Cetinje :: Moj grad

Cetinje u snu i na javi, Božidar Bonja Ivanović

Posted on 15. Mar, 2010 by Vesko Pejović in Budućnost Cetinja, Pravci razvoja

O ovom sudbinskom gradu Crne Gore, uvijek se govorilo s poštovanjem. Stariji ljudi još pamte Cetinje iz lijepih dana. Oni su pouzdani svjedoci da taj grad već odavno posustaje. Mladi ljudi to s gnjevom konstatuju i pitaju se dokle će biti tako. Domaći gosti to sa žaljenjem komentarišu.

Od želje dođu da prošetaju cetinjskim ulicama i parkovima, posebno s proljeća, kad sve cvjeta i miriše. Kupuju kuće i stanove, ljeti dolaze na odmor. Oni znaju da je Cetinje sačuvalo svoj šarm i ugled koji ga je krasio kroz vjekove. To je ohrabrujući kapital za novi početak. Ali, moramo vjerovati u Cetinje i pomoći mu da se uspravi kao nekad. Jer grad je umoran od naših prizemnih prohtjeva i osjećanja. Kao da ništa nijesmo poprimili od njegove mudrosti, koja pamti više od Kristifora Kolumba. A bilo je puno mudrih ljudi na Cetinju. Ako je život u njemu bio tako slikovit kao što se priča, to je bila zasluga njegovih građana. Takvo iskustvo potvrđuje staru izreku da je najbolje osloniti se na sopstvene snage, ali problem je tu što cetinjska privreda zasad nema snage da podrži važne projekte. Tu bi naša država mogla da odigra ključnu ulogu i pomogne Cetinju da se trgne iz učmalosti. Ali ne tako što će dati novac, kao mnogo puta dosad, već da obezbijedi i odgovorne menadžere koji će pratiti put uloženih sredstava. Radio sam u Vladi i znam da je ona uvijek bila raspoložena prema Cetinju. A to znači da treba naći snage, angažovati odlučne i stručne ljude, koji će viziju razvoja grada pretočit u dobre projekte. To je današnja ekonomska realnost. Da bi stvar bila otežana, moji sagovornici kažu – naše Cetinje je ostalo bez „ljudi“. Pa eto prilike da se dobri kadrovi upute na časnu misiju u prijestonici. Lijepe cure i momci, đaci i studenti, vrijedni i časni građani, udahnuće novi život i mnogi će poželjeti da se vrate! Drevni grad pod Lovćenom to zaslužuje. Koliko god su ga tukle nedaće od postojanja do danas, stojao je zaštitnički ispred Crne Gore, uspravno poput stoljetnih četinara, koji ga krase.

Ove godine će se slaviti  stogodišnjica Kraljevine Crne Gore. Država zadugo neće imati bolju priliku da se okrene Cetinju. A što bi bilo vrijedno da se uradi. Pomenuću neke dobre ideje koje slušam:

– Da se ubrza realizacija projekta koji je navodno spreman, a tiče se izgradnje „Lokande“, odnosno starog „Granda“, hotela koji je srušen poslije zemljotresa. Cetinje je bez njega kao čovjek bez duše,

a kontejneri na tom, nekada čarobnom mjestu, liče na strašnu grobnicu našeg duha. Ako su tu vlasnički odnosi riješeni, kako se čuje, teško je razumjeti ko produžava „Grandovu“ agoniju!?

– Da se riješi status bolnice „Danilo I“. To je spomenik našeg zdravstvenog neimarstva.

Ne znam da li se tu nešto preduzima, ali grijeh je da na samom ulazu u Cetinje putnike dočekuje zgrada nakad čuvene bolnice koja sad liči na teško oboljelog pacijenta.

– Da se gradska pijaca vrati na Balšića Pazar. Čudna je bila ideja da se izmjesti u susjedno dvorište i skloni od pogleda građana. Čovjek dobije utisak kao da neko tu ilegalno posluje. U svijetu su pjace izvori zdravog života i svakodnevne građanske komunikacije, jer tu se ljudi razlikuju jedino po tome što jedni imaju robu a drugi novac. Prvi susret sa Kotorom je živopisna pjaca na rivi. Mnogi italijanski gradovi čuvaju takvu tradiciju. Vjerujem da bi Cetinjani pozdravili tu ideju i rado oživjeli pusti Balšića Pazar.

– Da prijestonica Cetinje, preko FSC, napravi zahtjev prema državi da imenuje odbor za proslavu 100 godina Fudbalskog kluba „Lovćen“ 2013. godine. To ime je institucija i znači mnogo više od fudbalskog sporta. Pokazalo se kao promašaj što je stadion pod Orlovi kršem pedesetih godina preseljen na Obilića poljanu i sad je teško izliječiti stare rane. Ali, mogu se obezbijediti pristojni uslovi da Lovćenovi mladići na klizaju po blatu. Znam da se pomaže Lovćenovim rukometašima, znam da se ozbiljno razmišlja o autobuskoj stanici, znam i za druge detalje i nedoumice, ali ne znam da li će Cetinje uspjeti da dobije borbu sa samim sobom! Uzmimo kao primjer Podgoricu i njenu inicijativu da stvori uslove za razvoj vrhunskog fudbala. Nema ljubomore. Neka nosilac tog projekta bude „Budućnost“. Realno je da bude, jer jedino glavni grad može da finansira takav poduhvat. „Lovćen“ ne pretenduje da bude klub za velike uspjehe. Ali treba da ima uređen stadion, koji bi, osim takmičarskih, zadovoljio potrebe fudbalske škole, kampova, seminara i priprema tokom ljeta. Poznato je da FSCG brine o „Lovćenu“, pa se zato i očekuje od čelnika saveza da nađu snage i pripreme se za dolazeći jubilej. Jer, to bi bila i njihova velika pobjeda.

Povratak u rodni grad

Prošle godine vratio sam se u Cetinje, da završim ono što sam započeo rođenjem.

Sticajem okolnosti došao sam u takvu potrebu i nijesam dugo razmišljao. Refleksno sam donio odluku i došao u staro jato poslije više od četiri decenije. Doduše, u biti nije bilo tako, jer sam stalno živio sa Cetinjem i njemu se vraćao, emotovno i fizički.

Poželio sam da se vratim u ŠK “Cetinje“ đe sam odigrao prve zvanične poteze, da stvorimo jači klub i organizujemo šahovsku školu. Moj povratak nije prošao nezapaženo. Naprotiv, ljudi su se obradovali, mladi i stari jednako. Bilo mi je drago što je lijepo krenulo, iako je prve godine rezultat izostao. No ljetos smo ušli u Premijer ligu, što je najveći uspjeh ŠK „Cetinja“, otkad postoji. To je podstaklo upravni odbor kluba da krene u vrlo delikatan posao i obezbijedi sredstva za rekonstrukciju i adaptaciju prostorija. Sve je završeno iznad očekivanja, što potvrđuje da na Cetinju uvijek ima entuzijazma. Takođe, taj posao je pokazao da Cetinje ima prijatelje u Nikšiću i Podgorici. Oni su pomogli da se izvrše skupi radovi u enterijeru. Prije toga, bilo je presudno što se Milovan Janković, kako to dolikuje gradonačelniku, pored brojnih negodovanja i protivljenja, izborio da klubu dodijeli sporne prostorije, uz ugovor na 20 godina. Taj čin je pokazao kulturno lice prijestonice i sad su dva društva s bogatom tradicijom – KUD „Njegoš“ i šah klub „Cetinje“, smješteni u prizemlju, jedan pored drugog, postali simbol vjere ovoga grada u svoju đecu i omladinu.

A kako neki Cetinjani doživljavaju preporod šahovskog kluba, lijepo je pokazao primjer iz Amerike. Biznismen iz San Franciska, Ivo Đukanović, uputio je, kao donaciju, značajnu svotu novca, od čega je kupljen najveći dio klupskog inventara. Ivo to, naravno nije uradio samo kao Cetinjanin. Njegov otac Mihailo – Minja, bio je jedan od najboljih šahista u gradu, a u jednom periodu bio je i predsjednik kluba. Od čestitog i skromnog čovjeka, koji je izuzetno poštovao crnogorsku tradiciju, priliči sinu da pokaže takve emocije. U tom velikom američkom gradu još jedan Cetinjanin živi u sjećanjima naših šahista. Blažo Sredanović je početkom pedesetih godina prošlog vijeka bio omega razvoja šaha i šahovske organizacije u Crnoj Gori. Ta dvojica crnogorskih Amerikanaca pomažu i mnoge druge projekte, a treba očekivati da će njihovu pažnju i dalje privlačiti šahovska škola u domovini.

Eto, tako Cetinjani iz daljine, prate i pomažu naše pregalaštvo.

Vjerujem da će se ispuniti želja mojeg oca Lesa da Cetinje postane ono što je on mislio da jeste.