Izložba dokumenata Cetinjski vodovod 1891-2016

Posted on 18. Nov, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture

Večeras je u prostorijama Matice crnogorske na Cetinju otvorena Izložba dokumenata CETINJSKI VODOVOD 1891-2016. autora Srđana Pejovića. Nakon kompozicije: Camille Saint-Saëns – Duettino op.11, koju su izvele pijanistkinje Isidora Jovićević i Slađana Babović i pozdravne riječi Luke Lagatora o izložbi je govorio autor.

Kako je ovo veoma interesantan i značajan projekat odlučio sam se da Vam prenesem tekst iz kataloga koji je pratio izložbu:

125 G ODI NA C E T I N J SKOG VOD OVODA

-Šestog oktobra po starom, odnosno osamnaestog oktobra po novom kalendaru 1891. godine, svečano je pušten u javnu upotrebu cetinjski vodovod i ove godine navršilo se 125 godina od tog značajnog događaja. Tim povodom cijenili smo da ovaj značajan datum naše povjesnice zaslužuje da bude obilježen na odgovarajući način. Opredijelili smo se za izložbu dokumenata kao najprikladniju formu koja pruža interesantan pregled – počev od ideje o gradnji vodovoda, projektantu Štivicu, najosnovnijim tehničkim karakteristikama, izvorima i načinu finansiranja projekta, specifičnostima i načinu izvođenja radova, o atmosferi koja je pratila izgradnju vodovoda u crnogorskoj prijestonici, nevoljama u gradnji, dopremanju potrebnog materijala, održavanju i proširivanju vodovoda, radovima na opravci i rekonstrukciji, hemijskim i biološkim ispitivanjima kvaliteta karakteristika i higijene vode 1893. god, uspostavljanju prve gradske vodovodne mreže i njenom širenju od prvobitno jedne česme ,,iza Velike Lokande, s koje će se služiti stanovništvo”, sve do uspostavljanja vodovodnih instalacija, prvo u dvorskim i diplomatskim rezidencijalnim zdanjima, a zatim u građanskim kućama. Tu su i ugovori, objave, računi, mjere opštinske uprave oko naplate vode i ekonomije njene potrošnje, i drugo.Razumljivo je da izložba, kao naučno-popularna forma, i pored obilja interesantne građe i znatne dokumentarne osnove, ne dozvoljava širi izbor zbog načina prezentacije, niti predstavlja sveobuhvatnu i cjelovitu ilustraciju o ovoj temi. Cilj izložbe je da ilustruje i dokumentuje ideje, nastojanja, planove, ambicije, uslove, okolnosti i uopšte sve one značajne događaje koji se tiču vodovoda i vodosnabdijevanja, te žile kucavice grada Cetinja od koje je zavisio njegov razvoj i način života, odnosno „održivi opstanak“, danas aktuelan skoro kao i prije 125 godina.

Pored velike količine padavina Cetinjsko polje oskudijeva u vodi. Od početka razvoja Cetinja kao modernog urbanog naselja u 19. vijeku, pa sve do sada najistaknutiji problem ovoga kraja je snabdijevanje vodom. Do 19. stoljeća i u toku njega, glavni način snabdijevanja mještana vodom bili su bunari, poznati pod nazivom bistijerne1. Prema jednom izvještaju iz 1916. god. u varoši Cetinje ima 29 bunara i sedam rezervoara za vodu. Najviše ih je bilo po obodu Cetinjskog polja. I u samom gradu, gotovo svaka gradska kuća imala je svoju bistijernu. Do izgradnje vodovoda, dakle, bistijerne su bile isključivi vid snabdijevanja stanovništva najdragocjenijim sredstvom za održavanje života. I poslije izgradnje vodovoda koncem 19. vijeka one neće izgubiti svoje značenje u potpunosti, već će ostati pomoćno i rezervno sredstvo vodosnabdijevanja u vrijeme ljetnjih suša, nestašice vode ili njenog nedovoljnog dotoka do svakog domaćinstva usljed raznih razloga.2

Kako nijedan od pomenutih izvora vodosnabdijevanja Cetinja nije zadovoljavao narasle potrebe i sve više rastuće zahtjeve grada za najdragocjenijom tečnošću, to su prvi planeri u projekcijama ovog pitanja i njegovog rješenja pribjegli traženju resursa van Cetinjskog polja.

Još prije 1890. godine razrađivana je ideja izgradnje cetinjskog vodovoda. U tom pravcu vršena su određena ispitivanja i istraživanja nekoliko vodoizvorišta, prvjenstveno Obzovice, Vrela i Podgora. Pri izboru lokacije izvora vodosnabdijevanja nije bilo velikih mogućnosti selekcije, a Obzovica se nametala kao najbolje moguće rješenje zbog pogodnog prirodnog pada, blizine lokacije, kvaliteta vode i inteziteta izvora.

Prva vijest o gradnji potiče iz juna 1890. godine, kada se pominju inicijalne aktivnosti vezane za izgradnju cetinjskog vodovoda. „Da pri sunčanoj žezi, u mjesecima julu i avgustu, dobrom i svježom vodom ne oskudijevamo. Ljepšeg, prijatnijeg i ugodnijeg ljetnjeg boravka no što je na našem Cetinju – nadaleko nema”. Uvodničar lista „Glas Crnogorca” zatim nastavlja da će se ,,i ovoj prijekoj nuždi, hvala budi očinskoj brizi našega Uzvišenoga Knjaza i Gospodara, skorim doskočiti’’3. U tekstu se dalje kaže: ,,Po najvišoj zapovijedi došao je u prošli ponedjeljak (5. juna 1890.g. – prim. S. P.) iz Triješća stručni inžinjer g. M. Štivic, rodom Sloven(ac), da prouči na licu mjesta i spremi projekat za vodovod. Voda će se dovesti iz Obzovice, daleko, pri brdu, od Cetinja 10 – 12.000 metara. Stručnjaci uvjeravaju da je voda najljepša, svježa i zdrava. Količina vode te se namjerava dovesti kroz gvozdene cijevi biće 360.000 litara u 24 sata. U pratnji g. vojvode Maša Vrbice i varoškog upravitelja g. Špira Popovića, poša je g. Štivic u prošli utornik (06. 06. 1890. g. – prim. S. P.) na Obzovicu, gdje je, u glavnome, proučio i pregledao sve potrebno za ovo veoma nužno preduzeće. Velikijeh poteškoća g. Štivic nije našao. Po njegovom mnijenju vascijeli ovaj rad s dotičnim česmama na Cetinje, zapašće 70 – 80.000 fiorina troška”.4

Poznati slovenački stručnjak za hidrologiju, inžinjer M. Štivic je vrlo ekspeditivno i uz asistenciju gore pomenutih, vojvode Maša Vrbice i cetinjskog gradonačelnika Špira Popovića, izvršio izviđanje terena i dao prve procjene. Nakon toga, poslije istraživanja i ispitivanja terena uradio je projekat prvog cetinjskog vodovoda, poznatog pod imenom Obzovica, jer je iz ovog mjesta crnogorska prijestonica snabdijevana vodom. Ako je suditi po danu otpočinjanja radova na iskopavanju zemljišta, projekat je izrađen i finalizovan za samo petnaestak dana. Prvi pripremni radovi izgradnje vodovoda počeli su 04. 06, a završeni 30. 06. 1890. godine. Kratkotrajno su prekinuti zbog ceremonije svečanog otvaranja radova.

Početak radova (18/30 jun 1890. godine.) obilježen je svečanim ceremonijalom.5 ,,U ponedjeljak 18. o. m. (juna 1890. g. – prim. S. P.) u 6 časova ujutro dođe Nj. Visočanstvo naš viteški Knjaz i Gospodar sa svojim Ministrima, Velikosudijama i mnogim drugim činovnicima, s mnoštvom građana cetinjskih i drugih Crnogoraca, da otpočne sretni rad vodovoda kod Zagrablja. Tu je napravljen bio veličanstveni hlad od zelenog lišća i cvijeća, iskićen trobojnicama i vojničkim barjacima, i pod hladom je bila namještena trpeza. Još je pod hladnik bio jedan sto sa srebrnim poslužavnikom na kojemu je bila jedna nova capica, a pokraj stola stojala je motika, lopata, ćuskija, malj i druga oruđa za rad. Ovdje je Nj. V. Gospodara s njegovom pratnjom dočekao upravitelj ovoga rada vojvoda M. Vrbica sa inžinjerom iste radnje Šivicem i upraviteljem varoši Š. Popovićem s nekoliko sekretara, drugih činovnika i građana cetinjskih. Tek stiže Gospodar zaori se sa svih strana ,,Živio!’’. Po tome Gospodar stane na ukrašeni sag koji je prostrt bio ispod napravljenog hlada i okrenuvši se Đinovu brdu i Zagrablju reče ovako:

’Crnogorci!

Teško je prosijecati ovakve stijene od Obzovice – 10. kilometara, no teško je i crnogorskoj prijestonici biti bez dobre i zdrave vode. Ona je od prijeke potrebe za Varoš Cetinje i za svakojeg putnika koji u prijestonicu dolazi. No Crnogorci su mnogo viših teškoća savladali, savladaćemo i ovu, s tim lakše što će Moja draga šćer, Velika Knjaginja Milica, novčanim sredstvima priteći nam dobro u pomoć, u ime čega neka se ova voda zove ‘Česma Velike Knjaginje Milice’… Iza ovoga g. M. Vrbica na srebrnom poslužavniku podnese Njegovom Visočanstvu Knjazu capicu sa ovim riječima: ‘Primite, početniče svake slave, sreće i napretka crnogorskog ovo oruđe i započnite nam ovu veliku radnju!’ Njegovo Visočanstvo primi capun, prekrsti se i reče: ‘U ime Boga i u dobar čas!…’ Zamahnu capicu nekoliko puta u dolinu uz veliko klicanje ’Živio!’ Tek je Gospodar zamahnuo capom i počeo rad, odmah nekoliko stotina radnika, koji su stajali uza Zagrablje, da ih je bilo milina gledati, nastave radnju“.6

Po povratku sa svečanog ceremonijala na Zagrablju, knjaz Nikola je, došavši u grad, na cetinjskom pazaru obilježio mjesto gdje će se postaviti ,,Česma Velike Knjaginje Milice”. Druga kćerka knjaza Nikole, Velika Knjaginja Milica Romanov je iz vlastitih sredstava pokrila najveći dio neophodne sume investicija projekta cetinjskog vodovoda ,,Obzovica’’. Ona je na ime vodovoda uplatila sumu od 20.000 fjorina.7 Odmah sjutradan po svečanosti radovi su nastavljeni i trajali su do 27. 07. Nastojnik radova za ovih 20 dana jula bio je g. Milo Martinović.

Tokom jeseni i zime 1890/1891 radovi na cetinjskom vodovodu su bili obustavljeni, ali su obavljane pripreme da se nastavi.8 Vojvoda Vrbica, koji je neposredno zadužen za rukovođenje radovima, organizovao je pripreme za nastavak, i poslao je Raka K. Vrbicu u Lješansku nahiju da traži radnike za iskop kanala. Takođe mu je naložio i da nađe zidare i klesare.9 U funkciji priprema je i sklapanje ugovora o nabavci vodovodnih cijevi. Mjeseca marta 1891. godine sa tršćanskom firmom ,,Carl Greinitz Neffen” ugovorena je isporuka cijevi potrebnih za vodovod.10 Sačuvani ugovor u kome je Crnu Goru zastupala Uprava varoši Cetinja, pruža niz tehničkih podataka o prvom cetinjskom vodovodu. Od snabdjevača i isporučioca materijala i opreme iz Trsta traženo je za potrebe vodovoda 9.700 metara livene cijevi ,,od najboljeg gvožđa, profila 90 mm širine iznutra, ravnih komada tri metra duljine kao mostra ovđe ležeća”. Precizirana je i težina cijevi pojedinačno – 20-22 kilograma. Cijena je pogođena po težini – 15 franaka u zlatu za svakih 100 kilograma, jednako za ravne i ,,suviše stotinu krivih komata”. Ukupna količina naručenih cijevi trebalo je da stigne u Kotor najkasnije do 1/13. maja iste (1891.) godine uz ugovorenu stavku ,,ako je moguće i prije”. Dogovoreno je da se prva proba obavi u fabrici pod opterećenjem od 20 atmosfera, tako “da odgovara snazi u vodovodu od 15 atmosfera, sigurno”. Posljednja proba obaviće se na Cetinju, a sve cijevi koje ne budu odgovarale ugovorenim normama po navedenom ugovoru, firma iz Trsta će morati zamijeniti novima. Prvu četvrtinu od ukupno pogođene sume predviđene ugovorom, Uprava varoši Cetinja ima isplatiti odmah po zaključenju tog ugovora, drugu će dati nakon prispjeća cijele ugovorene količine u Kotor. Na osnovu ovoga može se zaključiti da je u ulozi ugovarača, Uprava varoši Cetinja željela da osigura za sebe dovoljno vremena za prebacivanje cijevi od Kotora do Cetinja i njihovo posljednje testiranje pred konačnu primjenu i upotrebu. Prva četvrtina ugovorene sume u iznosu od 3.700 f. isplaćena je po potpisivanju ugovora. Ugovor su ovjerili Ministarstvo inostranih djela Knjaževine Crne Gore i austrougarska Carsko – kraljevska diplomatska misija na Cetinju. Sa istom firmom iz Trsta sklopljen je i poseban ugovor za snabdijevanje olovom.

Tri dana prije ugovorenog roka, 28. aprila po starom, odnosno 10. maja 1891. god. po novom kalendaru, u Kotor je uplovio brod sa dvije trećine ugovorene količine cijevi, i čitavim ugovorenim olovom. Vojvoda Mašo Vrbica zadužuje Steva Popovića da se postara o prijemu, smještaju, prevozu cijevi, kao i o isplati rate opunomoćenom zastupniku ,,Carl Greinitz Neffen’’-a.11 Stevo Popović je cijevi skladištio kod P. Ramadanovića za vrijeme dok je obezbijedio prevoz.

Stiglo je ukupno 2.338 komada cijevi. Stevo Popović je primio i drugu partiju cijevi 21.6. Istovremeno je, po nalogu vojvode Vrbice12, obilazio skladišta na Prčanju, Stolivu i Kotoru tražeći „štice i pontale za zidanje“13. Iz računa koji je podnio vidimo da je potrošio 92,9 fjorina na ,,fakine za prenos cijevi s rive do pred g. Ramadanovića, đe ih složiše”. Koristio je usluge fakina i za druge sitnije poslove. U račun ulaze i troškovi telegrafa upućenih vojvodi Vrbici, kao i upotreba karoce. Takođe je kupio 450 komada pontala, lukova i štica po specifikaciji vojvode Vrbice za depozit na Zagrablju.14

Devetnaestog marta 1891. god.15 radovi su počeli, ili preciznije rečeno, nastavljeni punim intenzitetom. Štampa izvještava: „Vodovod se uveliko radi. Triješćanska kuća K. Grajnitca s kojom je općina Cetinjska sklopila ugovor za nabavku cijevi i potrebnog olova, već je predala dva dijela cijevi i sve olovo, i njoj je bila isplaćena već polovina pogođene svote. Na vodovodu radi svaki dan 500 radnika, i mi se nadamo da će nam ovoga ljeta doći voda Obzovica na Cetinje.“16

Istovremeno su kopani kanali, minirane i probijane stijene, presovane i postavljane cijevi, te ,,đeljani” kameni za dva depozita, jedan na Obzovici i drugi na Zagrablju. Za presovanje cijevi angažovan je Karlo Oćićek, makinista, po nalogu vojvode Vrbice. Presovanje cijevi je radio od 28. 04. do 04. 06. 1891. godine, kao i od 21. 06. do 14. 07. iste godine.17 Po naredbi vojvode Vrbice lično je bio zadužen za prenos ,,pompe za presovanje s Rijeke do Cetinja’’18. Na radilištu je vrvjelo kao u košnici. Već krajem juna 1891. godine vojvoda Mašo Vrbica javlja Upravi varoši Cetinja – „depozit na Obzovici za šest radnih dana ozidaće se do volta“, a na Zagrablju počeće „u prvi utorak“19. Vođa zidara na depozitu bio je Vaso Vučković.20

I ostali poslovi napredovali su zadivljujućom brzinom. U julu se naručuju veće količine suvog loja koji služi kao antikoroziv. Suvi loj za premazivanje cijevi nabavljan je na više mjesta, a angažovan je i veći broj ljudi.21 Nabavljaju se spojne trube (promjera 3/5 – 7 komada; 10/5 dva komada; 9/5 jedan komad; 9/5 reduciri – „pouzivači“ 7 komada; 11/5 dva komada; 11/5 „pouzivači“ – pet komada, od Nikole Vitorovića.22). Pijesak za gradnju depozita ,,po kontratu” koji imaju sa opštinom isporučivali su Savo Dubovičanin i Ilija Milov Dubovičanin.23

Drvnu građu za zidanje depozita dostavili su Drago Perišin Bjeloš i Šako Markov.24 Drago Perišin i Šako Markov imali su ugovor sa opštinom i za isporuku klaka. Samo jednom prilikom isporučili su 250 „bagaša“ klaka.25 Nastojnik radova gradnje vodovoda bio je Martin N. Popović. On je ovjeravao „biljete“ od dobavljača, naloge za isplatu potpisivao je vojvoda Vrbica, a isplatu je vršio g. Božo Novaković, upravitelj opštine. Za potrebe vodovoda neke sitnije porudžbine radili su lokalni zanatlije i trgovci. Tako su kod Mata Španjole, kovača, poručeni ključevi za zatvaranje vode (osam komada).26 Po računima vidimo da su bačve od po 600l isporučili Vuletić i Gašić.27 Bačve su korišćene za „oduhu“ (ugrađivane su kao vazdušni ventili). Kao preduzimači nasipa kanala za vodovod od glave Obzovice do pod Lokandu bili su Filip Krcetin, Joko Kavaja, Stevan Milov Zuber i Stanko Kosijer. Ugovor o radovima su potpisali sa opštinom. Svaki metar pogođen je po 23 novčića i to na ovaj način: „Da se naspe 50 cm da bude zemlja svrh cijevi, a 50cm da budu krši i to što sitniji da ne bi težina velikih krša cijev prekršila, a u isto vrijeme da bi ljepši bio put povrh kanala“28. Martin Popović je bio zadužen da im ocijeni dodatni rad koji su obavili po nalogu vojvode Vrbice. Pošto je vojvoda Vrbica smijenjen, po ovom pitanju nastao je spor. Prema izjavi Martina Popovića Ministarstvu unutrašnjih djela preduzimači su zaista obavili dodatni posao, a nije im plaćeno, jer su računi vodovoda zaključeni 22. 05. 1892. god. po izjavi Boža Novakovića.29 Poslije tog datuma računi su prešli u nadležnost Ministarstva unutrašnjih djela. Crnogorska štampa sredinom avgusta 1891. godine najavljuje skori završetak radova na vodovodu obavještavajući javnost sljedeće: „Radovi na vodovodu uveliko napreduju, već se cijevi zalijevaju olovom. Uz to sa Cetinja prave se veseli izleti na Obzovicu. Prošloga ponedjeljnika provela je veselo jedna družina u debelom ozovičkom hladu, a u nedjelju spravlja se druga mnogo veća“.30 U maju mjesecu radove na vodovodu obišli su ministri i članovi Velikog suda.31

Radovi na vodovodu su bili poodmakli da su nakon postavljanja i zalijevanja cijevi i rezervoari bili sagrađeni, pa se čekalo još samo da inžinjer Štivic dođe iz Trsta „sa nužnijem spravama da se voda pusti“.32

Prva proba vodovoda izvršena je na Zagrablju u ponedjeljak 29. avgusta 1891. godine (10. septembra 1891. god. po novom kalendaru). Ova proba je izvršena u prisustvu visokih političkih i vojnih funkcionera knjaževine Crne Gore i velikog broja građana. O tome je štampa izvještavala: „U četvrtak je u prisustvu Njegova Veličanstva Knjaza i Njegove Svjetlosti Našljednika (princa Danila – prim. aut.) na Zagrablje učinjen prvi pokušaj na vodovodu. Voda je šiknula u mlazevima nekoliko metara u visinu što je izazvalo veliko oduševljenje u prisutnom narodu i opće zadovoljstvo“.33

Dvije nedjelje docnije ponovljena je slična svečanost na Cetinju. „Voda sa Obzovice već je dovedena na Cetinje. Na Gospođindan učinjen je prvi pokušaj i voda skače do 20 metara u visinu. Svečana inauguracija vodovoda biće kada se voda otvori za upotrebu građanstvu. Međutim, javljamo da je Nj. V. Gospodar izvolio odlikovati g. Štivica Ordenom Danilovog reda IV stepena za uspješan i skori završetak rada“.34

Dana 6. oktobra po starom, odnosno 18. oktobra 1891. godine po novom kalendaru svečano je i javno pušten u rad obzovički vodovod. Tog dana, u četiri sata popodne, obavljeno je osvećenje obzovičke vode. O ovom svečanom događaju svjedoči novinska vijest: „Na Zagrablje na velikome rezervoaru bilo je prošle neđelje (6. oktobra 1891. god.) u 4 sata poslije podne u prisustvu Nj. Visočanstva Knjaza Nikole, Njegove Svjetlosti knjaza Našljednika Danila i mnogobrojnog cetinjskog stanovništva, osvećenje obzovičke vode. Osvećenje je izvršio Njegovo Preosveštenstvo g. Mitropolit Mitrofan sa cetinjskim svještenstvom. Poslije osvećenja vode Nj. V. Knjaz nazdravio je punijem sudom zdrave i bistre planinske vode, svojoj miloj šćeri Njenom Carskom Visočanstvu knjaginji Milici. Ovu zdravicu Njegovo Visočanstvo Gospodar otpočeo je držeći veselo vodu u rukama ovijema riječima: ‘Što je dobro nije zlo’ – čim je kazao da ne može zlo biti ni ovakvom vodom napiti, te je u isto doba podigao dobrotu vode i jednu narodnu predrasudu oborio, ovoj se zdravici odazvao prisutan narod najoduševljenijim klicanjem ’Živio knjaz Nikola!’, ’Živjela Velika Knjaginja Milica’. Zatim je predata voda javno upotrebi u samoj varoši iza velike Lokande na privremenoj česmi s koje se već stanovništvo služi”.35 Činjenica je, međutim, da su radovi na česmi pod Lokandom završeni tek 31. 12. 1891. godine36, ona je bila postavljena samo zbog svečanosti.

Izgrađen trasom od Obzovice do Cetinja, prvi cetinjski vodovod je išao terenom koji je, uglavnom, bio u privatnom vlasništvu pojedinaca. Za izgradnju vodovoda nacionalizovani su pozamašni kompleksi šuma i parcele pašnjaka, oranica i voćnjaka. Sigurno je da zahvatanja i uzimanja zemljišta siromašnom stanovništvu Konaka nijesu pala lako ni jednostavno. U poslovima nacionalizacije privatnih posjeda i imanja država se pokazala kao pravedan sudija i odgovoran faktor koji je nastojao i uspio da zadovolji odštetne zahtjeve lokalnog stanovništva čiji se posjedi nacionalizuju. U arhivima još uvijek nijesu pronađeni akta i dokumenti koji bi u vezi ovih poslova kompromitovali crnogorsku državu. Naime, u arhivskim registraturama nema žalbi građana – vlasnika nacionalizovanog zemljišta, kojim bi se žalili nadležnim organima zbog povrijeđenog prava svojine nad oduzetom parcelom. Ostaje za nagađanje da li je takvom raspoloženju za opšte dobro i napredak prijestonice doprinijela visoka građanska svijest lokalnog stanovništva ili nametnuta i do kraja ispoštovana gvozdena volja omiljenog i u narodu popularnog crnogorskog Knjaza i Gospodara Nikole I Petrovića – Njegoša. Sudeći po poznatim podacima može se zaključiti da su u toku naredne, 1892. godine, sve nacionalizovane parcele pedantno procijenjene i iste godine, odmah nakon procjene vrijednosti nacionalizovanog zemljišta, vlasnici korektno obeštećeni. Bilo je i onih koji su zahtijevali da im „stimanje“ izvrši lično sam Gospodar. Proces utvrđivanja vrijednosti nacionalizovanog zemljišta vršen je egzaktno. U zahtjevima za obeštećenje i nadoknadu navođeno je svako stablo šume ili voćnjaka, svaka međa i ograda, svaki potok, izvor, voda, puteljak ili put.37

Zahtjev koji proto Filip Radičević podnosi Upravi varoši za nadoknadu štete u šljiviku rječito ilustruje obazrivost vlasti prema privatnoj svojini i eventualnoj šteti.38 Naime, prilikom provođenja cijevi za vodovod u šljiviku je uništeno devet stabala, kao i plot. Uprava varoši Cetinja odbila je da mu nadoknadi štetu, pa se obratio Ministarstvu unutrašnjih djela koje mu odobrava zahtjev. Vodovod je gradilo uglavnom crnogorsko stanovništvo.

Dotadašnje iskustvo pri izvođenju javnih radova, u prvom redu pri izgradnji puteva omogućavalo je angažovanje velikog broja radnika – izvršilaca vičnih ne samo zemljanim radovima (prokop, miniranje zemljišta, drenaža tla, izgradnja potpornih zidova i drugo), već i ostalim radnim operacijama neophodnim za finalizaciju preuzetog posla. S druge strane upravljači, nadzorni organi i ostali koji su imali udjela u rukovođenju i organizovanju radova nijesu bili nespremni i bez prethodnog iskustva u vođenju ovakvog posla. Za specijalne radove dovođeni su majstori sa strane. Takvih je bilo najviše iz primorja odakle su i ranije angažovani na radovima u crnogorskoj prijestonici, kao npr. za zidarske i druge specijalističke poslove u građevinarstvu. Poznato je da su pojedine manje parcele dodjeljivane uz licitaciju privatnim preduzimačima. Preduzimane su i vrlo rigorozne mjere u pogledu kvaliteta urađenog posla i poštovanja rokova izrade. U slučajevima da je neki od preduzimača kasnio u pogledu ispunjenja ugovorenih obaveza, na parcele mu je upućivana kontrola koja je procjenjivala za koliko radnika treba povećati njegovu radnu ekipu da bi ispunila planirani i zadati rok izgradnje. Tako angažovanim dopunskim radnicima preduzimač je bio dužan da plati pored uobičajene novčane dnevnice, svakog dana po čovjeku oku hljeba i pola litra rakije.39

Radnicima van preduzimačkih ekipa, kopačima kanala, tesarima, zidarima, minerima i onima na pomoćnim poslovima, nadnice su isplaćivane u žitu, na osnovu biljeta koje su im izdavali nadstojnici radova na pojedinim parcelama. Žito je izdavao Luka Ražnatović na Plavnici. Žito je izdavano za radnike vodovoda Obzovice, kao i radnicima na putu u Bjelopavlićima. „Nemoj da se ko prazan vrati dok to žito ustraje“40, nalagao je ministar unutrašnjih djela.

Tačnost biljeta i zalaganje na poslu tačno su kontrolisani. Insistiralo se na strogosti, pravičnosti, pravednosti i preciznosti. Naročito je te principe poštovao do kraja glavni nadzornik i voditelj gradnje, vojvoda Mašo Vrbica. Tako na pr. u jednom nalogu za isplatu jednog od nadstojnika zaduženih za alat, vojvoda Mašo Vrbica traži da mu se od zarade odbije globa „jer nije jedan dan bilo dosta alata“. Ali, ako „ubuduće bude pregnao ka što mu basta“, sve odbijeno će mu se nadoknaditi u jednoj od narednih plata prilikom njene isplate.41

Februara 1892. godine, samo nekoliko mjeseci nakon puštanja u rad cetinjskog vodovoda došlo je smanjenja protoka vode na trasi Obzovica – Zagrablje. Tada su cijelih trideset dana, od 20. 02. do 20.03. protekli u ispitivanju uzroka smanjenog protoka vode, odnosno traženju mjesta začepljenja, te otklanjanju zastoja. Sa radnicima je lično bio i vojvoda Mašo Vrbica. Na kraju istraživanja utvrđeno je da je „usljed vodenog pritiska (napora) na glavu Obzovice slučajno ušlo kamenje u cijevi i vodu zatvorilo“. Poslije tačnog utvrđivanja začepljenja protoka vode, zastoj je otklonjen.42 U međuvremenu je vojvoda Vrbica smijenjen pa Ivo Mićunov podnosi izvještaj o radovima Ministarstvu unutrašnjih djela. Postoji i jedan raport stražara na Obzovici (Joka Markišića) iz kojeg se vidi da je do sličnih zastoja dolazilo i kasnije. Jednom prilikom je taj stražar sa tri radnika čistio depozit. Uklonili su kamenje „što je bilo palo na obije strane depozita, oni potok te je previra povrh depozita utvrdio na rubinete, sve do Zagrablja poklopili. Pontale stavili u depozit pod one krše… Najposlije sam prao depozit i čistio sve oko mreže. Samo nju nijesam nikako pokreta s mjesta“.43 Kada je nakon toga pomenuti pustio vodu, ona je tekla do Zagrablja samo jednom trećinom kapaciteta („što trećina od cijevi može primiti“). Predlaže da se otvore „oduhe i bačve“, da se utvrdi jesu li one uzrok kvara ili je u cijevima ostalo još nečistoće („pak se za njih što prikupilo, te smeta vodu“). Izuzev ovih zastoja vodovod je pomenute 1892. godine funkcionisao uglavnom ispravno i bez zastoja u svojem radu.

Avgusta mjeseca vršene su popravke i dodatni radovi na glavi Obzovice. Simo Vrbica je poslat da premjeri prostor oko depozita koji je ranije obilježen „biljegama“ za zidanje.44 Stražar Obzovice Joko Markišić došao je na Cetinje zajedno sa Simom Vrbicom sa namjerom da se žali Ministarstvu unutrašnjih djela. On, naime, tvrdi da ovaj dio zemljišta (150m x 5,5m) nije svojevremeno „ni stimavan ni plaćan“. Zidarski radovi koji su bili predviđeni na glavi Obzovice odnosili su se na uređivanje zahvata izvora. Marko Đukanović, koji je zamijenio vojvodu Vrbicu odredio je platu za Vasa Vučkovića, zidara angažovanog na ovim poslovima, kao i za jednog stražara koji je postavljen na Obzovicu. Tada su postavljeni i novi filteri i zamijenjena stara česma.4

U januaru naredne 1893. godine nadležni su preduzeli značajan korak u daljem napretku vodosnabdijevanja Cetinja. Naime, tada je angažovan eminentni stručnjak iz Austro-Ugarske dr Adolf Jolles, directeur de Laboratoir chimique – microscopique Imp et. roy expert assermente du Tribunal de comerce de Wienne (direktor Laboratorije za hemijsko – mikroskopska istraživanja, ovlašćeni carsko – kraljevski ekspert Trgovačkog suda u Beču), sa zadatkom da ispita kvalitet cetinjske vode.46

Poznati stručnjak za ovu oblast dr Adolf Jolles je uputio pismo Ministarstvu unutrašnjih djela knjaževine Crne Gore 18. januara 1893. godine. U svome pismu dr Jolles ističe da je higijenski kvalitet vode među najvažnijim i najprečim uslovima za napredak jednog grada. Iz tih razloga su neophodna hemijska i bakteriološka ispitivanja te se stavlja na raspolaganje za ove poslove. Ministarstvo unutrašnjih djela je prihvatilo ponudu i angažovalo dr Jollesa da obavi neophodna ispitivanja. Zahvaljujući tome, Cetinje je postalo jedan od velikog broja evropskih gradova u kome su hemijsko – bakteriološka ispitivanja ispravnosti i kvaliteta pijaće vode realizovana. Za svoj rad na ovom polju dr Adolf Jolles je odlikovan knjaževskim Danilovim ordenom IV stepena.47

Rješavanjem problema vodosnabdijevanja Cetinje je dobilo osnovu za dalji napredak i poboljšanje uslova života. U narednim periodima radovi održavanja, modernizacije i proširenja kapaciteta vodovoda su se nastavili. Zbog svog značaja, u svim periodima kvalitetno vodosnabdijevanje biće u vrhu prioriteta svake vlasti koja se zadesila u crnogorskoj prijestonici. Vodovod i vodovodna mreža se širila povećanjem potreba grada i njegovih stanovnika. Troškovi dalje izgradnje i modernizacije padali su uvijek na teret građana, odnosno opštinske kase, bilo da se radi o kreditima koje je uzimala cetinjska opština,( kao za vrijeme Austro-ugarske okupacije i/li Kraljevine Jugoslavije), bilo putem samodoprinosa u periodu socijalizma, a najviše kroz cijenu vode koju su plaćali građani.

Srđan Pejović

PS:

IZ TEHNIČKIH RAZLOGA NIJESMO BILI U MOGUĆNOSTI PRIKAZATI U DOBROJ REZOLUCIJI 15 IZLOŽENIH PANOA SA DOKUMENTIMA I FOTOSIMA NA OVU TEMU…

Prilog pripremio: VESKO PEJOVIĆ