, ministra vanjskih poslova, i svog generala – adjutanta, generala Lajtanta, grofa Ilariona Voroncova – Daškova, ministra imperatorskog dvora i imanja, kancelara imperatorskih i carskih ordenja, kavaljera mnogih ruskih i stranih ordena. Osim ovog ugovora, Bogišić je u Rimu proučio i bračne ugovore savojske kuće – kraljice Margarite i bavarske princeze.

Nakon višednevnih pregovora, izmedju punomoćnika je postignuta saglasnost o bitnim elementima bračnog ugovora i Protokola, kao njegovog sastavnog dijela. Ugovor je zaključen „U ime presvetog i nedjeljivog Trojstva“. Na početku ugovora je uvodni dio (preambula) u kome je konstatovana postignuta saglasnost o stupanju u brak dvoje mladenaca (sa označenjem titula i imenima i titulama njihovih roditelja). U tom dijelu je i konstatacija o saglasnosti očeva zaručnika za stupanje u brak. Kraljica Margarita i knjaginja Milena nijesu spomenute kao davaoci saglasnosti, kako je to bilo učinjeno u ugovoru princeze Milice i velikog kneza Petra Nikolajevića. Bogišić je primijetio da je to zbog uticaja rimskog prava u kome je „tutor samo otac“, a majka se „ne miješa u posao“. Na kraju uvodnog dijela ugovora su i podaci o knjaževim i kraljevim punomoćnicima.

Bračni ugovor sadrži šest članova, koji se odnose na: način vjenčanja („prema italijanskim gradjanskim zakonima i uz religiozni katolički obred“); poklon kralja Italije princezi Jeleni („sto hiljada lira“); obavezu kralja da se stara o troškovima dvora i kuće princa i princeze od Napulja; godišnju naknadu princezi (pedeset hiljada lira) za garderobu i lične troškove; odobrenje princa u pogledu raspolaganja princezinom imovinom; prava princeze u slučaju da postane udovica (godišnja renta od 100 hiljada lira i korišćenje stana u jednoj od kraljevskih rezidencija). Pri kraju je odredba o potvrdi ugovora sa protokolom, kao njegovim sastavnim dijelom. Nakon toga su potpisi četiri punomoćnika.

Između punomoćnika je postignuta saglasnost da jezik oba primjerka ugovora i protokola bude francuski (autentični tekst). Ugovor i protokol su sačinjeni i na italijanskom jeziku (službeni tekst), ali je to bilo više za „domaće“ potrebe.

Za potrebe ovoga rada, čini mi se po prvi put, dajemo nezvanični prevod Bračnog ugovora i Protokola sačinjenog na francuskom jeziku.65

65 Zahvaljujemo se g.-đi Katerini Terzić, samostalnoj savjtnici za međuakademijsku i međunarodnu saradnju u CANU, na nesebičnoj pomoći koju je pružila prilikom prevoda bračnog ugovora i protokola sa francuskog jezika.

,,Ugovor i Protokol u ime presvetog i nedjeljivog Trojstva

Pošto je dogovoren brak između Njegovog Kraljevskog Visočanstva Viktora Emanuela Ferdinanda Mari Žanvijea od Savoje, prestolonasljednika Italije, princa od Napulja, sina Njegovog Veličanstva kralja Umberta i i Njenog Veličanstva kraljice Margarite Marije Tereze Žane, princeze od Savoje, koji srećno vladaju,

sa Njenim Visočanstvom princezom Jelenom Nikole od Crne Gore, kćerkom Njegovog Visočanstva Nikole I Petrovića Njegoša, knjaza Crne Gore, i Njenog Visočanstva Milene Petrove Vukotić, koji srećno vladaju,

Njegovo Visočanstvo knjaz Crne Gore i Njegovo Veličanstvo kralj Italije, davši svoj pristanak na ovaj brak, odlučili su da svaki imenuje svoje punomoćnike radi zaključenja bračnog ugovora.

U tu svrhu,

Njegovo Visočanstvo knjaz Crne Gore je, sa svoje strane, imenovao, u svojstvu svojih punomoćnika, vojvodu Božidara Petrovića-Njegoša, predsjednika Njegovog Državnog savjeta, ministra unutrašnjih poslova, nosioca Velikog Krsta više visokih redova, i doktora Baltazara Bogišića, Njegovog ministra pravde, sadašnjeg Državnog savjetnika Rusije i Crne Gore, nosioca Velikog Krsta više visokih redova,

a Njegovo Veličanstvo kralj Italije, imenovao je, sa druge strane, u svojstvu svojih punomoćnika, markiza Emila Viskonti Venostu, senatora Kraljevstva, ministra spoljnjih poslova, nosioca Velikog Krsta italijanskih redova i više stranih redova, i viteza Žaka Žozefa Kostu, advokata, senatora Kraljevstva, ministra milosti, pravde i vjeroispovijesti, nosioca Velikog Krsta italijanskih redova, odlikovanog sa više stranih odlikovanja;

koji su se, pošto su razmijenili svoja punomoćja, priznata u dobroj i propisanoj formi, sporazumjeli i saglašavaju se o sljedećem:

Član 1.

Uz pristanak i saglasnost Njegovog Visočanstva knjaza Crne Gore i Njegovog Veličanstva kralja Italije, i uz pun i slobodan pristanak Njihovih prinčevskih Visočanstava zaručnika, pristupiće se prema italijanskim građanskim zakonima i uz religiozni katolički obred, vjenčanju Njenog Visočanstva princeze Jelene Nikoline od Crne Gore sa Njegovim Kraljevskim Visočanstvom princom Viktorom Emanuelom Ferdinandom Mari Žanvijeom od Savoje, prestolonasljednikom Italije, princom od Napulja.

Član 2.

Njegovo Veličanstvo kralj Italije kao poklon princezi Jeleni od Crne Gore daruje iznos od sto hiljada lira (100.000 ₤) kojim će Njeno Visočanstvo moći da raspolaže po svojoj volji, čak i prije braka.

Član 3.

Dok Njegovo Kraljevsko Visočanstvo princ od Napulja ne stekne pravo na korišćenje apanaže o kojoj je riječ u čl. 21 Osnovnog Statuta Kraljevstva Italije, Njegovo Veličanstvo kralj Italije nastaviće da se stara o troškovima dvora i kuće princa i princeze od Napulja, uključujući naknadu određenu narednim članom, u mjeri koja odgovara novom statusu Njihovih Visočanstava. 

Član 4.

Tokom braka Princeza supruga imaće pravo, od onoga što pripada Princu shodno prethodnom članu, na godišnju naknadu od pedeset hiljada lira (50.000 ₤) za garderobu i lične troškove, nezavisno od troškova njene sobe (camera) i njene kuće, koje će obezbjeđivati Princ suprug.

Član 5.

Na zahtjev Njenog Visočanstva princeze supruge, Njegovo Kraljevsko Visočanstvo princ suprug će joj odobriti, javnim aktom, pravo na sva postupanja, generalno, koja samo prevazilaze okvire redovnog upravljanja, a koja se tiču Njene imovine.

Član 6.

U slučaju da Princeza ostane udovicom, čak i bez djece, i dok god traje njeno udovištvo, a ukoliko to ne bude u jačoj mjeri određeno zakonom, Njegovo Veličanstvo kralj Italije će joj ustanoviti i dodijeliti, po osnovu udovštine, godišnju rentu od sto hiljada lira (100.000 ₤), pored korišćenja i uživanja stana opremljenog u skladu sa njenim rangom u jednoj od kraljevskih rezidencija.

Ovaj Ugovor, praćen Protokolom koji je njegov sastavni dio, biće potvrđen od strane Njegovog Visočanstva knjaza Crne Gore i Njegovog Veličanstva kralja Italije, a potvrde će biti razmijenjene u Rimu što prije bude moguće.

Sačinjeno u Rimu, u Palati de la Consulta, 11. oktobra 1896.

Božidar Petrović Njegoš Viskonti Venosta

Baltazar Bogišić Ž. Kosta

Protokol

Njegovo Visočanstvo knjaz Crne Gore konstatuje i po potrebi izjavljuje da je nasljedstvo prestola, u Crnoj Gori, regulisano prema Salijskom zakonu a Njegovo Veličanstvo kralj Italije, primajući k znanju tu izjavu, izjavljuje, sa svoje strane, da je prihvata, u odnosu na Princa od Napulja, Princeze supruge i njihovih potomaka.

Sačinjeno u Rimu, u Palati de la Consulta, 11. oktobra 1896.

Božidar Petrović Njegoš Viskonti Venosta

Baltazar Bogišić Ž. Kosta’’66

66 Deponovana građa Narodnog muzeja Crne Gore, fond Kralja Nikole.

67 Deponovana građa Narodnog muzeja Crne Gore, fond Kralja Nikole.

U tekst bračnog ugovora sačinjenog na italijanskom jeziku, na početku je umetnuta izjava kralja Italije, koja glasi:

,,UMBERTO I

milošću Božjom i voljom naroda

Kralj Italije

Pozdrav svima onima koji će ovo vidjeti

Ugovor, uz koji slijedi Protokol i čini njegov sastavni dio, a koji je zaključen u Naše ime, od strane punomoćnika koje smo mi odredili i izabrali, s punomoćnicima Njegovog Visočanstva Knjaza Crne Gore, a čijim aktima je utvrđen bračni ugovor u vezi sklapanja braka između Našeg voljenog sina Viktora Emanuela, princa od Napulja i i princeze Jelene od Crne Gore, kćerke Njegovog Visočanstva, podrazumijeva sljedeće…:’’67 Ove izjave nema u originalu ugovora na francuskom jeziku.

Na kraju tog teksta je konstatacija ministra inostranih poslova Italije data u ime kralja, koja glasi: ,,Pošto smo vidjeli i proučili gore navedeni Ugovor s Protokolom u prilogu, Mi smo ga prihvatili, ratifikovali i potvrdili, kao što ga i ovim dokumentom prihvatamo, ratifikujemo i potvrđujemo, obećavajući da ćemo ga poštovati i činiti da bude neprikosnoveno poštovan. S vjerom u to, potpisali smo ovo pismo o ratifikaciji i dali da se udari Naš Kraljevski pečat. U Rimu, Kraljevska palata Kvirinal, dana dvadeset prvog oktobra, godine Gospodnje hiljadu osamsto devedeset šeste, devetnaeste godine Našeg vladanja.

(M. P.)

U ime Njegovog Veličanstva Kralja

Ministar inostranih poslova

Viskonti Venosta, s. r.’’68

68 Deponovana građa Narodnog muzeja Crne Gore, fond Kralja Nikole.

69 ZBB HAZU, XXII/8

Ove izjave, takođe, nema u originalu ugovora na francuskom jeziku.

Protokol i pitanje odricanja od crnogorskog prestola

Jedno od pitanja koje je mučilo Bogišića (više nego knjaza Nikolu i drugog sapunomoćnika) je i pitanje izjave o odricanju princeze Jelene od prava na crnogorski presto. Izjava bi se protezala i na njene potomke. U Bogišićevom arhivu u Cavtatu69 našli smo Nacrt nezavršene izjave crnogorske princeze Jelene (pisan Bogišićevom rukom) o odricanju od prava na crnogorski presto. Najvjerovatnije je da je Nacrt izjave sačinjen prije princezinog odlaska u Italiju.

Tekst nepotpune izjave glasi: „Pošto nasljedje prestola u C. G. može biti isključivo u muškoj lozi doma Petrovića, ja naša podpisana Knjaginjica Jelena kći Nj.V. Knjaza Nikole I od C.G., koja se udaje za Nj. V. Vict. Em. od Savoje prestolonasljednika italijanskoga, izjavljujem za sebe i za sve moje potomke…”

Uz ovu izjavu, Bogišić je dodao sljedeći komentar: ,,Rectifié…avec cette clause explicative que voici: la declaration contenue dans le Protocole additionnel de ce Traité implique en complète tous les descendents de la Princesse Helène et du Prince de Naples de la succession au trône de Monténégro.

Calvo, dictionnaire de droit public

sub salique:

„…depuis cette èpoque (1316) l’exclusion au trône des filles, et de leurs descendants a fait partie des lois fondamentales du royaume de France“.

Jasno je da se isključenje tiče i muškog potomstva jedne ženske.”70

70 U prevodu komentar glasii: ,,Ispravljen… sa ovom eksplikativnom klauzulom kako stoji: izjava sadržana u dodatom Protokolu ovog Ugovora odnosi se u cjelini na sve potomke princeze Jelene i princa od Napulja povodom nasleđa prestola Crne Gore.

Calvo, rječnik javnog prava

pod salijski:„…od tog vremena (1316) isključivanje (od nasleđa) prestola kćerki i njihovih potomaka činila je dio fundamentalnih zakona kraljevstva Francuske“ (ZBB HAZU, XXII/8).

71 ZBB HAZU, XXII/8.

Inače, prije nego što su punomoćnici otputovali u Rim radi vodjenja pregovora, na Cetinju se razgovaralo o izjavi o odricanju od svih vladarskih političkih prava potomaka „koji izadju iz toga braka“. U tom smislu je i glasilo upustvo punomoćnicima: „U prethodnome (11) članku, naročito se i s jedne i s druge strane izjavljuje da potomstvo koje izađe iz ovoga braka ne može, samo po sebi imati nikakva prava nasljedstva ni nikakav imetak ni dio imetka Vladarske Kuće Crnogorske, sadašnji ni budući, – a još manje može imati kakva politička ili vladarska prava u samoj Crnoj Gori.”71

Pitanje odricanja od crnogorskog prestola je bilo aktuelno i u toku vodjenja pregovora u Rimu. Bogišić je na njemu posebno insistirao. Kraljevi punomoćnici su ga pitali: ,,Zašto se to pitanje uopšte postavlja”. Umalo da nijesu kazali da nemaju ovlašćenja da o tome razgovaraju. Drugi knjažev punomoćnik, gospodin Božo nije htio da ulazi u dublju diskusiju o tome, jer se plašio reakcije kralja Umberta. Bogišić je ipak i dalje insistirao na njegovom rješavanju, smatrajući da ga treba urediti barem u zasebnom Protokolu, ako ne može u Ugovoru. Punomoćnici su se naposljetku saglasili da se ono uredi u zasebnom Protokolu. Redakciju je sastavio ministar Costa, a dopunio je ministar Venosta. Bogišiću se njihova redakcija nije dopala, jer se „udaljava od prostote“. Medjutim, gospodin Božo, zbog eventualne loše reakcije kralja Italije, nije dao da se na tome dalje insistira.

Jedna od nedoumica u odnosu na sadržaj Protokola je i ona koje se odnosila na nasljeđivanje prestola u Crnoj Gori prema Salijskom zakonu. U tom smislu postavilo se pitanje da li pozivanje na odredbe Salijskog zakona o nasljedjivanju prestola ima jedno od dva značenja: da je isključena žena ili da su isključeni muški nasljednici.

Bogišić je tada zatražio da mu donesu odgovarajuću literaturu iz koje se jasno vidjelo da se ono odnosi i na muško potomstvo. Ipak, ostalo je otvoreno da ovo pitanje prouči knjaz Nikola, pa, ako nadje da nije dovoljno uredjeno, može uticati da princeza Jelena „potpiše formalno odricanje o svijeh prava na presto.“72

72 ZBB HAZU, XXII/8

73 Član 24, stav 3, 6 i 7 Salijskog zakona.

74 Član 20 Salijskog zakona.

Inače, Salijski zakon (Lex Salica) pripada grupi najstarijih tzv. varvarskih zakonika. Sadrži norme običajnog prava salijskih franaka. Prva redakcija (Pactus legis Salicae – 65 članova) nastala je krajem V ili početkom VI vijeka, za vrijeme vladavine Klodovika (481-511), unuka osnivača dinastije Merovinga, a posljednja (Lex Salica emendata – 70 članova) je iz doba Karla Velikog. U tom periodu donosili su se i drugi tzv. lex barbarorum, koji su uz Lax Salicia prestavljali značajan izvor ranofeudalnog prava u zapadnoj Evropi. Primjena Salijskog zakona doseže do IX vijeka. Propašću franačke države, Zakon se postepeno transformisao u običajno pravo. U njemu preovladavaju norme krivičnog prava, a znatno su manje zastupljene one iz stvarnog, obligacionog, porodičnog, nasljednog i procesnog prava.

Salijski zakon sadrži niz odredaba kojim se uređuje položaj slobodne žene. Posebnu zaštitu su uživale trudnice i žene koje mogu da rađaju. Tako na primjer: „Ako neko zlostavni slobodnu i trudnu ženu, pa ona umre, presudiće se 28.000 dinara, što iznosi 700 solida. Ako neko ubije slobodnu ženu koja može da rađa, presudiće se da plati 24.000 dinara, što iznosi 600 solida. Ako je ubije kad više ne može da rađa, presudiće se da plati 8.000 dinara, što iznosi 200 solida“.73

Interesantne su i sledeće odredbe: „Ako neki slobodan čovjek uhvati šaku, ruku ili prst slobodne žene, i to mu bude dokazano, presudiće se da plati 15 solida. Ako joj stegne ruku, treba da plati 30 solida. Ako joj dirne ruku više lakta, presudiće se da plati 1.400 dinara, što iznosi 35 solida“. 74

Zaštiti žene posvećen je i član 13 Salijskog Zakona, koji glasi: „Ako tri čovjeka pomažu pri otmici slobodne devojke, treba da plate po 30 solida. Ostali, ako ih je bilo više od trojice, treba da plate po 5 solida. Oni koji su bili naoružani strijelama, presudiće se da plate po 3 solida. Otmičari, međutim, treba da plate 2.500 dinara, što iznosi 62 ½ solida. Međutim, ako otmu djevojku koja je bila zaključana ili se nalazila u ženskim odajama, presudiće se da plate otkup za djevojku i napred navedenu kaznu. Međutim, ako je oteta devojka bila pod kraljevom zaštitom, za prestup (fritus) kazna će biti 2.500 dinara, što iznosi 62 ½ solida. Ako kraljev kmet ili lit otme slobodnu ženu, treba da odgovara svojim životom. Ako slobodna djevojka po svojoj volji pođe sa robom, gubi svoju slobodu. Treba da se slično postupi i sa slobodnim čovekom koji se oženi tuđom robinjom. Ako neko otme tuđu vjerenicu i s njom se vjenča, presudiće se da plati 2.500 dinara, što iznosi 62 ½ solida“.

Međutim, nasljedna prava žene bila su ograničena. U tom smislu član 59 Salijskog Zakona glasi: „Ako neko umre i ne ostavi djece, a živa mu je majka, ona će ga naslijediti. Ako mu majka nije živa, a ostavi brata ili sestru, oni će ga naslijediti. Ako ni njih nema, naslijediće ga tetka, majčina sestra. A dalje, naslijediće ga najbliži srodnik iz pomenutih loza. Zemlju, međutim, nikako ne može da naslijedi žena, već cjelokupna zemlja pripada muškarcima njegova roda. “

U XIV vijeku nastao je spor oko nasljeđa francuskog prestola između dinastija Vaolis i Ploitagenet. Tada se Eduard III pozvao na odredbu Salijskog zakona po kojoj je ženama oduzeto pravo da nasljeđuju zemlju. Od tada se, naročito od XVI vijeka, pozivanje na Salijski zakon, odnosilo na isključenje žena iz nasljeđivanja prestola.

Po povratku iz Rima, Bogišić je knjazu Nikoli podnio izvještaj o rezultatima misije. Bilo je govora i o Protokolu. Knjaz mu je tada saopštio „da se on nada da će biti muških dosta u kući, tako da na Talijance neće red doći. Kaza da će najbolje biti da se protokol uništi te da se o tome ne govori.“75 Bogišić je o tom pitanju isti dan razgovarao i sa vojvodom Gavrom Vukovićem, što je interesantan podatak. Ipak, Vojvoda, u „Memoarima“, ne skriva svoje zasluge u rješavanju tog pitanja, iako iz Bogišićevih zapisa, koji su pisani mnogo ranije, proizilazi nešto drugačiji zaključak.

75 ZBB HAZU, XXII/8.

U Protokolu uz bračni ugovor, zaključen između crnogorske princeze Jelene i italijanskog prestolonasljednika Viktora Emanuela, istaknuto je da je nasljedstvo prestola u Crnoj Gori uređeno prema Salijskom zakonu, čime se htjelo ukazati da princeza Jelena, njen muž i njihovi potomci ne mogu pretendovati na crnogorski presto.

Protokol je sačinjen u Rimu u palati Consulta, 11. oktobra 1896. godine, a potpisali su ga dva italijanska ministra Viskonti Venosta i Ž. Kosta, s jedne strane i Valtazar Bogišić i Božidar Petrović Njegoš, s druge strane. U Protokolu stoji: „Njegovo Visočanstvo Knjaz Crne Gore konstatuje i po potrebi izjavljuje da je nasljedstvo prestola u Crnoj Gori regulisano prema Salijskom zakonu, a Njegovo Veličanstvo Kralj Italije, primajući k znanju tu izjavu, izjavljuje, s svoje strane, da je prihvata, što se tiče Princa od Napulja, Princeze supruge i njihovih potomaka“.76

76 ZBB HAZU, XXII/8.

77 ZBB HAZU, XXII/8.

78 ZBB HAZU, XXII/8.

Da zaključimo: pitanje odricanja od crnogorskog prestola je mučilo Bogišića prije odlaska u Rim, u toku vodjenja pregovora, prilikom sačinjavanja ugovora i prije odlaska princeze Jelene za Italiju. Na njemu je insistirao tim više što i u bračnom ugovoru bavarske princeze postoji odredba o odricanju od svih prava. Sa onim što se kasnije našlo u Protokolu nije bio posve zadovoljan.

Po povratku iz Rima dva puta je pokrenuo to pitanje: jednom u malom salonu dvora knjaza Nikole: drugi put u Odžakliji princa Mirka. Medjutim, knjaz Nikola tome pitanju nije pridavao posebnu pažnju. Bogišiću je čak rekao: „Biće djeca u Danila i Mirka“. Bogišić je u Zapisu, na ovo imao sljedeći komentar: „Kako da je o tome riječ.“77

Pošto nije uspio njegov naum o tome da se odricanje na Cetinju učini, Bogišić se povjerio vojvodi Gavru Vukoviću, preporučivši mu da pri ratifikaciji bračnog ugovora umetne ime „clause expletive explicetive“. Bogišić je i na ovo imao komentar: „Ne znam što je učinio“.78

Pažljivom čitaocu neće promaći nešto drugačija interpretacija pitanja odricanja od crnogorskog prestola od strane vojvode Gavra Vukovića.

Naime, on u „Memoarima“ potencira svoju ulogu u rješavanju toga pitanja, a minimizira Bogišićevu. Uostalom, pogledajmo kako glasi taj dio njegovih Memoara: „Pri sklapanju ugovora o braku, naši i italijanski delegati, mada je bilo među njima doktora prava, izostavili su jedno veoma važno pitanje, koje je moralo ući u ugovor. Sve su sitnice utančali, najvažnija klauzula ispala im je iz vida, o uzajamnom nasljeđivanju prestola među obijema dinastijama. Ali su se Italijani prisjetili da i o tome treba, za svaki slučaj, stipulirati. Ministar pravde Kosta predao mi je redižiranu klauzulu, koju je Gospodar usvojio. Ona je glasila: “Bračnom vezom Princa od Napolja sa crnogorskom princesom Jelenom, niti njeni potomci mogu doći na crnogorski presto, niti Petrovići Njeguši na italijanski, ni u kojem slučaju”. Ovu klauzulu potpisali smo u duplikatu ministar Kosta i ja, i bude aneksirana glavnom ugovoru.’’79

79 Vojvoda Gavro Vuković, Memoari…, str. 537 i 538.

80 ZBB HAZU, XXII/8.

Bogišić je u bilješkama, sačinjenim po povratku iz Italije, zapisao da u Projektu bračnog ugovora, koga su predložili kraljevi punomoćnici, nije bilo odredbe o odricanju od crnogorskog prestola. Međutim, na njegovo insistiranje pokrenuto je i to pitanje u toku pregovora, uprkos tome što mu knjaz Nikola s Cetinja na to „ne odgovori ništa“. Uostalom, o tome se govori u njegovim zapisima o toku pregovora.

U ,,Zapisu” pod naslovom: „Popravke koje izvojitih u našu korist“, Bogišić je zaključio: „Abundare licet: mi smo učinili što smo mogli, a mogli smo i to ne učiniti: bili smo na to ovlašteni. Da Knjaz nije zahtijevao odreke vidi se iz toga što odlazeći put Italije reče: da će nastojati da se Protokol poruši sasvijem.“80

Rezime

Udaja crnogorske princeze Jelena Petrović Njegoš za italijanskog princa i prestolonasljednika Viktora Emanuela III Savojskog izazvala je veliku pažnju ondašnje evropske i svjetske javnosti. Iz te prevelike sreće, Crnoj Gori i njenoj dinastiji se nagovijestiše još veće i zanosnije slasti. U tim teškim i nemirnim vremenima, radost u vladarskim porodicama Italije i Crne Gore je zaista gorela svojim plamenom.

U javnosti je manje poznata pravna strana ove priče. Naročito onaj dio koji se vezuje za bračni ugovor dvoje zaručnika.

Rasvjetljavanje tog pitanja ima nesumnjivog značenja i stvarne vrijednosti za ,,dopunu’’ dosadašnje literature koja je posvećena udaji crnogorske princeze. Posebnu zaslugu za tu dopunu dugujemo Valtazaru Bogišiću, koji je uložio više napora, volje, strpljenja i odricanja da nam, u svojstvu neposrednog učesnika, ostavi pisani materijal o tome.

Naša nezadrživa radoznalost bila je glavni uzrok pribavljanja toga vrijednog materijala.

Na osnovu Bogišićevog neobjavljenog materijala nastala je inspiracija za rasvjetljavanje njegove uloge i uloge Boža Petrovića Njegoša, koji su, kao knjaževi punomoćnici, učestvovali u sačinjavanju bračnog ugovora crnogorske princeze i italijanskog princa.

S tim u vezi, posebna pažnja je posvećena pripremnim radnjama punomoćnika, njihovim razgovorima s knjazom Nikolom, upustvima koje im je on dao u svojstvu vlastodavca, pregovorima sa italijanskim punomoćnicima u Rimu, razgvoru s kraljem Italije i bračnom ugovoru. U radu je i prevod bračnog ugovora koji je sačinjen u orginalu na francuskom jeziku kao autentičan tekst.

PRILOG PRIPREMIO I LIKOVNO OPREMIO: VESKO PEJOVIĆ