O promociji sabranih djela Aleksandra Lesa Ivanovića

Posted on 06. Dec, 2019 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć su u Svečanoj sali Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, predstavljena sabrana djela Aleksandra Lesa Ivanovića, koja su objavljena u izdanju Unireks-a.

O Lesovom pjesništvu govorili su prof. dr Dragan Koprivica, akademik Pavle Goranović i šahovski velemajstor Božidar Bonja Ivanović, Lesov sin.

Poeziju Lesa Ivanovića recitovao je glumac Slobodan Marunović.

KARI ŠABANOVI

Sjećanje iz djetinjstva

Sjećanje me lakom tugom ovi:
… veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
— s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima.

Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi…

LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla,
ko li te razbi, šta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kuću u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komađe spoji,
da li bi sliku još krila staru
ta sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok slazi tama,
krajičak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?

JUTRA JUGOVA

Skriše se oku modri bregovi,
skupi se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše — zajuži.

Pogledaš — puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.

Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.

BILJARDA

Na stogodišnjicu
smrti Njegaševe
Na mjesečini grad ko danju vidan.
Pusta i gluva s kulama Biljarda
kraj manastira tužna čeka Rada
da s puta stigne od prsi izvidan.

I mjesečina po krugu prebira,
prstima žutim kroz noć pipa meku,
na stazi nekoj blizu manastira
Vladici brižnom da ocrta sjenku.

Noć grabi jutru a ni java Radu.
Tek crne sjenke zamašu iz kruga,
pa svukoliku kamenu Biljardu
opaše teška, stogodišnja tuga.

VARKA

Koračam ulicom pustom gore – dolje.
I ma gdje stao nogom na mokru cestu
učini mi se: na nekom drugom mjestu
radost ću neku naći – tamo je bolje.

I ređam mjesta: jedno, drugo, pa treće…
Pa opet – nespokojan i pokisao –
zanesen idem kuda me vuče misao:
Neznanom kutu mira i tihe sreće.

Obiđem svaki kutak što srce zna ga,
neće li i gdje njezin osmijeh sresti.
Al svud je, svud je isti: radosti nigdje traga
što mi se tužnom prisni na mokroj cesti.

JESEN

Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom;
maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom.

Mutne je vode i prozori mokri snimaju
i svi je ljudi u očima imaju.

Je li to odraz, kao u oknima,
jeseni ove u ljudskim očima?

Il’ kroz nju mutnu prolazeć zanesen
to svako nosi sobom svoju jesen?

DJEVOJCI IZ DJETINJSTVA

Utkali su se u zlatan rub oblaka,
trepte u lišću, u perju ptičjih krila,
daleki oni dani kad si bila
moj prvi nemir i žudni san dječaka.

Pa mi i sada, u ove pozne čase,
još sjaji davni osmijeh tvoga lica,
kao što danju gori sijalica
koju su zaboravili da ugase.

POTONJA URA RADA TOMOVA

Poželje — mrući mlad na rodnoj ploči:
sve drugo nek’ prežaljeno bude,
al’ da je samo da ostanu oči,
zagledane u svijet i u ljude.

Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:
svaka je smrt po jedna propast svijeta.

PUTOVANJE NA KLINIKU

1.
Proleti njiva, topola, grana,
kućica niska u dnu šljivika;
zatrepti sjetno — od čežnje tkana —
dalekog doma drhtava slika.

Noć crni konac divljine suče,
I zvoni, zvoni točkova lupa,
kao da neko šinama stupa
pa nogom jednom drvenom tuče.

2.
Stanica bučna velikog grada.
Drhtave noge tromo me vuku.
A noć i magla i kiša pada,
i nikog znanog da stisne ruku.

S perona samo nosač mi priđe,
poguren, s mokrim rukama dvjema.
Al mene i on nek mimoiđe:
za patnje ljudske nosača nema.

Evo izvještaja RTV Cetinje

Velika čast je i obaveza bila, rekao je prof. dr Dragan Koprivica, za štampu pripremiti ova tri izdanja, kako kaže, najvećeg lirskog pjesnika u istoriji crnogorske književnosti Aleksandra Lesa Ivanovića.

Taj panoptikum ljudskosti koji je Leso u sebi posjedovao u stvari mu je bio početak svih početaka da bude najveći lirski pjesnik i da bude uz Njegoša najvećeg epskog pjesnika Crne Gore svih vremena i filozofa istovremeno, on bude najveći lirski pjesnik Crne Gore, a obojica iz ovih krajeva, a ništa nije, naravno, slučajno. On je pjesnik, rekli bismo, trenutka, jedne luče i sam je govorio da nekome treba more kao inspiracija, a za njega je dovoljna jedna lokva – kazao je Koprivica.

Kao čovjek i kao pjesnik Leso je izrastao iz ovog, po svemu osobenog podneblja, tačnije on je izrastao i srođen je sa ovim magičnim i iskonski sjetnim prostorom, rekao akademik Pavle Goranović.

Nema Lesa ni Lesove poezije bez Cetinja, onog otmenog jesenjeg, ranjivog. Bez one gluve tišine cetinjske koja pobuđuje osjećaje ponosa, tjeskobe i zatočenosti. Kao što nema ni Cetinja bez Lesa, bez misli o njegovom trajanju o njegovoj magnetskoj utemeljenosti u taj svijet okamenjene tuge. Lesovim pjesništvom gospodare elegični tonovi sa muzikom ili mirisom cetinjskih kiša, onih običnih dana u kojima se na oko ništa ne dešava, a u stvari se odvija život mjesta u njegovoj već odigranoj suštini – kazao je Goranović. Njegovi stihovi i danas žive, traju načinom njihovog nastanka, bolno i tiho. Bio je mirni sanjar, sa trajnim žigom potištenosti. Obuzimao ga je osjećaj strepnje za sve, to je bila njegova “obavezna pratnja”, kao nekakav veliki, nikad raspakovani porodični kofer što godinama lovi poglede sa vrha već satrulog ormara. Bez povišenog tona, pomiren sa svijetom, Leso je pjevao o takozvanom običnom čovjeku, koji se svojom mukom i naslijeđenom patnjom neprestano nalazi u središtu njegovog poetskog interesovanja i samog postojanja.

Sin pokojnog pjesnika, šahovski velemajstor Božidar Bonja Ivanović predstavio je pjesnika iz jednog porodičnog ugla, ukazujući na njegovu veliku skromnost i tešku sudbinu koja ih je zadesila. Podsjetio se tih teških, ali isto tako, kako kaže, za njega dragih vremena.

Kako je drukčije Leso mogao da piše kad je toliko braće i sestara počelo da umire redom. Bio je neobično pažljiv prema svojoj staroj majci, i prema našoj majci, njegovoj ženi, koja je stvarno bila mnogo vrijedna. Ona je brinula o njemu, razumjela je sve te njegove tuge, terete, opterećenja pomagala mu je koliko je mogla i on je bio jako zahvalan. Bio je mnogo odgovoran, ipak je i to bila brojna porodica – prisjetio se Ivanović.

Pjesme Lesa Ivanovića čitao je glumac Slobodan Marunović. Sabrana djela cetinjskog književnika objavljena su u izdanju Unireksa.

S. Lagator / RTV Cetinje