Cetinje :: Moj grad

XXXIX Crnogorski likovni salon „13. novembar“

Posted on 13. Nov, 2017 by Vesko Pejović in Iz kulture

XXXIX Crnogorski likovni salon „13. novembar“, koji se tradicionalno organizuje u susret Danu Prijestonice, otvoren je sinoć (12.11.2017) u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“.

Gran-pri Salona pripao je mr Nataši Đurović za rad iz ciklusa “Trajanje, nestajanje, trajanje”.

Žiri u sastavu: prof dr Aleksandar Čilikov, Ana Ivanović, istoričarka umjetnosti i dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti, dodijelio je tri ravnopravne nagrade umjetnicama Ireni Lagator – Pejović za rad „Sloboda. Sigurnost. Napredak”, Jovani Vujanović za rad „Orbiting” i Vlatki Vujošević za rad „Dječak”.

Otvarajući manifestaciju, gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović, kazao je da istorijski značaj 13. novembra – Dana oslobođenja ne treba posebno isticati.

– Ipak, ovaj za Cetinje svakako izuzetan datum, savremene generacije pamte upravo po našem tradicionalnom salonu koji od šezdesetih godina XX vijeka valorizuje umjetničko stvaralaštvo, talenat i kreaciju – istakao je Bogdanović i zahvalio se svim generacijama umjetnika čiji je rad kroz decenije doprinio da salon ima nacionalni ali i regionalni značaj.

Selektorka, istoričarka umjetnosti Ana Ivanović, naglasila je kako je ideja bila da se salon ne shvati kao konačan odgovor na presjek stanja u crnogorskoj savremenoj umjetnosti, jer to i ne treba da bude, već treba da bude prostor otvoren za drugačija promišljanja, nova uvezivanja i drugačije perspektive, i da pokaže svu fluidnost savremenih umjetničkih praksi i kontekstualnih čitanja.

–Kada govorimo o savremenoj umjetnosti, neizostavno moramo govoriti i o razlikama. Čak – radikalnim razlikama. Ne postoji pojava, stil, događaj, umjetnička praksa, djelovanje, mišljenje, a da nema svoju antitezu ili kontra-argument. Da stvari budu „komplikovanije”, postoji mnogo pukotina i bočnih tokova promišljanja koje samo usložnjavaju problem poimanja i percepcije svijeta, vremena, realnosti, prostora, i te nejednakosti postaju još upadljivije. Modernističko viđenje autonomnosti umjetnosti i umjetničkog djela iz koje ono govori samo za sebe, postalo je upitno. Naravno, ta autonomnost nije oduzeta ili negirana, već se čini anahronom u odnosu na savremenost, koja traži drugačija čitanja i dodatna tumačenja.

U današnjem okruženju, u kome umjetnost gledamo i razumijemo kroz sve više sajmova i bijenala, i gdje se materijalnost stavlja u prvi plan, potraga za idejom ili smislom umjetnosti još više dobija na značaju. Možemo reći, kreativnost, pojava nove ideje, jeste linija koja je rijetka i time upitna za djelovanje umjetnika. Unutar tako postavljene linije mogu se uvideti dalja gibanja na graničnim djelovima umjetnosti. Ona biva sve više uvučena u svakodnevni život, a time i izazovna za različita teoretska sagledavanja.

Drugim riječima, karakter umjetnosti nije unaprijed dat i fiksan, ne dešava se u nekakvom vakuumu ili neutralnoj zoni. Naprotiv, radi se o vrlo nestabilnoj, divergentnoj zoni koja postoji ovdje i sada i u neprestanom je kretanju. Ta dinamičnost, kao i zbivanja u rubnim zonama,čine da umjetnost bude agilna, a time i aktuelna. Naravno, ne samo za iščitavanje već i za drugačija promišljanja o životu i uvijek upitnoj istini.

Shodno tome, različite discipline, mediji i njihove specifičnosti nisu više strogo razgraničeni. Kompetencije su promijenjene, a stoga i određene pojave mogu da se analiziraju ne samo u okviru jednog sistema, već i da se dovode u vezu sa promjenama u nekim drugim sistemima. To je blisko rizomskom načinu mišljenja, a posebno načelu povezivanja i heterogenosti. Rizomski pristup podrazumijeva da se ma koja tačka može uvezati sa ma kojom drugom tačkom. Tako možemo reći da umjetnički rad ima potencijal da se poveže sa drugim umjetničkim radom jer nije zatvoren u sebe, nepromjenljiv, već je otvoren ka spolja: ka posmatraču, konkretnom prostoru u kojem se nalazi i s kojim stupa u odnos gradeći asamblaž.

Naime, koncept asamblaža u bazičnom smislu podrazumijeva skup heterogenih elemenata koji su u izvjesnim relacijama jedni s drugima. Međutim, ovdje nije riječ o organskoj cjelini, gdje su elementi povezani nužnim unutrašnjim vezama, podređeni jedni drugima i samoj cjelini, i gdje izdvajanjem jednog elementa on gubi svoj integritet.

U asamblažima veze nisu logički nužne, a djelovi koji ga čine su autonomni – izdvajanjem iz cjeline oni zadržavaju svoj identitet i imaju mogućnost da se priključe drugim asamblažima i da grade nove veze. Još jedna važna činjenica jeste da u okviru jednog asamblaža mogu da postoje elementi koji stabilizuju njegov identitet, ali i oni koji mogu da ga destabilizuju i učine da se mijenja ili čak da se transformiše u drugi asamblaž.

Kroz ovogodišnju izložbu Crnogorskog likovnog salona „13. novembar”, koja je osmišljena kao presjek datog trenutka, može se, kao početno mjesto, primjetiti jedan mogući pristup kroz teoriju asamblaža, čineći tako jasnim i čistim sam jezik izabranih djela. Na prvo viđenje, niti jedan od priloženih radova nema tu vrstu dodira, koji smo navikli da vidimo, već kroz svoje razlike čine cjelinu zanimljivom, a time i izložbu jasnom i cjelokupnom. Zahvaljujući tim malim pomjeranjima, može da se vidi svaka pojedinost, koja samo daje legitmitet i razumljivost potrebe da se razlika uoči i time potvrdi kao jasna umjetnička istina.

Stoga, Salon treba posmatrati kao prostor novih povezivanja, dijaloga, kao otvoren poziv na nova razmatranja i kritička sagledavanja pruženog uvida u jednu moguću liniju kretanja crnogorske savremene umjetnosti. Uvezivanje po principu asamblaža ima svoje opravdanje jer pruža mogućnost da se pozicije razmatraju i u drugačijim konstelacijama što bi nužno dovelo do drugačijeg ili boljeg razumijevanja istih. Posebno, ovakva vrsta sklopa postavlja pitanje da li određene pozicije s kojih govore umjetnici mogu ili treba da koegzistiraju ili, pak, koja je to vrsta relacije među njima zbog koje one bitno određuju identitet sklopa, u ovom slučaju crnogorske savremene umjetničke scene. Bilo da se radi o autoreferencijalnom, unutrašnje nužnom, ili konceptualnom i performativnom karakteru umjetničkog rada, jasno je da će uvijek biti drugačijeg mišljenja. U tome i jeste sva draž – u neslaganju, sve dok je ono razumno.

Crnogorski likovni salon „13. novembar”, pored Hercegnovskog zimskog salona, a uz potrebu za revidiranjem određenih koncepcijskih aspekata, predstavlja veoma važan događaj u crnogorskoj kulturi, kako zbog više decenija dugog postojanja i opstajanja uprkos svim izazovnim okolnostima devedesetih godina, tako i zbog činjenice da je zbog svog regionalnog karaktera svojevremeno okupljao sam vrh umjetničkih scena zemalja bivše Jugoslavije. Zbog takve reputacije, mišljenja sam da može, i poželjno je, da postane platforma koja ne daje konačne odgovore već nudi drugačije perspektive i uvezivanja.

Obrazlažući dodijeljene nagrade, dr Anastazija Miranović je istakla:

-Svi nagrađeni radovi problematizuju aktuelne, suštinske teme vremena u kojem živimo- otuđenost, površnost, samoću, nesigurnost, slobodu, neznanje, trajanje, nestajanje, prolaznost… različitim jezičko-semantičkim vokabularom. Ti mali, iznimno personalizovani, nečujni, lični doticaji svima nama preživljenih, poznatih trenutaka doprinose heterogenosti simboličko-poetičkih iskaza… tako je bilo… tako će biti dok je umjetnosti, dok je čovjeka kao stvaralačkog, kreativnog bića. To potvrđuju prezentirani večerašnji radovi.

„Sloboda, Sigurnost…”

Govoreći o nagrađenom radu Irene Lagator „Sloboda, Sigurnost, Napedak“, ona je naglasila da isticanje u naslovu rada pojmova slobode, sigurnosti i napretka koji su u instalaciji vidljivi na fotografijama koje prikazuju imena fabrika ili korporacija društvenog vlasništva u socijalističkoj Jugoslaviji, predstavlja kritičko-poetički čin kojim se nastoji ukazati na univerzalnu dimenziju čovjekovog djelovanja i prisustva, kao i na njihove specifične ili lokalne realizacije.

“Danas, kada širom svijeta nailazimo na produbljivanje nesigurnosti, disperziju humanitarnih kriza i katastrofa, pitanja slobode, sigurnosti i napretka mogu se sagledavati iz različitih istorijskih, kulturoloških, globalnih ili regionalnih perspektiva. Ako potreba za sigurnošću zadire u naše slobode, a potreba za napretkom nadvladava oboje, možda umjetnost jeste sfera u kojoj se rekonfiguracijom ili resemantizacijom istih može kreirati odgovorno učešće u proizvodnji stvarnosti, „sada i ovdje“ slobode, sigurnosti i napretka”, kazala je Miranović.

“Vrti se u krug“

Kada je riječ o radu Jovane Vujanović „Orbiting“, žiri je konstatovao da je „Vrti se u krug“ fraza koja znači konstantni povratak na istu tačku.

“Krug kao primordijalni zakon ne podliježe nastajanju, on je vječan. Svako nastajanje dovodi se u vezu sa vremenom: ono postoji jedino unutar ciklusa vremena. U radu Jovane Vujanović vrijeme je ciklični proces paralelan sa cikličnim proživljavanjem otuđenosti od suštine sopstvenog bića, sopstvenog Ja. Stanje otuđenosti rezultira stanjem pasivnosti, kako pojedinca, tako i društva”, kazala je Miranović.

„Dječak”

Centralno mjesto u radu Vlatke Vujošević zauzimaju dječije figure, izlivene u poliesteru, koje statično egzistiraju bez cilja, bez određenog pravca i namjere. Na salonu „13. novembar“ nagrađena je njena skulptura „Dječak“.

“Umjetnica istražuje unutrašnji svijet čovjeka, njegove procese, fascinantnosti, nedostatke, stalno se vraćajući među zavisnom odnosu jedinke i grupe, uticaju društva na pojedinca. Njen rad apostrofira permanentnu potrebu traganja za delikatnim trenucima kada dijete više ne može ostati dijete, trenucima u kojima se čistoća i nevinost djeteta suočavaju sa ružnoćama i izazovima svijeta odraslih i neminovnošću njihovog prihvatanja. Skulpture kao transmiteri osjećanja prenose dio unutrašnjeg svijeta u fizičku realnost, stvarajući atmosferu lišenu buke u kojoj im je dozvoljeno da samo Jesu”, navodi se u obrazloženju žirija.

Nataša Đurović: „Trajanje,nestajanje,trajanje“

U obrazloženju žirija podsjeća se da je nagrađeni ciklus „Trajanje-nestajanjetrajanje” Nataše Đurović nastao u posljednjih pet godina.

“Čini ga više desetina crteža i slika, od minijatura do velikih formata i oprostorenih crteža -instalacija. Umjetnica koristi najjednostavnija crtačka sredstva: olovke i ugljen, pigment sa malo veziva za kompleksan umjetnički iskaz. Široku, egzekutivnu amplitudu prati ekvivalentan emocionalni potencijal od transparentnog, prozirnog, tananog do zasićenog, teškog, tmastog, kreću linije nesigurne i bojažljive, nadrastaju sebe takve postajući žestoke, furiozne, pocijepane. One su iscrtane, prskane, iscurene, utrljane, obrisane, praškaste ili lazurne površine. Od kristalno crnog do treperavo bijelog. Između nenametljivo mnoštvo ostalog. Poniranje u sopstvenu dubinu. Preplitanje svjesnog, intuitivnog, poetičnog, dramatičnog. Naslućivanje nedokučive cjeline života i smrti. Odgonetanje tajne beskonačnog trajanja”, stoji u obrazloženju žirija za dodjelu Gran prija 39. Likovnog salona „13. novembar” Nataši Đurović.

Zaokružena lična priča

“Nagrada likovnog salona „13. novembar” na najbolji način zaokružuje moju ličnu priču i umjetničko istraživanje, petogodišnje, na ciklusu. Ovaj rad je, da tako kažem, završnica tog ciklusa”, kazala je dobitnica Gran prija Nataša Đurović.

IZ BIOGRAFIJA NAGRAĐENIH AUTORKI:

Nataša Djurović rođena je 1963. god. u Doboju. Diplomirala na Kulturološkom fakultetu na Cetinju, odsjek za konzervaciju i restauraciju slikarskih djela, 1986.godine. 1989/90.godine stipendista francuske Vlade na specijalizaciji u Parizu. 1992.godine magistrirala likovnu tehnologiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, Slovenija. Umjetničke ideje realizuje kroz različite medije: crtež, slika, fotografija, instalacija, performans. Osim toga, bavi se klasičnim ikonopisom i konzervatorskom i likovno- tehnološkom naukom i praksom. Imala je više samostalnih i grupnih izložbi. Profesor je Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju. Živi i radi na Cetinju i Podgorici.

IRENA LAGATOR PEJOVIĆ je rođena 1976. godine na Cetinju. Završila je Fakultet likovnih Umetnosti na Cetinju, kod prof. Mileta Grozdanića, kod koga je i magistrirala 2004. godine. Grafiku usavršavala u klasi prof. Anke Burić. U periodu 1999-2000. godine bila je na Akademiji likovnih Umetnosti u Le Mansu u Francuskoj. Doktorirala je na Fakultetu umjetnosti u Beogradu.

Od 2000. godine učestvuje na grupnim izložbama širom sveta. Imala je nekoliko samostalnih izložbi, u našoj zemlji i inostranstvu. Među nagradama izdvajamo sa XXII internacionalnog bijeniala mediteranskih zemalja u Aleksandriji, IV internacionalnog trijeniala grafike u Kairu, XII internacionalnog bijenala grafike u Seulu, IV Cetinjskog bijenala ‘Rekonstrukcija’, 35. herceg-novskog zimskog likovnog salona, IX bijenala jugoslovenske studentske grafike u Beogradu. Jovana Vujanović  rođena je 1986. godine u Podgorici. Diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 2011. godine, studijski program grafika. Dobitnica je godišnje nagrade Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje za slobodni crtež 2008. godine. Rezidencijalno je boravila u Berlinu, Njemačka; P:142 Artist in Residence, 2012. godine. Živi i radi u Podgorici. Imala je više samostalnih i grupnih izložbi :

Vlat­ka Vu­jo­še­vić ro­đe­na je 1978. go­di­ne u Pod­go­ri­ci, a u kla­si Pa­vla Pe­jo­vi­ća di­plo­mi­ra­la je na va­jar­skom od­sje­ku Fa­kul­te­ta li­kov­nih umjet­no­sti (FLU) na Ce­ti­nju. Imala je više samostalnih I grupnih izložbi.

Prvi Crnogorski likovni salon “Trinaesti novembar” otvoren je 1965. godine, kao manifestacija koja će njegovati tradiciju likovne umjetnosti i prezentovati dostignuća najprije cetinjskih umjetnika, a kasnije i umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije. Na salonu su do sada djela predstavile stotine učesnika, među kojima je i duži niz onih čija su imena nezaobilazna kada govorimo o regionalnoj, ali i evropskoj umjetničkoj sceni.

Ovogodišnje izdanje manifestacije Crnogorski likovni salon “13. novembar” organizovali su Prijestonica Cetinje i Društvo istoričara umjetnosti Crne Gore uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore.

Vesko Pejović