Održana promocija monografije o Dimitriju Popoviću

Posted on 30. Aug, 2019 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć je na Cetinju u prepunoj kristalnoj dvorani Vladinog doma, u organizaciji Ministarstva kulture Crne Gore i Narodnog muzeja Crne Gore, održana promocija monografije povodom 50 godina umjetničkog stvaralaštva Dimitrija Popovića. Ovu luksuznu monografiju koja na 620 stranica obuhvata autorove tematske cikluse od ranih radova (1966.) do recentnih ostvarenja (2018.), uredio je je Božo Biškupić, grafički oblikovao Dragi Savićević, izdavači su Skaner studio iz Zagreba i Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske a na koricama nosi umjetnikov autoportret iz 1974. godine koji je označen pojmom ART i koji, prema njegovim riječima, predstavlja sudbonosni profesionalni i umjetnički krst kojeg nosi poslednjih 50 godina.

Kroz dvadeset ciklusa s odabranim karakterističnim djelima sagledava se umjetnikov interes za različite tematike od mitskih, sakralnih i svjetovnih sižeja koji su uprizoreni kroz likovno bogatu izražajnost ljudskog tijela, od žrtvovanja i posvećenja, erosa i tanatosa, lijepog i ružnog, stvarnog i imaginarnog. Također u monografiji je vidljiva i različitost medija kojima se Dimitrije Popović služio. Od klasičnih, crtež, slika, grafika, skulptura do modernih odnosno suvremenih, kolaž, asamblaž, fotografija, objekt, instalacija, performans.

Riječ Aleksandra Bogdanovića, ministra kulture Crne Gore:

Dame i gospodo,

Dragi prijatelji,

Pričinjava mi veliko zadovoljstvo da vam se obratim povodom monografije koja objedinjava poluvjekovni likovni opus našeg velikog umjetnika Dimitrija Popovića.

Cetinje kao vjekovno kulturno središte Crne Gore, a poslije II svjetskog rata i neka vrsta crnogorske Firence, razvilo je ambijent u kojem su mladi talenti svoje urođene umjetničke predispozicije formirali u ozbiljan stvaralački potencijal, učeći od naših renomiranih umjetnika.

Nakon perioda čuvene cetinjske Likovne škole, koja je iznjedrila novu generaciju umjetnika kao dostojne reprezente crnogorske likovne umjetnosti na svim meridijanima, u periodu od 1961. do 1969. godine, na Cetinju je svoj talenat formirao u autentični likovni izraz i mladi Dimitrije Popović. To će učiniti da već 1969. godine Dimitrijevi radovi budu izloženi na tadašnjem Salonu mladih na Cetinju, od kada će početi njegov uspon ka svjetskoj slavi, krčen talentom, znanjem i tragalačkim duhom.

Za svo to vrijeme Dimitrije je iskazivao posvećenost i virtuoznost renesansnog majstora kombinovanu s neobičnom erudicijom i filozofskim sagledavanjem, kako stvarnosti, tako i onoga što je iza pojavnog svijeta.

Tih pola vijeka, vrijeme koje obuhvata ova izuzetna monografija gospodina Boža Biškupića, širio je Dimitrije obzore svoje poetike, ostajući dosljedan u onome što možemo nazvati odgovornošću umjetnika prema velikim naracijama i njihovoj metafizičkoj uslovljenosti, što je odlika umjetnika koji svoje djelo vide kao stalni dijalog sa vječnim. Nije pretjerano reći da je takav senzibilitet u velikoj mjeri proizvod prostora iz kojeg Dimitrije Popović potiče, prostora na kom su se susreli dinarski krš i Mediteran, gdje su se sudarala velika carstva i velike religije. Na toj burnoj brežini, na kojoj se istorija stalno stvarala, odrastanje nikada nije svedeno samo na mali krug privatnosti i porodičnog života.

Istorijska označenost takvog prostora, kao i njegov duh i jezik, tjeraju na čestu zapitanost nad onim neprolaznim i univerzalnim. Ipak, samo neki koji su stasavali u takvom ambijentu uspijevali su da kreativno nadgrade te istorijske i duhovne intrige razasute po ovom katunskom kršu.

Dimitrije Popović jedan je od onih kojima ne samo da je to uspjelo, već je i jedan od naših rijetkih umjetnika koji je u toj kreativnoj nadgradnji unio novu dimneziju, onu koja se odmiče od dominantnih epskih, racionalnih i istorijskih fascinacija, donoseći jedan metafizičniji, kontemplativniji i melanholičniji pristup, zahvaljujući čemu će nastati djela univerzalnijih značenja, koja će i svijet prepoznati.

Želio bih da naglasim da ovo što je prethodno rečeno nije potaknuto namjerom svojatanja Dimitrija Popovića. To bi u najmanju ruku bilo neumjesno, jer Dimitrijev opus stoji tamo gdje etniciteti i rodoslovi postaju izlišni, a to je polje čiste umjetnosti. Ipak, mora se reći da djelo Dimitrija Popovića za crnogorsku umjetnost ima poseban značaj, jer nam mnogo toga iz njegovog opusa može poslužiti za primjer kako se može ostvariti dijalog između našeg lokalnog i univerzalnog. Takvih umjetnika nismo imali mnogo, zato nam je Dimitrije tako dragocjen u kanonu naše umjetnosti, kao što smo svjesni da on ima svoje značajno mjesto i u kanonu hrvatske umjetnosti, a svi zajedno znamo da njegovo djelo nadilazi svaki nacionalni okvir.

Dimitrijeve fascinacije, realizovane njegovim crtačkim majstorstvom, jednako su uzbudljive i kada referišu na Leonarda, kao i kada nam otkrivaju skrivena značenja popularne ikonografije. Metafizička i psihoanalitična provokativnost posmatrača čeka i pred njegovim Njegošem i Kafkom, kao i pred galerijom intrigantnih ženskih likova, od onih biblijskih do onih koje gledamo na velikom platnu i malom ekranu.

Sve to je gospodin Božo Biškupić sažeo u temeljnu i sveobuhvatnu retrospektivu pedesetogodišnjeg rada koji je sam po sebi postao jedna velika umjetnička intriga.

U ovoj je monografiji dat prikaz umjetnikovog istraživanja, stilskog i tematskog, njegovog umjetničkog puta od Cetinja do najvećeg hrišćanskog hrama i milenijumskog uspjeha, protežući se na njegov povratak i zanimanje za veliko djelo vanvremenskog Njegoša i vječnu podlovćensku zapitanost.

Zato bih na kraju čestitao i zahvalio gospodinu Božu Biškupiću za ovaj poduhvat kojim je umnogome zadužio i crnogorsku kulturu, a gospodinu Dimitriju Popoviću poželio da za deset godina ovdje na Cetinju promovišemo još obimniju monografiju posvećenu njegovom šestodecenijskom radu.

Zahvaljujem na pažnji!

Besjeda dr Anastazije Miranović, direktorice Narodnog muzeja Crne Gore, istoričarke umjetnosti, likovne kritičarke i modne dizajnerke:

DIMITRIJE POPOVIĆ – CORPUS MYSTICUM

Dimitrije Popović – slikar, grafičar, vajar, pisac, teoretičar umjetnosti, filozof, intelektualac –umjetnik.Savremeni uomo universale.Opredjeljen na pripadanje sebi / svom djelu i svijetu univerzalnih vrijednosti, za posljedicu ima frontalno inpostiran stav/iskaz prvog lica jednine, apriorni stav ne pripadanja zatomnjenom,svrstavajućem, svemu uniformno očekujućem. Zato je Dimitrije Popović jednako veliki crnogorski i hrvatski, no ništa manje evropski umjetnik.

Poticaji su ono što će u krajnjem opredjeljivati izbor medija u kojem će umjetnički intervenisati, a različite realizacije kreativnog bila u određenim životno-umjetničkim ciklusima/fazama ili/i njihovo jednovremeno prožimanje, produkt su određenog stavralačkog trenutka, teme/motiva, raspoloženja.

Slika kao prvo biće riječi, odnos predstave prema svojoj suštini, slika kao drugi pol riječi, kao otjelovljena riječ, kao lice i naličje, lik i odraz, sveprisutna je intrigantna dihotomnost. Upravo istovremene bipolarnosti/dihotomije procesa, pojava, stanja, ciklusa, stvari, svega opažajnog i onog izatargentnisu punktumi istaživačko-izražajnih umjetnikovih interesovanja u čijem središtu je čovjek.Filozofsko-umjetnički diskurs otvoren još u prvim radovima, hodogramom destljeća nastavlja da intrigira umjetnički iskaz Dimitrija Popovića kroz različite cikluse kojima je zajednički imentilj sublimiran u nazivu jednog od njih – Corpus Mysticum.

Corpus mistykum je leksema heterogenih pisama jednog jezika koji razumljivo, paralelno kohabitiraju u umjetničkom Ja Dimitrija Popovića. Mistično tijelo je sredstvo/alatka opštenja sa sobom i svijetom. Umjetnik demistifikuje krucijalne, svevremene, filozofske teme na posve osoben način, obraćajući se edukovanoj publici s određenim predznanjima. U suprotnom, prijeti opasnost da bude neshvaćen, odnosno, banalno shvaćen. No, o kompromisima te vrste izlišno je govoriti.

Zapravo, čini se, da je cijeli umjetnički opus Dimitrija Popovića put traganja/otkrivanja Ljepote, u kojem su anticipirane sve ostale teme. A tijelu/tjelesnom ljepota je najimanentija, no, istodobno i njena suprotnost…treba li reći…

Umjetničko-filozofska oda tijelu/tjelesnom – lijepom, savršenom, mladom, ukletom, osudnom, putenom, kobnom,sudbinskom, razlomljenom, anatomnom, konstruktivnom, integrišućem, animalnom, estetskom, ružnom, starom…U nesavršenosti savršenom, u efemernosti postojanom, u promjenama konstantnom, u smrti živom. Tijelo…

Tijelo(m) volimo, mrzimo, živimo, umiremo, vidimo, čujemo, preziremo, strahujemo, bolimo, zamišljamo, rađamo, starimo, ljubimo, dajemo, djelimo, obmanjujemo, ćutimo, tajimo, stvaramo, rušimo, postojimo, (se)razlikujemo, (se) određejemo, poznajemo. Bez tijela ne postojimo.

Tijelo kao provokacija predstavljačkog identiteta. Savremena institucija selfija narcisoidno zamjenjuje viševjekovnu tradiciju portreta omogućavajući vlastitu, spoljašnju samosagledljivost/samodopadljivost tijela/tjelesnog, kao svojevrsnog predmeta sopstvenog „stvaralaštva“. Multiplicirane, repetitivne predstave sebe dopadljivog, kao fizičkog realiteta, kojeg trebamo prvo virtuelno odobriti/lajkovati da bi se istinski prihvatili/zavoljeli. Koga to obmanjujemo?

Sve unutarnje ne biva bez tjelesnog, bez „ljušture“ u koju se smješta. Tijelo je istodobno i tvar i prostor. Prvenstveno, menatalno-senzitivni prostor, s ličnom geografijom/biografijom i posve individualnom fenomenologijom disanja. Ono nas vraća zemlji/majci/roditeljici u neminovnom susretu smrti i života, kraju s istovremenim novim početkom, potvrđujući permanentnost cikličnih, životno-smrtnih krugova i nadasve savršenstva kruga kao forme – geometrijske, umjetničke, dijalektičke…

I “ništa novo pod suncem. Ta novost uvijek je već iza nas. Novost kao izvornost, kao originalnost, čini se potrošenom. Ono što nas zanima nastaje iz gomilanja.“ ( Holger van den Boom)…“ U pitanju je da se lice svijeta baš u onome što je najnovije nikada ne mijenja, da to najnovije uvijek u svim stvarima ostaje isto..“ (Walter Benjamin)

Doista, Dimitirje je odveć davno ove istine predočio svojim djelom, surovo ih razotkrivši, bacajući nam „rukavicu“ života/smrti u lice. Kao izazov i poticaj vlastitih preispitivanja i samospoznaja, uvjetni čin prihvatanja drugosti i drugačijeg.U ljepoti promjene(a) osvješćujemo smrtnost, prolaznost, nepostojanost.

Nesiguran je i nestalan svijet današnjice koji živimo. Svijet s unutrašnjom predodređenošću i unifikovanom, stereotipskom, supermaket kulturom, u kojem individualnost gubi slobodouman izbor. Dimitrije nam upravo ukazuje na mogućnost izbora, kroz (samo)osviješćeni „egzodus u nostos“, u zamamni mit što prebiva u praksisu, anerijetko liči na „sizifovsko traženja prolaza u predjelima gdje putevi ne postoje“.

Otuda aktovi, udovi, mistične žene, različiti atributi, simboli, znaci, putokazi… Dante, Njegoš, Kafka, Merlin Monro, Saloma, Judita, Magdalena, Dali, Mocart, Frojd…corpus myisticum…i tako u krug, tematsko-filozofski, začarani Dimitrijev krug (samo)spoznaja i otkrića kojim nam „prinosi“ sebe u najfinijim kolopletima bravuroznih crteža, slika, skulptura, ideja, zapretanosti/zapitanosti pred ovim svijetom i onim iza/ispred, pred sobom/mističnim tijelom koje je/kojem smo i nadalje enigma…

Besjeda akademika Pavla Goranovića:

Imajući uvid u sada već brojne monografije posvećene bogatom opusu Dimitrija Popovića, od kojih je ova svakako najobuhvatnija i najreprezentativnija, imamo priliku da se otisnemo ka jedinstvenom umjetničkom doživljaju. Putovanju koje nas vodi kroz mnoštvo ciklusa autora jedinstvenog dara i uticaja, ali i kroz odabrane fragmente iz istorije umjetnosti. Dimitrije nije temeljit stvaralac samo zbog što se njegovo djelo oslanja na važne tačke svjetske umjetnosti, nego zbo spremnosti da svoj rad ukrsti s neprolaznim mitovima – iz religije, slikarstva, literature, savremenih fenomena. On daje osoben znak na sve viđeno, doživljeno i spoznato i na taj način saučestvuje u nezaustavljivom dijalogu presudnih umjetnika i njihovih djela kroz stoljeća.

Ova monografija najbolje dokazuje da Dimitrije stvara potez koji misli. I misao koja čeka da bude izrečena / naslikana. Naš je umjetnik u stalnoj kreaciji – on traži umjetničku harmoniju u rasapu bića, u njegovoj rastočenoj stvarnosti, izgubljenoj prošlosti i sadašnjosti što izmiče. Dimitrije time čini taj potez koji promišlja: u njegovoj umjetnosti um i osjećaj se nadopunjavaju. Zato je riječ o višestrukom času anatomije, o neoubičajenom susretu svjetova začetom ovdje na Cetinju „Pod granicom“.

Svoje rubno djelovanje, ispisivanje po granici, Dimitrije je blaženo osjetio na početku umjetničke inicijacije. Utoliko je njegovo stvaranje prepoznatljivije. I utoliko je svaki njegov naredni potez obavezniji pred ovom sredinom u kojoj se kao nigdje susrijeću bol i dar. Pred narodom „jedinstvenog kraja“ kako bi rekao Mladen Lompar. Slično tome i Dimitrije otpisuje svijetu. Njegovo pozdravno pismo kosmosu ispisano je s pogledom na Lovćen i sa samog Loćena: terra montenegrina u punoći izričaja, u djetinjem oku i u rukopisu poznatog umjetnika – na isti način, način opsjednutosti i pripadanja ali i težnje ka univerzalnom iskazu.

Susreti „kosmičkog i zemaljskog“ odvijaju se na više nivoa. Mistika jedne davne umjetničke vizije dobija izraze u brojnim umjetničkim formama. Kolaž, asamblaž, objekat, instalacija, performans, …Sve to sačinjava Dimitrijev potpis koji traje. Od savršenih crteža do plakata i instalacija čak i nakita sa potpisom – sve je u funkciji umjetnosti. Pozajmimo riječ osebujnost da bismo objasnili širinu ovog stvaralaštva u svim svojim kracima.

Dimitrijevo stvaranje je dnevnik opsesija i rječnik strasti. Njegova djela uznemiruju i podstiču. To su sve redom crtačke i druge artikulacije instinkta, ali i znanja. „Nesagledivost ljudskog bića“ dotaknuo je on u tolikim ciklusima. Što je onda naš svije bez slika Dimitrijevih. Što su svi prethodni svjetovi i slike pred ovom umjetnošću koja je otkupiteljska, saučesnička i saznajna. Umjetnost s crnogorskim izvorištem i crnogorsko-hrvatskom adresom, široke prepoznanosti i djelovanja.

Kod Dimitrija Cetinje nije samo ishodište nego je i prvorazredna tema: Cetinje djetinjstva, Cetinje mašte, nadrealno Cetinje, filmsko Cetinje. Apoteka, mauzolej rodna kuća, trg, … A vizije Dimitrijeve traže još neke ambijentalne potpise. Hodočasnik saznanja iz mladih dana nam se ukazuje u snazi zrelih godina ali sa istom strašću onog cetinjskog mladića koji u roditeljskom domu dolazi do svog rukopisa, crta pravilne figure, sklapa prve asamblaže. Metafizičkikorpus time je po sebi i cetinjski korpus. A sve su to uokvirene priče iz ovdašnje ili neke sasvim druge Arkadije.

Dimitrije nas znalački provodi kroz lavirinte zajedničkog sjećanja „Oklop“ prema stvarnosti i tunel do vječnosti stvoren je među pejzažima kamenog mora. Otuda je i porijeklo čudne tišine Dimitrija Popovića, otuda i ispunjavanje testamenta Pustinjaka cetinjskog.

Monografija koja je pred nama potvrđuje istančani senzibilitet koji autor upućuje ka svakidašnjim fenomenima. To interesovanje proističe iz dubokog osjećaja neprilagođenosti i predosjećanja čovjeka bez svojstava, svijeta bez osobina čovjeka. Dimitrije se posebno bavi pitanjima i izazovima savremenog bića i našeg doba u kojima su bitno drugačije uspostavljene ikone i vrijednosti. S one strane života je njegov rakurs u kome ne doustaje od svog viđenja umjetnosti, od definisanja svijeta s kojim se u mnogim ravnima susrijeće. Pri tome, on ističe veličanstvenost – i ljepote i drame. To su moderni koncepti neprolaznih tema uz nužno stvaranje novih mitova. Nalazeći nove forme izražavanja, umjetnik uvijek sebe i svoje poznate teme nalazi drevne a moderne. A sve se može tumačiti kao povijest žrtve kroz vremena.

I dalje, o ma kojem vremenu se radilo ovo djelo jeste anatomija duha i stvaranja, detaljni pogled u biće – iznutra. Baveći se tijelom Dimitrije zapravo ulazi u suštinu bića, u nutrinu, što jest temeljno bavljenje čovjekom i njegovim položajem u kosmosu. Tako nas sa njegovih radova prate prolazni i životi s trajnim biljezima. Zaključani životi, zatočena sva ta življenja, pa život u tegli, život u ramu asamblaža… Predstavlja nam se sva raskoš tragike i propadanja, svi ograničeni životi koji istovremeno teže i odupiru se nestajanju.

Svojim lokovima autor na čudesan način udahnjuje život i stavlja ih opet na rub smrti. Na sceni su česte figuracije i njeni oblici, koji djeluju kao oslobođenje, kao da likovi teže da izađu iz sopstvenih tijela. I sve pod mogućom lučom spoznaje, ili jedne „Osvijetljene noći“: Kakvi su to susreti ljepote i smrti… Najbolje ih obrazlaže sam Dimitrije: „On predstavlja vječni ciklus rađanja i umiranja u kojem umjetnost kao oblik ljudskog izražavanja koja se inspirira podjednakom životom i smrti, upravo svojim bogatim bićem nadilazi prolaznost i smrt.

Dimitrije pomno prati prosede u kome biva jasno da je mit iz mita stvoren, umjetnost iz umjetnosti. Onda su pred nama presjeci tih neuhvatljivih zbivanja u kojima se prikazuju poznati junaci a još češće junakinje. Umjetnik zastupa „eleganciju erosa“: tako stvara nasleđe, prisvaja ga i pruža nam ga na dalje čitanja.

Koliko je u vezi Dimitrijevo stvaranje s književnošću govori da su ga pisci dobro razumjeli i da on dobro razumije pisce. Tako veliki francuski pjesnik Alen Boske nalazi definiciju njegovog stvaranjai svodi je na tri riječi – zavodljivost, vještina, vrijeme. Otuda ne čudi što je sam unjetnik posegnuo i za poetskom formom. Nižu se poetske slike kao objašnjenja postupaka, kao novi postupak. Moguće da j e u nekom od stihova sažeta njegova umjetnička djelatnost. Recimo u ovom: „Misterij smrti oblikuje usta preobražene ljepote“. On pokazuje da „misli stihom“, a misliti umjetnost znači stvarati je, u kontinuitetu zapitanosti i traganja. Pedeset je ovo godina u kojima su smeštena sama stoljeća.

Direktor izdavačke kuće „Skaner studio“ Dragi Savićević zahvalio se Ministarstvu kulture i Narodnom muzeju Crne Gore i istakao kako mu je bilo zadovoljstvo raditi na ovom projektu.

Besjeda autora Dimitrija Popovića:

Posebno mi je drago što se promocija moje najnovije i do sada najopsežnije monografije održala u svečanoj sali ,,Ivan Crnojević,, u Narodnom muzeju na Cetinju.

Naravno ovakav događaj i povod upravo bude posebno snažne emocije kojima je prožeto moje sjećanje na rodni grad i posebno na formativne godine gimnazijskih dana kada sam odlučio da moje profesionalno bavljenje bude isključivo u domenu umjetničkog izražavanja.

Zato su bila neizbježna evociranja na te dane i drage ljude, moje prijatelje, koji su od tih gimnazijskih početaka pratili moj umjetnički rad. Da podsjetim, najstariji crtež kojim počinju sve moje dosadašnje retrospektivne izložbe, a bilo ih je pet, počinju dakle crtežom iz 1967 godine koji je inspirisan Kafkinom pripovijetkom ,, Preobražaj,, i naslovljen piščevim imenom. Posebno mi je drago što mi je u spomenutoj dvorani 2012. godine uručena ,,Povelja Ivan Crnojević”.

Moj osjećaj i razmišljanja o Cetinju o njegovoj zanimljivoj stvarnoj i mitskoj istoriji , o njegovom specifičnom duhu mjesta , tom ,, genius loci,, takođe se transponovalo u nekim od mojih ciklusa , na primjer u ciklusu ,, Misterijum Luče mikrokozma,, u ,,Omažu Oktoihu,, u kompozicijama sa motivima cetinjskih odnosno crnogorakih pejzaža , kamenih horizonata mitske ljepote i uzbudljive snage. Takođe , želim istaći da svečana sala ,, Ivan Crnojević ,, ima na poseban način određeno značenje upravo za moje formativne godine. Nekada je u tom prostoru bilo kino ,, Sloboda”, simboličkog naziva upravo zbog fenomena umjetnosti. Tu sam, u tom, za mene kultnom mjestu, krajem šezdesetih godina gledao filmove režisera koje posebno volim, Bunjuela, Bergmana , Kurosave, Felinija… Tada sam u toj zamračenoj dvorani, toj ogromnoj ,,kameri opskuri” bio predan stvarnosti svijeta filmske iluzije…

Tada sam takođe u živim slikama prvi put vidio Merlin Monro, Brižit Bardo i Katrina Denev , zavodljive zvijezde , ikone svoga vremena. Upravo su te fatalne žene bile teme mojih likovnih interpretacija.

U monografiji se nalazi izbor radova iz ciklusa Merlin Monro, i portreti Brižit Bardo i Katrin denev u konceptualnom konceptu njihovih personalnosti. U Cetinju sam imao prvu samostalnu izložbu 1974. u Plavom dvorcu . Sjećam se kako je ta izložba imala veliki odjek. Moj profesionalni put je bio atipičan Tada sam bio student treća godine alademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i dobitnik važnih nagrada . Iako preko četrdeset godina živim u Zagrebu živo sam zainteresiran što se događa u staroj Prijestonici. Zato rado pratim sajt cetinje-moj.grad.org kojeg izvrsno uređuje veliki zaljubljenik u Cetinje , moj prijatelj iz mladosti Vesko Pejović.

Prelistavajući moju monografiju koju je izvrsno uredio Božo Biškupić, kolekcionar i izdavač bibliofilskih izdanja, i grafički izvrsno oblikovao Dragi Savićević izdavač likovnih izdanja, dakle uz svo zadovoljstvo zbog te, u Hrvatskoj javno ocijenjene izuzetne monografije, provlači se jedna melanholična nit. Ne zbog nagomilanih godina , tih pola vijeka stvaranja, nego zbog spoznaje kako je život kratak a kako su mogućnosti koje otvara umjetničko stvaralaštvo , svi horizonti i sve dubine novih kreativnih izazova i spoznaja bezgranično velike i po svojoj prirodi neiscrpne.

Za ovu priliku promocije postavio sam instalaciju naslovljenu ,,EVA”. Odnosi se simbolično na prvu ženu ( izuzimajući Lilit), jer Eva na određen način ustvari predstavlja kreativni princip. U Knjizi Postanka Jahve stvara ženu od Adamovog rebra. Bog je istovremeno Stvoritelj i Stvaratelj. Stvara od stvorenog. To je stvaralački princip umjetnosti. Umjetnost se stvara od svijeta kojeg umjetnik doživljava, promišlja i transponuje u neki od umjetničkih izraza. Stvaranjem osmišljava sebe i čovjekov položaj u tom i takvom svijetu. Za simbolički prikaz Eve koristio sam namjerno lutku da bih izbjegao bilo kakvu personalizaciju živog modela ( što sam ranije uobičavao raditi za Juditu, Salomu, i Mariju Magdalenu). Nakon izgona iz Raja , Eva postaje pramajka ljudskog roda. Na donjem dijelu trbuha, u predjelu materice, izložene lutke aplicirao sam lobanju. Na taj je način potencirana ona mistična tačka spajanja krajnosti – života i smrti. U plodu materice zametnuto je sjeme smrti. Čovjek se rađa da bi umro. Krug čovjekove egzistencije se otvara i zatvara istovremeno. Eva je rodila dva sina Kaina i Abela. Kain ubija Abela i na izvjestan način počinje kultura smrti u ljudskoj povijesti…

U svakom slučaju žena kao vječna tema je uvijek inspirativna. Od Vilendorske Venere do Merlin Monro žena ne prestaje da bude temat koji zaokuplja umjetnike. Mojim likovnim i literarnim izrazom dominira lik i sudbina žene podjednako one stvarne i one mitske.