21. maj je zvjezdani trenutak crnogorske samosvijesti

Posted on 20. May, 2019 by Vesko Pejović in Istorijski razvoj

U susret 21 maju – Danu nezavisnosti Crne Gore, Matica crnogorska Ogranak Cetinje, u petak 17. maja, organizovala je tribinu “Put do obnove suvereniteta Crne Gore” na kojoj su govorili Marko Špadijer, publicista i dr Boban Batrićević, istoričar.

Prisutne je u ime MC pozdravio Luka Lagator:

Dobro došli na tribinu “Put do obnove suvereniteta Crne Gore”. Večeras imamo zadovoljstvo da nam na tu temu govore publicista Marko Špadijer i istoričar Boban Batrićević. Približava se 21 maj – Dan državnosti Crne Gore, pa je prava prilika da se kroz njihova izlaganja podsjetimo naše “žive” istorije.

Od Duklje i Zete do Crne Gore nezavisnost kao model državne organizacije baštinila su društva na ovom prostoru. Kad im je to pravo uskraćeno hirovima istorije ostalo je da živi kao sjećanje i ideal za koji su se borile generacije. Vjekovna borba za slobodu bila je težnja za pravom da čovjek i njegova država budu gospodari svoje sudbine.

Granice malene države prema moćnim susjedima crtane su bitkama i stradanjima. Na Berlinskom kongresu 1878. godine velike sile su Crnoj Gori potvrdile pravo na državno postojanje.

Raspletom drame prvog svjetskog rata i realizacijom velikodržavnih planova saveznika Crna Gora je dovedena u nepostojanje: izgubila je državu, vojsku, crkvu, dinastiju, pa čak i pravo na ime crnogorske nacije. Nije uspio oružani otpor, ali je ostala da živi svijest o nepravdi i sopstvenosti. U antifašističkom ratu i revolucionarnom ustrojstvu Jugoslavije, Crna Gora je izborila status ravnopravne socijalističke republike.

Raspadom Jugoslavije Crna Gora se svrstala uz velikosrpski projekat i postala dio dvočlane državne zajednice. Takvom shvatanju nacionalnih interesa javno se usprotivio duboko usađen osjećaj prava na nezavisnost, na svoju državu, istoriju i kulturu.

Na opštenarodnom plebiscitu 21. maja 2006. godine, pored neravnopravnih uslova koje je postavila međunarodna zajednica, organizovanog protivljenja beogradskog režima, njihovih crnogorskih pristalica, Srpske pravosalvne crkve, vojnih i policijskih pritisaka, građani Crne Gore su se većinski opredijelili za suverenu i evropsku državu.

Zahvaljujem Vam što ste došli pa prepuštam riječ moderatoru, gospođi Mariji Todorović:

-Dragi Cetinjani, dragi gosti, čuli ste kompoziciju Johannesa Brahmsa: Intermezzo Op.117 No.1 , koju je odsvirala naša sugrađanka, Ivana Kusovac, profesorica klavira…

IZ BIOGRAFIJE DR BOBANA BATRIĆEVIĆA

Diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, studijski program istorija. Doktorirao je 2017. godine. Autor je preko tridesetak naučnih radova i učesnik brojnih međunarodnih naučnih skupova. Knjiga “Bog našeg nacionalizma” objavljena mu je 2018. godine.

Radi kao docent na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju a bio je i ostao veliki borac za suverenu Crnu Goru.

Besjeda Bobana Batrićevića:

Poštovane dame i gospodo, poštovani Cetinjani, meni je vrlo drago što u svom gradu večeras govorim na jednu temu koja je vrlo prisutna u našim medijima ali o kojoj se na način kako smo mi večeras planirali – ne govori.

Ja sam se odlučio da kažem nešto više o tom vremenskom luku od 1878. godine kada Crna Gora prvi put u svojoj novovjekovnoj istoriji stiče međunarodno priznanje i da onda zajednički, preko vaših pitanja, dođemo do saznanja što nijesmo naučili iz tog perioda i kako smo ispravili tu grešku na referendumu 2006. godine.

Moje izlaganje ću bazirati na političkim teorijama koje su bile na snazi i tome kako se gledalo na crnogorsku nezavisnost i njeno očuvanje.

Prelomna godina, kada se pokreće točak istorije u Crnoj Gori, svakako je 1878. kada Crna Gora stiče međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu. Od toga trena ona ima sve međunarodne obaveze i ona je vidljiva svim zemljama svijeta. Kao takva bila je dužna da poštuje sve odluke i međunarodnoga prava ali i da misli na to kako će svoju nezavisnost sačuvati. U tom period od 1878. godine do 1918. godine, učinjeni su veliki napori da se Crna Gora modernizuje, da se izgradi, ali ono što se nije uspjelo jeste da se institucionalno ojača. Ako to gledamo iz današnje prizme kada većina suverenista koji doživljavaju Crnu Goru svojom domovinom i imaju utisak da će, ako dođe do smjene ove vlasti, nestati Crna Gora, onda možemo na iskustvu kralja Nikole da pokažemo, koliko je zapravo nedostatak kadra i snažnih institucija doprinio da Crna Gora ne sačuva svoju nezavisnost nakon 1918. godine i shvatitmo o kakvim se problemima radi.

Karakteristično za ovaj period je da Crna Gora nakon Berlinskog kongresa na svoju nezavisnost gleda sa aspekta zemlje koja na Berlinskom kongresu nije prošla onako kako je mislila da treba da prođe, jer je “Velika” Crna Gora iz Sanstefanskog ugovora “smanjena” pa se smatrala oštećenom. Tada će sav svoj napor do 1912. godine uložiti u svrhu povraćaja izgubljenh teritorija što će sa kadrom koji je imala ići veoma teško.

Čovjek koji je zasigurno doprinio razvoju Crne Gore ali koji snosi i najvišu odgovornost svakako je knjaz, odnosno kralj, Nikola koji nije imao jasnu političku strategiju kako budućnost Crne Gore treba da izgleda čak ni za njegova života. Ako mi znamo da jasna državna strategija ne postoji o tome što je Crna Gora i kakva je njena uloga, da se u njoj prepliće nekoliko vizija, a to je prije svega, neka vrsta oslobođenja svih Slovena, pogotovu onih koji žive pod Osmanskim carstvom i Austrougarskom, da se ne zna ko treba da izvede to oslobođenje, mada kralj Nikola u toj ulozi vidi sebe, onda su nam dalja događanja jasnija. Kako je tu bio veoma važan srpski narod i srpski dvor a i neke druge stvari, crnogorski ideolozi su lutali zato što su umjesto da prave jednu nacionalnu strategiju sačuvanja Crne Gore, da bi pravdali svoje osvajačke aspiracije prema Kosovu i prema Skadru, išli u pravcu da miješaju svoju teorijsku viziju, kosovski i svetosavski mit, i još ponešto iz perioda prije 1878. što faktički nije postojalo, o čemu piše i dr František Šistek u svojoj knjizi “Narativi o identitetu”.

I upravo u tim kalkulacijama i želji da Crna Gora bude Pijemont Južnih Slovena, oslanjaju se prije svega na Rusiju, što je koštalo Crnu Goru njene nezavisnosti jer nije postojala ni moderna politička misao niti je bila institucionalno jaka da očuva tu nezavisnost.

I onda, kada je došlo vrijeme u kojemu ne vlada Zakon, već “ZAKON JAČEG”, Crna Gora nije uspjela da očuva svoju nezavisnost pa će 1918. godine prosto da nestane. To će biti jedina zemlja pobjednica koja je uložila velike napore u borbi protiv centralnih sila a da joj se to nije isplatilo, čak šta više, doći će do brisanja njenog subjektiviteta, njene nezavisnosti, pa će u naredni vijek ući u borbu za obnovu državnosti i nezavisnosti i proći trnovit put do 2006. godine.

Trebalo je prvo na teorijskim osnovama dokazati postojanje crnogorske nacije, crnogorske kulture, a onda crnogorske državnosti i hiljadugodišnje slovensko nasleđe na njenome tlu. Dan danas, Crna Gora ima problema zbog otimanja njenog kulturnog nasljeđa i književnog stvaralaštva koje je uzelo maha nakon 1918. godine.

S jedne strane imamo brisanje crnogorskog individualizma, imamo pokušaj raznih konstrukcija o Srbima u Crnoj Gori kojih nema prije 1918. itd, itd.

U međuratnom period imamo politiku koja briše njeno postojanje ali imamo i neke iskorake. Prvo, treba pomenuti tekstove koji već tada pokazuju da crnogorska nacija postoji, da joj je nanijeta velika nepravda, da se njena istorija briše…

Sa druge strane javlja se Komunistička partija koja uviđa da ne postoji kadar koji će objasniti i dokazati da su Crnogorci nacija i da sve to što je stvoreno na tlu Crne Gore pripada Crnogorcima i drugim narodima koji su tu živjeli. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, postojao je jedan rigidan policijski režim, koji je sve te političke protivnike zatvarao i vodio protiv njih procese.

Kruna preplitanja ideja federalista i komunista je 1936. godina i Belvederski ustanak čije će ideje pobijediti poslije 1945. godine. Dok su Federalisti bili podijeljeni u shvatanjima položaja Crne Gore, Komunisti su osjećali veliko nezadovoljstvo crnogorskog naroda pa su dolaskom na vlast 1945. godine vratili Crnoj Gori subjektivitet , čime je dobila svoj Ustav i svoju Skupštinu, a onda će najtrnovitiji put imati zapravo crnogorska nacija za koju se govorilo da je “iz srpskog stabla iznikla crnogorska grana”.

Ustavom iz 1974. godine kaže se da je crnogorska nacija nastala iz crnogorskog a ne srpskog etnosa što je praktično dokazano izgradnjom mauzoleja na Lovćenu šezdesetih i sedamdesetih godina jer se željelo “izbrisati” sve što je asociralo na te konstrukcije pa je počela i institucionalna izgradnja Crne Gore. Tek u drugoj polovini dvadesetog vijeka dobijamo institucije koje bi to trebalo da rade, Univerzitet, Akademiju nauka i druge ali kako vrijeme bude prolazilo njihova vizija nezavisnosti Crne Gore će se promijeniti…

1989 godine smijenjeno je rukovodstvo Crne Gore i pojedinci u njenim institucijama, tako da institucije koje su trebale da rade na zaštiti crnogorskog nasleđa padaju na ispitu jer prilaze jednoj novoj hegemonističkoj politici koja će Crnu Goru zarobiti. Srećom mi nijesmo imali rat, zahvaljujući pametnoj politici, ali smo to skupo platili posebno oni koji su nastavili da promovišu crnogorski ekskluzivitet…

Crna Gora neće uspjeti da stekne nezavisnost kad i druge zemlje bivše Jugoslavije već će ući u zajedničku državu sa Srbijom pod Slobodanom Miloševićem.

Sredinom devedesetih godina u vladajućoj partiji Crne Gore javlja se vizija da se Crna Gora ne veže više za Beograd već za Brisel, da su u Crnoj Gori velike vjerske i nacionalne različitosti, da se Crna Gora ne može vezati samo za pravoslavlje jer je u njoj više religija, da je ona u stvari, Jugoslavija u malom, što je bio uvod u ponovno dobijanje nezavisnosti.

To je ustvari, najveći iskorak u crnogorskoj političkoj misli!

Međutim, od 2006 do 2019, iako se radilo na zaštiti crnogorske nezavisnosti, crnogorskog identiteta i crnogorske kulturne baštine, moram konstatovati da je to bilo više pregalaštvo pojedinaca nego samih institucija koje su nam i danas u velikoj krizi jer postoji bojazan da bi se nakon promjene postojeće vlasti promijenila i identitetska vizija Crne Gore.

Zato, treba kadrovski ojačati institucije kako bi se nezavisnost bolje čuvala!

IZ BIOGRAFIJE MARKA ŠPADIJERA

Marko Špadijer je završio Filološki fakultet (grupa svjetska književnost) u Beogradu.

U društvenom životu Crne Gore učestvuje duže od pola vijeka autorskim tekstovima, izjavama, intervjuima, književnim radom i drugim vidovima javnog intelektualnog djelovanja sa željom da doprinese kulturnom preporodu.

Obavljao je niz odgovornih stručnih, društvenih i političkih funkcija a njegovo znanje, mudrost, i iskustvo naročito su došli do izražaja u osnivanju Matice crnogroske, čiji je generalni sekretar bio dvadeset godina.

Objavio je nekoliko knjiga od kojih je najaktuelniji roman o Cetinju “Bibliotekar” a

dobitnik je mnogih društvenih i državnih priznanja.

Uoči referenduma poručio je građanima da pred njima stoji samo jedan put – put do slobode, svoje kuće i ličnog dostojanstva a da je sve drugo samoukidanje.

Za njega je Dan nezavisnosti 21 maj vratio na pozornicu prijestono Cetinje i odredio mu obavezu da poveže prošlost i budućnost crnogorskog naroda u jedan istorijski sklad.

Besjeda Marka Špadijera:

Ja ću se osvrnuti na noviji put do crnogorske suverenosti tj na događaje od 1979. godine do danas. Kao što je Boban dobro primijetio, institucije koje smo formirali u socijalizmu nijesu bile dovoljno sazrele da nose nacionalnu svijest a politička elita nije uspjela da se odupre politici Slobodana Miloševića koja je bila okrenuta srpskim interesima.

U institucijama je ipak ostao jedan broj ljudi koji se nijesu mirili sa tim tako da počinje da se spontano stvara otpor toj za Crnu Goru pogibeljnoj politici.

Javljaju se partije kao Liberalni savez, Socijal-demokratska partija i udruženja kao Udruženje nezavisnih knjieževnika, Pen centar, Udruženje nezavisnih novinara itd.

Kod čelnih ljudi institucija, a najviše kod Crnogorske akademije nauka je, uglavnom, gotovo sve bilo veazano za Beograd tako da se ona nije mogla isprsiti u odbrani crnogorskog identiteta.

Iz nje su dolazile ideje da budu dio Srpske akademije nauka a bili su se povezali duhovno sa Palama itd. Znači, dobra zamisao Ustava iz 1974 da se stvore Institucije kojih nje bilo u Crnoj Gori nije dala očekivane rezultate jer su stvorene na tim pogrešnim osnovama.

Treba reći i da je u XIX vijeku veliki broj vodećih kulturnih radnika u Crnoj Gori, koji su unosili taj duh, bio je iz Srbije i Dalmacije što je bilo presudno na svijest naroda…

U otporu ovakvoj politici i jačanju crnogorske svijesti najvažniju ulogu odigrao je Liberalni savez, posebno kod mladih jer su i oni bili dezorjentisani…

Međunarodne okolnosti su takođe bile dosta komplikovane a međunarodna zajednica nije davala nikakva ohrabrenja za crnogorske inicijative i referendum, već su smatrali da su formiranjem države Srbija i Crna Gora skinuli taj balkanski problem sa dnevnog reda.

Solana je govorio, kakva Crna Gora, nemate vi kapacitet da napravite državu itd, itd. Znači, sa najviših mjesta su dolazila obeshrabrenja. I to je trajalo a da ne govorim o disproporciji dvije članice države – Srbija i Crna Gora.

Crna Gora je u dvočlanoj zajednici gubila posljednje atribute ravnopravnosti i državnosti, pa je došlo vrijeme za odluku. Raskol u vladajućoj partiji nastao je na liniji protivljenja ili lojalnosti Slobodanu Miloševiću.

Jače kretanje ka suverenosti imamo od 1997/8 kad dolazi do podjele u vladajućoj partiji.

Suverenistička struja je dobila prevagu, uspostavila državotornu retoriku i zadržala vlast.

Kako se veliki broj partijskih kadrova interesno vezao za suverenistički dio partije (koji je pobijedio) procijenili smo da treba organizovati Pokret za nezavisnu Crnu Goru od kadrova koji su bili srcem za ovu ideju kao bi doprinijeli uspjehu na budućem referendumu.

Stvoren je široki građanski pokret koji je okupio sve intelektualne, etničke i vjerske skupine i iseljeništvo koje su se zalagale za suverenost i evropski put Crne Gore.

U početku su vladajuće strukture u partiji na vlasti imale odbojan stav prema ovom pokretu ali su vremenom shvatile da bi mogle imati koristi od aktivnosti ovog pokreta i onda su pristupili pokretu i unaprijedili njegov rad a za njima su došli i kadrovi iz Akademije, Univerziteta itd, pa smo formirali Savjet pokreta koji je imao u svakoj opštini savjete koji su stvarali infrastrukturu za rad na budućem referendumu. Održali smo preko 50 sjednica Savjeta pokreta u toku 2004, 2005 i 2006. Niko od članova Pokreta nije dobio ni jedan cent nadoknade za taj rad, svi su radili iz ubjeđenje da je to tako, iz entuzijazma, iz želje da pomognu Crnoj Gori. Mislim da je to najčasnija i najplemenijtija stvar koju smo radili u životu.

Kao aktivan učesnik u svemu tome imam sud da je to bila prekretnica u stvaranj opšte crnogorske volje da imamo svoju državu.

Napravljen je referendum koji je i pored toga što je međunarodna zajednica bila nepravedna prema Crnoj Gori kada je odredila potreban procenat od 55%, jer je smatrala da to nećemo dostići. Međutim, rezultat je bio u našu korist tako da se može reći da je referendum bio jedan zvjezdani trenutak crnogorske samosvijesti koji je zadivio svijet. Crna Gora je obnovila suverenitet bez rata, na demokratski način i napravila odlučan iskorak u budućnost. A budućnost ne možemo sačuvati bez jačanja institucija, ozbiljnije kadrovske politike, ali ni bez onog neponovljivog entuzijazma.

Referendumom je ovjeren državni subjektivitet i mogućnost samostalnog razvoja crnogorskog entiteta i to pravo je svijet priznao pa je Crna Gora dobila novu ulogu u svijetu.

Sad bih rekao nešto na temu “13 godina poslije”:

Danas, trinaest godina kasnije, sporost u realizaciji osnovne ideje referenduma vidljiva je na svakom koraku, iako se ne može reći da su te godine pojeli skakvci. Ali, nažalost, socijalna struktura, nezadovoljstvo, prvo nezadovoljstvo suverenista u stvarima koje se tiču identiteta (đe je vidljivo da je država previše taktizirala) i još puno toga, lako je primijetiti.

Ali, mora se priznati da je napravljeno dosta iskoraka. Crna Gora je članica UN, zatim NATO saveza, što joj predstavlja najsnajžniji oslonac da očuva sopstvenost , kreće se dosta dobro prema članstvu u Evropskoj uniji, napravljeno je mnogo u infrastrukturi i na drugim poljima, a mnogo toga se promijenilo i u svijesti crnogorskog naroda.

Ali, nažalost, kao što sam rekao, previše je siromašnih i bogatih, previše je kriminala, nezakonitosti, a institucije nijesu dorasle da to zaustave (a ako nešto institucije i naprave dobro oni koji su protiv njih nastoje da ih devalviraju).

Nažalost, nema ni suverenističkog bloka da pritiska državu za mnoga pitanja!

Referendum je pokazao da je istorijsko opredeljenje crnogorskog naroda da Crna Gora neće da bude ni srpska, ni ruska, ni južnoslovenska već crnogorska država svih ljudi koji je smatraju domovinom i tu svijest treba čuvati i jačati a na tom planu se nije dovoljno uradilo!

Na kraju programa uslijedila su brojna pitanja prisutnih tako da se može reći da je ova tribina u potpunosti opravdala očekivanja…

VESKO PEJOVIĆ

http://www.rtcg.me/vijesti/drustvo/241006/21-maj-naplemenitiji-dogadjaj.html