Cetinje :: Moj grad

Dimitrije Popović – Mit o ženi

Posted on 22. Dec, 2020 by Vesko Pejović in Iz kulture

Oktobra mjeseca ove godine, u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) i Narodnog muzeja Crne Gore, objavljena je monografija ,,Mit o ženi“ crnogorsko-hrvatskog slikara i pisca Dimitrija Popovića  čije se pedesetogodišnje stvaralaštvo u velikoj mjeri odvijalo u znaku žene. Ova knjiga je sinteza ženskih likova koji su do sada bili izvor njegovog neiscrpnog nadahnuća.U njoj se srijećemo  sa prvom biblijskom ženom Evom, ranim radovima gdje je prikazao ženu između stvarnog i nadrealnog, ciklusom prožimanja erotizma i smrti, portretima slavnih Leonardovih ženskih likova, Danteovim poetskim slikama Euripidove Medeje,  mitske Meduze, mitske grčke boginje Kloride (koja je u starorimskoj mitologiji poznata kao Flora),  rimskom boginjom Dijanom,  lijepom i ekstravagantnom egipatskom kraljicom Kleopatrom,  zgodnom Lukrecijom, ženom plemića Tarkvinija Kolatina iz legendarne povijesti ranog Rima, Juditom – zanosnom udovom iz Betulije, Salomom – magičnom plesačicom koja na rođendanskom slavlju njenog očuha kralja Heroda traži od njega glavu Ivana Krstitelja,  Marijom Magdalenom – lijepom ženom iz Magdale kojoj je Mesija oprostio grijehe, Svetom Agatom – ljupkom Sicilijankom iz III vijeka, Laurom de Noves koju je Petrarka sreo u Crkvi Svete Klare u Avinjonu?, Ivanom Orleanskom – mučenicom i sveticom, Svetom Terezom iz Avile, Merlin Monro – u čijem se karakteru ogledaju podjednako erotizam i smrt, lijepo i ružno, sklad i ekspresija, seksipilnom i zavodljivom Brižit Bardo, sa Edit Piaf – čije je ime bilo zaštitni znak francuske šansone, Travijatom – lijepom kurtizanom, fatalnom i lijepom Cigankom Carmen, – lijepom operskom pjevačicom Florie Toske, glumicom rafinirane ljepote – Katrin Denev, Galom – suprugom Salvadora Dalija, francuskom filmskom zvijezdom Žilijet Binoš, Peraštankom Jacintom Kunić, knjeginjom Jelenom Balšić, makedonskom princezom Kosarom – suprugom dukljanskog kralja Vladimira kao i briljantno opisanim Njegoševim odnosom prema ženi u životu i pjesništvu.                                                                                               Jelena Balšić

Uz svaki ciklus ili pojedinačni rad objavljeni su Popovićevi sažeti tekstovi, eksplikacije određene teme, odnosno određenog ženskog lika a uz neke ima i Dimitrijevih stihova koji dočaravaju njegov doživljaj tih ličnosti.

U predgovoru naslovljenom “Rađanje i razumijevanje tajanstva”, akademik CANU Pavle Goranović između ostalog navodi:

-Umjetnik razjašnjava pojam žene, ne da bi tek osjenčio njenu drevnu i sadašnju poziciju, već proces ide u obrnutom smjeru: time nam razotkriva svijet i njegove mijene. Na taj način ispisuje i uvijek mističnu pohvalu Ženi, ali istovremeno dotiče vizuelne simbole i metafizičke pojmovnike od kojih je ovaj motiv satkan kroz istoriju. Pojam sagledava u punoći, čime nas upućuje na mnoge ćudi same umjetnosti. Brojna su njena ogledala. Eno ih, sežu sve do „nedokučive misterije trajanja“ žene. I knjiga i slika (ali i ljepota, drama, sudbina….) su ženskog roda: nijesu li to bazične Dimitrijeve strasti u okviru kojih se njegov sistem za predstavljanje misli množi i usavršava?

U komešanju stvarnog i nadrealnog, umjetnika zanima odnos čulne i duhovne ravni – koliko su oni u vezi i oprečnosti? Put je to od čednosti do strave, od naivnosti do opscenosti, od ljepote do izopačenosti sve do fatalnosti kao neizostavnog motiva. Sva ta ukrštena značenja umjetnik posmatra u zajednici. Tako sjedinjene teme čine i jedinstven mit, stvoren iz pobrojanih vlastitih snoviđenja i iskušenja svijeta.

Budući da je Dimitrijevo likovno i književno stvaralaštvo podstaknuto i crnogorskim usudom, u ovoj jedinstvenoj galeriji stanuju i žene iz crnogorske povjesnice, pomalo skrajnute unutar nacionalne istorije i umjetnosti, ali obilježene univerzalnom tugom i duhovnošću. Autor je svoje stavove donekle približio Njegoševom poimanju ljepote (otud je i uvodni citat same monografije „sovršenstvo tvorenija“) a likovima Kosare ili Jelene Balšić dodjeljuje oreol tragične ljepote, čime ujedinjuje ličnu dramu sa onom koju proživljava zemlja, što je nadomak antičkim svojstvima. Niz omamljujućih relacija umjetnik nalazi i u savremenim fenomenima, čime elegantno polemiše i sa proizvodima postmodernog doba.U okviru tih kosmičkih ciklusa, razmjenjuju se i osobine žena – simbola. I tako Dimitrije prati mnoga ispoljavanja žene, tumači sveto i prokleto u njihovim preplitanjima. Prožimanje likova i sudbina objedinjuje se u ljepoti erosa i blizini smrti koja, ipak, sve nadmašuje.                                                                                                  MM

„Mit o ženi“ je smješten tačno na samom raspeću koje zauzima pojam žene kroz nepredvidljiva vremena. Jedinstveno je središte u kome se ukrštaju autorov talenat i intelekt, te njegova zavidna saznanja o temi koju obrađuje i koja stalno unapređuje. Iskazuje se tako kao kompletan autor čija se interesovanja dopunjuju…

Dimitrije polazi od teze da je žena mit po sebi i taj mit prati kroz istorijske i druge preobražaje…

I figurativno i konceptualno bavljenje ovom temom Dimitrija svrstava među najveće poznavaoce ove velike teme.                                                                                        Jacinta Kunić

Poštovani čitaoci, kako se zbog epidemije Covid-19 promocija na Cetinju ove divne monografije vjerovatno neće uskoro održati, u dogovoru sa autorom, za Vas prenosim tekst:

NJEGOŠ — IZMEDU MITA I STVARNOSTI ŽENE   

Koliko je žena u bogatoj složenosti svoga bića bila izazov za pjesnika, govori specifična situacija vladike crnogorskog Petra II Petrovića Njegoša. Odnos prema ženi u životu i pjesništvu Njegoševom baca zanimljivo svijetlo na njegov tragični lik, na njegovo bogato djelo u kojem žena dobija posebno mjesto. Od potresne sudbine sestre Batrićeve do suptilnih i složenih nijansiranja drugih ženskih likova. U tom nas smislu posebno zanima delikatno pitanje što se odnosi na onu intimnu stranu Njegoševe ličnosti.

Zasigurno nije bilo lako uspostavljati „tužnu armoniju“ između prohtjeva tijela ili naslada puti i dostojanstva duhovnog autoriteta vladike, što podrazumijeva apstinenciju profanih zadovoljstava. U kolikoj su mjeri stihovi erotskog sadržaja odraz Njegoševih lascivnih fantazama, a u kolikoj odraz vlastitog ljubavnog iskustva transponiranog u literarnu formu? Na ovo pitanje je teško dati decidiran odgovor. Ali upravo nam to daje za pravo da formiramo mišljenje koje se bazira na nekim delikatnim pojedinostima iz pjesnikove biografije i evidentnog erotskog naboja njegovih stihova. „Pustinjak cetinjski“ je bez sumnje živio intimno raspeće svoga bića. Poznate su spekulacije o njegovoj ljubavnoj vezi iz Perasta, 1844. godine, koja je po nekima inicirala pjesmu „Noć skuplja vijeka“, zatim javno izražavanje otvorenih simpatija prema slavnoj plesačici Flori Fabrin iz Trsta, što je takođe rezultiralo pjesmom („Tri dana u Triestu“), te na kraju boravci u Veneciji, Beču i Napulju ukazuju na delikatne okolnosti u kojima se nalazio vladika crnogorski. Ova delikatnost u kontekstu intimnih problema ima posebno značenje s obzirom na činjenicu da je Njegoš prvenstveno bio pjesnik. Rođen je kao istinski poeta, a sticajem okolnosti je postao vladika crnogorski. U tom smislu je njegov senzibilitet po prirodi stvari bio posebno izražen u odnosu na žensko biće. Zbog svog pjesničkog dara i društvenog statusa duhovnog i svjetovnog poglavara, Njegoš je kao kršćanin morao biti svjestan stimulativnog djelovanja zabrane. „Za čovjeka se zabrana“, kako kaže Žorž Bataj, „nikada ne javlja bez otkrića zadovoljstva, niti se zadovoljstvo javlja bez otkrića zabrane… unutrašnje iskustvo erotizma traži od onoga ko ga doživljava da u istoj mjeri osjeća zebnju na kojoj se temelji zabrana i želju koja vodi njenom gaženju“.

Pouzdan način oslobađanja unutarnjeg konflikta rezultirao je bogatom poetskom formom Njegoševe stvaralačke osobnosti. Upravo nam pjesnikovo djelo, u ovom slučaju „Gorski vijenac“, otkriva složenost Njegoševog erosa, upućuje na specfičnost vladičinog libida. Posebno je zanimljivo Mustaj kadijino divljenje lijepoj Fatimi.

To se divljenje ostvaruje inventivnim metaforama iznimne izražajnosti poput one „usne su joj ružom uždene“. Arhaična riječ „uždene“ gotovo idealno izražava pjesnikovu strastvenu prirodu. Crvene usne gore od mirisa što raspaljuje požudu. Da li je Njegoš u Mustaj kadijinom divljenju lijepoj Fatimi projicirao sopstveno divljenje rafiniranom istočnjačkom erosu, ljepoti hurija, pitanje je oko kojeg su se razilazila mišljenja tumača pjesnikovog djela. Ono što je posebno zanimljivo u opčinjenosti zanosnom muslimankom, dokazuje da je i Njegoš imao svog „anđela bizarnosti“. Klimaks divljenja prema Fatiminom tijelu izražen je završnim stihom: „Blago odru na kome počine“. Sa aspekta psihoanalitičkog tumačenja ovoga stiha mogu se naći zanimljive interpretacije. Zašto je pjesnik izabrao odar? Zašto zavidi odru? Je li prožimanje erosa i smrti neizbježno, bolje reći nužno? Da li Njegoš do te mjere osjeća ljepotu ženskog tijela da se (ne)svjesno želi poistovjetiti s odrom? Njegovo se biće projicira u odar, jer neposredno želi osjetiti tijelo žene. Nakon pokopa Fatiminog tijela ostaje sjećanje na iskustvo sjedinjenja. Ostaje snažno osjećanje tijela kao zanosna uspomena koja će vječno živjeti u odru, u pjesniku kao odru vlastite neutažene žudnje. Toliko je lijepa da je i mrtvu želi.

Treba reći da proces stvaranja pjesme uz nadahnuće uključuje i pjesnikovo racionalno biće. Dakle, osim intuitivnog i smišljeno oblikovanje djela. (O ovome, smišljenom, Edgar Alan Poe nam je ostavio dragocjeno svjedočanstvo u svojoj čuvenoj „Filozofiji kompozicije”.) Prema tome odar je kao predmet svjesno izabran. On je predmet pasivnog posredovanja pjesnika s predmetom njegove želje, ili kako bi se psihoanalitičarskim rječnikom kazalo „transfer ega na predmet“. Žena je za pjesnika lijepa i u smrti.Sestra Batrićeva, 2011. olovka u boji, akvarel, tempera, 43,5 x 40 cm

Sumnjamo da je u ovom slučaju riječ o Njegoševim nekrofilskim sklonostima. Njegoševa poetska strategija u kontekstu erotskog je iznimno efikasna.

Bazirana je na potenciranom kontrastu. Umjesto lirskog završetka u nizanju metafora, Njegoš poentira bizarnim ekstremom. Senzualnost, požuda i strast egzistiraju u domenu smrti. Zavodljiva ljepota erosa transferira se u nekrofilno. U lijepoj Fatimi položenoj na odar adoracija ženstva dovedena je do paroksizma. Na taj je način sprega erosa i tanatosa u „Gorskom vijencu” izražena na osebujan način. Sagledano kroz kontekst potisnutih želja i zatomljenih nagona, odar može biti i projekcija pjesnikovih nerealiziranih žudnji. Ne daje li nam Njegoš za pravo da pomišljamo i na fenomen „pogrebnog fetišizma“? Odar može poprimiti i značenje korotne postelje na kojem će ležati Fatimino tijelo. Pjesnik sugerira u svijesti čitatelja morbidnu sliku afektivnog naboja. Završni Njegošev stih o zanosnoj Fatimi nije samo neumitna spoznaja o neminovnosti smrti, nego i dokaz da se smrt nadilazi, nadživljava erosom poezije. Smrt je u funkciji privlačne snage erotizma. Vladika je svjestan da tragična realnost življenja kroz poeziju ulazi u metafizičke dimenzije u kojima se izražava njegova neuništiva potreba za ljepotom erosa.

Fenomen erosa i smrti u „Gorskom vijencu” ogleda se i u liku Vuka Mandušića. Njegoš ga prikazuje kao oličenje ratničke hrabrosti i junaka meka srca kojem ženska ljepota može zavrtjeti svijet oko glave („Kad je viđu da se smije mlada, svijet mi se oko glave vrti”). Ali neustrašivi junak će izraziti prema ženi i agresivni karakter svoje prirode. U protivrječnosti svoga bića Mandušić se ipak suzdržava o prestup. U tome ga sprečavaju moralne skrupule. Da nije, kako kaže, „devetorostruki kum“ s banom Milonjićem „bi mu mladu snahu ugrabio“ i s njom bježao po svijetu. Da li se presmjelo pitati je li kumstvo poetski supstitut za mantiju? Da Njegoš nije poglavar crkve, „ugrabio“ bi Milicu Stojadinović, Srpkinju, kao što je jednom prilikom izjavio: „Da nijesam vladika, eto knjeginje Crnoj Gori“.U kontekstu hrišćanskog poimanja ženskog tijela demonska dimenzija erosa je na djelu. Mandušića upravo „đavo jednu veče nagna“ da noći u kolibi Milonjića. I ovdje Njegoš efektno sprovodi pjesničku strategiju. Radnja se događa u tajanstvenom okrilju noći. Mandušićeva opčinjenost ženskom ljepotom sagledana je takođe u kontekstu smrti. I ovom se prilikom smrt javlja kao glavni motiv koji afirmira eros. „Noć je mjesečna“, pred zoru „vatra gori nasred sjenokosa”, stvarnost sna puna je fine simbolike. Zanosna snaha sjedi pored vatre i češlja niz grudi dugu raspuštenu kosu što joj pada „niže pojasa“. „Tuži mlada đevera Andriju“. Junak, voajer, zadivljen je ženskom ljepotom. Riječi ga njene za „srce ujedaju“. Opčinjen njome „plače ka malo dijete“. Ljepota žene je toliko moćna i toliko zavodljiva da Mandušić zavidi Andriji što je poginuo, jer: „lijepa li ga usta ožališe, lijepe li ga oči oplakaše“. Njegošev erotski ekstrem dovodi do perverznog izražavanja opčinjavajuće moći erosa. Živi Mandušić zbog ljepote žene zavidi mrtvom Andriji. Atributi ženine ljepote vrijedni su Andrijine smrti ne samo za Mandušića, nego i za bana Milonjića. Ali, crnogorski vitez nije samo slab na ženske čari. Prema svojoj snahi, koja je bila opsjednuta đavolom, izražava sadističku prirodu svoga bića. Mandušić nema Isusovu moć da može osloboditi ženu vlasti demona kao Mesija Mariju Magdalenu. Kako ni molitve po manastirima nijesu pomagale egzorcizmu junakove snahe Anđelije, Mandušić primjenjuje krajnje surov način „ozdravljenja“. Fizičko kažnjavanje tijela pokazalo se efikasnim.„Te ja uzmi trostruku kandžiju, uženi joj meso u košulju“. Na ovakav način sofoklovskog smisla za surovost i sirovost poetskog detalja, Njegoš pokazuje sadističku osobinu svoje fantazije. Čitatelju se snažno sugerira nanošenje fizičke boli opsjednutoj ženi kojoj su meso i košulja u krvi sjedinjeni u bolnom tijelu. Psihoanaliza bi u ovom detalju našla de sadovsko uživanje u nanošenju bola zlostavljanoj ženi. (Isidora Sekulić povodom detalja kažnjavanja navodi maliciozno da je to „crnogorski način“, kao da pripadnici drugih nacija ne ispoljavaju agresivnost prema ženama.)

Na kraju ovog sažetog osvrta treba reći da je Njegoš imao apsolutne sklonosti prema ženama, koje su u pjesničkoj  formi izražene u rasponu od lirskog zanosa do grubijanskog iživljavanja. U pjesnikovom tragičnom biću erotizam pomiruje svoje suprotnosti. Rade Tomov i Petar II su dva lica iste osobnosti. „Gorski vijenac“ je poetsko ogledalo u kojem se nenametljivo ali snažno zrcale fatalna lica erosa.

II

Uvijek zanimljiv i intrigantan Njegošev odnos prema ženama nameće problem obrade ženskih likova u pjesnikovom djelu. Njegošev stav prema ženi je bio ambivalentan. S jedne strane divljenje koje poprima oblik adoracije, s druge sumnjičavost i omalovažavanje. Iz ciklusa „Noć skuplja vijeka”, 2013. olovka u boji, akvarel, tempera, 50 x 35 cm

Kako je temat Njegoš i žene veoma složen i zahtijeva veliku elaboraciju, ovom ćemo prilikom obratiti pozornost na neke problematične stavove koje je izrazila Isidora Sekulić o crnogorskom pjesniku i vladici. U njenoj čuvenoj knjizi „Njegošu knjiga duboke odanosti“ pored spisateljičinog ironičnog odnosa prema Vuku Mandušiću kao „stručnjaku za snahe“, poseban komentar zaslužuje odnos prema erotizmu u Njegoševom djelu. Srpska književnica kaže kako „Vladičine ljubavi nisu bile ni ljubavni život ni ljubavne veze nego kurjačka glad i zasićenje“. U najmanju ruku čudi pomanjkanje Isidorinog pjesničkog rafinmana kada upotrebljava vulgarnu metaforu za vladiku i pjesnika kao što je „kurjačka glad“. Očito je za Isidoru Sekulić Njegoševa mantija odviše crna i neprozirna te nije u stanju suptilnije prodrijeti u one zamršene slojeve vladičinog ega prožete erosom. Spisateljica zaboravlja da je onaj kome se bezgranično divi i koga naziva „monahom“, u stvari čovjek strasti, čovjek one romantičarske prirode, kome je vrednija jedna ljubavna noć od cijelog jednog vijeka. Očito da ugledna pjesnikinja vidi i doživljava Njegoša sputanog crkvenim statusom, koji kad mu se ukaže prilika, iživljava svoje nagone poput spomenute podmukle krvoločne zvijeri. Ovakav vulgarno jednostran pristup ukazuje prije svega na nerazumijevanje kao i nemogućnost da se prodre dublje u psihologiju muškarca kakav je bio Njegoš. Poznato je da je vladika volio žene i upravo je živio te „ljubavne veze“ na intenzivan način, u onim mogućnostima kakve su mu dozvoljavale date okolnosti. Njegoš je živio i osjećao ljubav koju je i htio i smio pokazivati i izražavati, što je dokazao i u životu i u poeziji.

Povodom pjesme „Paris i Helena” poznatijom pod imenom „Noć skuplja vijeka“ Isidora Sekulić će zapisati da je to pjesma „velikog pjesnika ali monaha“. Šta se želi istaći ovakvom konstatacijom? Riječ „ali“ čini se ključnom jer Isidora očito smatra da autorstvo monaha umanjuje vrijednost djela. Mantija pjesnikinji opet zamućuje pogled, sprečava da jasno vidi tvorca pjesme kao muškarca, strastvenog mladog čovjeka koji pjeva o jednom ljubavnom iskustvu. Stoga, treba opet naglasiti kako banaliziranje Njegoševog erosa, kao „pjane kurjačke gladi“, svodi predstavu o pjesniku na slijepo oslobađanje potisnutoga nagona prisilne apstinencije u puki seksualni konzumerizam žene kao objekta.

Isidora Sekulić tvrdi kako su Njegoševe žene „vizije muškaraca, ne ličnosti, i ne duhovna bića“. Te „lepotice telom“, nastavlja pjesnikinja, te „vile mahom su bezimene ili nose samo ime bez prezimena“.Takođe navodi, povodom pjesme „Noć skuplja vijeka“, kako žena nema „ličnog lika“, ima samo „delove tela“. Očigledno se ovdje radi o dubljem nesporazumu, rekli bismo feminističkom stavu srpske spisateljice. Kao da opet zanemaruje činjenicu da je njen „monah“ vrhunski poeta opčinjen ženskom ljepotom. Ta depersonalizacija žene nema osnova jer je ona u stvari u funkciji isticanja, odnosno afirmacije onog općeg pojma ženstva kao pjesnikovog ideala. Ona (žena) je „sovršenstvo tvorenija, tajanstvene sile božje, ništa ljepše nit je kada niti od nje stvorit može!” Naravno da su Njegoševe žene „lepotice telom“. Pjesnik je senzibilan esteta i u svakoj od žena s kojom je bio u intimnom odnosu, o kojima je sanjao i sa zanosom pjevao, nalazio je ono iskonsko žensko, ono što ga je u intimnim trenucima opčinjavalo i očaravalo kao što u pjesmi „Noć skuplja vijeka“ dovodi ni manje ni više nego do ludila. „Crna kosa na valove niz rajske se igra grudi… O divoto! Čudo, smrtni ere sada ne poludi!” Pjesnikova opijenost ženskom ljepotom, senzibilnošću i erosom dovodi ga do nadilaženja svjetovnog iskustva, do fenomena čuda. Na granici je onostranog. Kada je u pitanju opčinjenost ženinom ljepotom, treba u ovom Njegoševom slučaju obratiti pozornost na pjesnikov zdravstveni status. Bolovao je od tuberkuloze pluća. Poznato je da je kod oboljelih od ove vrste bolesti posebno naglašen seksualni nagon. Takođe, što se tiče procesa u mozgu u stanju čovjekove zaljubljenosti limbički korteks nije pod utjecajem volje. Transmiteri se između neurona pojačano luče. Zaljubljeni nije u stanju racionalno rasuđivati. U narodu se kaže da je čovjek zbog ljubavi „izgubio glavu“. Vidjeli smo kako se junaku Mandušiću od ženske ljepote „svijet oko glave vrti“.

Druga zamjerka Isidorinom shvaćanju Njegoševog pristupa ženi ogleda se u konstataciji da vladika i pjesnik govori samo o djelovima ženskog tijela. Ovo „samo“ nas upućuje na jedan poetski problem na razini jezika kao pjesničkog idioma i na simboličko značenje stiha.Treba podsjetiti kako je Roland Barthes utvrdio da jezik, budući analitičan, ne može obuhvatiti tijelo u cjelini. „Tijelo je uvijek izvan jezika. Može se govoriti samo o djelovima tijela“, kaže Barthes. Upravo djelovi ženskog tijela o kojima piše Njegoš, za koje nalazi inventivne metafore izražene vrhunskim lirskim rafinmanom, jesu detalji u kojima se pjesnikovim umijećem doseže simbolično onaj žuđeni totalitet korpusa i bića prožet tajnama erotske energije. To su detalji tijela žene poput senzualnih mikrokozama.

Kada smo kod Njegoševih omiljenih termina mikrokozam i makrokozam, a u kontekstu erotizma, možda je potrebno spomenuti i onaj famozni srednjovjekovni „nox microcozma“ čije se središte nalazi u preponama, a rubovi kružnice u predjelu pupka i koljena.

Takođe je problematična konstatacija Isidore Sekulić da je Njegoš „nezasito gledao ljepotu“. Njegošu je rođenjem dat osjećaj za lijepo. Ljepota ga je nadahnjivala. Možda bi bio adekvatniji izraz da je pjesnik ljepotu gledao sa strašću, da ga je ljepota zanosila.Takođe je nespretna i neadekvatna formulacija da je Njegoš „kad je smeo halapljivo uzimao i krao ljubav“. Halapljiv je onaj koji je bez mjere i stila. Njegošu se ljubav prije nudila nego što bi je on krao. On ju je davao. Ovdje nam se nameće kao izazvana asocijacija konzumiranje hrane, koja posredno, takođe ima veze sa erotizmom. Posljednja stvar koju bi gurman učinio jest da se najede. On uživa u hrani. Njegoš je uživao u ljepoti erosa, a nije ga halapljivo konzumirao.         Iz ciklusa „Noć skuplja vijeka”, 2013. olovka u boji, akvarel, tempera, 50 x 35 cm

Mantija priječi pjesnikinju da sagleda prirodu erosa u vladičinom pjesničkom biću, koji bi za apsolutnu ljepotu doživljenog ljubavnog zanosa „dao sve slave“.

Poput kakvog romantičarskog alkemičara, Njegoš je od erosa ženskog tijela stvarao zlato poezije. Nalazio je inspirativni eros u znanim i neznanim ženama, iz Perasta, Trsta, Venecije, Beča i Napulja. Nakon boravka u svjetskim gradovima u kojima je priman s visokim poštovanjem i počastima, povratak u cetinjsku pustinju samo mu je podražavao čuvstva i sjećanja, što je njegov pjesnički senzibilitet prožimalo blagotvornim darom i činio da mu se „duša zaždi vatrom poezije“.Iz ciklusa „Noć skuplja vijeka”, 2013. olovka u boji, akvarel, tempera, 50 x 35 cm

NOĆ SKUPLJA VIJEKA

… Pod zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj

plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj

i cijelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.

Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!

Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati

što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.

Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,

ništa ljepše nit’je kada niti od nje stvorit može!

Malena joj usta slatka, a angelski obraščići                                   Iz ciklusa „Noć skuplja vijeka”, 2013

od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!

Snježana joj prsa krugla, a strecaju svetim plamom

dv’je slonove jabučice na nji dube slatkom mamom;

crna kosa na valove niz rajske se igra grudi…

O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!

……………

Igram joj se s jabukama dva svijeta srećna važe,

k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;

znoj lagani s njenom kosom s zanešene tare glave…                     Iz ciklusa „Noć skuplja vijeka”, 2013

Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.                    

Ne miču se usta s ustah cjeliv jedne noći c,jele!

Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;                                   

svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,

kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.

Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,

tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!                                          

Njegoš (iz pjesme „Noć skuplja vijeka”)                                                                            Kosara

Biografija Dimitrije Popović, slikar i pisac, rođen je 4. marta 1951. na Cetinju. Studij na Akademiji likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu, 1976. godine. Za vrijeme boravka u Parizu 1974. godine Dado Đurić upoznaje ga s pariškim kolekcionarom Jeanom Davrayom pa u odabiru njegove nadrealističke zbirke izlaže 1978. u Galeriji Alexander Braumuller, s umjetnicima Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonor Finijem i drugima. U Pforzheimu 1982. Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona organiziraju zajedničku izložbu grafika i crteža Salvadora Dalija i Dimitrija Popovića. Iste godine, u povodu velikog jubileja Leonardo a Milano 1482–1982 izlaže ciklus radova „Omaggio a Leonardo” u milanskoj Palazzo Sormani. U povodu 27. Međunarodnog festivala „Due mondi” grad Spoleto, u kojemu se taj festival održava, organizira mu samostalnu izlažbu slika, crteže i grafike. Na „XIII Biennale internazionale dantesca” u Ravenni 1998. dobiva Zlatnu medalju Giacomo Manzu za skulpturu „Rajska vrata”. U godini jubileja Dvije tisuće godina kršćanstva, izlaže u Rimu ciklus raspeća „Corpus Mysticum” u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria dell Popolo, L’ Agostiniana Arte Sacra Contemporanea i u Pantheonu. Na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu 2001. godine dodijeljena mu je nagrada „I migliori dell anno” za navedene rimske izložbe. Jedan je od sedamnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa (M. Botta, M. Cacciari, M. Paladino, P. Portoghesi) koji su pozvani da odgovore na „Pismo pape Ivana Pavla II umjetnicima”. Odgovori su objavljeni u knjizi „Umjetnici odgovaraju papi Ivanu Pavlu II”, izdavača Le monografie di Arkitekton, SRI spa – Milano, 2003. Za retrospektivnu izložbu održanu u „Ex macello” u Padovi 2002. uručena mu je Nagrada za umjetnost Francesco Petrarca. U povodu 500. obljetnice Andree Mantegne za izložbu „Ave Mantegna”, posvećenu ovom renesansnom umjetniku, održanoj u Villa Contarini (Padova), dodijeljena mu je medalja za slikarstvo „Andrea Mantegna”. Medalja i nagrada „Giotto e il suo tempo” uručena mu je za izložbu „Dimitrije e Dante”, održanu u Centro Danteresco u Ravenni 2002. godine. U povodu međunarodne manifestacije „Sjećanje na Prvi svjetski rat” izlaže u Parizu instalaciju „Pjesma bez riječi” u UNESCO-u, u Hall Segur. Francuska televizija TV3 Il de France – Paris, snimila je 2018. serijal o likovnoj umjetnosti naslovljen „Pasija u umjetnosti” od srednjega vijeka do danas. U četvrtom nastavku „Picasso i XX stoljeće” uz sliku „Raspeće”, odabrane su slike raspeća Dimitrija Popovića, Jacquesa Villona i Artura Majke. Do sada je priredio sedamdesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu i sudjelovao na više od tristo skupnih izložbi. Dobitnik je tridesetak domaćih i međunarodnih nagrada za likovnu umjetnost i književnost.

O djelu Dimitrija Popovića do sada je objavljeno trinaest monografija te snimljeno petnaest dokumentarnih filmova. Objavio je pet knjiga eseja o likovnoj umjetnosti i četiri knjige iz beletristike. Član je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Ruske akademije književnosti, Slavenske akademije književnosti i umjetnosti (Bugarska), Crnogorskog PEN centra i Hrvatskog društva pisaca.

VESKO PEJOVIĆ